NIN 2378, 26. Jul 1996.

DIPLOMATIJA

Nesumnjiva lica


Od kada je Borisav Jovic rekao zaposlenima u MIP-u: "Vi nam niste potrebni", ambasadori postaju ljudi u koje vrhovi Srbije i Crne Gore imaju poverenje

Srbija je raskrstila sa jos jednom evropskom burzoaskom tradicijom. Slika ustogljenog i prefinjenog gospodina, kako ljudi obicno zamisljaju diplomatu ustuknula je pred zovijalnim, neobavezno obucenim veseljacima tipa Dace Markovica koji se posebno ne uzbudjuju cak ni kada ih, kao ambasadore u kljucnim prestonicama poput Moskve, optuze za kradju slika. Drugi, opet, ne pokazuju toliko interesovanje za umetnost. Jedan nas konzul u Nemackoj se, otvarajuci izlozbu slika Nadezde Petrovic, zvanicama izvinio sto autorka ne moze da prisustvuje "usled neodloznih obaveza u zemlji".

U ovako veseloj druzini ni diplomatama nizeg ranga vise nije potrebna posebna priprema za posao koji ostatak sveta tradicionalno smatra najdelikatnijim. Ambasador u Rusiji, pomenuti g. Markovic, u Moskvu je za ekonomskog savetnika poveo svog ocnog lekara.

Do ovakve strukture diplomatske sluzbe stiglo se relativno brzo, tokom poslednjih sest godina, mada su promene pocele i pre toga.

Pred sam rat, Borisav Jovic, tadasnji clan Predsednistva SFRJ, obratio se diplomatama koje su vlast Predsednistva jos priznavale, dakle onima iz Srbije i Crne Gore. G. Jovic je dosao na njihov poziv kako bi odgovorio na zalbe da je diplomatija zapostavljena. Bio je kratak i direktan. "Vi nama niste potrebni", rekao je objasnjavajuci im da treba da budu zadovoljni i sa onim sto imaju, jer drzavi ne predstavlja problem da se odrekne njihovih usluga.

Joviceve reci su se pokazale prorockim. Pored ostalog, diplomatama je potpuno ukinuto pravo na posete zemlji avionom dok im traje mandat. Bez novca, oni slabijeg zdravlja, u strahu za golu egzistenciju, u maticno ministarstvo su mogli da dodju izuzetno retko, a oni u prekookeanskim zemljama prakticno nikako. Tako su se u jeku krize, dok se zemlja koju su predstavljali raspadala, nasli gotovo u izolaciji koja je podrazumevala da u tim kljucnim trenucima jedva imaju uopstenu predstavu o procesima koje treba da objasnjavaju.

Konacno, profesionalci su ostali i bez znacajnijih polozaja koje su preuzeli ljudi u koje se imalo vise poverenja - na primer sluzbenici drzavne bezbednosti. Ima slucajeva kada je dovoljna kvalifikacija bila tek unutrasnja bezbednost Ministarstva inostranih poslova (cuvari i portiri) ciji je bivsi sef Dusan Jeremic postao ambasador u Peruu. Najznacajniji takav primer je Zoran Janackovic, bivsi sef SDB Srbije koji je 1992. postavljen za generalnog sekretara MIP-a, a nedavno je naimenovan za ambasadora u Makedoniji. On ce u svom diplomatskom timu u Skoplju imati i dva lokalna sluzbenika drzavne bezbednosti iz Leskovca. Svoje shvatanje diplomatije g. Janackovic je izneo jednom dugogodisnjem profesionalcu koji se zalio da u zgradi Ministarstva predugo sedi besposlen. Objasnio mu je da nece skoro dobiti nijednu misiju jer je "vec toliko puta bio u inostranstvu".

Shvatanje diplomatije kao neke vrste nagradnih putovanja o trosku drzave nije, medjutim, licni izum Janackovica. Ono dolazi sa mnogo vise instance. "Sada je jedini kriterijum licna bliskost sa porodicom Milosevic", kaze jedan funkcioner MIP-a.

Tako je svoj put do ambasadorskih mesta nasla citava grupa profesora Beogradskog univerziteta bliska Miri Markovic. Oni su dali odlucujuci doprinos usponu Slobodana Milosevica dajuci mu bezrezervnu podrsku u okviru Univerzitetske konferencije Saveza komunista. Tu spadaju Danilo Z. Markovic, prvi ambasador u nekoliko decenija koji je bio oslobodjen obaveze da pred strucnom komisijom MIP-a polaze test znanja stranih jezika, zatim Rados Smiljkovic, sada ambasador u Sofiji, pa Slobodan Unkovic, ambasador u Pekingu, kao i Balsa Spadijer, ambasador u Budimpesti.

Drugu grupu sacinjavaju ljudi iz medija koji su Milosevicu svojevremeno pruzili nesebicnu pomoc. Djoko Stojicic, bivsi glavni urednik NIN-a sada je ambasador u Pragu, glavni urednik "Politike" Aleksandar Prlja zastupa SRJ u Svedskoj, a put u diplomatiju nasao je i glavni urednik Tanjug-a Dusan Zupan. Za sada jos nije udovoljeno zelji Radeta Brajovica, glavnog urednika "Vecernjih novosti", da postane ambasador u Indiji. U ambasadore jos nije otisao ni novinar Zivorad Igic kome albanske vlasti uporno odbijaju da daju agreman za mesto u Tirani tvrdeci da je njegovo naimenovanje provokacija jer se Igic isticao svojim izrazito ostrim stavom prema kosovskim Albancima.

Slican stav je imala i Turska koja je ipak na kraju dala agreman Darku Tanaskovicu, strucnjaku za islam, koji je jedno vreme bio savetnik Radovana Karadzica.

Najzad, tu su i ljudi koji paru Milosevic-Markovic nisu politicki znacajno pomogli, nego su jednostavno njihovi kucni prijatelji, koji su im cinili "nepoliticke" usluge. Za ambasadora u Slovackoj je tako otisao sedamdesetogodisnji Milosevicev kum Veljko Curcic, nekada kadrovski direktor "Beobanke". G. Curcicu cak ne smeta ni to sto je u Slovackoj istovremeno zaposlen kao savetnik nekoliko nasih predstavnistava, sto je, inace, nespojivo sa ambasadorskom funkcijom.

Drugi takav primer je Dojcilo Maslovaric, nekada administrativni radnik u MIP-u koji je fakultet zavrsavao uz rad, da bi nedavno stigao cak do ambasadora u Vatikanu. Maslovariceva supruga je prijateljica Mire Markovic koja je uvek bila od velike pomoci oko porodicnog kucnog ljubimca.

Sto se tice kadrova koji nisu iz Srbije, pored Crnogoraca ima i onih za koje nije sasvim izvesno sta im je baza. Takav je, na primer, Dobrosav Veizovic, do pre godinu dana ministar inostranih poslova Krajine koji je poslat za ambasadora u Bec.

Crna Gora takodje osvezava svoj kadar. Za ambasadora u Kijevu naimenovan je Gojko Dapcevic cije se dosadasnje radno iskustvo svodi na direktorovanje Marksistickim centrom u Budvi. Istina, Dapcevic je po vokaciji i pesnik, mada mu do sada nije objavljena nijedna pesma. Licni je prijatelj Svetozara Marovica.

Na ambasadorska mesta cekaju i Branislav Srdanovic, savetnik predsednika Bulatovica za spoljnu politiku, i Nikola Pejakovic, bivsi ministar unutrasnjih poslova Crne Gore. Srdanovic je predvidjen za Hag, a Pejakovic za Minsk, a mnogi misle da je veoma vazno da se ova dva mesta ne pomesaju, s obzirom na to da je Pejakovic bio ministar u vreme dok je prema bosanskim izbeglicama crnogorska policija postupala na nacin za koji je predsednik Bulatovic rekao da se ne ponosi njime. Predsednik gornjeg doma Savezne skupstine Milos Radulovic planiran je, sa svojih 70 godina, za ambasadora u Londonu.

Karijeru u diplomatiji namerava da zavrsi i Radoje Kontic, mozda kao ambasador u Poljskoj. Ipak, za sadasnjeg premijera se bar ne moze reci da nema iskustva u spoljnim poslovima. Jos 1987. je kao predsednik vladine komisije za odnose sa inostranstvom bio protiv normalizacije odnosa sa Izraelom, Juznom Korejom, Juznom Afrikom i Tajvanom tvrdeci da su te zemlje "antikomunisticke" . Tada se takodje protivio ulasku Jugoslavije u EFTA, sto je trebalo da bude prvi korak ka clanstvu u Evropskoj zajednici.

# DRAGAN CICIC

NASLOVNA STRANA


Copyright © NIN, Belgrade, Yugoslavia
All Rights Reserved