2398, 13 DEC 1996

Svedocenje

Pripadnik Posebnih jedinica milicije

Beogradski maraton

Slusamo B 92 zbog direktnog prenosa, iako nisu uvek objektivni... A dnevnici RTS ne obecavaju, kao da pozivaju na akciju - bilo nas, bilo gradjane jedno protiv drugih

Pripadnik sam Posebnih jedinica milicije (PJM) koja je, izmedju ostalog, zaduzena za intervencije prilikom demonstracija. Imam trideset godina. Vec tri nedelje po zadatku pratim beogradske demonstracije. U stvari, bolje ih je nazvati beogradskim maratonom. Tako ih bar ja dozivljavam.

Studentske demonstracije pocinju u dvanaest sati. Nas rasporedjuju dva sata pre njihovog okupljanja. Autobusima nas dovoze do mesta na koje smo rasporedjeni. Raspored je uvek isti. Napravljen je na pocetku protesta i svi znamo gde nam je mesto. To su, dakle,institucije od drzavnog znacaja, parkovi, prostor ispred ambasada koje demonstranti redovno posecuju... Zaboravio sam da kazem, ali se podrazumeva, da pre polaska na teren doruckujemo i to u stanicama milicije koje imaju restorane. Hrana je odlicna.Zbog prirode posla, dorucak i rucak su nam ispreturani. Tako doruckujemo kuvana jela. Izmedju nekoliko ponudjenih izaberes sta najvise volis. Rucak nam stize na lice mesta. Rec je o suvoj hrani, nesto kao lanc paket. Uz to mozemo da biramo pice: sok ili mleko. Apetit nam nije oslabio zbog ovog sto nam se desava. Pazi, nama i nije tako lose. Zbog vanredne situacije dobijamo dnevnice. Nije neka ali nemas gde da je potrosis, a prakticno nista ne radis. Iznosi 50 dinara, dok se prosecna plata krece izmedju 1 300 i 1 500 dinara. Necu da ti kazem gde sam tacno rasporedjen.

Kad stignemo svako na svoje mesto, sledi provera ljudstva i provera opreme. Za to je zaduzen staresina. Onda cekamo. Uglavnom je dosadno. Moramo da ostanemo do kraja demonstracija. Razilazimo se tek predvece oko sest - sedam sati. Ponasamo se kao sav normalan svet kad ne zna kako da popuni rupe u vremenu. Igramo razne drustvene igre, razgovaramo, salimo se. Obavezno slusamo radio B 92. Zbog direktnog prenosa. Olaksavaju nam posao. Zahvaljujuci njima tacno znamo sta se desava. Nemamo toliko ljudi da bismo stalno bili u kontaktu s masom. Uvek nesto moze da promakne. Taj radio nije los ali nisu uvek objektivni. Ne, ne mogu da kazem da sami ne mozemo da pokrijemo desavanja. Dacu ti samo jedan primer. Ispred studenata je, recimo, stalno jedan inspektor MUP-a, u civilu. On je tu da im osigura bezbedan prolaz. Koordinira rad saobracajne milicije koja, takodje, obezbedjuje demonstrante.

Tvrdim da je milicija strogo profesionalna i da dobro radi svoj posao. Ko god da je na vlasti, ponasali bismo se isto. I kad bi je preuzeo Vuk Draskovic. Zato nas najvise bole studentske parole. Dovikuju nam: " Idite na Kosovo " i laju na nas. To je stvar mrznje. Akademski gradjani ne bi smeli tako da se ponasaju. Koja god vlast da se promeni, mi cemo ostati. Promenice samo sefove. Cudi me da studenti to ne znaju. Koga ce zvati u pomoc ako im se nesto desi? Koga ako ne mene i moje kolege? Studenti ne znaju sta rade. Demonstriraju ispred americke i nemacke ambasade, pale njihove zastave dok Draskovic i Djindjic tim zastavama masu. Siguran sam da polovina njih ne zna zbog cega je tu. Zasto vicu: " Ajmo, ajde svi u napad! " Sta im to znaci? Kako mi dozivljavamo? ! Pa bas kako treba: ne boj se kera koji laje!

Pripadnici PJM treniraju vise puta godisnje, po potrebi. Jedanput se vezba a sve ostalo je uvezbavanje. Najcesce se uvezbavaju kordoni: frontalno sprecavanje mase da prodje u nezeljenom pravcu ili usmeravanje mase u zeljenom pravcu.To nema veze samo sa demonstracijama, tako se pripremamo i za fudbalske utakmice kao i za obezbedjenje vaznih licnosti. Kordoni nisu namenjeni za upotrebu fizicke snage ili represiju dokle god njegovi pripadnici nisu fizicki ili zivotno ugrozeni. Inace,svaki milicioner je duzan da dva puta nedeljno ide na fizicko. Ko ne ide, odbija mu se od plate.

Sto se tekucih demonstracija tice, ne smemo da intervenisemo bez komande. Medjutim, svaki milicioner zna svoja prava i ovlascenja, odnosno da moze da reaguje ako je fizicki ili zivotno ugrozen. Uvrede moramo da podnosimo i nemamo pravo da reagujemo da ne bismo isprovocirali masu. Dakle, nema osmeha, grimasa, nepristojnih gestova, odmahivanja demonstrantima. Moramo da budemo mirni poput mumija dok se drugacije ne naredi. Ipak, tvrdim da moje kolege ne bi reagovale dok god ne bi bili fizicki ugrozeni.

Svi se zato pribojavamo nezeljenih posledica. A one su moguce bukvalno u svakom trenutku. Dovoljno je da neki provokator ili ludak ucini nesto nepromisljeno pa da svi odemo do vraga. Siguran sam da bi tada demonstranti izvukli deblji kraj. Zato bih voleo da se ove setnje po zici prekinu. Da se milicija vrati redovnim zadacima. Jedan ljudski zivot vredniji je od bilo cega na ovom svetu. Ne zale samo majke demonstranata, i nase majke bi zalile za nama...

I ovi dnevnici na RTS-u, ne obecavaju. Svakodnevne ankete sa nezadovoljnim gradjanima koji se protive protestima, i domacinima sirom Srbije, ne obecavaju. Kao da pripremaju teren, pozivaju na akciju. Bilo nas, bilo gradjane - jedne protiv drugih.

Jasno, iznenadjeni smo istrajnoscu gradjana. Mislili smo da ce ovo krace trajati. Koliko mogu da vidim, kompromisnog dogovora nema na vidiku. Sve mi se cini da cemo ovako docekati Novu godinu. A sledeca ce, valjda, doneti zeljno ocekivani rasplet.

# Marijana Milosavljevic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.