2383, 30. avgust 1996

Hrvatska

Iskusenja normalizacije


Posle pet godina pedantnog ignorisanja svega sto ima veze sa Beogradom, Srbijom i Jugoslavijom, prosecni konzument medijskog trzista u Hrvatskoj doslovno je zatrpan vestima o sporazumu ministara Granica i Milutinovica i sumornim opisima glavnog grada SRJ

Kad je dr Mate Granic u prosli cetvrtak popodne, konacno bio siguran da u petak ujutru putuje u Beograd, u Zagrebu su naglo prekinute sve mistifikacije koje su pratile spektakularno najavljenu normalizaciju odnosa Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Iz Ministarstva vanjskih poslova nezvanicno se, doduse, moglo cuti da je embargo na informacije vise po volji druge strane i sefa diplomatije Milana Milutinovica nego hrvatskih diplomata. Jugoslovenska strana prigovarala je cak i zbog najbezazlenijih saopstenja pustenih u javnost.

A kad su ministarska naliv-pera Mate Granica i Milana Milutinovica ostavila svoj trag ispod teksta sporazuma o normalizaciji odnosa izmedju dve zemlje, dogodilo se cudo. Prosecni konzument medijskog trzista u Hrvatskoj je, posle pet godina pedantnog ignorisanja svega sto samo sluti na suprotni tabor, bio doslovno pretrpan vestima o ovom dogadjaju. Beograd, Srbija i Jugoslavija preko noci su izbili u sam vrh popularnosti u ovdasnjim medijima.

Pobeda

Naslovne stranice najtiraznijih dnevnih novina ("Vjesnik", "Vecernji list", "Slobodna Dalmacija") velikim su slovima najavljivale medjusobno priznanje Hrvatske i Jugoslavije, a "Dnevnik" drzavne televizije je snimke nasmejanih diplomata u Palati federacije propratio sa prosecno dva urednicka komentara dnevno. Ukratko, kako je to sarkasticno zabelezio vec splitski nedeljnik "Feral tribjun", na Hrvatsku i njene gradjane srucila se "kataklizma nevidjenih razmjera" koja je dokazala da postoji jos strasniji petak od petka 13. - petak 23.

Vec prvi clan Sporazuma o normalizaciji odnosa izmedju Hrvatske i Jugoslavije pokazuje, medjutim, da zvanicna politika u Zagrebu, bar formalno, moze da bude zadovoljna postignutim. Dve drzave postuju jedna drugu "kao neovisne, suverene i ravnopravne drzave u okviru svojih medjunarodnih granica". Bas ovakva formulacija navela je domace analiticare na zakljucak da je ministar Milutinovic u Beogradu zapravo potpisao srpski poraz. Glavni urednik zagrebackog "Vecernjeg lista" listao je, kako pise, proslog petka uvece beogradske novine i posebno ga se dojmila procena iz NIN-ove redakcije sazeta u recenici: "Srbi su izgubili rat, a Hrvati su ga, uz medjunarodnu podrsku, dobili".

Prevlaka

Nezavisno od pobednika i porazenih u jedva zavrsenom ratu, za unutrasnju je upotrebu u Hrvatskoj vazniji deo Sporazuma o normalizaciji koji se odnosi na i dalje aktuelno pitanje poluostrva Prevlaka. U clanu 4 koji definise ovo pitanje stoji da su "ugovorne stranke suglasne da medjusobnim pregovorima rijese sporno pitanje Prevlake. Time se pridonosi potpunoj sigurnosti dijela podrucja Republike Hrvatske u regiji Dubrovnika i dijela podrucja Savezne Republike Jugoslavije u regiji bokokotorskog zaljeva. Ugovorne stranke to vazno sporno pitanje rijesit ce medjusobno pregovorima u duhu Povelje Ujedinjenih naroda i dobrosusjedstva. Do postizanja medjusobnog sporazuma o Prevlaci, ugovorne stranke suglasne su postivati postojeci sustav sigurnosti, uspostavljen za promatranje Ujedinjenih naroda".

Hrvatska strana ovakav tekst sporazuma ubraja u jedan od svojih najvecih diplomatskih uspeha, tim pre sto je upravo u dogovorima oko Prevlake koji su prethodili potpisivanju normalizacije uspela da nezadovoljstvo javnosti prebaci iz svog u tudje dvoriste. Ministar Milutinovic izjavljivao je, naime, kako ne moze da potpise ovakvo resenje za Prevlaku, jer ono sasvim sigurno nece biti po volji Beogradu, a Jugoslaviji moze da donese i velike unutrasnje probleme.

Zvanicni Zagreb dugo je i uporno izbegavao da Prevlaku smatra spornim ili neresenim pitanjem. Svi koji nesto znace na hrvatskoj politickoj sceni, od predsednika Franje Tudjmana preko diplomata do geopoliticara, ponavljali su da je Prevlaka "dio hrvatskog drzavnog teritorija" da se o njemu ne raspravlja. Zbog toga je Hrvatska posle atinskog sastanka Franje Tudjmana i Slobodana Milosevica pristala jedino da rt Prevlaka tretira kao "sigurnosno, a ne teritorijalno pitanje". Time je sprecen srpski diplomatski manevar koji je smerao ka novom odugovlacenju resenja statusa Prevlake, nekim buducim bilateralnim pregovorima i neizvesnim formulacijama eventualnih sporazuma.

Ovde se prepricava da je Mate Granic zbog prevejane "bizantske diplomatije" bio spreman da se iz beogradskog Ureda Republike Hrvatske umesto u Palatu federacije zaputi na Surcin i vrati se u Zagreb, ali su telefonske konsultacije ipak izgladile stvar. No, cak i sa ovako srocenim okvirom resenja za Prevlaku predvidja se da bi dogovaranje o strateskim vratima bokokotorskog zaliva moglo da traje godinama. Za sada se zna samo to da je Zagreb spreman da pregovara o modelu uspostavljanja bezbednosti kako Boke Kotorske, tako i Dubrovnika, sto prvenstveno podrazumeva demilitarizaciju tog prostora.

Kontinuitet

Sledece neuralgicno mesto hrvatsko-srpskog pregovaranja bio je toliko pominjani drzavni kontinuitet i s tim povezana sukcesija. Posle vesti da je Beograd priznao Hrvatsku u njenim predratnim granicama i potvrdio njen drzavni kontinuitet, nacionalna televizija je u posebnoj "povijesnoj analizi" obavestila javnost da je jugoslovenska strana potpisom potvrdila da priznaje ne samo marionetsku Nezavisnu Drzavu Hrvatsku iz vremena Drugog svetskog rata, nego i hrvatsku drzavnost u sklopu bivseg Austrougarskog carstva.

Uprkos ovim sedativnim tumacenjima clana 5. Sporazuma o normalizaciji, pa i onim strucnim koji upozoravaju da se radi o drzavnosti pravno utemeljenoj Ustavom iz 1974. godine, tesko je ne uociti dileme koje otvara hrvatsko priznanje drzavno-pravnog kontinuiteta Savezne Republike Jugoslavije. To se pre svega odnosi na hrvatske saveznike u podeli zajednicke imovine SFRJ - Sloveniju, Makedoniju i BiH. Spasonosna formula nadjena je u, za ovakve prilike, pomalo bizarnom, glagolu "konstatovati". Shodno tekstu Sporazuma, Beograd, naime, konstatuje postojanje kontinuiteta hrvatske drzavnosti, dok "Hrvatska konstatira drzavni kontinuitet SRJ". Koliko ce ovakve recenice umiriti najpre Sloveniju, koja je Hrvatskoj vec prigovorila svojevrsno gazenje reci i tajni pakt sa Beogradom, a onda i ostale republike prethodne Jugoslavije koje zele da naslede njenu imovinu, moze se samo nagadjati.

Amnestija

Hrvatski i jugoslovenski eksperti su se, mimo javnosti, dogovarali i sporili i oko amnestije osoba koje su ucestvovale u ratu na koju ih obavezuje Sporazum Tudjman - Milosevic iz Atine. Beograd je, prema hrvatskim izvorima, nastojao da amnestijom budu obuhvacene i osobe koje medjunarodno pravo tereti za ratne zlocine, na sta Zagreb nikako nije mogao da pristane. Clan 7. koji govori o povratku amnestiranih osoba samo produbljuje ovo inace osetljivo pitanje. Povratak izbeglih i raseljenih lica povezuje se, naime, sa povratkom ili nadoknadom njihove oduzete ili unistene imovine. Hrvatska i Jugoslavija ce, kako stoji u Sporazumu, u narednih sest meseci i pitanje imovine urediti posebnim sporazumom. Za sada je izvesno da se drzavna politika, bar zvanicno, ne protivi povratku Srba u Hrvatsku i jamci im "sva prava koja im pripadaju na temelju medjunarodnog prava". Isto, naravno, vredi i za Hrvate u Jugoslaviji koji su dobili status nacionalne manjine.

Premda hrvatski pregovaraci nisu bili u poziciji da od Jugoslavije otvoreno zahtevaju naplatu ratne stete, u krugovima Ministarstva vanjskih poslova procenjuje se da je to pitanje diskretno ukljuceno u probleme unistene imovine, cime se otvara pitanje ratnih reparacija. Inace, najnoviji podaci nacionalnog ministarstva za obnovu i razvoj govore da se ratne stete u Hrvatskoj procenjuju na oko 150 milijardi kuna ili oko 28 milijardi dolara.

Raspadanje

Niko na hrvatskoj politickoj sceni nije izrazito nezadovoljan skorim uspostavljanjem punih diplomatskih odnosa Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije koja se ocekuje za nedelju dana. Ovde se ne taji da Granicev i Milutinovicev potpis kako Jugoslaviji, tako i Hrvatskoj konacno otvaraju vrata Evrope i njenih finansijskih institucija. Od zdravog razuma bilo je tesko sakriti i notornu cinjenicu da su i Hrvatska i Jugoslavija zbog sestogodisnjeg prekida medjusobnih odnosa bile samo na gubitku. Ekonomsko povezivanje dveju zemalja u Zagrebu je, preko noci, prestalo da bude bauk kojim su se plasili protivnici vladajuce Hrvatske demokratske zajednice optuzivani za "srbofiliju" i "jugonostalgiju". Sada je u modi nabrajanje koristi koje ce Hrvatskoj doneti uspostavljanje saobracajnih veza sa Jugoslavijom, naftovod i vazdusni koridori.

Nabrajanje dobrih strana jugoslovenskog susedstva ide malo teze. Vidjen zagrebackim ocima, Beograd je kao jugoslovenska metropola grad u raspadanju. Ocevice koji su u Beograd doputovali zajedno sa diplomatskom ekipom ministra Granica zapanjila je dotrajalost javnog saobracaja, ponuda "turske kafe" umesto "ekspresa" katastrofalno stanje sanitarnog cvora u hotelima A kategorije, prljavstina gradskih ulica, ruinirane fasade zgrada. Bez obzira na trud i ljubaznost domacina, gosti su, kako kazu, odahnuli kad su krenuli prema granicnom prelazu Bajakovo zakljucivsi da su Zagreb i Beograd u ovih sest godina postali dva sveta koje je sada nemoguce spojiti. Ili, kako je to opisano u "Vjesnikovoj" reportazi iz jugoslovenske metropole: "U Beograd treba ponekad otici na izlet ili na sluzbeni put, treba posjetiti i prijatelje, ali u prvom redu da bi se vidjelo kako je lijepo zivjeti u samostalnoj Hrvatskoj. Jugonostalgicari bi trebali ici cesce, i o - drzavnom trosku."

Zorica Stanivukovic

NASLOVNA STRANA


Copyright © NIN, Belgrade, Yugoslavia
All Rights Reserved