Povodom predloga za trajno obilježavanje imena i djela Zorana

      Ubrzo poslije atentata, pogibije, smrti i sahrane Zorana Đinđića, kao predsjednika Vlade Republike Srbije, počeli su da se pojavljuju, najprije pojedinci, a zatim i grupe ljudi ili određene organizacije, predstavnici stranaka, “kolektiva”, udruženja sa predlozima da se ime, djelo, značaj, rad, ličnost toga čovjeka dostojno, hitno i bez čekanja obilježe, kao podatak, priznanje i pohvala, zauvijek.
       Ovo što, dalje, slijedi prilog je i predlog da, sada, nema razloga da se ime, djelo, dužnosti Zorana Đinđića obilježe, u Beogradu, ni ulicom, ni spomenikom, niti galerijom.
       Tragični događaj i smrt mladog, darovitog, izuzetno aktivnog i preduzimljivog čovjeka, borbenog i učenog, zdravog i jakog, studenta i profesora, po svemu što se zna: vrijednog, pažljivog, plemenitog, brižnog roditelja, i to oca dvoje male djece, sigurno, i dobrog supruga, vjerovatno i sina majčinog, koja ga je preživjela. Sve su to ne samo “elementi” za poštovanje i svako priznanje nego i odlike čovjeka-borca koji je sa mnogo muka prolazio kroz životne nedaće, savlađivao ih i stvarao nove, bolje, dobre uslove za sav život svoj i svoje porodice. Ne mogu se i ne smiju negirati ni njegove namjere da sve to pokuša i uradi u državi i za narod.
       Ali, prema dosadašnjim saznanjima, bliskosti događaja, pa i izvjesnim posljedicama njegovog tzv. javnog rada u društvu, državi i narodu, Zoran Đinđić nije ni potpuna ni ostvarena ličnost. I zato, sada, u ovo vrijeme, njegove zasluge nijesu takve da se obilježe, na primjer, nazivom ulice, postojanjem spomenika i građenjem galerije.
       Primjeri za ovakvu vrstu stava i suda mnogi su i različiti, nikako jednostavni i lako razumljivi, često sporni i krajnje “izazovni”, što bi se u nas reklo: “suprotni”, “kontroverzni”, “teški”. Evo nekoliko podataka za potvrdu, ovdje, sporno, istaknutog stava, mišljenja i suda o tome da li treba, kada i kako obilježiti ličnost, ime, djelo Zorana Đinđića.
       U knjizi, “enciklopedijskoj”, rječničkoj”, po “ličnostima”, “Ko je ko u Srbiji 1991.” (znači od prije desetak godina) ličnost Zorana D. Đinđića je opširno, za tu vrstu knjige i u poređenju sa mnogim, drugim, ličnostima, čak i preopširno “registrovana” i “obrađena” (v.str. 110). Sve važnije je nabrojano, i to po godinama i mjestima: rođenje, Bosanski Šamac (1. avgusta 1952.g.), studije filozofije u Beogradu (1947), profesor u Novom Sadu, na fakultetu, a “u periodu 1977-1990. boravio u SR Nemačkoj na više univerziteta i instituta društvenih nauka (Konstanc, Bon, Frankfurt)”; postoje podaci da je doktorirao 1979. i na čemu, spisak knjiga i prevoda, pa i dužnosti i “predstavništva”: predsjednik izvršnog odbora određene, zna se, demokratske stranke i narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije. I sve to - do 1991. godine! Podaci su, sigurno, tačni, ali primjeri još nijesu sasvim “dostupni”: kako je, sve postigao, šta tako brzo i spretno radio, kojom brzinom je sve savlađivao, kako nakraj sa preprekama izlazio, koliko drugih i čime sa puta “sklanjao”?
       “Slikovno” i “likovno”, posebno poslije tragičnog ubistva kad su u nekim, ilustrovanim, revijama, objavljene mnoge fotografije iz stana i sa porodicom, zatim, kad su ga se, mnogi, drugovi i prijatelji sjećali i kako, šta je posvjedočio jedan od tzv. njegovih mentora, pa, redom, sve, do zrelih godina i velike političke, društvene i državne funkcije, na kojoj je posljednjih dvije-tri godine bio, u Beogradu i u Srbiji, Zoran Đinđić je “materijal” za veliku monografiju; “proza” i probijanje u mladosti ranoj; “roman”, “savlađivanje” prepreka i “roman” prvih zrelih godina; položaj i uspjeh, kao drama i tragedija, na kraju.
       Šta je, u nečemu osnovnom, tog života i stvaranja, “za i protiv”, nije lako odabrati, a pogotovu nije se lako opredijeliti.
       Sa najboljim namjerama i lijepim sjećanjima, poslije pogibije, opisivao je Dragoljub Mićunović svoga “štićenika”, studenta, saradnika, ali, ipak, “činjenicama” koje nijesu potvrđivale sve najbolje, najljepše, najplemenitije Zorana Đinđića, na primjer: kako je, po svaku cijenu, htio, i uspio, da zaobiđe magistraturu, kako je kod, prezauzetog, u radnu sobu “zatvorenog”, da mu drugi ne smetaju, “uskočio” kroz otvoreni prozor stana profesora, naučnika i uticajnog filozofa Jirgena Habermasa (što je potvrđivao i profesor, ali rekavši: da će “ovaj mladić”, student, da li i asistent, tada, “brzo i daleko dogurati”), kako je svuda žurio i sve savlađivao, Zoran Đinđić, đak, student, asistent, profesor. Nije prof. dr Dragoljub Mićunović, pričajući na Radio-Beogradu, opisao kako ga je “štićenik”, student, saradnik, na nižem položaju od njega u stranci, grubo savladao, “zbacio”, skoro politički uništio, pa i “primorao” da stvara svoju, “novu”, partiju, drukčijeg imena i sadašnjeg postojanja.
       Nije bila bez “spektakla” i “aferaških” nagovještaja borba za vlast Zorana Đinđića, u toj stranci, sa mladim, mlađim, drugom, valjda i prijateljem, saradnikom, Slobodanom Vuksanovićem, pjesnikom i političarom, jednako blagim, uljudnim i bez pravih prodornih zaleta: Đinđić ga nije samo “opomenuo” - on ga je uništio.
       Novi primjeri su još “porazniji”: nikad, sadašnja, Narodna skupština zemlje i države Srbije ne bi bila “ovakva”, niti “ovakvog” sastava, da tu i takvu skupštinu, nije “stvarao”, “spremao” i u njoj “djelovao”, iako sa strane, Zoran Đinđić: šef poslaničkog kluba određene, “njegove” stranke zajapureni propagator, što potcjenjuje druge; oduzeto 45 poslaničkih mjesta velike sranke; rušenje jednog, legalnog, predsjednika iz druge stranke, da bi se postavila nova ličnost, potpuno bezbojna i bezlična, politički, iako iz “srodne” stranke. I ne samo to: ta je ličnost, poslije izbora za predsjednika države Srbije, koji nijesu uspjeli (dva puta!), postala, osim predsjednika Skupštine Srbije, istina: v.d. - vršilac dužnosti, postala i v.d. predsjednika države Srbije, pa je, i sada, i jedno i drugo, politički: sram i stid države i zemlje, naroda Srbije.
       Nema krupnije ni akcije ni afere, sve do smrtonosnog i tragičnog kraja Zorana Đinđića, u kojima on, kao stranački prvak, predsjednik vlade i aktivni političar, na neki način, nečim, nije učestvovao. Nešto što je od toga započeto, nažalost, traje i do sada, možda već ne, sasvim, samo njegovom krivicom?!
       Na pitanje, javno postavljeno i javno odgovoreno, o tome kako je, kao premijer vlade jedne države, putovao, službeno, avionom, privatnim, svoga moguće, druga, prijatelja, “saradnika”, i to u drugu državu, Zoran Đinđić je mirno, skoro čudeći se, odgovoriuo: to nije tako strašno, to je jevtinije, bolje je za vladu, “njegovu” i “našu”, u kojoj je on prvi čovjek. Na javnom skupu, u manjem gradu, pred mnogo naroda, kao šef vlade, Zoran Đinđić je skoro uzviknuo da su naši gradovi puni mafijaša i njihovih družina, da on sam, zna, da takvih ima makar, po broju, 50! To sluša, to pamti, to čuje “njegov” ministar unutrašnjih poslova, za koga je on, Zoran Đinđić, u početku “vladanja”, rekao da će taj ministar biti, to i takav, samo kratko, po “nuždi” (bilo je i drugih “nagoveštaja” o “odlasku” tog ministra), dok se ne nađe bolje, novo, rješenje - a taj ministar, čuven po svojim izjavama da će, poslije svake afere, krađe ili ubistva (čega je sve bilo) “prevrnuti i zemlju i nebo” i sve “srediti”: otkriti, uhvatiti, dovesti, kazniti... Ništa od svega toga nije “ostvario”, nikad, do ovih dana... Taj ministar, koga je, vjerovatno, “postavio” Zoran Đinđić, još je na svom starom, “radnom”, mjestu.
       Sa velikim iznenađenjem i dramatičnim čuđenjem čitala se “izjava”, opis susreta i razgovora, drama “ispitivanja” i “provjeravanja”, kako je sve opisao Zoran Đinđić, o susretima, razgovorima, obećanjima, “vjernosti” koja se “ustanovila” između, i onda i sada, čuvenog, prvog,”provjerenog” borca u određenom vremenu (“neće se pucati”, “neće se ubijati”, itd.), između čovjeka koji je, sada, poslije ubistva, proglašen za prvog, najjačeg, najopasnijeg “zavjerenika” u atentatu na predsjednika srpske vlade. (Podaci o “zavjereniku” prepričavani su, poslije ubistva, kao podaci koji su saopšteni drugima od Zorana Đinđića: on je došao sa “zavjerenikom”, “zavjerenik je dolazio u zgradu njegove vlade, “zavjerenik” je obećao, i dalje, redom.)
       Čak i u ovakvom “odabiranju” podataka, ovdje nije kraj: sadašnja jedva čuvena afera, sa svakovrsnim izjavama, napisima, konferencijama za štampu, na svim “stupnjevima”: tribine vlade, Narodne banke, određenih stranaka, sa optužbama kakvih, još, nije zapamtila istorija srpskog naroda (“pranje novca” u milijardama mnogih valuta, itd.), a učesnici mladi, jedva poznati, više nepoznati ljudi, bogataši, biznismeni, savjetnici, mnogostruki, razni, članovi i predsjednici raznih upravnih odbora, savjeta, “likvidacija”, “stečaja”, nije ni ta “afera” bez znanja, bez početka, bez uloge i uticaja Zorana Đinđića: kao političara, lidera, druga, prijatelja, saradnika, “kuma” ili “povjerenika”. Moguća “rekonstrukcija” tzv. prošlosti: nekadašnji, sada smijenjeni, guverner, u prvoj fazi spora i sukoba, izjavljuje: “Laki je malo nervozan...” (a Laki je Zoran Đinđić). “Ovaj” vraća, naizgled neutralno, “objektivno”: nema on ništa protiv guvernera, mijenjaće se zakon, donijeti novi, ima prvo da učestvuje... Vidjelo se: kad je i kako donesen zakon, kako “sproveden”, i za koliko, i gdje je, danas, bivši guverner (nije konkurisao). Nije ovdje, u suštini, riječ o mladim, perspektivnim, snalažljivim, spretnim ljudima i njihovim “akcijama” - riječ je o njihovim položajima, o mjestima koja zauzimaju u vlasti, u bankarstvu, po uticaju, “važenju”, ali je i riječ, možda još više, kad se doznalo, o Zoranu Đinđiću. On ih je, sve, pronašao, on ih je doveo, on ih je zaposlio, to su njegovi saradnici, “savjetnici”, “šefovi kabineta” i “eksperti”...
       Među onim “podacima” iz knjige “Ko je ko u Srbiji 1991.” štampana je i pojedinost da je Zoran Đinđić: “Srbin, ateista”. Srbin, da, po mnogim dobrim, važnim i lijepim osobinama znanja i upornosti, volje i snage, sile i neprikosnovenosti, važenja i uticaja, patrijarhalnog morala i čuvara porodice, i još više, ali ima i onih drugih inadžijskih i uobraženih, strogo samouvjerenih i suludo zadrtih, sujetno neprikosnovenih u borbi protiv tuđeg mišljenja, svim sredstvima i protiv mnogog demokratskog cilja... Ateista, da, tada: možda, marksista i dijalektičar, donekle i anarhista, nesiguran i nejasan u mnogim stvarima, osim u zadrtosti, protiv svega i po svaku cijenu (podosta se o tome može doznati iz polemike Zoran Đinđić - Nikola Milošević, prema temama i ličnostima: pravda i zakon, topuz i tribalizam, teror, Bakunjin, Nječajev, Lenjin, sofizmi i neznanje, prije desetak godina)...
       Na osnovu samo ovih podataka i saznanja, čak i ovako, ovdje, saopštenih, Zoran Đinđić nije, sada, takva i tolika istorijska ličnost: ni za naziv ulica, ni za granitni spomenik, pa ni za naziv umjetničke galerije u Beogradu...      
      
      
       VASILIJE KALEZIć