NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Osama bin Srbin

Zašto su NATO vojnici tražili generala Ratka Mladića tamo gde su znali da on neće doći

      Tačno u podne 16. marta 1916. godine američki general Džon Peršing, sa nekoliko hiljada motivisanih vojnika i uz pratnju vojnih aviona i motorizovanih jedinica, krenuo je da uhapsi meksikanskog revolucionara generala Franciska Vilu, koga je američka vlada smatrala odgovornim za brojne zločine nad njenim državljanima. Prelazeći američko-meksičku granicu, general Peršing nije mogao ni da sluti da će se kaznena ekspedicija, koja je počela američki samouvereno i pompezno kao scenario holivudskog filma, pretvoriti u nezapamćenu blamažu slavne vojske. Posle jedanaest meseci igre mačke i miša po vrućim meksičkim pustarama, iznervirani Peršing poslao je američkom predsedniku Vudrou Vilsonu telegraf: “Vila je svugde i Vila nije nigde.” I vratio se neobavljenog posla u domovinu.
       Pančo Vila, kako su Meksikanci zvali svog omiljenog generala, i njegovih nekoliko desetine kompanjerosa uspeli su da izmaknu američkom generalu, između ostalog, zahvaljujući i činjenici što su znali svaku stenu, svaku reku, svaku pećinu i svaki kaktus u nepreglednoj pustinji Čihuahue. Ali, nije to bio jedini razlog njihove nadmoći. Više od temeljnog poznavanja terena išlo im je u korist da su Amerikanci operisali u neprijateljskoj sredini - Pančo Vila među lokalnim stanovništvom važio je za Robina Huda, onog koji pomaže sirote i obespravljene, narodnog heroja i nacionalni simbol otpora Americi.
       Danas se američka vojska, pošto je napustila po svojim merama sređeni Novi svet da bi krenula u kaznene ekspedicije po celoj Zemlji, suočava sa sve više fenomena i fantoma poput Panča Vile. Meksičke pustare su zamenjene pećinama avganistansko-pakistanskog graničnog pojasa ili iračkim zabačenim selima, imena gonjenih nisu ništa manje zvučna od njihovog meksičkog prethodnika, a imidži Osame bin Ladena ili Sadama Huseina, pre svega u islamskim zemljama, ali ne samo u njima, poprimaju dimenzije savremenih Panča Vila.
       Prošlonedeljna akcija Sfora u kući tek upokojene majke Ratka Mladića podsetila je ceo svet da ima još begunaca-zlikovaca čije nužno hapšenje i kažnjavanje opravdava praktično sva sredstva. U punoj ratnoj opremi, karabinjeri Sfora upali su u naselju Kasindol u Srpskom Sarajevu u kuću Stane Mladić - koja je prethodnog dana u popodnevnim časovima preminula u 84. godini života - i pretresli prostorije. U akciju su bili uključeni četiri vojna helikoptera i 20 borbenih vozila. Celo naselje je bilo okupirano. Pripadnici italijanskog kontingenta nisu našli generala Mladića ni u šahtovima za vodu, ni u frižiderima u koje su, na opšte čuđenje prisutnih, zavirili.
       Zet pokojne Stane Mladić, Radivoje Avram, izražava ogorčenje mnogih zbog ove spektakularne akcije koja je bespotrebno uznemirila ne samo ožalošćene nego i stanovništvo celog Srpskog Sarajeva: “Ovo je bruka i sramota. Ne daju nam da na miru sahranimo naše pokojnike. Slično su se ponašali i kada smo, pre dve godine, sahranjivali prerano preminulog Ratkovog brata Milivoja.”
       Oni koji znaju Ratka Mladića tvrde da je poslednja Sforova operacija, kao i druge prethodne, bila čista provokacija i demonstracija sile, jer je opštepoznato da gvozdena vojna disciplina bivšeg generala Armije Republike Srpske njemu nikada ne bi dopustila da pokaže onu emotivnu slabost koja je Veselina Šljivančanina odvela u zamku kada je uhapšen u svom stanu zato što je hteo da proslavi pedeseti rođendan sa porodicom. I zdrav razum nalaže zaključak da oni koji su režirali i sprovodili akciju nisu ozbiljno mogli da misle da će se Mladić pojaviti baš tamo gde bi bilo logično i ljudski da se pojavi, a da ne računa na to da će ga gonioci pratiti.
       Dakle, iako je Sfor u zvaničnom saopštenju predstavio upad u kuću Stane Mladić kao “pokušaj hapšenja osobe optužene za ratne zločine”, operacija nije bila ništa drugo do deo psihološkog rata koji bi trebalo da isprovocira osumnjičenog da učini neki nepromišljen potez kojim bi se odao i pao u ruke haške pravde i koji bi trebalo pomalo da zastraši srpsko stanovništvo u Bosni. Imajući tu činjenicu u vidu, predstavnici Sfora dodali su šikaniranju porodice i prijatelja Stane Mladić (a ne Ratka Mladića) još cinizma kad su naknadno “izrazili žaljenje” zbog navodno neophodne operacije i izjavili saučešće bliskim rođacima pokojnice.
       Razume se da pripadnici Sfora nisu propustili priliku da ukažu na širi kontekst i važnost njihovog delovanja kao snage stabilizacije mira u Bosni i Hercegovini u okviru međunarodnog mandata. U saopštenjima se isticalo da je “ova operacija jasna demonstracija da je Sfor i dalje privržen narodu BiH i njegovoj budućnosti”, a da su “glavna opasnost za mir u Bosni osobe optužene za ratne zločine u bekstvu”. Dakle, kad bi Karadžić i Mladić bili uhapšeni, a možda još i nekoliko “manjih srpskih riba”, tamni vilajet bi postao raj na zemlji. To je, inače, teza koju najupornije zastupa glavni tužilac Haškog tribunala Karla del Ponte, a i najuvreženije mišljenje kojim se rukovode vlasti u Federaciji BiH kao i federalni mediji kad je u pitanju politika prema bosanskim Srbima, s tim da se s vremena na vreme ističe da bi, ipak, neka vrsta “denacifikacije srpskog naroda” (ne samo u Bosni) bila potrebna, jer srpske vođe nisu usamljene pojave.
       I američki predsednik Džordž Buš Mlađi opravdavao je ratne pohode u Avganistanu i Iraku izgledima da će svet konačno postati oaza mira kad se uklone zlikovci Osama bin Laden i Sadam Husein. Prema toj logici, svet se deli u svetle sile Dobra i mračne sile Zla, a što su zlikovci crnji, utoliko više su dozvoljena sva sredstva za njihovo uništenje.
       Ipak, nakon što se slegao šok jedanaestog septembra, ne samo veliki deo nezapadnog sveta, nego i delovi Zapada, pa i američke javnosti, nisu spremni da slede dečju logiku američke administracije da će svet postati miran i dobar čim se otarasi oličenja zla Osame bin Ladena i Sadama Huseina.
       U uvodnicima i stručnim analizama širom sveta, naprotiv, upozorava se da bezobzirno i nemilosrdno gonjenje protivnika svim sredstvima ide na uštrb pogođenih naroda i njihovih kultura kod kojih izaziva suprotna reagovanja - rastući antagonizam prema Americi i pretvaranje zlikovaca u heroje. Kako zaključuju ta upozorenja, Sadam i Osama su samo simboli nečega što ima svoje dublje uzroke u rasprostranjenom nezadovoljstvu američkom politikom i njenom globalnom ulogom posle završetka hladnog rata. Svet je mnogo složeniji nego što ga američka administracija prikazuje pa se pri rešavanju sukoba moraju uzeti u obzir razni politički, socijalni, kulturni, psihološki, istorijski, ekonomski, verski ili pravni faktori.
       Upadljivo je da zapadni stručnjaci ili političari ovakvo ili slično razumevanje složenosti problema retko iskazuju kad su protekli ratovi na prostorima bivše Jugoslavije i srpske vođe u pitanju. Oni koji danas procenjuju američki ratni pohod protiv Iraka kao flagrantno kršenje međunarodnog prava (većina nemačkih i francuskih analitičara), ne dovode u pitanje pravičnost bombardovanja Jugoslavije nego konstruišu suptilna razlikovanja između legalnosti i legitimnosti (nemački filozof Jirgen Habermas). Onima koji danas revnosno traže dokaze za razne laži Bušove i Blerove vlade, na primer one o Sadamovom posedovanju oružja za masovno uništenje ili biološkog oružja, ne pada na pamet da bar posumnjaju u postojeću sliku o događajima na Markalama ili u Račku. Oni koji danas kritikuju kršenje ljudskih prava zatvorenika u američkoj bazi Guantanamo, nikada se nisu upitali da li su akcije Sfora ili stanje zatvorenika u Hagu u skladu sa elementarnim ljudskim pravama.
       Naprotiv - iste one nevladine organizacije koje su iskazale veliku zabrinutost prema zatvorenicima u Guantanamu i koje sebe smatraju savešću sveta, vatreno su podržavale i podsticale sve operacije Sfora. Tako je Amnestdž International u jednom od brojnih saopštenja 11. jula 1997. godine pokrenuo, zajedno sa bratskim organizacijama, akciju “Uhapsiti sada” i pozdravio operaciju NATO-a u Bosni koja je imala za posledicu smrt bosanskog Srbina Sime Drljače: “Dok najnovija hapšenja onih koji su tajno optuženi predstavljaju pozitivnu promenu do sada sprovođene politike izbegavanja, 66 javno optuženih ratnih zločinaca ostaje na slobodi i njih treba takođe uhapsiti.”
       Koliko je poznato, Amnestdž International ili druge nevladine organizacije nikada nisu dovele u pitanje zvaničnu verziju događaja u julu 1997. godine na jezeru u blizini bosanskog mesta Gradine kada su Simu Drljaču, bivšeg načelnika Javne bezbednosti Omarske, ubili vojnici Sfora, navodno u samoodbrani, iako postoje i svedoci i dokazi koji govore da je pre bilo reč o likvidaciji. U ovom slučaju nije ni dovedeno u pitanje nelegalno odvođenje ili, bolje rečeno, otmica Drljačinog sina Siniše i njegovog šuraka Špire Milanovića koji su završili u Hagu, da bi bili pušteni na slobodu nekoliko dana kasnije. I konačno, Amnestdž International, organizacija koja se zalaže za ljudska prava, ne da nije dovela u pitanje postojanje tajnih optužbi, institucije koju ne poznaje nijedan pravni sistem u svetu, nego je podržavala i podržava njihovu primenu.
       Sforova akcija protiv Drljače nije bila jedina sporna ali opšteprihvaćena operacija međunarodnih snaga u Bosni - podsećamo na slučajeve generala Đukića ili Slavka Dokmanovića ili na razne pretrese i opkoljavanja mesta, kao u Čelebićima, pa na skrnavljenje crkava i zastrašivanje naroda posle čega nije bilo nikakvog protesta, osim srpskog. Kad se postavi pitanje zašto se u slučaju Srba najčešće iste stvari mere duplim standardima, dolazi se vrlo brzo do odgovora da je obrazac po kojem se gledalo na ovdašnje krvave sukobe u jednoj bitnoj tački različit od načina na koji se gledalo na sve druge oružane konflikte posle Drugog svetskog rata.
       Zapadna slika o neprijatelju, nastala posle pada Berlinskog zida, rušenja komunizma i uspostavljanja novog svetskog poretka, jesu “sile zla”, oličene u nasilnicima, diktatorima i tiranima. Međutim, dok bi mnogi upoređivali Sadama sa Hitlerom, kao što je to na veliko zaprepašćenje mnogih intelektualaca učinio nemački pisac Hans Magnus Encensberger, nikome ne bi palo na pamet da govori o celom iračkom narodu kao nacističkom, fašističkom ili fundamentalističkom. U julu 1991. godine, ugledni nemački politički magazin “Špigl” postavio je merila balkansih sukoba naslovnom stranom na kojoj je stajalo krupnim slovima “Teror Srba”. Srbi su poistovećeni sa svojim vođama, budući da su oni sa svojim navodnim ideologijama bili novi fašisti - srpski narod se smatrao nacističkim. Koliko se daleko otišlo u pravljenju takve slike o Srbima upečatljivo svedoči izjava jedne urednice prvog programa nemačke televizije iz 1994. godine: “Kada čujem reč ‘Srbin’ čini mi se kao da je o samom đavolu reč.” Taj fenomen bi se danas mogao nazvati - Osama bin Srbin.
       Pozitivni stereotipi se daju lako promeniti u negativne, a suprotan proces je težak ili gotovoo nemoguć, pogotovo ako je reč o dugotrajnim slikama. Međunarodnu politiku prema Srbima i dalje određuju imidži iz devedesetih godina dvadesetog stoleća koji, međutim, nisu samo potrebni za vladanje balkanskim prostorima. Na holivudskom razumevanju sveta, na njegovoj podeli u sile Dobra i sile Zla, gradio se i gradi novi svetski poredak, a srpske vođe su prototip novih zlikovaca. Rušenje njihovog ugleda značilo bi rušenje svega što je sledilo.
       “Pančo Vila je svugde i Pančo Vila nije nigde.” Osama bin Laden u nedostupnim pećinama, možda živ, možda mrtav, Sadam Husein u zabačenim selima, Radovan Karadžić i Ratko Mladić na Bilećkom jezeru, u manastiru Ostrog, na VMA u Beogradu, na Svetoj gori, na sahrani majke ... Nije Sfor ozbiljno hteo da uhapsi srpskog generala. Zlikovci novog svetskog poretka su potrebni kao sveprisutni fantomi čija nedostupnost opravdava politiku koja dozvoljava sva sredstva.
      
       MIRA BEHAM


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu