Duplo golo, ma kakvi, dupli uzas, to su danas Srbi u Hrvatskoj, a tu beznadnu nevolju Borivoje Arsenijevic, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj, opisuje ovako: "Kada dodjem u Srbiju, kazu mi da sam ustasa, kada se vratim u Hrvatsku, kazu cetnik." Ili, opet Arsenijevic: "Proslog leta sam bio u Srbiji deset dana i niko iz Ministarstva za Srbe van Srbije nije me primio (Nisu ovom prilikom hteli da govore za NIN.)..."Prije dve i po godine nasa delegacija je otisla u Banske dvore.Trazili smo da nam se omoguci dobijanje prostorija.On (Tudjman) sve je obecao. Na kraju se ispostavilo da su nasi zahtevi zavrsavali u kosarama za otpatke."

Koliko je danas tih koji nikome ne valjaju i nikome ne trebaju u drzavi kojoj se peva "Lijepa nasa domovino"? Hrvatska drzava je rekla manje od pet odsto (1990. godine Srbi cinili oko 12 odsto stanovnistva, a bilo ih je oko 600 000) i zakljucila - "Srbi su manjina". Naravno, to nije brojka, to je koliko etnicko-politicka kategorija,toliko i "uputstvo za upotrebu", jer: zna se sta je manjina, kakva su joj prava i obaveze.

Ali, prebrojavaju se Srbi, ne zato da vide koliko ih je ostalo posle "munja", "bljeskova" i "oluja", vec da u broju pronadju snagu prezivljavanja i opstanka, uvereni da i na Balkanu i u srednjoj Evropi demografija prethodi demokratiji. U Hrvatskoj je danas izmedju 120 000 i 150 000 Srba, svedoce Arsenijevic i Milenko Popovic, protonamesnik crkve u Zagrebu. Da, ali u Hrvatskoj umanjenoj za, kako zvanicni Zagreb kaze, "privremeno okupirane teritorije". Tu privremeno okupiranu teritoriju, 4,5 odsto povrsine hrvatske drzave, koju Zagreb naziva hrvatsko Podunavlje a Beograd Sremsko-baranjska oblast, naseljava sada izmedju 150 000 i 170 000 ljudi, od kojih su po Borislavu Drzaicu, predsedniku "vlade" ove teritorije, 92 odsto Srbi.

I koliko god da ih je, 270 000 ili 350 000, Srbi u Hrvatskoj ce kao i 1990. kada su u avgustu poceli balvanima da "zidaju" svoju drzavu, biti pingpong loptica po kojoj ce zestoko udarati i Beograd i Zagreb.

Znali su to vrlo dobro kninsko-slavonski politicari u vreme dok su rodoljupci medju beogradskim novinarima pisali da "u Kninskoj krajini deca misle da su reke u Srbiji lepse od svih reka, da je jabuka u Srbiji drugacija od svih jabuka". Dok su ispisivani ovi redovi, Milan Babic, tadasnji lider Republike Srpske Krajine, koji je vise puta bezuspesno pokusavao da svoju "drzavu" pripoji Jugoslaviji (14 000 kvadratnih kilometara, 420 000 stanovnika), hladno je svedocio: "Tada je meni Milosevic otvoreno rekao da prihvatim specijalni status pa da nas jednostavno otkaci. To je rekao sef Srbije. U ime Srbije. Rekao je: Pa da vas otkacim." A Veljko Dzakula, nekada sef zapadne Slavonije, koga je u Beogradu na sred ulice hapsilo i ubacivalo u kola, tvrdio je da je u Beogradu avgusta 1991. godine pitan: "Zasto se zapadna Slavonija dizala na ustanak kada je bila planirana za preseljenje?"

Babic je sada u Beogradu, Dzakula u svom selu pored Pakraca i samo oni znaju kakve su jabuke u "njihovom kraju". Ali ukus Dzakulinih su sada poceli da opisuju i oni koji mnogo sta nisu hteli da vide.Tom Handli, "Cikago tribjun": "Vrkic (sef sluzbe hrvatske vlade za prelaznu upravu u hrvatskom Podunavlju) kaze da ce Srbi koji ostanu, biti zasticeni. Medjutim, hrvatski funkcioneri su davali slicna obecanja tokom vojnih ofanziva u zapadnoj Slavoniji i Krajini, a onda nisu nista ucinili dok je hrvatska vojska terorisala srpske civile." Roman Arens, "Frankfurter rundsau": "Hrvatska zeli da Krajina, koja je odvajkada bila deo Hrvatske sa vecinskim srpskim stanovnistvom, postane u vecoj meri hrvatska. Za to su sve sredstva opravdana. Cak i teror nad malobrojnim preostalim Srbima, najcesce starcima." Pa dalje: "Jedan mladi par iz Vojnica, koji se vencao u doba Krajine, sada jos jednom mora da se venca i sa svedocima dokaze da im zaista pripada njihovo zajednicko dete."

Srbima u Hrvatskoj svakako nisu potrebni "uvozni" opisivaci zbivanja u Hrvatskoj; dovoljne su im sopstvene oci i usi, kao i Hrvatski helsinski odbor.

Videce tako Srbi po gradovima parole "Samo mrtav Srbin je dobar Srbin"; cuce na Hrvatskoj televiziji "kako ce biti uski mostovi na Dunavu kada Srbi pocnu bjezati" (iz Vukovara i okoline) ili da "Hrvati moraju biti obavijesteni kada iznad nas prolecu srpski zrakoplovi da bismo se gas-maskama zastitili od srpskog smrada"...

A Hrvatski helsinski odbor ce reci toliko toga (Nazalost, nismo mogli da dobijemo njegov izvestaj o Srbima u Hrvatskoj) da ce mu kolege iz beogradske organizacije zameriti sto opisivanjem stanja u Hrvatskoj obespokojavaju one Srbe koji bi bili namerni da se vrate u svoje razrusene, opljackane i spaljene domove, zaboravljajuci da je saopstavanje istine valjda najvise sto se moze uciniti da stanje pocne da se menja nabolje. A ta istina je takva da jedan od poverenika Helsinskog odbora, Jovan Mrkalj, kaze vec recenom Arensu: "Verujte mi da ne pricam mnoge stvari da bih zastitio zrtve."

Vec neke notorne istine koje je saopstavao Helsinski odbor bile su dovoljne da njegovog predsednika Ivana Zvonimira Cicka drzavni "Vjesnik" proglasi saradnikom UDB-e.

Jedna od poslednjih stvari na koje ukazuje Helsinski odbor je olako gubljenje prava na stan zbog "neprijateljske delatnosti". A sta je "neprijateljska delatnost" objasnjava se na presudi Dubravke Vincetic, predsednika suda u Varazdinu, u kojoj pise: "...Cinjenica pripadnosti jedinicama bivse JNA sama po sebi dovoljna je da se okvalifikuje kao ucestvovanje u neprijateljskim djelatnostima protiv Republike Hrvatske u smislu clana 102/A ZSO, bez obzira da li je osoba u aktivnoj sluzbi u JNA direktno ucestvovala u vojnim operacijama na teritoriji Hrvatske...Nije potrebno dokazati neprijateljsku djelatnost protiv Republike Hrvatske pravosnaznom presudom, jer to ne predvidja odredba zakona." (Uzgred, uz brojne zakone koje bi onaj novinar rodoljubac nazvao "genocidnim", donet je jos jedan, Zakon o podrucjima posebne drzavne brige, koji ce svakako uskoro biti predmet paznje kao i Zakon o amnestiji oko koga se vec dva meseca svet preganja sa Hrvatskom.)

Prava lavina na Cicka i saradnike srucila se povodom najave okruglog stola "Srbi u Hrvatskoj" koji je u njihovoj organizaciji trebalo da bude uprilicen 20. juna, ali je otkazan za jesen. Tim povodom komentator "Hrvatskog doba" je napisao da "oni koji su isli tenkovima protiv hrvatskog naroda, danas bi trebali biti pred strijeljackim strojem kao i oni koji ih pozivaju, pa bilo da ih pozivaju iz Amerike ili Hrvatske kao tobozni Hrvati".

A sta su to hteli organizatori Ivan Zvonimir Cicak i dr Ivo Banac, zasto su hteli da organizuju skup sa temom "Srbi u Hrvatskoj"? Zato sto misle da "upravo u cinjenici pomanjkanja otvorenog i iskrenog dijaloga koji je u toku obje Jugoslavije, tako i u NDH bio nemoguc, vidimo razloge za eksploziju mrznje koja je eskalirala ratom"; zatim da "egzodus Srba iz Hrvatske tijekom 1995. godine nije rijesio sustinu hrvatsko- srpskih odnosa" kao i da bez povratka Srba i afirmacije njihovih gradjanskih i nacionalnih prava nece biti ni afirmacije demokratije u Hrvatskoj. Ove svoje teze Cicak i Banac su zeleli da provere u "sarenom" drustvu u kojem je trebalo da se nadju generali Franjo Tudjman, Djoko Jovanic i Rade Bulat, potom Jovanka Broz, Bogdan Bogdanovic, Aleksa Djilas, Ante Markovic, Zak Klajn, Elizabet Ren, Dzon Satak, Andrej Kozirev, Pero Kvrgic, Milan Kangrga, Slavenka Drakulic, Dubravka Ugresic, Slobodan Snajder, Dobroslav Paraga, Franjo Kuharic...

A mozda ce na skupu koji ce Cicak i Banac organizovati na jesen doci i Jovan Opacic, ekonomista, buntovnik, pesnik...koji tvrdi: "Za nastanak rata su najznacajniji psiholoski faktori. Taj rat je nastao prije svega zbog kolektivnog paranoicnog straha srpskog naroda od pokolja."

Da li je to tacno ili nije, stvar je dokazivanja, ali nema sumnje da ce mnogi Srbi u Hrvatskoj u dolasku predsednika Hrvatske Franje Tudjmana u Jasenovac, u recima kardinala Franje Kuharica, u obnovi zahteva za obnavljanje Hrvatske pravoslavne crkve, videti i povratak proslosti, bas one koja izaziva "paranoicni strah".

I posle svih upozorenja i Amerike i Evrope da se mane nakane da miri dzelata i zrtvu, Tudjman je pre desetak dana rekao: "Polozio sam vijenac kao hrvatski predsjednik svim zrtvama palim u Jasenovcu, zrtvama fasizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunisticki rezim."

Srbi iz Zagreba vec su reagovali na ono sto je kazao kardinal Franjo Kuharic na zasedanju evropske biskupske konferencije. A kazao je: "Srbi su bjezali zato jer su im tako zapovijedile njihove vlasti, zato jer su podlegli svojoj propagandi i zato jer nisu mogli prihvatiti realnost hrvatske drzave." Zagrebacki novinar Jelena Lovric na radiju "Slobodna Evropa" kaze "Kardinal je sasvim stao uz drzavnu politiku. Mozda bi samo jos Tudjman tako govorio", a potom navodi i da je Drago Pilsel u "Novom listu" ocenio tekstove koje je objavio uticajni katolicki nedeljnik "Glas koncila" kao "prvorazredan govor mrznje".

Oni kojima su reci beogradskog nadbiskupa France Perka bile namenjene, culi su ih. A Perko je svojevremeno rekao da ga cudi sto i Juraj Kolaric, dekan Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu, podrzava stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve. "To je glup predlog", zakljucio je Perko.

Ali sada ideju HPC (nastale pod patronatom Paveliceve endehazije kada je vec i Nemcima i Italijanima bilo dosta ustaskog divljanja i kada je preostale Srbe valjalo prekrstavati) pronosi stanoviti akademski slikar Metod Vilicic, kome "Slobodna Dalmacija" posvecuje veliki prostor. On kaze da je njemu i jos cetrnaestorici njegovih sledbenika "potrebno vise od folklora vezanog za Svetosavlje", jer "ondje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Zagrebu postoje jedino Sveti Sava i krsna slava". Naravno da Metod Vilicic nije covek koji ce da se pravi Tosa, pa kaze :"Budimo otvoreni i priznajmo da za osnivanje HPC postoje i politicki razlozi. Ako bi se njoj u buducnosti prikljucila vecina ovdasnjih pravoslavaca, eliminirala bi se identifikacija pravoslavlja i srpstva, a time bismo onemogucili srpsku drzavnu politiku da se koristi Crkvom za svoje ciljeve."

U Hrvatskoj ima ljudi koji sasvim razlicito misle i od Tudjmana i od Kuharica i od Vilicica. Cicak i Banac nisu usamljeni; eto i dr Slobodan Budak kaze: "Zelimo Hrvatsku, ali takvu Hrvatsku u kojoj ce imati pravo da zive i Srbi i Hrvati i svi ostali ljudi." To su, dakle, ljudi koji misle da je povratak Srba u Hrvatsku (oko 150 000 izbeglo u Srbiju, oko 90 000 u Republiku Srpsku) njen najveci unutrasnji problem.

Moguce je da bi za vlasti u Zagrebu "idealan povratnik" bio vec pominjani Opacic. On entuzijasticki kaze: "Ostalo je kamenje, mi cemo ponovo sazidati kuce", ali i sto je za vlast u Zagrebu vaznije: "Ako se vratim u Hrvatsku, boricu se protiv politicke autonomije Srba u Hrvatskoj, boricu se za sva kulturna i gradjanska prava srpskog naroda, ali protiv politicke autonomije. Ne zelim da se srpski narod na bilo koji nacin separira od vecinskog naroda."

Ali, i Opacic ima manu: nije u godinama koje lakse dobijaju dozvolu za povratak u Hrvatsku. Preciznih podataka o Srbima povratnicima u Hrvatsku nema. Poslednji hrvatski zvanicni podaci (polovina aprila) kazu da se vratilo oko cetiri hiljade ljudi; da je zvanicno registrovano 26 000 zahteva za povratak; da administracija moze godisnje da resi izmedju 15 000 i 16 000 zahteva. Uz to zvanicni hrvatski izvori tvrde i da Srbi koji zele da se vrate, kazu da bi to ucinili pod odredjenim uslovima u koje osim licne i imovinske sigurnosti, za odredjene ljude spadaju i "smenjivanje ustaske vlasti", "zazivljavanje Krajine sa svojom vojskom i policijom"...

Mate Granic, ministar spoljnih poslova Hrvatske, govori o tri faze povratka Srba: "individualni povraci" (spajanje porodica),"pilot projekti" (takav plan o povratku Srba u selo Kusonje, a Hrvata u Antunovac, Ernestinovo i Bilje propao je i pre nego sto je zapocet) i "posle povratka Hrvata u svoje domove" (za ilustraciju, smatra se da je iz hrvatskog Podunavlja izbeglo oko 75 000 Hrvata, a da je u Sremsko-baranjsku oblast doslo oko 95 000 srpskih izbeglica).

Test za ostanak i povratak Srba svakako ce biti i sudbina onih koji sada zive u hrvatskom Podunavlju, odnosno Sremsko-baranjskoj oblasti. Covek kome su Ujedinjene nacije poverile da brine o toj oblasti Zak Klajn, koji je uspeo da u isti avion stavi Hrvata pilota i Srbina kopilota da posle pet godina zaprasuju komarce uz obale Dunava, u americkom tonu "olako obecane brzine", kaze: "Ako Hrvati zive u Vojvodini, ne vidim zasto Srbi ne bi mogli da zive u Hrvatskoj. Tu nista nije traumaticno."

Klajn ne zna ili nece da zna ono sto onespokojava Vladu Gotovca, sada sefa hrvatskih liberala: "Mrznja je kod nas dobila oblike koji podrazumijevaju i samounistenje: samo da ne postoji onaj drugi."

To i jos ponesto razume izgleda vec citirani Tom Handli iz "Cikago tribjuna". Prepisujemo kraj njegovog teksta o Srbima u Sremsko-baranjskoj oblasti iliti hrvatskom Podunavlju.

"Vlada i Dusanka Culibrk pazljivo prate dogadjaje na starom crno-belom televizoru - njihov novi televizor u boji nalazi se na sigurnom mestu, preko granice.

'Svakog dana gledamo hrvatsku televiziju i vidimo da oni vec prave planove za nas', kaze Vlada, a u glasu mu se primecuje optimisticki ton.

'Gresis', kaze njegova zena. 'Njima je potrebna zemlja. Potrebni su im psenica i kukuruz. Potrebne su im reke i luke. Nisu im potrebni Srbi'.

Vlada se nevoljno slaze sa njenim misljenjem. 'Krajnji rezultat bice nula', kaze on. Sve ce se zavrsiti tako sto ce svi otici dva ili tri meseca pre krajnjeg roka'."

Tom Handli ne zna koji je to datum. Srbi misle da je to godina plus godina od potpisa u Dejtonu. Klajn ne misli tako. On kaze da nema automatizma u produzavanju jednogodisnjeg mandata zastitnih snaga u Sremsko-baranjskoj oblasti. O zahtevu za produzavanje mandata za jos godinu raspravljace Savet bezbednosti.

Dragan Bujosevic sa Zoricom Stanivukovic i Ljubicom Gojgic

- Nakon svega sto se dogadjalo i dogodilo u vremenu od 1990. naovamo, Srbi su u Hrvatskoj postali nacionalna manjina, doduse najbrojnija (ostale priznate manjine su talijanska, madjarska, ceska, njemacka i rusinsko-ukrajinska) ali u najnezavidnijem polozaju.

U Hrvatskoj je, ako se izuzme Istocna Slavonija i Baranja, ostalo stotinak hiljada Srba, a svi su ostali izbjegli u sadasnju Jugoslaviju, srpske dijelove Bosne i druge zemlje. Nije malo ni onih (mozda ih je i desetak hiljada) koji su mijenjali imena i prezimena da bi tako sakrili svoju nacionalnu pripadnost i lakse izlazili na kraj sa sumnjicenjima i sikaniranjima nacionalisticki zatrovane hrvatske vecine. Procesu asimilacije posebno su izlozeni mladi, ucenici i studenti.

Ocistiti Hrvatsku od Srba, a tolerirati ih jedino kao beznacajnu i rasprsenu manjinu, bio je strateski cilj Tudjmanove politike, a sto je podrzavala ili se tome nije suprotstavljala i velika vecina opozicionih politickih stranaka koje danas djeluju u "lijepoj nasoj". Nakon "Bljeska" i "Oluje", Tudjmanov rezim je taj svoj opsesivni cilj uglavnom postigao.

Srbi su bili vecina u oko hiljadu naselja u Hrvatskoj, a sada su to jos mozda u pedesetak, a da nijedno nije ni gradsko ni iole vece (mozda jedino sa izuzetkom Srpskih Moravica, ali kod kojih ce po svoj prilici iz naziva biti ispusteno da su srpske).

Tragedija Srba u Hrvatskoj, pri cemu je Franji Tudjmanu bilo omoguceno da nastavi i gotovo dovrsi ono sto je u Drugom svjetskom ratu provodio Ante Pavelic, bilo je omoguceno zlokobnom "antibirokratskom revolucijom", koja je 1988. krenula iz Beograda i dovela do toga da se i po Hrvatskoj vikalo "ovo je Srbija!", zatim prelazenjem vodjstva u pobunjenoj Krajini na neocetnicke pozicije, te pasivnom ulogom Srba iz Srbije i Bosne kada su krenuli i odigrali se "Bljesak" i "Oluja".

- Jos nije kraj odlazenju i preostalih Srba iz Hrvatske. Ne zna se koliko ce ih sada otici iz Baranje i istocne Slavonije, ali bojim se da ce ih otici dosta.

Usprkos trazenjima, pa i pritiscima iz svijeta, sadasnja hrvatska vlast ne namjerava omoguciti iole veci povratak Srba na podrucja na kojima su se odigrali "Bljesak" i "Oluja" , a ni drugdje. Koliko-toliko ce dopustati povratak starih i nemocnih, da umru u svojim zavicajima.Mladima se nece bas tako lako dopustati povratak, a i oni ce se skanjivati iz straha sto ih sve moze snaci nakon eventualnog povratka.

Stvari ce postati jasnije kada se normaliziraju odnosi Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije i kada ce se medjudrzavnim sporazumima morati rjesavati pitanja Srba izbjeglih iz Hrvatske, a i Hrvata izbjeglih iz Jugoslavije.

Za ostanak i preostalog broja Srba u Hrvatskoj bilo bi znacajno da se vrate svecenici i episkopi Srpske pravoslavne crkve. Pogotovo sto neki kleronacionalisticki krugovi na hrvatskoj strani sada rade na osnivanju i proglasenju Hrvatske pravoslavne crkve, valjda po uzoru na onu koja je 1942. godine bila osnovana u Pavelicevoj vazalnoj drzavi. Srbi u Hrvatskoj nisu bili bas posebno religiozan narod, ali prisutnost crkve i svecenika mogli bi imati velik kulturni i psiholoski znacaj u ocuvanju identiteta onih koji su preostali i koji ce se vracati, pa u ma kojem broju.

Srbi u Hrvatskoj bili su narod specificnih obiljezja. Bili su spoj srpske i hrvatske historije i kulture. Bili su slicni jednima i drugima, a ipak tako neizmjerno posebni i svoji. Danas, nakon tragicnog hrvatsko-srpskog rata koji je, cini se, zauvijek unistio ono sto su juznoslavenski narodi stoljecima stvarali, trudeci se da na ovim teskim balkanskim prostorima pronadju sto bolje i humanije uslove za zajednicki zivot, tesko je govoriti o buducnosti Srba u Hrvatskoj. Ona se, po mom misljenju, moze rjesavati individualno ili kolektivno. Individualno, znaci znati ko je i koliko kriv i ko je i koliko nevin. Sudbina pojedinaca bit ce prepustena njihovoj sreci, slucaju, protekciji, nagodbi i kako to vec ide. Sto se tice kolektivnog rjesenja pitanja Srba iz Hrvatske tu ce trebati dobro razmisliti i Srbija i Hrvatska i Evropa i svijet, ili ih sve skupa za taj narod (kao i za tragediju drugih naroda iz bivse Jugoslavije) kao i do sada nece biti briga. Ostaje na koncu i bespomocnost vecine Srba iz Hrvatske koji ama bas nicim nisu zasluzili ovakvu sudbinu i koji se nisu mogli oduprijeti a niti utjecati na katastrofalnu politiku svojih politickih vodja, koji su slijepo izvrsavali monstruozni plan preseljenja naroda na nasim prostorima, cini se dogovoren izmedju najvaznijih ljudi Srbije i Hrvatske.

Ja licno bih najradije, a znam da nisam Carnojevic, poveo nesretni narod na neko daleko ostrvo, ako takvo postoji na svijetu.

Asimilacija Srba u Hrvatskoj je veoma brza i ako vlast ovako nastavi, bice to jedina mogucnost za njihov opstanak na ovim prostorima. Procenjuje se da sada ima izmedju 120 i 150 hiljada Srba u Hrvatskoj, oko 30 hiljada u Zagrebu. Kada bi, medjutim, bio sproveden popis stanovnistva verujem da bi se najvise 50 odsto izjasnilo kao Srbi. Ljudi su puni straha, drugo, mnogo je mesovitih brakova, i na kraju oni koji su ostali prilagodjavaju se ne bi li sacuvali bar ono malo sto im je ostalo. Jer, zaposlenje i egzistencija, uz opredeljenje za pripadnost srpskom narodu, teski su ili nemoguci. Takva politika vladajuceg rezima u Hrvatskoj vodi potpunoj asimilaciji bez ikakve mogucnosti za bolje resenje srpskog nacionalnog pitanja u Hrvatskoj.

Prema nekim saznanjima stav Republike Hrvatske po pitanju Srba je takav da srpski narod u Hrvatskoj ne moze imati vise od 8 odsto ukupnog stanovnistva i to bez Baranje. Ukoliko se i Baranja pripoji Hrvatskoj, taj procenat ce biti i premasen tako da je jasno da ce povratak izbeglih Srba u Hrvatsku biti vrlo tezak i neizvestan. Vec danas se primecuje da odobravanja povratka pa cak i poseta nekadasnjim ognjistima stizu veoma retko. Za stanovnike iz Krajine nema ni govora o povratku. Oni koji se vrate zaticu spaljene i opljackane kuce ili kuce u koje su se uselili drugi ljudi. Pravna zastita povratnika je nikakva. Kontakti sa rezimom su retki i ponizavajuci ili nikakvi. Ima dosta ljudi koji nisu regulisali svoj status u smislu drzavljanstva jer ne mogu dobiti hrvatsko ako nisu rodjeni ovde, bez obzira koliko su dugo pre rata ovde ziveli. S druge strane, ne dobijaju ni jugoslovenski pasos kao izbeglice iz Hrvatske.

Primecujem da veci broj ljudi dolazi u crkvu nego pre rata. Ljudi se vracaju veri a osim toga pravoslavna crkva je jedini cuvar vere i kulturnog identiteta srpskog naroda ovde. I svestenika je ostalo malo u Hrvatskoj

- od 200 koliko nas je bilo pre rata sada nas je svega 12. Od nekadasnje imovine u Zagrebu ostala nam je samo crkva u centru grada, kancelarija i jedan stan sa ostala cetiri ne raspolazemo jer su u njima stanari sa stanarskim pravom. Srpska pravoslavna crkva poseduje pet velikih zgrada u Zagrebu koje cemo traziti kada se sprovede najavljena denacionalizacija. Ako bismo to dobili stekli bismo bar nekakvu ekonomsku sigurnost i bili bismo jaci da pomognemo ovom malom broju ljudi koji je odlucio da u Hrvatskoj ostane do kraja.

Sudbina srpskog naroda u Hrvatskoj je plod sinhronizovane politike Zagreba i Beograda, tvrdi u razgovoru za NIN bivsi saborski potpredsednik i predsednik Srpske narodne stranke u Zagrebu Milan Djukic. Dodaje da su i pri podeli Bosne i Hercegovine kao "gradjevnog materijala" za teritorijalno uvecavanje Hrvatske i Srbije, obe strane za dzokere uzele upravo Srbe u Hrvatskoj.

U drzavnom parlamentu Hrvatske, Srbi danas imaju tri izabrana nacionalna zastupnika, a njihove prostorije je lako naci, kazu nam na ulazu u Sabor - "u prizemlju, kod nacionalnih manjina".

Gospodine Djukicu, kakva je danas buducnost Srba u Hrvatskoj?

- Ovog momenta ona je neizvjesna. Polozaj Srba u Hrvatskoj je ispod svih nivoa kad se radi o zastiti njihovih prava, njihove imovine, mogucnosti spajanja obitelji. Gotovo nemate gradjanina srpske nacionalnosti danas u Hrvatskoj ciji dijelovi porodice nisu u izgnanstvu. Polozaj Srba je nepoznanica nastala vec samim cijepanjem prethodne Jugoslavije. Vec tada se, za onog ko je imao malo sluha, dalo nazirati da o Srbima tog momenta nitko nije vodio racuna, kao i da oni ni do tada nisu imali rijesen svoj statusni polozaj u Hrvatskoj, a time ni u prethodnoj Jugoslaviji. Mi, kao Srbi, tada smo znali za Jugoslaviju, znali smo da smo Srbi i nista vise od toga. Sve se to vezivalo sa strahom i neizvjesnoscu s kojom se srpski narod ne tako davno, ako racunamo njegovu noviju istoriju, jednom vec susreo. Narod se uzbunio i uz nekakvo oruzje prepusten je sam sebi. Uz oruzje se, medjutim, nije moglo stvoriti nista, posebno sto je 1991. godine svijet priznao i raspad Jugoslavije i stvaranje drzava u do tad avnojskim granicama.

Ako se govori u brojkama, koliko je danas srpskog stanovnistva u ukupnom stanovnistvu Hrvatske?

- Sa stanovnistvom srpske nacionalnosti u Hrvatskoj se spekuliralo jos 1990. godine. Pokusavalo se uvaziti samo statisticka brojka iz popisa stanovnistva. No, mi dobro znamo da su se Srbi te godine, kad se jos nije moglo shvatiti da ce doci do takvog prljavog rata medju narodima, izjasnjavali kao Jugoslaveni i kao neopredijeljeni. Ako tu brojku Srba u Hrvatskoj iz popisa 1991. godine podijelimo sa dva, pa za jednu polovinu kazemo da su Srbi, a sigurno jesu najmanje pola, jer se stabilnost Srba ovdje ljuljala vec 1990. godine, onda ta brojka iznosi negdje oko 700 tisuca Srba. Uvazavajuci sve ovo sto se desilo, odlazak Srba iz dijelova Hrvatske koji nisu bili pod upravom takozvane Krajine od 1991. do danas, onda je danas Srba u Hrvatskoj negdje oko 120 tisuca. A to je otprilike petina od ranijeg broja. Uzmemo li uz tu brojku i neizvjesnost oko broja Srba koji ce se mozda vratiti svojim domovima a sada su u statusu izbjeglica, onda je nasa sudbina jos nejasnija.

Kakva su vasa iskustva u vezi sa povratkom Srba koji su posle vojnih operacija prosloga leta napustili Hrvatsku?

- I s tim pitanjem se pred medjunarodnom javnoscu pokusavalo maksimalno spekulirati u politickom rjesavanju ukupne krize na ovim prostorima. I inace su Srbi u Hrvatskoj bili sredstvo. Sigurno je da ce oni to prezivjeti, ali u kojem broju i s kakvim patnjama i zrtvama drugo je pitanje. U takvom ratu netko uvijek mora biti zrtveno janje, a ocito je da su u ovom ratu to Srbi, drzavljani Hrvatske. Ta volja Hrvatske da vrati svoje gradjane, jer je takva ocjena na nivou sluzbene politike koja kaze da je Srbe zvala da ne napustaju svoja ognjista - to je manipulacija demokratijom. Predsjednik drzave nema ustavno pravo na takve pozive, jer oni u sebi nemaju potrebnu tezinu politicke zastite, posto slobodu i sigurnost ne garantira predsjednik, nego Ustav Republike Hrvatske. Znaci da su gradjani srpske nacionalnosti bili u pravu kad su privremeno napustili svoja ognjista, i to i radi njih i radi Hrvatske. Radi njih da sacuvaju svoje glave, a radi Hrvatske da ponovno ne dobije svoj poznati epitet iz 1941. godine kao genocidna drzava, genocidan rezim. Prema tome, to sto su Srbi napravili, trebali su napraviti.

Medjutim, po medjunarodnim konvencijama, po Ustavu Republike Hrvatske, ti gradjani se mogu vratiti na svoja ognjista koja su privremeno napustili. Pred medjunarodnom zajednicom, uz koju se Hrvatska vezuje zbog ulaska u medjunarodne asocijacije, pokusava se govoriti kako svi prognani i izbjeglice imaju ista prava i kako se mogu vratiti. No, kad se kod ljudi osjetila volja i zelja da se vrate, onda je pocelo i politicko odredjenje Hrvatske demokratske zajednice i samog predsjednika Tudjmana u smislu da njima povratka nemaa, vracat ce se samo pojedinacno i slicno. Tako se model povratka poceo uskladjivati s trenutacnim politickim ciljevima vladajuce politike.

Verujete li u masovniji, organizovan povratak?

- Ako bi bilo razuma, ako bi on preovladao u vladajucoj stranci, trebali bi shvatiti da moraju napustiti politiku koja uporiste trazi u emocijama u cijem provodjenju sudjeluju javno mnjenje i ukupna atmosfera. Ukupni politicki odnosi danas su u Hrvatskoj drugaciji nego juce; izmijenila se i konstelacija politickih odnosa u medjunarodnoj zajednici a i odnos medjunarodne zajednice prema Hrvatskoj. Takva politika trazi nove odnose ka pravednom i trajnom rjesenju. Hrvatski rezim a i narod moraju iz ovog rata povuci paralelu. Mnogi Hrvati koji su iz ovih ili onih razloga iza proslog rata napustili Hrvatsku, sada su dobili mogucnost da se vrate na svoja vjekovna ognjista. Ne treba zaboraviti da ce to jednom zazeljeti i Srbi koji su otisli odavde. I zato uvijek tinja jedno zariste nesigurnosti i neizvjesnosti. Ja ne ocekujem brzo neki masovan povratak. On nije moguc iz vise razloga. Nije moguc zato jer je ovdje uistinu maksimalna mrznja, ovdje je sve blize ogledalo jednog totalitarnog rezima, ognjista Srba su spaljena i unistena. Srbi se, doduse, vise formalno fizicki ne maltretiraju, kao sto je to bilo 1991. i 1992. godine, ali postoji sitni "kapilarni terorizam", tiho etnicko ciscenje.

Sta mislite, zasto nije odrzan "okrugli sto" "Srbi u Hrvatskoj" u organizaciji Hrvatskog helsinskog odbora na koji ste i vi bili pozvani?

- Ocekivao sam da ce on biti odrzan, ne zato sto bi on rijesio krucijalno pitanje moguceg povratka Srba, nego bi sigurno postavio to pitanje da o njemu govore intelektualci, ljudi koji se bave zastitom ljudskih prava, a koji bi sliku o tome mogli dati u svojim zemljama. To bi bio podsticaj i medjunarodnoj zajednici da ucini jaci pritisak na rezime koji su se stvorili u novonastalim drzavama.

Sporna je, cini se, bila lista pozvanih na takav skup...?

- Meni je ona maksimalno korektna. Izgleda, doduse, kao jedan "gemist". Zasto stari penzioneri, zasto stari generali? Ali, dobro je da i te generacije i ti profili ljudi ipak daju svoju rijec, da bi se prepoznalo tko kojoj struji pripada. Vjerujem da mnogi od njih i ne bi mogli doci. Jedni iz sigurnosnih razloga, drugi zbog starosti, treci jer moraju traziti vizu i slicno. Ali, jedan dio ljudi bi svakako dosao. Odmah se postavilo pitanje: tko to organizira, tko to trazi, tko to pomaze, kao i uvijek kad su na dnevnom redu Srbi u Hrvatskoj. Tako se desilo da se datumi predvidjeni za odrzavanje skupa (20. i 21. 6) povezuju sa Vidovdanom i vidovdanskim ustavom. To ne iznenadjuje, jer se uglavnom radi o desnim strujama, desnim politikama, jakoj desnici HDZ-a, pa i nekih opozicionih stranaka. Vise me, medjutim, zabrinjava organizator. Ipak se radilo o izazovu. I nedemokratskim snagama i svima koji su htjeli da se skup ne odrzi. Bila je to i mogucnost da Ministarstvo unutrasnjih poslova pokaze da je u stanju osigurati skup i slobodu javne rijeci. Bez obzira na pripremane protestne mitinge, direktne ili indirektne prijetnje, moje je misljenje da je skup ipak trebao biti odrzan. Koliko bi uspio u takvoj atmosferi, drugo je pitanje, ali bila je to mogucnost da se jasno vidi gdje su danas gradjanske slobode, sloboda stampe i slicno.

Organizatori su ipak "upali" u tezu da je povratak Srba jedno od najvaznijih unutrasnjih pitanja Hrvatske, a to je u direktnoj suprotnosti s nacionalnim interesima koje definise vladajuca stranka. Da li se slazete s tim?

- Polozaj Srba u Hrvatskoj je sigurno najteze pitanje danasnje hrvatske politike i hrvatskog rezima. Da li je i presudno za taj rezim, pitanje je, ali za Hrvatsku kao drzavu u cjelini, koja tezi Evropi, demokratiji, civilizaciji, gradjanskom drustvu, to je sigurno jedno od najtezih pitanja. Zasto? Zato sto su Srbi raseljeni, zato sto im je imovina unistena, zato sto se donosi citav niz zakona koji krse ne samo medjunarodne konvencije vec i nacionalni ustav i zakone. To ce biti i jedno od vrlo teskih pitanja i za medjunarodnu zajednicu, jer ce stabilnost Hrvatske biti garant za Evropu da ona zaista zeli biti dio medjunarodne zajednice. A ta stabilnost vezana je najprije za ljudska prava, slobodu stampe, slobodu javne rijeci, za uvazavanje volje gradjana na proteklim izborima i slicno. Hrvatskoj vlasti bit ce tesko ispuniti te zahtjeve. Ako bi Hrvatska danas omogucila da se Srbi masovnije vrate svojim domovima, ona bi krsila citav niz vlastitih zakona koje je donijela upravo zato da se Srbima oteza povratak: od zakona o obnovi, zakona o podrucjima od posebne drzavne skrbi, zakona o privremenom preuzimanju imovine, zakona o privatizaciji, zakona o denacionalizaciji koji je na pomolu i slicno. Zato su Srbi s pravom pitanje broj jedan za stabilnost hrvatske drzave i njen polozaj u Evropi.

Mislite li da ce Srbi koji sada zive u istocnoj Slavoniji imati pravo na neku vrstu politicke autonomije od vlade u Zagrebu?

- Mislim da to nije teza koja se zasniva na ozbiljnim osnovama, da se o njoj nije ozbiljno ni promisljalo. To je stav koji je mogao biti postavljen iz psiholosko-socioloskih razloga, da se ipak vide reakcije tamosnjih Srba na dolazak hrvatske vlasti, ali i da se pitanje njihovog polozaja ponovno potakne. Mi mislimo da to nije prioritet kad se govori o srpskom pitanju. Prioritet mi vidimo u tome da vlade i Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije i medjunarodna zajednica ucine sve da se svi izbjegli, raseljeni i prognani vrate na svoja ognjista. Povratkom Srba automatski se otvara i pitanje njihovog polozaja. Tada bi oni morali poslednji dati svoju rijec. Danas se vise treba plasiti zakona o amnestiji koji donosi Hrvatska, a ne ovih neozbiljnih inicijativa. Zakon o amnestiji, naprotiv, ovakav kakav je sad, predvidja da, recimo, nitko ne moze biti amnestiran u trenutku kad hrvatska vlast udje u istocnu Slavoniju...

Cesto se, i u Saveznoj Republici Jugoslaviji i u Republici Hrvatskoj, moze cuti da su Srbi u Hrvatskoj i uopste izvan Srbije najveci gubitnici ovog rata. Da li je to tacno?

- Apsolutno. Najveca zrtva ovog rata su Srbi, drzavljani Hrvatske koji su ovdje zivjeli do popisa 1991. godine. Kad govorim o onima koji su napustili svoje domove i o Srbima koji zive u urbanim sredinama Hrvatske, moram reci da su daleko vece zrtve bili Srbi iz urbanih sredina. Danas, nazalost, obje kategorije postaju ravnopravne zrtve. Vlada Srbije, recimo, jos nije jasno rekla svoje stavove o statusu i polozaju Srba koji su sada na njenom teritoriju - da li im zaista zeli pomoci da se vrate, da li ih zeli prihvatiti kao svoje drzavljane, da li zeli da im da dvojno drzavljanstvo. Da se i ne govori o socijalnoj brizi, humanitarnoj pomoci, pravu na pasos zbog odlaska u trece zemlje da tamo pokusaju stvoriti elementarne zivotne uslove za sebe i svoje porodice. To je cudan potez jugoslavenske vlade, da se muskarcima od 18 do 60 godina to pravo uskrati. Tako se vec u startu krse medjunarodne konvencije. Sigurno je, medjutim, da se bez povratka svih raseljenih u ovom ratu, pa i povratka Srba na svoja ognjista, nece rijesiti nista sto bi vodilo miru i stabilnosti u ovom dijelu Evrope.

Zorica Stanivukovic

NASLOVNA STRANA