Specijalni dodatak

ABDULAH SIDRAN. TRAGEDIJA PROVINCIJSKOG GIGANTA

Hiljadu devetsto cetrdeset osme jedan lik iz literature je stradao zbog ljubavi. Rekao je: " Vise volim rusko govno nego americku tortu. " Bio je to Vlado Petrovic i zbog toga je iz Sarajeva deportovan na Goli otok. Da je to rekao danas, ubili bi ga odmah. Zato sto se to na bosanskom jeziku kaze: " Vise volim americko govno nego rusku tortu " , i u to malo ko sumnja. Cak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima jos onih koji tvrdoglavo pisu na maternjem jeziku. Abdulah Sidran ce morati da pise sve iz pocetka. Ne samo zbog toga sto on vise ne pise jezikom na kojem je Vlado Petrovic rekao spornu recenicu. Ponasao se kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzicara Cace, zasto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tonticu, on je rekao: " Treba da kopa rovove, sto se ne izjasni, zasto suti, znamo mi da je njemu srce na Palama. "

Vlado Petrovic, lik iz literature je hiljadu devetsto cetrdeset osme stradao zbog onoga sto je rekao. Zivot Stevana Tontica je visio o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzicara zbog toga sto je sutio. Mogao je da strada kao i nekolike hiljade Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog umjetnika. A tesko je povjerovati da ovi, kao Sidran, nisu znali sta im rade muzicari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio precutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foci i Prijedoru. U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao sah u prostorijama Ministarstva unutrasnjih poslova cjelovite, i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine.

Stevan je kopao rovove, s mukom se sjecao Sidranovih stihova " prijatelju moga zivota...bratu Stevanu... " kopnio i, na kraju, mrsav, kost i koza, pobjegao iz Sarajeva uz pomoc Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu lincovali zbog " veleizdaje srpskog naroda " . Takodje zbog toga sto je sutio i nije doprinio pravednoj borbi srpskog naroda.

Danas na Stevanovom slucaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaze: " Molim te suti, ne petljaj se, isti si svoj otac. " Sutio ti, ne sutio - isto ti se pise. Oni znaju sta ti mislis. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovica kada se najebavalo zbog onoga sto ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoris ono sto zele da cuju... Ako sutis, ti si na neprijateljskoj strani. Ili jos gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih.

Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Zbog ruskih govana i americke torte, uglavnom. Najvise su stradali kada im se cinilo da stradaju zbog svojih govana. I u zivotu, i u literaturi.

Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao pricu " Otac je kuca koja se rusi " . Zbog recenice " Vise volim rusko govno nego americku tortu " , bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi.

U rijetkim trenucima hrabrosti, sunjao se Sidran po kafani " Park " gdje je stizao iz Sameka. U toj boemskoj birtiji je uzimao zalet i prikupljao hrabrost da se sa periferije ubaci u centar. Odluka Branka Mikulica da ne prihvati Sidrana kao neprijatelja, potekla je upravo iz kafane " Park " . Tu su cesto dangubili generali JNA. S nevjericom su mjerkali Sidrana i samo je jedan brkati konobar cuo njihov razgovor: " Ne dolazi u obzir, Milutine " , govorio je general svom kolegi generalu, " onaj mali ne moze biti drzavni neprijatelj. Hoces da nam se svet smeje? "

Sef Centralnog komiteta bosanskih komunista je preko ovog brke konobara saznavao dosta vaznih stvari. Za ovu, da Sidran ne moze biti drzavni neprijatelj, znao je prije nego sto su generali poslali raport o Sidranovoj odbijenici u Beograd. Jednom je taj brko konobar javio u CK da je neki Sidranov kolega, u sred kafane " Park " , pitao zasto Tito farba kosu. Mikulic nije znao sta da se radi poslije tog incidenta, pa su tog pjesnika prebili u policijskoj stanici Logavina: " Pisi pjesme, jebo ti majku svoju, a ne da nam vrijedjas Titu! Jelde Hamo vako lijepa priroda, ko dusa, a on nam pljuje marsala. " Policajci su naizmjenicno mezili i tukli pijanog pjesnika.

Sidran je, nakon sto ga nisu primili u sluzbu neprijatelja, nastavio zivot provincijskog pjesnika. Lutao je od kafane do kafane, sve nesrecniji trazio je povecalo za svoj talenat. Kada bi preskocio jedan ponedjeljak da ne pije, osjecao se kao Titovi partizani koji pobjedjuju Sestu i Sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno. Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povecala pomognu. Sirio je oci dok je u ustima zadrzavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemocno slijegali ramenima.

Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je: " Ti nemoj da ides kod nekog drugog da ti pise scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji. " Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici koga smo mi nazivali Gmaz... Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog covjeka. Pricao je dogadjaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana, neka seljancica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Sintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrecnicu pripremio za italijansku strafu. Mladi Sidran se u tu zensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda i da je film, kao kad se gradi kuca ili citava zgrada, tu trebaju temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.

S mukom je ispisao prosireni sinopsis. Od te zanimljive price napisao sam tehnicki scenarij. Svaka rijec koju sam ja dodao na Sidranovih cetrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika Oca, iz price " Otac je kuca koja se rusi " . To ga je podsjecalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio godinama. On je pravljenje filmova zamisljao kao olaksanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam u tekstu marksizmu suprotstavio hipnozu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjedjivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vesovic i Ivan Kordic. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome sto mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseci na radijatorima u primacoj sobi, nego po umjetnickim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu nego zbog toga sto su i daktilografi po preduzecima pisali bolje od njih. Oni su mi nasiroko objasnjavali zasto je ovo, sto sam ja napisao, lose za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino sto nisam znao, zasto nisu sebi pomogli i napisali nesto po cemu bi bili upamceni. Klimao sam glavom, odobravajuci primjedbe ovih tipova. Otisao sam i nista ih nisam poslusao. Napravio sam " Dolldz Bell " po vlastitoj mjeri.

Film " Dolldz Bell " je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali " Djevojke u ljetnjim haljinama volim " . Svuda se sirilo zarazno osjecanje slobode. Goran Bregovic je vec imao iza sebe novotalasnu plocu. U zelji da zivi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izrazavao gadjenje prema stogodisnjacima. Pojava " Zabranjenog pusenja " i Elvisa Kurtovica bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost je omogucila nasljednicima " Travnicke hronike " i " Na Drini cuprije " da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, cevabdzije uzivali su gledajuci " Nadrealiste " .

Sidran je sve cesce odlazio u kafanu " Park " . Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U medjuvremenu je postao filmski i televizijski pisac. Drama " Jegulje putuju u Saragasko more " emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen reziser Slobodan Praljak, iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srusio stari most u Mostaru.

Za vrijeme snimanja " Dolldz Bell " , Sidran se nije pojavljivao. Uvrijedjen sto se " Dolldz Bell " snimala samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uzivio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom VEN-u porucio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku izmedju pjesnicke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noci propijene kod Sameka, bauljao je Sidran Bistrikom trazeci filmsku ekipu " Dolldz Bell " . Nabasao je na bistricki most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog covjeka koji visi na mostu i nesto nerazumljivo urla. Covjek je bio kostimiran u odjecu iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u kafanu " Park " ...

Prijateljima, zatecenim u kafani, vec tada je pricao da sam ja u zlodjelima nadmasio Ajhmana... " Upropastio mi je autobiografiju " , tako je Sidran zvao " Dolldz Bell " . Kada mu je neki televizijski rasvjetljivac, koji je u kafani " Park " razbijao mamurluk, rekao: " Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame 'Cilim', rezisera Ace Jevdjevica " , on je samo odmahnuo glavom i dodao: " Nista mi ne govorite, znam ja dobro ko je on. "

Sidran je pisao sve manje, a sve cesce se povjeravao prijateljima. Sapatom im je saopstavao svoju najvecu zivotnu istinu: " Ovo sto vidite " , govorio je on, upiruci kaziprst prema sebi, " to nije sve Avdo. To vam je devedest devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran. " Danas sam siguran da su u Sidranovoj blizini bili djecaci koji su se kasnije okupili oko casopisa " Vox " , lista muslimanske omladine, handzar orijentacije. Jer, na slucaju Sidranovog straha, niko nije tako predano odradio kao ovi mladi fasisti. Tek kasnije, kada je dosao rat, taj strah je proradio po Andricevom receptu. Veliki pisac je pisao o strahu koji je: " ...na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom...; " a Sidran je sve vise postajao maneken te Andriceve ideje. Potiskujuci strah o kome je sam govorio, on se uveliko udaljio od principa svojih junaka. Naucio je osnovnu lekciju iz titoizma; ne drzi se principa, najebaces k'o Vlado Petrovic. Vec tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulic nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu mu je sastavio pjesmicu htijuci da, kad vec nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vesovic ga je pravdao, govoreci da je njegov zivot sa Sahbazom postao nemoguc. Iako razveden od nje, on je sa ovom gospodjom zivio i tada mu je, tvrdi Vesovic, prekipilo. Zelio je da od opstine dobije stan, i konacno, napusti zenu svoje mladosti.

Uprkos pjesmici posvecenoj Olimpijadi i Mikulicu, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesnicku minijaturu nije dobio. Mikulic nije htio da mu zaboravi rijeci Vlade Petrovica. Knjizevni krugovi su u Sarajevu znali da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrecnu recenicu posudio upravo od Marka Vesovica. Zato, danas, kada se pitam zasto mu je Vesovic u ratu bio blizak a Tontic dalek, znam da se to veze za sekspirovsku dramu koju ova recenica nosi. I njihovu zajednicku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vesovic je prije rata recitovao u Trebinju pred sest hiljada SDS-ovaca i uzbudjeno prepricavao da je na toj pozornici pronasao smisao zivota. Tontic je prema SDS-u osjecao prezir od pocetka. Vesovic je, tek kada su Karadzic i Koljevic zapucali sa brda vracao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut sto mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je, od straha pred Sarajlijama, grijehe. Uvjeravao ih da mu je americka torta milija od ocevog govna... Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao zrtva. Stevanu nije bilo pomoci. Imao je laufera, sahista, pa je Stevana pijuna mogao da zrtvuje.

Sidran je vec osamdeset i cetvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i americke torte odrekne. Ili da recenicu vrati Vesovicu, k'o vruc krompir. Znojio se nocu i u snu govorio: " Je'bo me bog kud se ja bakcem s tudjim govnima, sta fali americkoj torti... " Nikako nije mogao da ubijedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna vise od americke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteze ciji su Jugoslavija i Tito bili najbolji djaci. Stan mu nisu dali.

Ubrzo je na stranicama zagrebackog " Oka " objavio pjesmicu o Titu, u kojoj se pohvalno izrazio o marsalu. U pjesmici se govori o Titu kome je, u nekoj africkoj zemlji, na trpezi bio ponudjen vrabac. Posto je bio covjek mekog srca Tito je odlucio da vrapca ne pojede. Zbog toga sto su, kako kazu pjesnik i njegov junak Tito, vrapci pticiji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je, da je tek tada usao u citanke. Ali, jos uvijek je stanovao u dvosobnom stanu na Cengic-vili. U kuci koja se od drugih razlikovala po tome sto je bila opkovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjecao kao Sahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slucaj je htio da se u taj stan, na kraju, uselio upravo Marko Vesovic i tu zivio sve do pocetka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i americkoj torti, stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.

Sve sto Sidranu nije donijela knjizevnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu " Otac na sluzbenom putu " , dobio je stan od Opstine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i zivot sa Sahbazom postao podnosljiv. Postali smo komsije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u Ulici Kate Govorusic.

Nasi putevi se vise nisu ukrstali. Ni umjetnicki, niti ljudski. Napravio sam " Dom za vesanje " i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada necu napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvodjenje telefona morao da zaradim Zlatnu palmu. Sidran je ostao u Sarajevu i vec tada mijesao malter za postolje gdje ce jednoga dana postaviti njegovu bistu. Znao je da ce postati nacionalni junak. Mozak mu je bio izbazdaren na onih nekoliko sarajevskih ulicica, a svaki izlet na pjesnicke veceri u Bosanski Brod dozivljavao je kao udar na svoj nervni sistem. Kada su ga pitali zasto ne pokusa u inostranstvu, on je ponosno govorio: " Ja nikada necu napustiti svoj rodni grad. " Ono, moj grad, izgovarao je tako ponosno da su se prijatelji, zateceni za stolom, vec tada osjecali kao izdajnici. Jedno od njegovih najuzbudljivijih putovanja bio je izlet u Veneciju, na festival gdje se prikazivao " Dolldz Bell " . Ja sam tada bio u vojsci. Strah od Venecije i velikog svijeta savladavao je " vekijom romanjom " . Na kraju su pijanice amateri, filmski radnici, popadali, pa je ostao sam. Od italijanskog konobara htio da naruci led ali nije znao kako se to kaze. Prvo je mahao rukama, a ovaj ga nije razumio. Na kraju mu je rekao: " Prego, uno pikolo Grenland " i odlucio da vise nikada ne napusta Sarajevo.

Sidran nije volio nase filmove. U stvari, on ih je nakon prvih projekcija mrzio. Zbog toga sto se film ne pise, nego snima. Natmuren, odlazio je sa jagomirskih projekcija i nije htio da sa mnom razgovara. Tek kada su filmovi postali uspjesni, on bi sa mnom progovorio. I ne samo to. Preuzimao je ideje u koje je sumnjao dok smo ispisivali scenarije. Jednom se razgacio pa je filozofski objasnjavao nekom novinaru kako je kao mali bio mjesecar, i da je sa uzivanjem stvarao ovu nadrealnu karakteristiku junaka Dine iz filma " Otac na sluzbenom putu " . Zaboravio je bio da smo se oko tog mjesecarenja nocima svadjali u Dubrovniku. Nikako nije htio da pristane da se moje ideje ugradjuju u scenarij, a kada nije imao kud, onda ih je prodavao kao svoje. Uvijek mi je bilo jasno da bi se on naseg odnosa lako rijesio da film nije unosna radnja. Film se mnogo bolje placa od poezije, pa je on pisuci scenarije zivio lagodnije od svojih kolega knjizevnika.

Drugi filmovi za koje je Sidran pisao scenarije nisu mu donejeli veliku finansijsku dobit. Zbog toga i radi postovanja prema Andricu htio je da radimo " Na Drini cupriju " . Jedina nevolja - opet je morao da putuje. Svi putevi vode u Veneciju; tamo nas je cekao rimski advokat Draskovic, koji je spakovao desetine filmova. Na Sidranov racun on je uplatio dvadeset pet hiljada dolara predujma za rad na scenariju. Pare su Sidrana obradovale, ali je izgledao uplaseno.

Dok smo putovali iz Nove Gorice, on je skvrcen na zadnjem sedistu " folksvagenovog " kombija pricao o Sarajevu. Vec nekolike godine bio sam u Americi i Francuskoj. Sidran je bio duhovit i neprestano se udarao petom desne u list lijeve noge i obrnuto. Priznao mi je da mu od alkohola naticu noge i da osjeca starost. Miris dolazece tragedije u Jugoslaviji tumacio je kao militantni Jugosloven: bio je ponosan sto je u Nisu rekao za Milosevica: " ...ako valja vama valja i nama " , jos je dodao da ne shvata odakle tolika mrznja prema srpskom narodu. Rekao sam mu da se osjecam kao Vlado Petrovic, lik iz njegove price. Novinaru Milanu Miticu sam rekao da nije red sto Milosevica Slovenci nazivaju Musolinijem kad nisu sabrali sta je Tito uradio. " Bogami " , kazem ja njemu, " k'o da sam rek'o da vise volim rusko govno nego americku tortu. " On se nije osvrtao na moje osjecanje, ali njemu nikada nije bilo pravo kada sam ja, cak i u sali, prisvajao bilo sta iz njegovog tanjusnog djela. Izgledalo je da mu nije bilo sve potaman u Sarajevu zbog blagonaklone izjave o Milosevicu. " Tu su neke neciste radnje " , govorio je Sidran. " Sto se mene tice miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi zene, prave djecu. Oni katolici, pravi pederi! Nego najebali smo dragi Emire, non-stop dobijam pisma iz istocne Bosne. Prijete mi da ce biti belaj, ako budem radio scenarij za " Na Drini cuprija " ! Licio je na covjeka spremnog da uradi sve samo da ne mora da vrati pare, koje mu je Draskovic vec uplatio. Toga se plasio vise od djavola.

Ucinilo mi se kako je iznenadna bliskost, koju je ostvario sa mnom, zasnovana na potrebi da mu, onako preplasenom, ponavljam: " Ma, daj Avdo, kakvo vracanje para. " Ja sam prihvatao tu ulogu pa mu je to trenutno olaksavalo situaciju. " Zaboravio si ti kako je zivjeti medju primitivcima, moj Emire " . Jedina osoba koja mu je dozlogrdila vise od istocnobosanskih Muslimana bila je njegova supruga Sahbaza. U povjerenju mi je rekao da se dala u sverc, i da on to kao pisac nece vise tolerisati. " K'o biva radi na Akademiji za muzicku omladinu, ja tamo, kad ona u kancelariji nagurala farmerke, parfeme, svakojaku robu. " Sjetio sam se kako je mnogo godina ranije Sahbaza odlucno odbila moju ponudu Sidranu da u " Dolldz Bell " igra Cvikerasa. Rekla je: " Da li si ti normalan; dje ce knjizevnik da glumi, ti, izgleda odlucio da ga ponizis? "

Ubrzo poslije susreta u Veneciji, gospodin Draskovic je obolio i umro. Tako je i " Drina " propala, a Sidran je mogao da odahne: nije morao da vrati pare. Umjesto scenarija za Andricevu " Na Drini cupriju " , nekoliko godina kasnije, na kraju rata, sastavio je stih " cijela je Drina nasa Meka i Medina " . Dugo se Sidran opirao rimi u poeziji. Sa prezirom je gledao na " rimljane " . Trebalo mu je da desetine hiljada Bosnjaka stradaju i da mu se ucini kako rima i nije bas tako primitivna. Bar ne onoliko koliko je mislio da je primitivna kada ju je upotrebljavao u nacionalne svrhe Rajko Nogo. Ja mislim da je stih o Drini kao Meki i Medini napisao onaj jedan posto Sidrana. Onih devedeset devet posto ostalo je neiskoristeno za nesudjeni scenarij za koji je primio novac i kupio vikendicu u Kiseljaku, Sahbazi " reno-4 " , cak je i mnostvo dugova tim novcem podmirio.

Iz Venecije je Sidran otisao u Sarajevo, ja u Njujork. Odnio sam sa sobom ideju da polako postajem literarni junak Vlado Petrovic. Iako recenicu " Vise volim rusko govno nego americku tortu " nikada ne bih izgovorio, znao sam da je Miloseviceva pojava izazivala tako ostre razlike. Po toj podjeli oni koji vole ruska govna su za Milosevica i Ruse a oni sto vole tortu oni su za Amerikance! Tako sam razumio onu Sidranovu podjelu izmedju pravoslavnih popova i njihovih katolickih kolega. Tek kasnije, kada sam se svadjao sa sarajevskim borcima oko Tita i dokazivao da je prvo bio Tito pa onda Milosevic, vuk je pojeo magarca. Posebno poslije intervjua u " Dugi " i " Mladosti " . Tamo sam na postavljeno pitanje ko ce pobijediti u sukobu izmedju Milosevica i Suvara, ja rekao Milosevic. Tu vise nije bilo dileme da ja postajem Vlado Petrovic, lik iz Sidranove literature. Dakle, srbokomunista sa primjesama cetnistva. Anonimni pisci su mojoj majci vec tada slali pisma u kojima su je obavijestili da je cetnicka kucka i da je rodila cetnika. Stvar se zaostrila da je cak i Sidran predlagao da prespava u stanu mojih roditelja. Tipovi koji nikako nisu htjeli da cuju kako je Tito mrtav prijetili su paljevinama.

Pocetkom devedesetih u Sarajevu je bilo malo gradjana i svi su mogli da se strpaju u nekadasnji kafic " Pikolo " na Bas-carsiji. Otvoren je Dom pisaca, a po kafanskim klozetima se nisu valjali samo pijanci koji povracaju. Sve vise je bilo heroinskih spriceva po podu. Spremali su se prvi slobodni izbori i svi su govorili - ne daj boze da pobijede nacionalne stranke, a mislili su nesto sasvim drugo. Zato su nacionalne stranke i pobijedile. Dugo poslije izbora, kada nekoga upitas za koga si glasao, on bi odgovorio za Markovica. Jedino je jedan gradjevinski poduzetnik sa Romanije bio iskren. U picu je pricao svoju dramu oko glasanja. " Zatvorilo me " , veli on, " u onaj boks, gledam ona imena: vidim svi su kod Markovica, Kecmanovic i Sidran na listi, ja uzmem olovku i krenem da zaokruzim reformiste, ali ruka ode sama na SDS, nije joj dalo srce. " Najgore su na tim izborima prosli upravo reformisti. Sidran je bio na listi i u trci za poslanicko mjesto. Porazio ga je neki mesar.

Poslije neuspjelih izbora Sidran je bio uplasen vise nego povodom one sekspirovske dileme - pisati ili ne pisati " Drinu " , odnosno vratiti ili ne vratiti novac zbog pritisaka iz istocne Bosne. U ljeto nakon izbornog fijaska sjedili smo u basti kafane " Setaliste " , Sidran, Zdravko Grebo i ja. Razgovarali smo o tome sta da radimo. Nismo nasli rjesenje. Strahovali smo od rata i Sidran je na kraju rekao: " Vi se jebite, a ja odoh kod Rasima. " Mislio je na liberalnu stranku nastalu od omladinske organizacije. Osjecao je rat koji dolazi i trazio bilo kakvo utociste.

Prije velikih stradanja u zivotu, stradale su bronzane biste omiljenih pisaca: Branko Copic prvi medju njima. To mi je bilo posebno zao posto su " Magarece godine " moj prvi procitani roman. Nesrecno je zavrsio zivot taj Branko, bacio se sa Savskog mosta u Beogradu. Drugo ubistvo Branka Copica desilo se u Bosanskoj Krupi. Predstavnici SDA su polomili bistu Branka Copica i bacili je u kontejner. Tada je Sidran bdio u Domu pisaca i prvi put sam ga slusao kako mu se lome vidici. " Nije lijepo da se ruse kulturno-istorijski spomenici, ali da ja tebe pitam, dragi moj, zasto u Bosni nema vise spomenika muslimanskih pisaca? " Ja mu nisam odgovorio. Ucinio je to njegov drug Branko Cucak koji je takodje pio viski na racun Vese Djorema. " Nema muslimanskih bista " , rekao je Cucak, " zato sto je nestalo materijala, sve otislo u gradnju dzamija. " Te veceri smo pricali o svemu, najvise o otporu muslimanskih intelektualaca prema Domu pisaca. Tada smo vec imali zajednicku avanturu svecanog otvaranja. Ja sam isamarao pjesnika Mahica koji je ometao ceremoniju otvaranja. Doajen sarajevskog novinarstva Senad Avdic je napisao da sam pjesniku izbio dva rebra. Te veceri kod Vese, Sidran je zazalio sto smo nekoliko mjeseci ranije na otvaranje Doma pisaca pozvali Rajka Noga. " On je sovinista " , govorio je Sidran. Kao da je to izgovorio da bi opravdao svoj nacionalizam koji je u to vrijeme osjecao kao eritrofobiju. Zacrvenio se kada je o njemu pricao. Istina, kada sam mu rekao da su Noga tukli, previse tukli, on je zaplakao. Veso je stavio pred njega novu flasu viskija pa je stvar sa bivsim prijateljem zaboravljena. Pokazao mi je list " Javnost " koji je donosio slike lobanja djece i odraslih, iskopanih iz jame Pribilovci. " Vidis li, moj Emire, sta oni rade, otkopavaju mrtve poslije pedeset godina. " Smetalo mu je sto cak i njegov prijatelj Vesovic saradjuje sa takvim listom.

Sidran i njegov strah trpjeli su pritisak sa dvije strane. U stvari, to je bila jedna strana, ali se samo cinilo da su bile dvije. Pritiskalo ga je Udruzenje knjizevnika Bosne i Hercegovine, zbog Doma pisaca koji im je licio na Francusku 7, i list muslimanske mladezi VOX. Na naslovnoj strani tog lista osvanuo je Ivo Andric nabijen na nalivpero. To je bila opomena Sidranu da ce slicno da zavrsi ako ne prestane da jede svinjetinu. Taj list je jos prije izbora objavljivao kako ce Srbi zivjeti u Muslimaniji kao gradjani drugog reda. Duhovitost ovih mladica izazivala je osmijeh na licu predsjednika Izetbegovica. On se cak i slikao sa ovim brojem u reklamne svrhe.

Ovi mladici handzar orijentacije su me do kraja zivota zaduzili. I mene i moju familiju. Proganjali su Sidrana i mene paralelno i, na kraju, Sidrana privolili da predje na njihovu stranu. Mene nisu, zbog urodjene slabosti karaktera. U stvari, nikako nisam povjerovao da oni zele gradjansko drustvo i demokratiju o kojoj su svi govorili. Ostavio sam da im to povjeruje medjunarodna zajednica. Kada je rat krenuo u Hrvatskoj vec su se tu vrzmali osmatraci. To su oni ljudi u bijelim odijelima koji, gdje god su se pojavili, rat nije sprijecen nego se upravo tu razbuktao.

Ubrzo nakon nabijanja na pero u VOX-u, Andric je stradao i u Visegradu. Tamo je srusen spomenik nasem nobelovcu. Kada sam pitao jednog druga sto im smeta Andric, on mi je odgovorio: " Ma pusti, ba, Murata Sabanovica, napio se, nema to veze " ; pred rat je u Sarajevu malo sta sa cim imalo veze. Tek kasnije, u ratu, sve je doslo u vezu sa svacim. Muslimani su stradali vise nego ikada do tada a u Sarajevu su spaljivali Andriceve knjige i oni kojima vatra nije trebala da se ogriju. Prije nego sto su Andriceva sabrana djela gorjela po ratnom Sarajevu, njegovo ime se vuklo po sarajevskim stanovima. Veliki pisac je bio kriv za sve. Cak je i moj susret sa predsjednikom Izetbegovicem prosao u znaku Andrica. Sreli smo se u stanu njegovog sina i vodili po svemu nezanimljiv razgovor. Mislio je da je Milosevic pod uticajem Dobrice Cosica pa je htio da ih povezem. Na kraju su se nasli u " Holidej-inu " i mnogo prije etnickih ciscenja u Bosni dogovorili o stvaranju cistih teritorija. Muslimani i Srbi bi se, po njima dvojici, mirno preseljavali ako bi se Jugoslavija raspala. Kasnije se to i desilo, ali nije bilo mirno.

Razgovor sa Izetbegovicem se vrtio oko straha od rata i mrznje koja do rata dovodi. Ja sam rekao da je taj strah i mrznju najbolje opisao Andric. Nije mu bilo drago da to cuje ali nije to pokazivao. Tek na hodniku kada smo, odlazeci, obuvali cipele, on me upitao: " Je li, bogati, ti ono hoces da snimas 'Na Drini cupriju'! " Ja mu velim: " Mislio sam ali je skupo, veliki film. " On kaze: " Nemoj, bolan, u njega je literatura puna mrznje, on ti je bio podvornicko kopile. " Ja sam tada otisao iz stana njegovog sina i znao da on ne moze biti moj predsjednik. Ne zbog toga sto nikada niko nije dobio Nobelovu nagradu zbog mrznje. Nisam zelio da moj predsjednik tako govori o mojim idolima.

Mene je pocetak rata zatekao u jednoj pariskoj montazi. Zavrsavao sam film " Arizona dream " . Zbunjen, telefonirao sam danju i nocu. Najvise sam razgovarao sa mojim, tada jos zivim ocem i sa Sidranom. Nerede ispred Skupstine sam komentarisao na sarajevskoj televiziji, govoreci kako gradjani nikako ne smiju da se tuku sa JNA. Da su mnogo slabiji i da ce izginuti. Sjetio sam se kako je Pariz sacuvan u Drugom ratu. To ih je sve uvrijedilo, iako ja mislim da su tada mnogi mislili slicno, ali nisu to kazali. Bilo je to vrijeme kada su oko Skupstine zapucali snajperisti na masu ocajnog naroda koji se tu skupio u posljednjem pokusaju da promijeni vlast nacionalnih stranaka. Sarajevski junak Vikic koji se proslavio bacanjem srpskih snajperista sa " Holidej ina " stavio se na raspolaganje ovoj Skupstini. Cak je Izetbegovic htio da govori, ali su ga izvizdali. Svi su ocekivali da se pojavi Zdravko Grebo. On je dosao u zelenoj vijetnamki, maskirnoj uniformi sezdesetosmasa. Odrzao je govor u kome se izvinio sto ne moze da ih povede u multinacionalnu Bosnu. Prepustio je to Izetbegovicu postujuci demokratiju. Kupio sam kartu za Sarajevo, ali mi je kum javio na kucu: " Ne dolazi, ti si ovdje covjek koga treba ubiti. " " Ko ce me ubiti? " , pitam ja, a on kaze: " Patriote. Zato sto si napisao u 'Mondu' da je Alija general bez vojske. " " Pa je li ima vojsku? " , pitam ja kuma a on kaze: " Ne znam ja ima li on vojsku, uglavnom, ti ne dolazi! "

Cini mi se da je taj ratni haos bio jednako tezak za nas koji smo tu dramu gledali iz daljine kao i za one koji su na kozi trpjeli udare. Negdje, kada su prekinute telefonske veze, ja sam konacno zaspao. Sanjao sam ruzne snove. Ubrzo nakon toga umro mi je otac. Samo sto se to desilo, majka je oboljela i ja sam u zivotu dobio ono sto se nalazi u velikim romanima. Pozadina rata za mene je bila teza i bolnija od stradanja pod bombama i granatama.

Sto je rat vise odmicao moja slika, kao covjeka koga treba ubiti, sve se vise uvecavala. Sto sam ja cesce govorio, slika moga monstruma je rasla. Ta slika u ocima obicnog svijeta u Bosni je toliko nakvasala da sam, na kraju, shvatio kako bi jedino jedan veliki neuspjeh mogao da me vrati u humane okvire. Sve drugo je bilo dzaba. Cak i da sam pristao na spisak stvari od jednog dobronamjernog covjeka, koje je trebalo da kazem pa da me opet prihvate kao humano bice, bilo bi uzaludno. Onda bi me pitali: " A sto to, mangupe, nisi ranije rekao? " Prije politickih nada ja sam tamo iznevjerio nesto drugo. Mnogo sam utakmica odigrao i nikako nisam davao povoda za sazaljevanje. Tek kada postanes bolan ili jadan, stvari oko tvoga misljenja se oprastaju. Ti se valjas pijan u kaficu a gosti te gledaju, zao im, pa se s tugom prisjecaju tvog upropastenog talenta. Jedan od tih upropastenih talenata koji se u ovom ratu upravo po osnovi te zajednicke osobine priblizio Abdulahu Sidranu jeste Nedzad Ibrisimovic.

Nakon filma " Underground " pricao sam kao i uvijek po novinama. Negdje sam rekao nesto zbog cega je knjizevnik Nedzad Ibrisimovic morao da se useli u moj stan. Toliko ga je iznerviralo moje misljenje. To je, kazu, bila kap koja je prelila casu. Poznajem Nedzada, vozio sam ga u bolnicu kada mu je zena rodila sina Orla. Htio sam da mu se javim, radi prakticnih uputstava oko upotrebe novog prostora. Znao sam da mu ne odgovaraju engleski klozeti i svakojaka cuda koja sam navukao radeci po citavom svijetu. Mislio sam, nije naodmet da mu dam poneki savet. Posebno zbog toga sto znam da je on ranije zivio po garsonjerama. Odustao sam kada mi je rodjak javio da je Nedzad napravio spisak stvari i obecao da ce voditi racuna o njima, posebno o knjigama. To je bilo na kraju rata. Pola godine kasnije moj rodjak je sreo Nedzada i pitao ga moze li doci po knjige. " Nemoj, molim te " , rekao je pisac, " ja sam se na sve te stvari navikao. Prosto bi mi bilo zao da se tu nesto dira " , dodao je on i zagonetno se nasmijao. U tom gradu tvrde da Nedzada ne kaci Biltov zakon o stanarskom pravu. Kazu da ni Olbrajtova ne bi pomogla u sprovodjenju ovog zakona. Postupak adaptacije je kod Nedzada isao mnogo brze nego kod partizana 1945. Kazu da je Iliji Matericu poslije Drugog rata trebalo i pet godina da navikne na kucu nekih gradjana koje je Udba istjerala na ulicu.

Negdje kada se rat zavrsio jedna Sarajka, koja zivi u Parizu, cudila se nad mojim slucajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me: " Bogati, sta si to ti njima uradio pa te toliko mrze? Svi nesto pricaju a ja nikako da shvatim u cemu je stvar? " Onda ja, u sali, kazem: " Rekao sam, vise volim rusko govno nego americku tortu. "

Prica o Vladi Petrovicu, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot americkoj torti. Novi jezik koji je rodjen u bosanskom ratu stvarace nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se s tim slazem. Jedino sto ne znam ni na svom jeziku, koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz zivota koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su jos radili telefoni, stvar o mom cetnistvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao sto ni stvar sa Sidranom, kao nacionalnim junakom, nije bila zaokruzena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima cetnika za jarana. Prvih mjeseci rata on nije izbijao iz Ministarstva unutrasnjih poslova. Uglavnom je igrao sah.

Dok je Karadzic iz " samoodbrane " bombardovao Sarajevo, vojna policija vojske Bosne i Hercegovine je praktikovala dvije stvari: odbranu grada od agresora i pljacku stanova. Predvodjeni Edom Lucarevicem ovi borci za civilnu Bosnu su opljackali stan moga oca u Ulici Kate Govorusic 9a. Na kraju su iz jedne kese u sulundaru ukrali majcinu ustedjevinu; poslije su, brze-bolje, na to mjesto stavili bombu. U zapisniku, koji drzim u Parizu, pise kako su pozvane komsije potvrdile da je u stanu cetnickog teroriste Murata Kusturice pronadjeno oruzje; ofanzivna rucna bomba M52-P3, serijski broj 9024. Danas sam uvjeren da je to bio odgovor Alije Izetbegovica kako on nije general nepostojece vojske, kako sam ranije napisao u " Mondu " .

Moj otac je vec mjesecima pred rat bio na lijecenju u Herceg-Novom, a majka mu se pridruzila dvije nedjelje pred pocetak rata. Kada sam majci javio za ovu bombu, ona mi je na telefon rekla: " Svinje jedne, to je onih hiljadu sedamsto dolara sto si nam ti poslao. " Toliko je vojna policija savjesno cistila grad od cetnika da je izgledalo kako su cetnici u gradu, ne na brdima. Tako je neki Avdic, koga su Srbi protjerali iz Nahoreva, upao u stan Milosa Mandica i Ljerke Kusec u Ulici Marcela Snajdera 8. U stan roditelja moje zene Maje. Kada je napustao Sarajevo, Milos je stigao u Pariz sa torbicom stvari i stekom bijele sarajevske filter " drine " . Otisao je i znao da se vise nece vratiti. Dosta mu je bilo ratova, prezivio je Jasenovac i krvavi put u Norveskoj. Na radnom stolu mu je ostala Norveska zastavica posto je bio clan Drustva norvesko- jugoslovenskog prijateljstva. Avdic je znao da ulazi u stan cetnika. Prvo sto je ugledao u stanu Mandic- Kusec, ovaj Avdic, bila je upravo ova zastavica. Malo ga je zbunila boja krsta, bio je plav. Ipak, shvatio je da ima korpus delikti u rukama. " Tu je, nema sumnje, zivio cetnik " , mislio je Avdic i rasporedjivao ukucane u novi stan. Spalio je rodne listove doktorice i sudije, njihove diplome i porodicne slike. Kada je moja rodica stigla da moli Avdica za rodne listove Ljerke Kusec i Milosa Mandica, jedva je izbjegla batine. Htio je da je udari kundakom puske koju je, navodno, pronasao kod " cetnika Mandica " . Kada je nasa kcerka Dunja pitala dedu iz Pariza da li je stvarno u kosevskom stanu drzao pusku, umijesala se njena mama. Rekla je: " Da je deda im'o pusku, ubio bi babu. "

Poslije pljacke roditeljskog stana ja sam znao da zastave pod kojima cemo provesti ostatak zivota Sidran i ja, ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg-Novom, sahranjen moj otac.

Za vrijeme rata Sidran me oblagao ruskim govnima gdje je stigao i to me nije brinulo. Znao sam da igra sah i savladava strah. Brine me sto danas bistri novu politiku. Sada prica o mom bozijem daru i pogresnim knjigama koje sam ja procitao. Tvrdi da bi mene neki cak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru Dnevnog avaza koji ga pita, da li je meni urodjena mrznja prema Bosni i Hercegoni. Sidran mijenja sahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povecalo...? Nikako da povjerujem, sto mi rece jedan razuman covjek, da bi to mogla biti sahovska zavrsnica. Ti dodjes u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukcije misljenje. Oslobodis se pa u nekoj kafani opet branis svoje misljenje sto ne moze da izdrzi neki patriota, pa mora da te izbode nozem.

I ja sam se mnogo prozlio. Vise mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodusno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadasnjih prica koji izgovaraju besmislene recenice kao onaj Vlado Petrovic.

U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da cu ja biti najveci gubitnik u ovom ratu. Kako su u medjuvremenu stvorene razlike u jeziku ne znam tacno sta to na njegovom jeziku znaci. Nadam se da ne misli na bogatstvo u kucama i stanovima koje smo ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Posto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima. Njegova, sada vec stvarno bivsa zena Sahbaza se u Zagrebu povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad a Muslimani muza; to je bilo na pocetku rata. Srbi su joj na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muza. Rat ga je gurnuo u zagrljaj enklavuse iz istocne Bosne. Zena je mlada i rodila mu je sina Tarika. Zato, kada psuje Karadzicu majku cetnicku, vjerujem da onom svojom fakinskom stranom, u sebi, da ga niko ne cuje, kaze bivsem prijatelju: " Hvala ti, Raso. " Ne zbog toga sto njegova bivsa zena tvrdi " da mu nije bilo rata nikad se ne bi domog'o mlade picke " . To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bjezao u poeziju dok je za nju imao municiju. Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Ozenio se mladom zenom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao a da nije napisao jedan ozbiljan roman.

Kada se podvuce crta ispod svih Sidranovih slabosti, zestokih seksualnih frustracija sa kojima je krivudao kroz zivot, odvratnosti koju je izazivao kod zena, neuspjelih ljubavnih avantura kada su se zene otimale iz njegovog zagrljaja, a on vikao - stani drugarice, nisam ja muskarac degenerik, kada se sve to sabere, sve bi stalo u onih jedan posto. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajci ili oslobodi. Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu tezinu internacionalnih zadataka. Sve protivrjecnosti proizvedene u mirna vremena, rat je razrijesio. Prema tom covjeku rat je bio pravedan.

U podjeli izmedju dobitnika i gubitnika; u parku kraj Ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola. Nece tu biti Andrica da posmatra prolaznike. Stajace tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bosnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojavice se Sidranova glava prije nego sto umre. Sve su prilike da ce se isto desiti i Ibrisimovicu. Tada ce sa prozora mog nesudjenog stana u Ulici Petra Preradovica 1 u kojem zivi Nedzad Ibrisimovic, moci da uzivaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama. Gledace kako se ponasaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nesto nepredvidjeno, zajedno ce velikani uzivati u svojim spomenicima. Vrhunac zadovoljstva ce ipak biti kada Sidran pijan krene kuci. Tada ce malo veci mangupi, nestasna sarajevska djeca iz trbuha govoriti: " Halo, pjesnik, akademik, popije li se sta? " Oni malo mladji ce ga posmatrati kako ne zna u koji haustor da udje i stigne do svoga stana. Sapatom ce se djecurlija domundjavati: " Evo cika Avde, naseg najveceg zivog umjetnika. " Pjesnik ce nesto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga djecurlija bude vukla za pantalone, on ce znati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant.