Proizvodnja nelegalnih, takozvanih piratskih kaseta i CD-a, od male kucne radinosti, u samo nekoliko godina pretvorila se u jedan od najunosnijih, a time i najorganiziranijih poslova u Hrvatskoj. Raspadom socijalisticke Jugoslavije i pocetkom rata vecina novokomponiranih narodnjackih izvodjaca i folk-zvijezda ostala je izvan granica Hrvatske, sto je ovdasnju publiku bacalo u ocaj, bas kao i urednike glazbe na lokalnim radio-stanicama koje su na emisijama cestitaka, pozdrava i poruka zaradjivale omanja bogatstva. Ali ocaj se nije smjelo priznati. Novokomponirana glazba anatemizirana je kao jedno od glavnih srpskih obiljezja, a sve sto je srpsko smatrano je i neprijateljskim. I ne samo narodnjaci, vec kompletna glazbena produkcija svih izvodjaca iz SR Jugoslavije, Makedonije i Bosne i Hercegovine, preko noci je nestala, kao da nije ni postojala, kao da nikada nismo zivjeli u istoj drzavi.

Nesklad izmedju dozvoljene i (politicki) pozeljne glazbe s jedne, a navika i stvarnih zelja prosjecnog konzumenta s druge strane, bio je vise nego ocigledan. Na javnim mjestima pjevala se: "Lijepa nasa" i "Moja domovina", na privatnim zabavama ili u tisini vlastitih stanova plakalo se uz Vesnu Zmijanac i "Svatove" ili Lepu Brenu i "Jugoslovenku". Supstitut za narodnjake ponudjen je u obliku cro-dance-a, ali kako neko rece ne mozemo lomit case i imati krvave ruke ako smo okruzeni ritam-masinama. Praznina je bila ogromna i pirati su dosli.

Presnimavalo se po stanovima, na obicnim kasetofonima, zvuk je bio ocajan i na granici slusljivosti, ali vazno je bilo znati sto rade i kako zvuce Halid, Ceca, Vesna, Miroslav ili Partibrejkersi, Orgazam, Rambo... Ilegalno se uvozilo preko Slovenije, Austrije i Madjarske, a kasnije preko Hercegovine. Potraznja je rasla, a carinici zahtijevali sve vece kolicine novca za "nevidjenje" nosaca zvuka, a kasnije i slike, ilegalno proizvedenih u Austriji. Hrvatski poduzetnicki duh, a jos vise sklonost ka brzom bogacenju bez velikog truda, ponovo su dosli do izrazaja i uvezena su prva postrojenja za masovnu proizvodnju kaseta u Hrvatskoj, s domacom radnom snagom i domacom pamecu, ali sa "cirilicnom" sadrzinom.

Trazilo se sve, a najvise narodnjaci. Hrvatski buvljaci postali su posjeceniji nego trgovine muzikalijama. Kao svaka prava supkultura, ilegalna trgovina s gradskih se periferija preselila u centre, pa je cak i poznata zagrebacka trznica Dolac dugo bila preplavljena standovima s kasetama hrvatskih izvodjaca i novokomponiranih ustaskih pjesama na njima, a srpskih ispod njih. Posast je poprimila neslucene razmjere, pa se cak dogadjalo da na standovima nasuprot najopremljenije zagrebacke prodavaonice Croatia Records-a, one u Bogovicevoj, ima vise kupaca u jednom danu nego u prodavaonici u mjesec dana.

Tirazi srpskih izvodjaca naprosto su rusili sve teze o slaboj kupovnoj moci hrvatskih glazbenih konzumenata, sto je bio glavni adut dansera u potrazi za objasnjenjem zasto su prodali tek tisucu ili dvije primjeraka svojih albuma. Prema nekim informacijama, kaseta Dragane Mirkovic prodana je u 45 000 primjeraka, Semsa Suljakovic dostigla je 40 000, Vesna Zmijanac 35 000, Lepa Brena 30 000... Zavidnu tirazu postigla je i omrazena Ceca Velickovic, koja je omrazenom postala zahvaljujuci svojoj udaji za Arkana. Omrazeno je, pokazalo se, epitet epiteta radi, koji nema veze sa stvarnim zeljama i navikama hrvatskih kupaca, pa je Ceca dostigla pristojnih 18 000 prodanih primjeraka kaseta sa najvecim uspjesima.

Podaci su to koje je prije nepunih godinu dana objavio Darko Hudelist u svom istrazivanju o podzemlju hrvatske glazbe, i odnose se na kasete koje su ilegalno proizvela trojica najvecih pirata u Hrvatskoj. Vlasnici diskografske kuce Euroton, Zeljko Milos i Mario Merdzan, sumnjaju u tocnost ovih podataka, a pridruzuju im se i mnogi drugi poslenici diskografije u Hrvatskoj, pa po nekim tvrdnjama proizilazi da su tirazi tri, ili cak pet puta veci od navedenih. Zoran Skugor, menadzer najpopularnijeg dance benda ET i osnivac producentske kuce ZG ZOE Music, osvrcuci se na podatak o 36 000 prodanih piratskih kaseta naspram 50 000 legalnih, kaze da su ti podaci nevjerojatno mali u usporedbi s onim sto se stvarno prodalo. Naime, prilikom nedavnog koncerta ET-ja na kojem je bilo nekoliko tisuca posjetitelja, uvidio je da publika poznaje sve pjesme ovog benda, da ih pjeva od prve do zadnje rijeci, sto znaci da su morali preslusati cijeli album. Usporedi li se samo broj ljudi na koncertu i broj prodanih nosaca zvuka (radi se o jednom manjem mjestu u Hrvatskoj), omjer je jedan prema deset, odnosno, Skugorove su sumnje da je prodano deset puta vise nosaca zvuka no sto se to tvrdi. Takav omjer, srecom, nije u svim gradovima, ali bilo bi zanimljivo vidjeti da li bi se ista situacija dogodila na koncertu, primjerice, Lepe Brene u nekom od hrvatskih gradova.

Iako se u svim razgovorima o mogucim gostovanjima srpskih izvodjaca u Hrvatskoj spominju uglavnom rokeri, ovdasnjem trzistu, i oficijelnom i piratskom, oni ocigledno nisu toliko zanimljivi. Iako su se u Hrvatskoj mogli nabaviti najnoviji albumi Partibrejkersa, Elektricnog orgazma, Ramba Amadeusa i Riblje corbe, pa cak i novijih izvodjaca kao sto su Deca losih muzicara ili Oruzjem protivu otmicara, usporedjujuci njihove tiraze od nekoliko desetaka ili stotina prodanih primjeraka s desecima tisuca turbo-folk zvijezda, moglo bi se tek reci da je rokenrol u ovih nekoliko godina definitivno izgubio bitku, bar sto se Hrvatske tice. No, valja pricekati stvarnu normalizaciju izmedju Hrvatske i Jugoslavije i sve ocjene prije toga vise su pausalne nego utemeljene na ionako tesko dostupnim podacima. Jer, iako se dugo vremena nije nista znalo o aktivnostima grupe Leb i sol, oni su u samo jednoj veceri dva puta napunili dvoranu Vatroslav Lisinski, sto znaci da ih je gledalo priblizno pet tisuca ljudi, a zainteresiranih je prilican broj ostalo bez karata. Predzadnji album Djordja Balasevica bio je vrlo trazen i vrlo dobro prodavan u Hrvatskoj. Koliko je primjeraka tog albuma prodano nikad nije ni priblizno receno, a najvjerojatnije ce isto biti i s albumom "Na posletku" , koji je na ovdasnje buvljake stigao i koji se, prema rijecima prodavaca, izvrsno prodaje. Dobro upuceni izvori tvrde da u njegovom ilegalnom stancovanju sudjeluju neki od visokih drzavnih duznosnika koji su zainteresirani i za njegov sto skoriji nastup u Hrvatskoj, ali o kome se tocno radi, nitko ne zeli besplatno reci. Cijena za ovakvu informaciju je dva milijuna kuna (oko 600 000 DEM), pa su od nje odustali i mnogi vrlo utjecajni hrvatski menadzeri kojima novca ne nedostaje.

Sudeci po cijenama, mladim generacijama mnogo su zanimljiviji albumi beogradskih rokera novog vala s pocetka osamdesetih godina. Idoli, Sarlo akrobata, Katarina II - Ekatarina Velika te rani Orgazam i Partibrejkersi, odnosno njihove ploce, na trzistu dostizu cijene cak i preko 100 DEM jer je posjedovanje istih postalo pitanje prestiza. Pocetkom rata mnogi su unistili svoje kolekcije ploca srpskih bendova te su pojedini primjerci postali pravi rariteti. Mnogima je cak cudno sto nije doslo do njihove masovne proizvodnje kad trziste nesumnjivo postoji. Sansa za zaradu ovdje je, kako se cini, propustena, ali sve dok Srbi i Hrvati ne pokazu da je vrijeme njihove nenormalnosti u odnosima stvarno proslo, jos se moze kojesta dogoditi.

Milivoj Djilas (AIM)

NASLOVNA STRANA