NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Okidači istorije

Tokom dana u kojem je još bilo neizvesno hoće li srpski političari otići na Kosovo, u Srbiji je rastao gnev, što prema međunarodnim snagama, čije se odobrenje čeka, što prema predstavnicima ovdašnje vlasti što to odobrenje uopšte čekaju

      Nije prošlo ni sat vremena kako je novi administrator stupio na Kosovo, a već je stigla vest o ubistvima u Goraždevcu. Dvoje dece je preminulo, četvoro ranjeno. Tragedija je tim veća što im, ispostaviće se, u pećkoj bolnici nije pružena odgovarajuća nega, pa je dvoje prebačeno u mitrovačku bolnicu, a jedan u Beograd. Jednog dečaka Kfor je odvezao u nemačku bolnicu u Prizrenu uprkos tome što je roditeljima rečeno da će biti u Mitrovici. Čovek koji je sa obale reke prevozio povređenu decu, pretučen je.
       Na sahranu su, posle dosta natezanja sa Unmikom, ipak došli premijer Zoran Živković i potpredsednik Nebojša Čović. Svi albanski političari izrazili su žaljenje (uključujući čak i oraganizaciju ANA, koja je osudila zločin i odbacila odgovornost), ali se na sahrani niko nije pojavio. Premijer Bajram Redžepi izjavio je da je bio voljan da dođe, ali da je smatrao da bi to moglo da izazove negativna reagovanja. Uprkos tome što su albanski mediji grmeli o tome da je nedopustivo da srpski političari dolaze zaobilazeći kosovske institucije, sva je prilika da ni predstavnici albanskih institucija ne bi mogli doći u Goraždevac bez dobrog obezbeđenja, a izvesno je da poseta ne bi prošla bez incidenata. Istovremeno, tokom dana u kojem je još bilo neizvesno hoće li srpski političari otići na Kosovo, u Srbiji je rastao gnev, što prema međunarodnim snagama, čije se odobrenje čeka, što prema predstavnicima ovdašnje vlasti što to odobrenje uopšte čekaju.
       Ispostaviće se tako da ni jedan ni drugi premijer, obojica formalno-pravno na teritoriji zemlje čiji su premijeri, ne mogu da dođu u mesto u kojem, opet formalno-pravno, žive građani njihove zemlje.
       U takvom trenutku stigao je Hari Holkeri u nameri da pomogne dijalog između Prištine i Beograda.
       Prvo što je mogao da čuje od albanskih političara sa kojima se sastao (Rugova, Redžepi, Daci, Haradinaj) bio je zahtev da se učini sve da se spreče “agresorske namere Srbije”, kako se tumači najava da se Kosovo nađe u ustavu Srbije. Rugova je imao i veoma loš tajming kad je, u trenutku dok se još odvijala drama u Goraždevcu, očigledno ne znajući šta se dogodilo, izjavio da je obavestio Holkerija o sigurnosnoj situaciji koja se poboljšava i da je insistirao da do nezavisnosti dođe što pre jer će to smiriti region. Porodicama poginulih kasnije je uputio telegrame saučešća mada ga je Veton Suroi podsetio da su to prvi telegrami koje je uputio posle četiri godine, kao i da njegovo neprisustvovanje sahrani nameće pitanje da li je on predsednik samo Albanaca ili i drugih građana Kosova.
       Albanski zvaničnici uglavnom su se pozivali na to da se ne može znati da li je reč o međuetničkom sukobu dok se ne pronađu počinioci, a sličan stav mogao se čuti i iz Unmika. Istog dana kad se nesreća dogodila “Epoka e re” našla je anoniman izvor u pećkoj bolnici koji je tvrdio da se radi o povredi od eksplozivne naprave koju je neko od povređenih najverovatnije držao u ruci. Sa nedelju dana zakašnjenja Unmik je ovo demantovao i potvrdio da je reč o prostrelnim ranama .
       Tragediji u Goraždevcu prethodio je napad na Dragana Tonića, koji je u ponedeljak preminuo, a usledile su eksplozije, paljenja, pucnji i sukobi u mnogim mestima na Kosovu. Uprkos prisustvu Kfora, pretresima i istrazi koja je u toku, u Goraždevcu su se ponovo čuli pucnji.
       U Gračanici je, prilikom prolaska albanskih svatova, bilo pretučenih i Srba i Albanaca. Jedna svadba iz prošle decenije mnogima se opet vratila u sećanje.
       Uz poslednju vest da je napastvovana jedna srpska starica, poslednja nedelja zabeležila je najveći broj incidenata od 1999. godine.
       Kosovo se u Srbiji posle dužeg vremena ponovo našlo na naslovnim stranama, a počelo je i da se škrguće zubima o povratku naših snaga na Kosovo, što su mnogi ovdašnji analitičari nazvali političkim egzibicionizmom, ali je u albanskoj zajednici to samo podiglo napetost. Već nedavna najava da bi srpske snage mogle učestvovati u međunarodnim misijama shvaćena je kao pritajena pretnja i prilika da se srpska vojska dodatno obuči, a zatim u okviru međunarodnih snaga vrati na Kosovo, tim pre što se broj vojnika nesrećno podudario sa brojem koji je prvobitno bio predviđen da boravi na Kosovu.
       U Beogradu su se mogli čuti različiti komentari, a činilo se da će oni osvetnički intonirani nadvladati. Na tom talasu su, između ostalog, počeli i da se prikupljaju politički poeni izjavama poput one premijerove da smo mi probali da silom zavedemo red, ali “u tome nismo uspeli, ne zato što ta sila nije bila dovoljna, nego zato što je druga sila bila mnogo, mnogo veća. Taj projekat je propao i ja bih da ga ne prizivam, jer nemamo sada nove ili bolje uslove da takav projekat sprovedemo”. Premijer je takođe u Goraždevcu izjavio: “Što se tiče vlade, građana Srbije, svi moraju znati, kao što mi dobro znamo, da je i ovo Srbija.”
       Beograd je, ipak, zatražio vanrednu sednicu Saveta bezbednosti.
       Albanci nisu krili ogorčenost što će se sednica održati bez njihovih predstavnika i što će biti saslušana samo jedna strana. Pokazan je pri tom i visok stepen osetljivosti na konstataciju da su ubijeni Srbi, dok je u stvari reč o građanima Kosova. Bajram Redžepi odmah je uputio pismo Savetu bezbednosti ponavljajući ove stavove i izražavajući zabrinutost zbog agresivnih pretenzija Srbije, namere da zloupotrebi tragediju koja se dogodila kosovskim građanima, iako vlasti ulažu napore da slučaj reše, mada su im mogućnosti, priznaje Redžepi, ograničene. Spomenuta je zabrinutost i zbog učešća Nebojše Čovića na sednici, kao i zbog sastanka Holkerija sa srpskim zvaničnicima.
       Savet bezbednosti ipak je održao sednicu, a srpska strana imala mogućnost da iznese svoje stavove.
       Usledilo je zatim tumačenje Nebojše Čovića da Savet bezbednosti podržava mere Vlade Srbije usmerene na bezbednost i slobodu kretanja na Kosovu i energičan obračun sterorizmom i organizovanim kriminalom.
       Savet bezbednosti, međutim, nije nikoga podržao i nije doneo nikakvu konkretnu odluku. Svi članovi osudili su nasilje na Kosovu i upozorili da se ekstremistima ne sme dozvoliti da ugroze budućnost Pokrajine. Terorizam je, istina, spomenut, ali ništa više od toga.
       “U Savetu se rapravljalo o problemu Kosovskog zaštitnog korpusa. Britanija je pokazala da bi ipak želela da ona ima neku ulogu, dok su Rusija i Kina bile za demilitarizaciju”, kaže Dušan Janjić, predsednik Foruma za etničke odnose. “Nije zauzet stav, ali je opšte opredeljenje Saveta bezbednosti da se mora nastaviti proces smirivanja i stabilizacije, a to se najbrže postiže dijalogom.
       Važno je da je Beograd postao aktivan partner i sada treba da povuče konkretne poteze, ali bez euforije i ideja o slanju vojske preko granica. Beograd mora da radi na izgradnji institucija važnih za pregovore, Srbi sa Kosova moraju da stvaraju svoje institucije, veća, koji će biti autonomni u odnosu na kosovske institucije, ali i u odnosu na Beograd, koji neće biti samo beogradske ekspoziture koje se ujedinjuju samo kada ih napadaju”, smatra Dušan Janjić.
       Dok su mnogi Srbi, a naročito oni na Kosovu, ostali razočarani nedovoljnom odlučnošću Saveta bezbednosti, analitičari su se uglavnom složili u tome da su teroristički napadi upravo smišljeni da bi se izazvao oštar odgovor vlade i da je za ovu zemlju, ako se ima u vidu njen doskorašnji međunarodni rejting, veoma važno što vlada nije podlegla tim provokacijama.
       To što je Savet bezbednosti dosta suzdržano koristio termin “terorizam” (događaje na Kosovu terorističkim aktima nazvali su Rusija, Kina i Španija) Vojin Dimitrijević, profesor međunarodnog prava, ocenio je kao izvestan oprez i pokušaj da se pruži mogućnost nekim kosovskim Albancima da osude takva dela i da budu ti koji će sarađivati.
       Među Albancima trenutno su, ipak, najglasniji oni koji ne mogu da sakriju nezadovoljstvo još od posete premijera Živkovića Americi, a koje je spominjanje KZK-a na sednici Saveta bezbednosti prilično razbesnelo. Izjave se uglavnom odnose na Nebojšu Čovića koji, smatraju, nije postigao ono što je želeo. Borbu za ingerencije kosovske institucije neprestano vode sa Unmikom, jer smatraju da im nije dato dovoljno prostora, dok Unmik smatra da im je dato previše. To što srpska strana u tome deli mišljenje Unmika već je dovoljno da se postavljaju i zahtevi da se srpskim političarima zabrani dolazak na Kosovo.
       “I Srbi i Albanci žive u fikciji. Albanci da je njihova nezavisnost gotova stvar i da je niko ne može osporiti, a Srbi da se na Kosovu ništa nije promenilo i da ga po inerciji mogu smatrati svojim. Fikcija Srba je i da će, kada se naše društvo demokratizuje i evropeizuje, Albanci biti srećni da sa nama uđu u EU. Dok traju te fikcije, teško ćemo izaći nakraj”, kaže Predrag Simić, profesor Fakulteta političkih nauka.
       “Međunarodna zajednica takođe kupuje vreme dajući obećanja ili pronalazeći rešenja koja samo govore da ne znaju šta hoće. Ali pre svega mi bi trebalo da znamo šta hoćemo. Šta hoće Srbi? Valjda niko više ne gaji iluzije da će se Kosovo vratiti na status koji je imalo pre i na koji i ne treba da se vrati, ali da li mi hoćemo da dignemo ruke ili hoćemo da podelimo teritoriju, da podignemo jedan berlinski zid, pa na njega da stavimo i kineski? Ako hoćemo da pregovaramo, onda moramo da znamo sa kim i o čemu.”
       Postoji i problem pregovarača sa albanske strane, smatra Simić, jer kosovskom političkom scenom vladaju potencijalni haški optuženici, a Milošević je potrošio prihvatljive pregovarače, kakav je bio Rugova.
       Trenutnu situaciju Simić vidi kao posledicu nezadovoljstva Albanaca, što time što se pokazalo da do nezavisnosti neće tako lako doći, što time što Srbija uspostavlja veze sa svetom, čime preti da ugrozi njihov status miljenika Zapada, što željom da se isprovocira neko preterano reagovanje Srbije, kao što se to pre dešavalo.
       “Iza svakog ko povuče oroz stoji neki lokalni moćnik, koji lako to može zaustaviti ako se suoči sa osudom i ako se ispostavi da to upravo usporava put ka nezavisnosti. Nažalost vidimo da je to veoma daleko otišlo, a treba imati u vidu da ima dosta mladih, nezaposlenih, bez perspektive, koji su spremni da povuku obarač i da uđu u istoriju. U ovom trenutku, kandidata za albanskog Gavrila Principa ima na hiljade”, kaže Simić. “Sve će se verovatno konačno rešiti šest meseci pre nego što Srbija i Albanija uđu u EU, što neće biti pre 2010. godine, ali i da bismo ispunili uslove za ulazak, moraćemo da nađemo neki dogovor.”
       U međuvremenu, oko sto hiljada Srba, koliko se procenjuje da ih je ostalo, mada je statistici teško verovati (čak i oni koji se vrate, a zatim ponovo napuste Kosovo, najčešće se vode kao povratnici) treba da preživi još sedam dugih godina. Njima obe strane javno poručuju da ostanu, uz najčešće ponavljanu parolu o budućnosti Kosova, ali te iste predstavnike moći će da vide uglavnom samo onda kad sahranjuju svoje najbliže. Mnogi bi se odavno rado iselili kad bi uopšte mogli da izađu iz kruga svog dvorišta.
       Prilikom bolničke posete premijera Živkovića petnaestogodišnjem Bogdanu Bukumiriću iz Goraždevca, na komentar da će sve biti u redu i da će se on vratiti u svoje mesto, dečak je sasvim iskreno rekao: “Mislite?” Da je stariji, možda bi pitao isto, samo bi sigurno bilo drugačije intonirano.
      
       IVANA JANKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu