NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zanima me samo LjUD

Nisam nasedala na kvazidisidentske priče u odnosu na komunizam i protiv Miloševića, niti na nacionalističke priče - kaže autorka komada Paviljoni, Šine i Beli, beli svet čija je premijera 23. avgusta u Centru Sava

      Imala je 24 godine kada je 1998. godine napisala dramu Paviljoni, ali je predstava, u režiji Alise Stojanović, zaigrana na sceni “Bojan Stupica” tek 2000. godine. Opet dve godine kasnije, u istom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, postavljen je njen sledeći komad - Šine. Režirao ga je Slobodan Unkovski.
       Ovog 23. avgusta Milena Marković očekuje premijeru svog trećeg dramskog dela, Beli, beli svet koji Rahim Burhan postavlja u Centru Sava, za kraj ovogodišnjeg Belefa. Kasnije će ova romska “bajka za decu i osetljive” nastaviti da se igra u Malom pozorištu “Duško Radović” koje uspešno vodi rediteljka Anja Suša. Njena je ideja bila da Milena napiše komad sa motivima romskih bajki sa Kosova i Metohije, a da režira Rahim Burhan, koji je u Jugoslaviji osnovao prvi romski teatar Pralipe, a posle raspada SFRJ otišao u Nemačku i tamo je na čelu Evropskog romskog teatra.
       U očekivanju ove subote koja treba da pokaže rezultat tog zajedničkog posla (igraju Neda Arnerić, Irfan Mensur, Stefan Kapičić, Ana Marković, Hristina Popović i drugi, uglavnom mladi glumci), razgovaramo sa Milenom Marković (29). Ona je svršeni student dramaturgije na beogradskom FDU, vlasnica zbirke pesama Pas koji je pojeo sunce, čija su četiri izdanja rasprodata, pisac čiji se prvi komad Paviljoni igrao još u Beču, u teatru MBH u režiji Zijaha Sokolovića (muziku je pisao Vlada Divljan), a igra se i u Makedonskom narodnom teatru u Skoplju u režiji Srđana Janićijevića. Paviljoni su joj u Beču pribavili priznanje za jednog od najboljih mladih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, a sa sledećim tekstom, Šine, Milena je konkurisala za radionicu Rojal kort teatra u Londonu. Treba reći da je cilj ovog pozorišta upravo otkrivanje novih pisaca. Šine se igraju i u Poljskoj (Poznan) u režiji Rafala Sabare.
      
       Šta je “Beli, beli svet” u odnosu na vaša prethodna dva teksta?
       - Drama Beli, beli svet, kao i moje prethodne drame, govori o ljubavi i smrti. I valjda nema toga što ne govori o ljubavi i smrti. Sećam se kako me je iznenadio Zijah Sokolović kada mi je kazao da će u Beču postaviti moje Paviljone kao metaforu o komunizmu. Objasnila sam mu da sam pisala o ljubavi, o nesporazumu, o porodičnoj patologiji, ali on se, umesto za moj sociološki, opredelio za politički koncept, i sve je ispalo dobro. I moje Šine govore o ljubavi i smrti, o nekim čudnim ljubavima, o nečemu što je trebalo da se dogodi, o nečemu što nije trebalo da se dogodi...
       Početak mog rada na predstavi Beli, beli svet izgledao je tako što je reditelj Rahim Burhan video da nosim u tašni polomljeno ogledalo i doveo me je na most da ga bacim u reku. Tu je on nešto izbajao da bi ogledalo potonulo i dao mi je novo.
      
       Zbog čega ste izabrali bajku o prosjacima?
       - Beli, beli svet je moja treća drama i, rekla bih, i treći stepenik u mom radu. Napisala sam jednu sasvim ličnu priču po sižeu jedne bajke. Bajke, inače, obožavam i u svojim tekstovima volim da se bavim arhetipovima jer su mi oni zgodni da preko njih manipulišem svojim idejama i idealima, preko njih prenosim ono do čega mi je posebno stalo. Napisala sam do sada tri bajke, jednu za scenario, jednu dramu, odnosno pastoralu i sada ovo.
       Zašto priča o prosjacima? Zato što sam htela da udarim po toj drastičnoj razlici koja postoji između prosjaka i kraljeva, između bogatih i siromašnih. To je priča o ljudima ljubavi i ljudima moći i o onome što se događa kad nema ljubavi. Na kraju, to je putovanje kroz moje svetle i tamne strane.
      
       Postoje li domaći dramski tekstovi koje pamtite i koji su posebno uticali na vas?
       - Nemam omiljene pisce, imam dve omiljene srpske drame: Kod večite slavine Momčila Nastasijevića i Naši sinovi Maramboa. Ni jedan ni drugi pisac se nisu baš preterano ispisali drama, niti su oni za mene najbolji dramski pisci. Kad je reč o svetskoj literaturi, veliki utisak na mene su ostavili Strindbergov Per Gint, Sumrak Isaka Babelja, Na dnu Maksima Gorkog... Volim i savremenu englesku dramaturgiju, ali ti tekstovi se moraju čitati u originalu. To vam je ona vrsta dijaloga koju obožavam: govori se jedno, a u stvari se događa nešto sasvim drugo. Obožavala sam i Dilana Tomasa, Rablea, Šelija, a najviše ruske pisce i pesnike s početka prošlog veka, sve te slobodne dobre duhove, mučenike, prognanike i razočarane vesnike slobode koje, izgleda, ne može biti jer umetnici samo čuče ispred vrata tržišta, sad više nego ikad.
      
       Koliko vas je politika opterećivala kao pisca i koliko ste imali imperativ da je sve što je dolazilo iz Srbije u poslednjoj deceniji prošlog veka moralo da ima pečat političkih zbivanja?
       - Od malih nogu okružena sam intelektualcima, levičarima. Politika me nije interesovala, čak me nervirala, sve dok nije počela direktno da me udara u život. Nisam nasedala na kvazidisidentske priče u odnosu na komunizam, niti na nacionalističke priče, niti na kvazidisidentske protiv Miloševića. Naučena sam da razmišljam objektivno i sa sumnjom u sve što čujem. Za mene su jedino relevantni sociološki aspekti svake politike. Zanima me šta se može uraditi da bi ljudi živeli bolje. A ne vidim da je išta bolje, naprotiv, mislim da svet ide u sve gorem smeru. Svet koji sam poznavala i u kojem mi je bilo lepo rasturio se onako kako se rasturila i Jugoslavija. To što se posle dešavalo, ne želim da znam. U stvari, znam da od sveta sa kojim sam se družila deo njih više ne živi u ovoj zemlji, deo nije među živima. Ne mogu da kažem kako je sve to isključivo posledica politike, ali znam da je to realnost u kojoj živim. I to je deo naše patnje.
       Dakle, da odgovorim na vaše pitanje: politika za mene nije bila nikakav imperativ. Moje pisanje je deo mog sociološkog gledanja na podele i razlike među ljudima, na nepravdu neprolaznu, a ne izraz mog političkog pogleda na svet.
      
       U vaše prve dve drame može se prepoznati i problem poremećenog sistema vrednosti. Da li je to ono što vidite kao posledicu loše politike?
       - To o čemu pišem su problemi koji su postojali, koji postoje i koji će uvek postojati. I tu nema ničeg novog. U slučaju nekih mojih zbivanja o kojima govorim pušten je zli duh iz boce, i onda se svašta dešava. Na ovim prostorima je pušten duh iz boce i ne vidim da se vraća, niti da će se ikada vratiti u bocu.
       Za mene je najvažnije pitanje slobode. Znam da će mnogima to izgledati u najmanju ruku čudno, ali uverena sam da je sloboda na ovim prostorima bila ostvarena u onih pedeset godina poratnog života, u onoj Jugoslaviji. Pre toga je nije bilo, niti vidim da je ima danas. To nije moj politički stav, jer se u politiku ne razumem, već mislim da je održavanje te velike zemlje bilo pitanje opstajanja slobode za ljude u njoj. A ta sloboda se manifestovala kroz veliki i sveopšti kulturni napredak i neku vrstu nezavisnosti, možda sumnjive, ali ipak nezavisnosti.
       Ono što se posle toga događalo je bilo samo pitanje pripadnosti - ko je čiji. I ta borba za nove države, pod geslom borbe za nezavisnost, nikome nije donela suštinsku slobodu. Samo smo se još više zavezali.
       Koja god da je politika bila, koja god da je danas, nijednoj više ne verujem. Sve je nestalo. Politika je grozno zlo koje je pogodilo svaku familiju u ovom gradu, u ovoj zemlji, na ovoj planeti. Nije ti više tačna istorija koju si učio, nije ispravan jezik koji je postojao, ne važe više udžbenici kojima si se služio... I samo mi je ostao odnos prema čoveku i njegovim boljkama i željama.
      
       Možda bih mogla da vas demantujem, da vam kažem kako je u tom društvenom poretku igrana tek po neka drama čiji su autori bile žene, a da je tek sa Biljanom Srbljanović, i evo sada, sa vama, dramski pisac dobio ženski rod?
       - Ne znam šta se dešavalo ranije. Znam da je postojalo nekoliko veoma dobrih drama koje sam čitala, ali i da su te autorke napisale po tu jednu dramu i više ništa. Ne znam zašto je to samo bio Kamen za pod glavu Milice Novković, ili šta je bilo sa dramama Zorice Jevremović. Možda nije ni bilo više drama, ili je pre svega problem u tome što je ovo prevashodno muško društvo, što je ženama teže da se ostvare. Međutim, iako je ovde na vlasti mačizam, žene su jednako nesklone da pomognu jedna drugoj. Lično me to ne pogađa mnogo i pet para ne dajem na te podele. U tom kontekstu mene zanima samo LjUD.
      
       RADMILA STANKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu