2398, 13 DEC 1996

NEDELjNIK

Izmedju ostavke i vanrednog stanja

Ne prodje gotovo ni dan a da zgusnuta istorija, koja vec tri nedelje tece ulicama Beograda i drugih velikih srpskih gradova, ne dobije novo, jos dramaticnije ubrzanje. Izraz ubrzanje ovde treba shvatiti kao eufemizam za grube, gotovo katastrofalne greske vlasti.

Najnoviji primer je brutalna policijska tortura kojoj je podvrgnut jedan ucesnik beogradskih demonstracija. Ucinjeno je to prakticno pod reflektorima svetskog javnog mnjenja koje svoje misljenje gradi upravo na individualnim tragicnim slucajevima. Tako se ime do juce anonimnog mladica iz Sida naslo ne samo na stranicama svetskih listova vec i na usnama vodecih drzavnika. Ultimativno pismo Vorena Kristofera, upozorenje iz sedista NATO-a i ostra intervencija samog Bila Klintona, verovatno su iznudjeni upravo ovim slucajem.

Uspavana davnasnjim saznanjem da u normalnim okolnostima ovaj narod neobjasnjivo lako i prirodno povezuje hapsenje sa mogucim batinama, vlast se odlucila na selektivno upozoravajuce nasilje, zaboravljajuci da ce tako definitivno postati crna tacka na mapi primitivnih i nedemokratskih rezima poput Bornea ili neke druge dzungle.

S druge strane, policija koja se vec tri nedelje na beogradskim ulicama ponasa diskretno i civilizovano, cak i sa ponekim osmehom u susretu sa studentima, sada je necijom naredbom, voljom ili hirom ponovo kompromitovana. Istovremeno gradjanski revolt je dobio jos jedan razlog postojanja.

Tesko je, nazalost, poverovati da je ovo poslednji u nizu nerazumnih gestova vlasti. Taj niz je, naime, suvise dug i suvise logican. Dovoljno je vratiti se samo nepunih godinu dana unazad kada je ukinut Studio B, lako i jednostavno, u postdejtonskoj medjunarodnoj atmosferi i okolnostima posleratnog olaksanja domaceg stanovnistva.

Kraj Studija B oznacio je pocetak potpune kontrole najvaznijih medija. Tako je pocelo sistematsko laziranje stvarnosti koje je kulminiralo uoci izbora, da bi se prirodno zavrsilo busnim birackim kutijama i gradjanskim revoltom.

Na globalnom nivou laziranje stvarnosti je, poput svakodnevne pilule za spavanje, uverilo birace da su opsta stabilnost i sigurnost u rukama vlasti i njenoj nepromenljivosti, ali ih nije moglo uveriti da je zivot nalik lepom snu. Naprotiv, permanentna lakirovka, efikasnije od bilo kojeg kritickog misljenja, stvorila je citav jedan nepartijski opozicioni front koji ovih dana seta Beogradom.

Tako su se kontrolisani mediji okrenuli protiv svojih kontrolora, koji kao da su i sami poceli da veruju u stvarnost koju proizvode. Otuda i prva krupna greska vlasti s pocetka demonstracija kada je ocito nacinjena nerealna procena da je u pitanju samo sukob sa odredjenim opozicionim partijama i vodjama prema kojima treba primeniti oprobanu strategiju kombinovanog precutkivanja i kompromitovanja. Samo tako se moze objasniti nesrecni nastup predsednika srpske skupstine i njegova retorika koja je ubrzo postala predmet opste sprdnje. Pogresan covek sa pogresnom funkcijom u pogresno vreme - jos je jedan dokaz da bezgranicna partijska disciplina i montiranje stvarnosti ne idu ruku-podruku sa nacelima politicke mudrosti.

Veliko cutanje je, dakle, samo na trenutak bilo prekinuto da bi se ponovo uspostavilo ukidanjem Radija B 92 i Radio Indeksa, dve stanice male moci i malog dometa, ali, videce se, velikog simbolickog znacenja. Lavina protesta iz zemlje i sveta, kao i brza pokajnicka reakcija vlasti uz farsicne izgovore, govore bolje od svake analize koliko je ovo bio nepromisljen gest sa stanovista opstanka upravo onih koji se u svojim procenama politicke situacije oslanjaju na logiku opste kontrole i represije.

Sporost i neelasticnost politickog misljenja naviknutog na metode masovnog samozavaravanja i montaze stvarnosti, verovatno su razlog i najnovije strategije uveravanja " setaca " da su medju vodjama opozicije pocele zestoke medjusobne svadje u borbi za vlast. Da sistematski ne suzbija kriticko misljenje, vlast bi verovatno odavno bila svesna nistavnosti ovog argumenta upravo u ovakvoj situaciji. Ne samo zato sto se eventualni sukobi u opoziciji ne bi ni mogli videti u katarzicnoj atmosferi opsteg revolta, vec i zato sto se cini da dobar deo pobunjenih gradjana to i ne zanima. Oni su ucesnici jedne masovne samoterapije kojom lece godine straha, neizvesnosti i najrazlicitijih zivotnih nedaca, zeljni promene koja ce ih pribliziti normalnom zivotu.

Kako vreme odmice prostor izmedju dve ekstremne mogucnosti - ostavke predsednika Republike koju opozicija uveliko trazi, a svet sa sve manje opreznosti ne odbacuje, i uvodjenja vanrednog stanja i diktature od koje svi strepe - sve se vise prazni. Kada ce to postati samo brisan prostor bez ijedne slamke, mozda je pitanje trenutka koji zavisi i od opozicije ali pre svega od vlasti i njene spremnosti da se odrekne velikog cutanja i imitacije zivota.

Vlast, kako sama tvrdi, duzna je da ocuva red i mir, ali na nacin politicke mudrosti, tolerancije i kompromisa, makar i uz rizik sopstvenog odlaska. Uostalom, rizik prihvatanja realnosti je najmanji moguci rizik i verovatno jedina garancija da cemo mirno i normalno sacekati nove parlamentarne i predsednicke izbore sledece godine.

Dusan Velickovic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.