2373, 20 Jun 1996.

POLITIKA I LAZ

Zivot u doba precerizma


Zasto se na politickim borilistima u Srbiji, pa i u Crnoj Gori, redje sudaraju ideje i misljenja, a cesce neistina udara na drugu neistinu i neprijatna istina na drugu neprijatnu istinu? I kako ta borilista vidi begunac od politike, akademik Matija Beckovic, jedan od osnivaca odavno nepostojeceg DEPOS-a?

Karel Capek je tvrdio da je i Herodot bio novinar, a da Seherezada nije nista drugo do orijentalni simbol vecernjeg izdanja novina. Ako je to tacno, onda se zna: Tesko danasnjem Herodotu! I jadna je Seherezada u brlogu teskih lazi i jos tezih istina.

Taj brlog, naravno, nije od juce, jer je i vladika Nikolaj Velimirovic govorio, davno, da su novine, vecinom, postale dopisnom skolom zlocina, strasti i poroka.

Slobodan J. Jovanovic, covek "elitne inteligencije" (kako je za njega govorio Milan Bogdanovic), diplomata Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, upitan svojevremeno sta misli o listu Jugoslovenski narod koji je sa Djurdjem Jelenicem pokrenuo njegov otac Jovan, ovako je pisao iz Londona:

"Narod je jos daleko od naroda. Narod je premoren, namucen, ogorcen. Hoce pomoci, leka, puta zivotu. Njega to brine. On zna da mu je tesko i ne treba mu niko da mu to po ceo dan vice u usi: to samo pozledjuje rane i nagoni na ocajne korake. Hiljadu pitanja treba resiti, hiljadu saveta dati, a vas Narod jednako pise o krfskom rezimu, o maroderima, o pljackasima, o ubicama. To je stajati u mestu i mlatiti motkom po vazduhu, a svet hoce napred, hoce da koraca. On je sve to cuo hiljadu puta i sit je deklamacija. On trazi nov put. Treba pokazati. Ako je zlo, gde je lek? Ako ne valja, kako da se popravi? Ako ima lopova, kamo dokazi? Na koga se kod vas nije bacilo blatom, da bi to jos nesto znacilo? Koga sve to moze da zanima? Treba znati sta se hoce, a ne sta se oseca. Tudje osecanje niko nikad ne moze razumeti. Drustvo trazi istinu, dokaze, dela. Ono trazi ljude koji ce da ga vode njegovim putem. I bolje je biti zatucani ekstremista ili okoreli konzervativac, nego sedeti na sredini i kolutati ocima, vikati upomoc i sedeti skrstenih ruku. Cemu sluzi ta cisto negativna, destruktivna kritika? Treba ostaviti opste fraze, prazne reci i izvestale poglede: to ne znaci nista i ne imponuje nikome. Treba pisati energicnije, a s manje zuci, govoriti o konkretnim slucajevima i s argumentima."

Otimacina i skepticizam

Jovanovic pita nasto napadati iskljucivo radikale "kao da je sve ostalo cvece u nasoj zemlji". Danas, u junu 1996, 74 godine posle zaboravljene pojave Jugoslovenskog naroda, takodje znamo da cveca u nasoj zemlji opet nema mnogo. I da se u javnom i politickom zivotu danasnje Srbije redje sudaraju misljenja, a cesce laz udara na drugu laz i neprijatna istina na drugu neprijatnu istinu.

U medijima izmaknutim od vlasti i na opozicionim tribinama i govornicama, najnapadaniji su svakako predsednik Srbije Slobodan Milosevic i njegova supruga, predvodnica JUL-a Mira Markovic. Oni imaju odraslu decu, pa su i ona, ta deca, ovih dana i ovih godina junaci svakojakih prica i romana. Slede zatim, po broju udara i bubotaka, sefovi velikih partija, opozicionih, ali - zacudice se citalac - suroviji su opozicionari u medjusobnim obracunima nego u napadima na vlast i ljude bliske vlasti.

Savezni poslanik Miroslav Stefanovic kaze: U redu je, podrazumeva se ta surovost, ocekuje se ostrina, prirodno je nadgornjavanje. I lako se moze razumeti, iako se ponekad ne sme opravdati, ali kako razumeti prostakluk? Najstrasnija je ona laz, veli Stefanovic, koja je zacinjena prostaklukom i primitivizmom.

Jedan drugi poslanik, erudita i veseo posmatrac, nesklon da ucestvuje u razgovoru o istini i lazi u politici, ipak veli, kao uzgred, da je ovo vreme otimacine i prvobitne akumulacije liseno vere i preplavljeno skepticizmom. Otuda, kaze, toliko zajedljivosti. Pogledajte, kaze, Srpsku rec.

A poslednji broj ovog lista koji je (prakticno izgnan iz BIGZ-a) stampan u privatnoj stampariji, u nizu zapaljivih pitanja ima i ovo: Za koga radi Vojislav Seselj? List ne odgovara direktno, nego zaobilazno, i kaze da se Vladimir Zirinovski, veliki prijatelj Seseljevih radikala, "u vise navrata sastajao sa hrvatskim ministrom Gojkom Susakom i da je Hrvatskoj nudio, a mozda i isporucio, vece kolicine crvene zive i drugih strateskih vojnih materijala sa crnog ruskog trzista".

Zbog te vesti, za koju se ne kaze gde je objavljena, "sumnje su narocito podgrejane", pise list Danice Draskovic.

Zatim se, u nastavku te beleske, od podgrejane sumnje stize do podozrenja, a njega ne izaziva samo crvena ziva nego i Seseljev dosluh sa francuskim ultradesnicarom Lepenom ciji su ljudi, "masovno, kao dobrovoljci, bili prisutni u hrvatskoj vojsci".

Vila "dejtonka"

Ne vredi o crvenoj zivi i Lepenovim dobrovoljcima pitati Vojislava Seselja, jer vojvoda dosledno ne odgovara na takve optuzbe, ali neka niko ne misli da ostaje duzan kumovima, Draskovicima. U poslednjem broju njegove Velike Srbije pise da bi vila Vuka Draskovica u Kosutnjaku, u Ulici Blagoja Parovica 117, u svakoj zemlji osim u Srbiji bila potvrda misljenja da je iza uspesnog muskarca uvek jos uspesnija zena. Ovde, medjutim, u Srbiji, tvrdi autor Velike Srbije, iza svakog uspesnog muskarca ("i njegove zene, pogotovu") stoje komunisti.

Draskovici su, pise tu, medju svojima. Vilom u Ulici Blagoja Parovica koju je, navodno, Milosevic dao Draskovicu, komunisti pokazuju da cene njegove zasluge. Velika Srbija Draskovica oznacava kao pripadnika Sluzbe za dezinformisanje Drzavne bezbednosti i tvrdi da je prosao oba njena sektora, domaci i strani, da je za sluzbovanje u jednom dobio stan, a za zasluge u drugom vilu.

I sledi jos crnila.

Vuk Draskovic je, navodno, Sulejmanu Ugljaninu (koji je nazvan Suljom i mudzahedinom) obecao staru Rasku. Bio je Draskovic, navodno, i pun ideja u dijalogu o tome kako zaustaviti rat u vreme kada su muslimani gubili.

Clankopisac Velike Srbije zna da vila koju naziva "dejtonkom", nije mogla biti kupljena od spisateljske zarade. Kamo srece, veli, da je zaradjena od prodaje Vukovih knjiga, a ne od prodaje srpskog naroda.

Tako se covek ciju su vilu neki ljudi bliski srpskim socijalistima prividjali na Zenevskom jezeru, Vuk Draskovic, skrasio u Kosutnjaku, pod budnim okom Seseljevih radikala.

Oni su izracunali nekako da taj politicar i pisac, sa suprugom i svastikom (!), u vili i u jednom velikom stanu ima 700 kvadratnih metara luksuza. To je, zakljucuju cinicno, njemu njegova borba dala!

Izmisljena bomba

I socijalisti se ovih dana, posredno, preko svojih medija, bave Draskovicem i Draskovicima. Celnik Srpskog pokreta obnove se zali na RTS, i na Vecernje novosti, ciji su komentatori u njemu, u Djindjicu, u Vesni Pesic, u vreme boravka Klausa Kinkela u Beogradu, videli "cinkarose".

Tvrdi Draskovic da je vec formiran stab "proizvodjaca lazi" koji do izbora mora da proizvede nekoliko emisija, o njemu, o Zoranu Djindjicu, o Vesni Pesic, "satkanih od samih krivicnih dela po proizvodjace tih emisija, jer sve mora biti laz, sve mora biti gola konstrukcija".

O konstrukcijama govore svi, ali ih brzo zaboravljaju, jer stizu nove, taze konstrukcije.

Svojevremeno se u Srpskoj reci, listu koji uredjuju pripadnici Srpskog pokreta obnove, tvrdilo da je Zoran Djindjic, predsednik Demokratske stranke, agent nemacke obavestajne sluzbe. Sada su Zoran Djindjic i Vuk Draskovic u koaliciji, pa bi onaj ko veruje svemu sto je objavljeno morao da se pita sta Draskovic trazi u sprezi sa "zavrbovanim" Djindjicem.

Socijalisti su dugo prijateljevali sa radikalima, pa onda, kad su se posvadjali, otkrili o njima cuda i pokore. I radikali o socijalistima. Najbizarnija prica, valjda, glasi: Deda Gorana Percevica bio je ustaski general, jedan od atentatora na kralja Aleksandra!

Niko nije postedjen u ovoj svesrpskoj i svejugoslovenskoj duhovnoj gimnastici: Vojislav Kostunica, Dusan Mihajlovic, zatim crnogorski lideri, svi odreda, Momir Bulatovic, Milo Djukanovic, Svetozar Marovic, Novak Kilibarda, Slavko Perovic... Pre nekoliko dana Perovicevi liberali nisu mogli da u Pljevljima odrze predizborni skup. Ostali su na ulici, jer je policija dobila dojavu da je u sali podmetnuta bomba. Nije bomba nadjena, ali je nadjen potencijalni krivac za ovo opasno iskusavanje zdravog razuma: Srpski cetnicki pokret.

I to je bila jedna laz, smisljena u politicke svrhe: da pomogne (odmogne) crnogorskim liberalima, ili da odmogne (pomogne) Srpskom cetnickom pokretu.

Odbijeni od politike

Izmisljotina u politickoj borbi, to nije nikakva srpska novotarija. Kao ni provala besa, preka rec, reska presuda. U jednom broju engleskog Ekonomista pisalo je za Mejdzora na naslovnoj strani: "Lud, rdjav i opasan za Englesku." Ekonomist nije zabranjen i koliko znamo nije bilo sudanije. Kod nas u modu ulaze sudjenja i svakog dana citamo o velikim zahtevima. Traze se stotine hiljada dinara, i milioni, za oklevetanu biografiju i uvredjenu cast, no ponajbolje bi bilo slediti primer rimskog cezara Oktavijana Avgusta o kome su (narocito u njegovoj mladosti) pripovedane "razne sramote", kako pise Gaj Svetonije Trankvil. Najlakse je Avgust pobio sramotu neprirodne pozude i to "cistocom svoga tadasnjega i kasnijega zivota", a pobio je i klevetu da tezi luksuzu: ziveo je skromno, po zauzecu Aleksandrije uzeo je za sebe samo jednu murinsku casu, a srusio je kucu svoje unuke Julije zato sto je bila sazdana u neumerenom rasipnistvu i raskosi.

Jedan od nasih sagovornika, akademik Matija Beckovic, upitan o sve ubrzanijem uzajamnom prljanju politicara, primecuje da Socijalisticka partija ne otpocinje bez nekakvog razloga paljbu na coveka ili na instituciju. Uzdrzanije od nekih opozicionara socijalisti govore o Crkvi, o Akademiji, o inteligenciji, ne izjasnjavaju se nepitani, bez nuzde, svesni da se kandiduju za izbore i da ce, vredjajuci, ljude gubiti glasace. Opozicioni listovi, vecinom, dice se time sto su nekog nagrdili, namazali tamnim bojama, ismejali, i njihove perjanice izgledaju kao skup ekscentricnih ljudi za koje niko normalan ne bi glasao.

Tako su, misli Beckovic, neki opoziconi prvaci odbijali i odbili od sebe i od politike mnoge koji su u vreme monizma bili zakleti opozicionari. I kad pogledas ko je otisao iz politike, a ko je ostao u njoj, vidis da je ta treca, razocarana grupacija najbrojnija. Protiv nje se mogu udruziti sada i vlast i opozicija, da konacno likvidiraju tu vrstu ljudi.

Trijumf pokvarene maste

Alternativa, dakle, po Beckovicu, danas ne postoji. Niko nije opozicionar ako je celog zivota bio opozicionar nego, toboze, ako se upise u partiju. Zatim, kaze Beckovic, i bitanga, covek sumnjive proslosti, sumnjive biografije, upisom u opozicionu partiju postaje opozicionar. Ta lakoca prebacivanja iz jedne u drugu grupaciju nikad nije bila tako velika kao sto ni proizvodnja lazi u politicke svrhe nije bila tako razgranata.

Beckovic svedoci kako je Milovan Djilas svedocio da nije postojalo pismo Draze Mihailovica Alojziju Stepincu. Izmislili su ga komunisti da obrukaju cetnike i Djilas je doslovno rekao: "Za njih je bila dovoljna i laz." Ali posle zaglusne vike protiv cetnika, koji su nazvani izdajnicima, posle pobede, komunisti druge Jugoslavije nisu u govorima bas precesto, po imenu i prezimenu obelezavali, prljali i brukali politicke protivnike. Govori Aleksandra Rankovica, uporedjeni sa govorima nekih danasnjih politicara, na primer, izgledaju kao cista filozofija.

Ima Beckovic i jednu pesmu u kojoj dvojica raspravljaju pred niksickim manastirom: Postoji li, pitaju se, veca bogomolja pod kapom nebeskom. Porede jednu kijevsku bogomolju sa niksickom, pa jedan kaze: tolika je da u bravi stanuje crkvenjak, tolika je da bi joj se ova mogla u oltaru vrteti kao cigra, zvono u njoj na Bozic udari, a na Vaskrs vrati se na drugu stranu, pop ne moze da cita Jevandjelje, koliko je, nego jase od slova do slova i menja konje izmedju slova. I najzad sledi pitanje: sta biste rekli da nista ne smanjujem i da ne pricam samo onoliko koliko ste kadri verovati?

Taj Matijin pricalac je, dakle, i laz podesavao prema tudjoj veri, pazio da ne pretera.

"Sada", kaze Beckovic, "sto god kazes precerati ne mozes, jer je precerizam postao vera miliona. Nemoguce je bilo sta slagati, a da to neko ne veruje i nema te licnosti za koju ne mozes nesto izmisliti, a da to ne naidje na odobravanje i verovanje. Ja odavde, sa Konjarnika, ne mogu da dobijem Novi Beograd, a na televiziji gledam trijumf telefonije. Puni su mediji prica o brzim prugama, a moji ne mogu da stignu iz Crne Gore, eno ih u Prijepolju petnaest dana! Nema linija, ali to sto ne postoji fantasticno funkcionise."

Tvrdi Beckovic da se nas covek ne usudjuje da laze negde pod Suvom planinom, na primer, u zabitima, i veruje svemu sto je kazano u nekoj televizijskoj emisiji, napisano i objavljeno u novinama. Jednostavno, covek nije navikao da misli kako novine lazu. Moc pisanih slova i moc televizijskih slika i jeste utemeljena na usmenosti, na prepricanim prepricavanjima. Covek je, dakle, ostao isti a laz je dobila strasna oruzja.

Beckovicevo kazivanje potvrdjuju sva ozbiljna istrazivanja javnog mnjenja u kojima sve vise ljudi, na pitanje: "Koji vam politicar uliva najvise poverenja?" - odgovara: "Nijedan." Taj "nijedan" , ponajvise zaslugom nekih opozicionih prvaka i medija sklonih opoziciji, nikad nije bio popularniji.

# MILO GLIGORIJEVIC



Ivica Dacic

Logika prioriteta

SPS se zalaze za slobodno informisanje oslobodjeno svih vidova cenzure, ali i informisanje koje je odgovorno za istinitost informacija. To su osnovna nacela koja su definisana jos u prvom politickom dokumentu novog doba - Ustavu drzave Virdzinije (1776) i u Deklaraciji o pravima coveka i gradjanina Francuske burzoaske revolucije (iz 1789).

U clanu 11. te deklaracije kaze se da svaki gradjanin moze govoriti, pisati i stampati slobodno i da se jedino mora odgovarati za zloupotrebu te slobode.

U Srbiji postoje 2 192 lista, 93 radio stanice i 18 televizija. Od uvodjenja visepartijskog sistema nije zabelezen nijedan slucaj sudske zabrane bilo kog medija. Pomenuti primeri Studija B, Radio Smedereva ili kragujevacke "Svetlosti" nisu primer gusenja takozvanih nezavisnih medija vec je rec o ispravljanju nepravilnosti u transferu svojine na tim medijima na osnovu zakona koji je usvojen u Skupstini Srbije na predlog Demokratske stranke, tacnije Zorana Djindjica.

Sto se informativnog sistema tice, uslovi su isti za sve. Svi ti mediji formirani su na osnovu zakona koji je predlozila i donela vecina u Skupstini Srbije. Dakle, takav informativni sistem zasluga je SPS-a. Razne politicke stranke imaju primedbe na racun medija, ali se veoma cesto radi o potpunoj zameni teza. Kada se danas opozicija zalaze za nezavisne medije, oni misle da ti mediji treba da budu nezavisni samo od vladajuce stranke a zavisni od opozicije. Recimo, ako je "Srpska rec" kantar za merenje nezavisnosti, onda je to merilo potpuno pogresno. Sto se drzavne televizije tice, njen osnivac je Skupstina Srbije a ne SPS, ali je logicno da kao vladajuca stranka u programima drzavne televizije imamo prioritet.

Nasa medijska scena preplavljena je neprofesionalizmom, neznanjem i zlim namerama. Bice potrebno jos dosta vremena da objektivna informacija postane osnovni kriterijum novinarske profesije. Sigurno je da ce u izbornoj kampanji koja nas ocekuje vaziti izborna pravila kao i na prethodnim izborima sto se medija tice, a to znaci da ce biti stvoreni isti uslovi za sve bas onako kako je dogovoreno. Strankama ostaje da svoje koncepte i programe naprave takvim da budu privlacni za glasace. Sigurno je da mediji nikad nisu odlucivali o ishodu izbora.

Sve informacije koje se mogu cuti od predstavnika Socijalisticke partije Srbije apsolutno su tacne. Nas manir nije da se bavimo niskim udarcima; istina je najbolje sredstvo da se dodje do cilja. Jedan filozof je rekao da se sloboda stampa meri kolicinom onoga o cemu se cuti. Shodno tome, primecujem da u Srbiji nema teme ni licnosti o kojima se cuti.



Aleksandar Vucic
Letkom na "Dnevnik"

Nema nijednog sredstva informisanja na koji se mozete osloniti. Jedine informacije koje se trenutno plasiraju u javnost su one o uspesima SPS-a i JUL-a. Nas vec tri godine nema ni u jednom od drzavnih medija, osim ako nas ne napadaju ili o nama pisu neistine. Dezinformacije su veoma prisutne u nasem informativnom sistemu, a u javnosti nailaze na pogodno tle jer je, u nasem slucaju, nemoguce na njih odgovoriti. Lazima se najvise sluzi vladajuca stranka, koja kontrolise 90 odsto (ostatak kontrolise koalicija SPO, DS, GS) medija u Srbiji ali se slicno ponasa i deo opozicije, prvenstveno SPO. Oni se, valjda, ponasaju po sistemu: "ako laze vlast daj da lazemo i mi". Mislim da je uzurpacijom medija vlast sebi ucinila losu uslugu, jer njihove programe danas gledaju samo ljudi podobni ili sposobni da primaju takve informacije. Svi ostali odavno su odustali od Dnevnika i slicnih programa.

Ne mislim da su mediji nas kljucni problem. Ljudi su za ove cetiri godine imali priliku da upoznaju i nas i druge. Mi drzimo tribine, stampamo letke, svoje novine i trudimo se da svuda gde je to moguce proturimo neke svoje informacije. Defanziva ne dolazi u obzir. Moramo izaci na izbore i pokazati da li smo, posle sest godina, u stanju da pobedimo socijaliste. Ako nismo onda bi trebalo da razmislimo sta cemo dalje. Da li da nastavimo borbu ili da menjamo profesiju.


Zarko Korac
Moc zive reci

Da bi ljudi zauzimali socijalne, politicke i druge stavove moraju biti informisani. To je takozvana saznajna komponenta stava. Za ljude koji nisu informisani ne mozete predvidjati kako ce se opredeljivati. Mi zivimo u periodu "informativne propagande" koja ima za cilj stvaranje specificnih politickih ubedjenja.

U psihologiji razlikujemo "crnu i belu propagandu". Crna podrazumeva neprekidno naglasavanje losih osobina protivnika a bela sve pozitivno kod sebe. Najbolja je ipak "kombinovana propaganda" koja otprilike glasi: priznaj 90 odsto svojih gresaka, ali vrlo brizljivo izaberi 10 odsto pozitivnih lazi o sebi i plasiraj ih medju istinu. Primer uspesnosti takve propagande je engleska propaganda u Drugom svetskom ratu.

Nasa propaganda mogla bi se prikazati kao "crno-beli svet". Opozicija misli da je bela a vlast crna i obrnuto. Nase izborne kampanje karakterisu neodmerene izjave, vredjanje druge strane, nerealna obecanja. To nisu poruke koje se dopadaju biracima.

Sva istrazivanja pokazuju da je biracko telo u formalnom smislu nedovoljno obrazovano, da redovno prati informativne programe (kod nas su to i najgledaniji programi) i da se oslanja na informacije koje mu pruza televizija tj. predstavnici vlasti.

Ne treba, medjutim, zaboraviti da je dokazano da informativni lanac ima dva stepena: jedan su mediji a drugi, po mnogima znacajniji, cine "zivi posrednici", ljudi koji tumace objavljene informacije. Pokazuje se da je ziva rec mnogo jaca nego mediji. Ubedjivaci su znacajniji od onih koji samo prenose informacije. Setite se brojnih dodataka informativnim emisijama koji su imali za cilj da "razrade i pojasne" kljucne informacije iz Dnevnika. Za promenu politickog stava, pokazuju istrazivanja, presudna je ziva rec. To se sasvim lepo vidi na primeru americkih predsednickih izbora. SAD su po pitanju medija svetska sila, ali njihovi predsednicki kandidati ipak obilaze zemlju i licno se susrecu sa biracima. Kod nas je taj zakon najbolje shvatio Vuk Draskovic, ali s obzirom na cinjenicu da ce se na predstojecim izborima, po svoj prilici, borba voditi za gotovo 50 odsto neopredeljenih, ne bi me zacudilo da i sam Slobodan Milosevic krene po Srbiji da se licno bori za glasove.


Ratko Bozovic
Napuderisana laz

Gospoda i drugovi na vlasti odmakli su u cinjenju za naredne izbore. Kod njih ne postoji nista sto ne treba ciniti, to postoji samo kod opozicije. Nasa javna scena postaje fantomska, jer ne postoje standardne, objektivne informacije. Ne postoji ni kriticka, javna debata. Politicka javnost je skrivalica neodredjenih i dvosmislenih kalambura. Sve se i dalje dogadja po logici "tajne drzave" . Drzavni vrh se dogovara tajno, a informacije se daju kada oni hoce, kakve hoce i kome hoce.

Do zanemarljivosti je marginalizovana kritika politicke destruktivnosti, nasilja i brutalnog javnog zivota. Blokiran je antirepresivni cin politickog misljenja. Kad nema slobodnog protoka informacija, kada su one zamenjene grubom politickom propagandom biracko telo postaje onakvo kakvo odgovara vladajucem rezimu.

Cuvari medijskog prostora pretvaraju se u vulgarne propagandiste i cuvare vladajuce partije. Sistematski se i aktivno unistava alternativno i opoziciono misljenje. Situacija se pogorsala u odnosu na '91. godinu, jer je uspostavljena kontrola nad gotovo svim sredstvima informisanja od prestonice do provincije. Tako sve postaje informativna provincija. Javnost sada osvetljava u stvari jedna jedina svetlost - na sluzbenoj duznosti.

Govoriti ovde, danas o demokratiji i slobodi medija zvuci cinicno. Problem je, naravno, i u politickoj kulturi i slobodi. Mi zivimo podeljeni na nacije, izolovani u svojim zajednicama. U takvim uslovima i informisanje je parohijalno, parcijalno. Kada se nema uvid u celinu fragmenti su dobri za prevaru.

Nije, dakle, moguce razobliciti neodgovornu vlast. Na ovim prostorima vlada pomrcina.

Takvo politicko nasilje omogucava gradjanin-podanik, bice od straha, covek bez nade. Da li su gradjani doznali sta je guverner Avramovic rekao svojim neistomisljenicima? - Nisu. Da li su doznali kakva je bila njegova argumentacija u Skupstini? - Nisu. Da li ce doznati o cemu se ovih dana diskutuje u obe skupstine?

- Ne. Vise ne postoje nikakvi obziri u odnosu na ustavna prava gradjana, informisanje i izrazavanje. Mi imamo pseudoinformacije, napuderisane, stimovane, namestene. To nisu informacije, to je materijal usmeren na onaj svet za koji je televizija i dalje magicna kutija koja govori i to samo istinu... Opozicija je ponovo zakasnila, vladajuca oligarhija se vec pripremila za izbore. Gledacemo i slusati samo istine koje njima odgovaraju. Sa stanovista informisanja i demokratije nase drustvo se gasi, da ne kazem umire.

Ljubica Gojgic

NASLOVNA STRANA


Copyright © NIN, Belgrade, Yugoslavia
All Rights Reserved