2454, 08 JAN 1998

REAGOVANjA : POVODOM TEKSTA "RAKETE I PRACKE"

STRATEGIJA PA SILA

U vasem cenjenom nedeljniku od 25. 12. 1997. godine objavljen je tekst mog kolege dr Radovana Radinovica, pod naslovom "Rakete ili pracke". Stavovi izneseni u njemu o vojsci i taktici njene upotrebe, bez prethodnog jasnog odredjenja strategije drzave, podstakli su me da iznesem svoje drugacije poglede u odnosu na ova pitanja.

Nadam se da ce ovo podstaci i druge da iznesu razmisljanja koja bi doprinela boljem razumevanju pitanja vezanih za strategiju i vojnu silu, aktuelni strategijski problem sadasnjeg trenutka, odakle poci u sagledavanju ovih pitanja, a sve to sa ciljem da pokusamo uspesnije da shvatimo ono sto se zbilo i ne ponavljamo greske iz proslosti.

Posto nedeljnik NIN cini intelektualno hodocasce prema ovim malo zaboravljenim, a tako vaznim temama, objavljujuci rasprave iz ove oblasti, cini se da jasnije pokazuje da bi bilo veoma pozeljno i dobro da strategija i vojna sila, osudjene bez priziva proteklih godina, krajem ovog i na pocetku novog milenijuma, dozive duboku obnovu i preporod.

Kolega dr Radinovic u pomenutom tekstu prvo pristupa elaboriranju kakva bi trebalo da bude nasa vojna sila, pa onda posle toga i iz njih elaborira taktike njene upotrebe. To dobija prizvuk i radja privid kao da se ovde radi o strategiji, iako se u sustini radi o taktikama upotrebe vojne sile. U tome ima istine, ali nije cela istina. Cela istina je na drugoj strani. Da bi se doslo do komparacije tih istina, neophodno je prvo pristupiti elaboriranju strategijske ideje, pa tek onda na njoj vojne sile i taktika vojne upotrebe. U tome je razlika u gledanjima izmedju mene i kolege dr Radinovica, na ista pitanja, a evo o cemu se u sustini radi.

Strategija jeste sredstvo primene nasilne politike. Ona je jedan od oblika politike. Vojna sila jeste sredstvo nasilja u rukama strategije. Strategija na svojoj ideji odabira, vrednuje i oblikuje prema sebi kao svoje sredstvo i upotrebljava je pomocu taktika, koje isto tako odabira i vrednuje na svojoj ideji. Ako se u pristupu ovim krupnim pitanjima podje od vojne sile i taktika njene upotrebe, rizikuje se da se skrene na dosta klizav teren. Naime, rizikuje se da se evolucija i razvoj strategije objasnjavaju iz evolucije i promene naoruzanja i vojne tehnike, taktickih faktora i taktika njihove upotrebe.

To je samo delimicno tacno i moze biti izvor brojnih privida. Druga primarna determinanta strategije pa time i vojne sile i taktika njene upotrebe, koja je odlucno odredjujuca, jeste dinamika razvoja i promena drustvene i drzavne sredine kojima pripada vojna sila. To je samo drugo ime za dinamiku razvoja i promene totalne politike drzave u njenim ekonomskim, diplomatskim i politickim generalnim sferama. Nisu bankrotirale strategije Varsavskog ugovora, SSSR-a i SFR Jugoslavije zato sto nisu imale moderno oruzje i tehniku, dakle takticke faktore i taktike.

One su bankrotirale, jer je bankrotirao njihov drustveni, drzavni, pa i naddrzavni sistem. Zato sto je bankrotirala njihova politika u svim njenim osnovnim oblastima - diplomatskoj, ekonomskoj i politickoj. Vojne sile i njihovo oruzje i tehnike, kao i taktike njihove upotrebe u prostim drzavama u tranziciji, uglavnom su ostale u priblizno istom stanju posle velikih promena. Vojne sile, oruzje i tehnike i taktike njihove upotrebe u slozenim drzavama u tranzicji dezintegrisale su se po nacionalnim savovima, uporedo i zajedno sa dezintegracijama slozenih drzava.

Ovako preostale vojne sile, njihovo oruzje i tehnike kao i taktike upotrebe u svim drzavama u tranziciji, a osobito u slozenim koje su se dezintegrisale, pa naravno i u nekadasnjoj Jugoslaviji, ostale su bez ikakve valjane strategije koja bi mogla da deluje na ideji ranije jedinstvene drzave. Zbog toga vojna sila, njihovo naoruzanje, tehnike i taktike upotrebe, nisu mogli i da su hteli, a tamo gde su pokusali nisu uspeli, da budu valjano sredstvo ponovne reintegracije zajednicke drzave, u nasem slucaju SFR Jugoslavije.

Jos manje je mogla vojna sila sa svojim naoruzanjem, tehnikama i taktikama upotrebe, da iz sebe iznedri totalnu politiku SFR Jugoslavije u njenoj diplomatskoj, ekonomskoj i unutrasnjoj politickoj sferi. Pogotovo nije mogla iznedriti totalnu strategiju drzave iz vojnih taktika. Upotreba vojne sile pomocu taktika, bez strategije, postaje i postajala je difuzna i bez jasnog zajednickog cilja. Tada taktike pretenduju da zamene strategiju. Svi takticari koji difuzno deluju, imaju iluziju da su postali veliki stratezi. Ta iluzija u konacnom se placa visokom politickom i strategijskom cenom.

Ni u jednoj prostoj, ili slozenoj drzavi, koje su se dezintegrisale, i sada se nalaze u tranziciji, nije niko ozbiljnije pokusao sem kod nas, da pomocu vojne sile i vojnih taktika, regenerise stari sistem, ili osnovne strukture nekadasnje zajednicke drzave. Tu su postignute mnoge takticke pobede. Medjutim, dezintegracija izmedju nekih novostvorenih drzava, produbljena je do krajnosti i pretrpljen je strategijski i politicki neuspeh.

Bankrotstvo jugoslovenske ekonomije, diplomatije, politike, drzavne i javne bezbednosti, odbrane i informativnog sistema, izveli su na miran nacin svojim visegodisnjim akcijama politicari iz republika i pokrajina. Bankrotstvo savezne drzave uzrokovalo je bankrotstvo njene strategije i vojne sile. Ratna dejstva su to ubrzala i overila. Niko tada, pa ni kasnije, nije reagovao tako zucno na izveden politicki i strategijski harakiri savezne drzave, njenih institucija i funkcija i izrekao sud, ili propagirao ga, da su ti politicari bili nesposobni i izdajnici.

Iako je sve to bilo temeljni uzrok bankrotstva i raspada jugoslovenske strategije i vojne sile i naravno uz druge internacionalne faktore u krajnjem brana ma kakve jugoslovenske vojne operacije strategijskog znacaja, od tada, pa sve do sada, postoji prosto dezurna tema i teza, koja se iznova obnavlja, da su generali bili nesposobni i izdajnici. Takav sud se mogao cuti i cuje se od tadasnjih, a i kasnijih relevantnih politicara pojedinaca, a koji se ocito nikada nisu izdigli iznad sitne politicke taktike. Medjutim, postoje i pojedinci, moje kolege, koji iste takve sudove izricu. Svakako je njihov problem sto su trebali dorasti strategiji, a ne ostati u dusi sitni takticari.

Sva ratna dejstva na prostorima nekadasnje Jugoslavije izvan prostora danasnje SR Jugoslavije, za njeno ocuvanje ili stvaranje jedinstvene srpske drzave, zbog ranije opisanih bankrotstava, vodjena su kao difuzna samo taktikama. Bilo je tu znacajnih taktickih uspeha. Ali, u sudaru sa drugom stranom, koja je imala strategiju i podrzana od internacionalnih faktora, Srbi u RSK pretrpeli su strategijski i politicki neuspeh. Isto to, samo u blazem obliku, dogodilo se Srbima iz RS.

Iz toga sto se zbilo, vredelo bi izvuci naravoucenije. Iz vojne sile, njenih taktickih faktora datih u oruzju i tehnikama i iz taktika njihove upotrebe, koje su ostale bez strategije, politike i drzave, ne moze izrasti nikakva strategija, jos manje osnovne drzavne strukture. Iz toga bi sledio nauk da je najgore stanje u kome se jedna drzava i vojska mogu naci, upravo stanje bez strategije. Verovanje da taktike upotrebe vojne sile mogu to da nadoknade, jeste velika iluzija, koja, kao sto smo videli, skupo kosta. Jer, nema nikakvog spora, drustvene i drzavne koordinate, a ne taktike i vojne sile, odlucujuce su kada se radi o strategiji.

Prema tome, nisu takticki faktori vojne sile i taktike koje ih upotrebljavaju u akciji nadvladale praiskonsku snagu evolucije drustvenih i drzavnih sistema sadasnjih drzava u tranziciji i u nekadasnjoj Jugoslaviji. Obratno je bilo. Takticke faktore, vojne sile i taktike njihove upotrebe u akciji, kada su ostali bez strategije, nadvladala je praiskonska snaga evolucije i promena ostarelih i okostalih drustvenih i drzavnih sistema. Zato je iluzorno verovanje mnogih, pa i kolege Radinovica, da je u nekadasnjoj Jugoslaviji bio moguc drzavni udar.

Verovanje da je bio moguc, ili da nije bio moguc drzavni udar u nekadasnjoj Jugoslaviji, indikativno pokazuje kako smo i koliko smo shvatili i ovladali, ili nismo ovladali, sustinom onoga sto smo preziveli. Ako ima onih koji tvrdokorno veruju, a ima, da je vojni udar bio moguc, onda oni i dalje veruju da se u radikalno promenjenoj Evropi radikalno promenjena drzava moze bez strategije, uspesno, upotrebom taktickih faktora i taktikama, braniti njena celovitost i politicka nezavisnost, a unutrasnja kriza medjuetnickog karaktera resavati munjevito za 48 casova. Ako je i od njih, mnogo je. Necemo valjda zbog toga ponavljati skupo placene i naucene lekcije iz bliske proslosti.

Sve sto je receno nedvojbeno pokazuje da nasa strategija mora da izadje iz kvalitetno promenjenog stanja u Evropi i kvalitetnih drustvenih i drzavnih promena unutar SR Jugoslavije, a ne iz taktickih faktora nase vojne sile i taktika njihove upotrebe u akciji. Ako bi se prihvatilo polaziste izneto u napisu "Rakete ili pracke" da u prvi plan idu kao temelj strategije, vojna sila i taktike njene upotrebe, iz toga odmah neminovno proizilazi da strategija koja treba da bira takticke faktore i taktike, upravlja taktikama i taktickim faktorima u akciji, treba da proizadje iz taktika i taktickih faktora i da taktike upravljaju strategijom.

Taktika je vestina upotrebe vojne sile, dakle taktickih faktora u licu oruzja i tehnike, u borbi na nacin da se postigne njihov maksimalan efekat, kroz najvisu meru fizickog unistenja protivnika. Ona je konkretno naucnog karaktera i predstavlja vojni inzenjering. Strategija nije nauka, nego je vestina. Ona svoju ideju i cilj cedi, ne iz svih cinjenica koje bi joj bile potrebne da bi se dobila apsolutna indukcija, nego iz onoliko cinjenica sa koliko raspolaze. Zato se u strategiji i cine velike greske. Ali, na primer, moze se imati dovoljno doktora vojnih nauka, jer je taktika nauka, a nemati strategiju. Zato ja drugacije mislim u odnosu na neke generale koji treba da se bave kreiranjem i sprovodjenjem strategije, a veoma im je stalo da postanu doktori vojnih nauka.

Nema sumnje, ovde se radi o zabludi. Ona je utoliko moguca, jer sadrzi dobar deo istine, ali je utoliko stetnija i opasnija, jer ne sadrzi najveci deo istine, odnosno celu istinu. Ono sto je istina, jeste da razvoj i napredak oruzja i tehnike kao taktickih faktora i taktika njihove upotrebe predstavlja bitne potencije jacanja snaga vojne sile. To donosi prednost nad protivnikom. Strategiji stavlja na raspolaganje mocnija sredstva i taktike njihove upotrebe.

Ali takva prednost u vojnoj sili i taktikama moze biti i pokazuje se uvek uzaludnom, ako se upotrebi za racun pogresne ili nepostojece strategije, a veruje se da ona postoji, jer postoji vojna sila. Prisetimo se iskustava iz naseg NOR-a, antikolonijalnih ratova, rata u Ceceniji, pa konacno i rata na prostoru nekadasnje Jugoslavije. Nisu moderno oruzje i tehnika sila osovine, niti kolonijalnih metropola, niti rusko moderno oruzje i tehnika, pa ni srpsko na prostoru nekadasnje Jugoslavije, izvan SRJ, niti taktika njihove upotrebe, odneli pobedu. Pobedu je izvojevala strategija suprotne strane i njihovih saveznika. Nista u konacnom tu nisu mogle da promene brojne takticke pobede.

Mnogi su na nasim prostorima, samo iz njima znanih razloga podlegli ovoj zabludi. Cak i gospodin Branko Kostic, koji je bio na celu nekadasnje Vrhovne komande, valjda zato "sto je stavio glavu u torbu" da bi penzionisao uglavnom srbijanske generale, koji se bave strategijom, u svojim memoarima, velica i hvali takticare i takticka dejstva na prostorima nekadasnje Jugoslavije. On nije umeo da vidi, ili nije znao, da stanje bez strategije koje on hvali, pa cak podstice i podrzava, neminovno vodi u konacan strategijski poraz.

Sta cemo, tako je to kada se "glava stavi u torbu", umesto da sluzi strategijskom umovanju i kombinovanju. Nadam se da se i gospodin Kostic uverio, a i oni koji su mislili slicno kao i on, a i mi svi smo se uverili, uz vrlo visoku cenu, da se bez strategije drzave, samo taktikama i vojnom silom, ne moze uspesno ratovati. Taktike svojim uspesima mogu stvoriti privid opsteg uspeha i "usijati glave", ali se te glave brzo hlade u strategijskom porazu, koje su same sebi u krajnjem rezirale i pripremile. Tu ocito nema drugog puta, nego vracanja staroj, validnoj hiljadugodisnjoj strategiji i njenim idejama, koje odgovaraju duhu vremena.

Nema tu nicega cudnog ni tajnog. Taktike upotrebljavaju oruzje i tehniku, dakle vojnu silu. One to vrse na nacin da postignu maksimalno fizicko unistenje protivnika. Sem toga, one nemaju nikakvog drugog cilja i ideje. U tome, one guraju ka krajnosti u medjusobnom zatiranju i istrebljenju. Nijedna strana od takvog ratovanja nema koristi. Ono je iracionalno i sa aspekta politike predstavlja besmislicu.

Stalna evolucija vojne sile, oruzja, tehnika i taktika njihove upotrebe dovodi do narusavanja dinamicke ravnoteze izmedju snaga protivnickih strana. Kada se tako nesto dogodi, onda protivnicke snage koje su postale inferiornije moraju da pokrenu proces, koji se krece u suprotnom pravcu. On treba da omoguci uspostavljanje dinamicke ravnoteze odnosa snaga izmedju protivnika na novom nivou.

Da bi se ponovo uspostavila ravnoteza, ne ide se putem kolicinske nabavke vojnih sredstava iste vrste, u kojima je protivnik ostvario prednost, sto podrazumeva i taktike njihove upotrebe pa iz toga izvodi novo strategijsko resenje. Naprotiv, prvo se odabira i utvrdjuje od strane politike novo strategijsko resenje. Na osnovu novog strategijskog resenja utvrdjuju se potrebne takticke mogucnosti koje treba stvoriti, da bi se odabrano strategijsko resenje moglo materijalizovati.

To sve onda predstavlja temelj sa kojeg se odlucuje, koja su nova oruzja i tehnike potrebni da bi se odgovorilo taktickim mogucnostima projektovanim od strane strategije. Koliko i kojih se od tih sredstava moze proizvesti kod sebe, a koliko se mora obezbediti kupovinom u inostranstvu i uvesti. Koliko i kojih novih vojnih sastava treba formirati i pojacati vojnu silu sa njima da bi se povratila narusena ravnoteza snaga.

Bez poznavanja ovih mehanizama i kriterija, upustati se u raspravu koja vrsta novih oruzja i tehnika treba vojsci i koje nove sastave treba formirati i slicno, znaci za autore ovakvih rasprava vracanje njihovoj prvoj ljubavi, po kojoj, tehnike i oruzje i taktike njihove upotrebe biraju i usmeravaju strategiju, a ne obratno. To je ne samo ravno degradaciji, nego i poricanju potrebe prave strategije, koju bira politika drzave. Ponovo se u ovom pristupu oruzje, tehnike, taktike i takticari, umesto da su vazali strategije, kako kaze stari feldmarsal Moltke, iznova mnogo trude da se prometnu u gospodare koji upravljaju strategijom.

Kada se vojna sila i taktike njene upotrebe prividno oslobode racionalnih drzavnih stega, onda je ona sklona, u projekcijama svoje upotrebe da bagatelise i zanemaruje drustvena stanja i drustvene promene u okruzenju. Iz takvog polozaja ona nema izgleda drugog izbora sem britkih silovitih taktika i akcija direktne upotrebe vojne sile. Pri tome se iz vidnog polja i optike ne potiskuje samo svoja politika i strategija, nego i politika i strategija celine okruzenja, u kome bi se izvodile njene akcije. Zato se, u tim okolnostima, stvara mogucnost za zaletanja i vrlo teske promasaje sa velikim stetnim posledicama.

Mi to nismo uspeli, ili nismo umeli da izbegnemo, ili vesto i lukavo zaobidjemo u toku 1991. godine i dalje. Tu zamku, cini se, nije uspeo da izbegne ni dr Radinovic. Kada se radi o upotrebi vojne sile, kakvu on zagovara, on eksplicite podrazumeva nasu direktnu strategijsku akciju koja bi vrlo direktno tangirala celu Evropu i njeno mocno javno mnjenje, a i na neki nacin deo od oko 200 drzava sveta i svetskog javnog mnjenja.

Sa svim tim, mi imamo gorka iskustva, koja i do danas traju i deluju. Zato o tom pitanju valja prozboriti nekoliko reci. Nije uopste sporno da u danasnjoj relativno jedinstvenoj Evropi ima veoma malo, a moze se reci i nimalo mesta i slobode akcije za izvodjenje direktne strategijske akcije vojnom silom za koju pledira dr Radinovic. Nase takvo ponasanje, ako bi usledilo, dovelo bi nas u sukob ne samo sa lokalnim protivnikom, nego i sa globalnim sistemom i snagama indirektne strategije medjunarodne zajednice. Nastranu, sto bismo ponovili veliki greh iz bliske proslosti, nego sto bismo se sami podmetnuli udaru novih enormno nadmocnijih snaga, u kome ne bismo mogli racunati ni na kakav uspeh. Danasnja relativno jedinstvena Evropa, ne samo da otezava, nego onemogucava izvodjenje strategijskih akcija vojnom silom na direktan nacin.

Ocito je, ne moze se raspravljati validno o vojnoj sili i taktikama njene upotrebe ne samo bez prethodne rasprave o politici i strategiji nase drzave, nego i bez prethodne rasprave o politici i strategiji relativno jedinstvene Evrope. Pri tome se uvek mora imati u vidu da strategija nikada nije bila samo vojna strategija, niti je ratovanje bilo vodjeno samo vojnom silom. Ona je bila uvek totalna. Pored vojnih sredstava obuhvatala je uvek ekonomska, politicka, diplomatska i psiholoska sredstva. Zbog toga, rat kao celina i bitka sasvim su dve razlicite stvari. Rat kao celina stvar je politike i vodi ga vlada ili poglavar drzave upotrebom politickih, vojnih, ekonomskih, psiholoskih sredstava. Bitka u ratu je cinjenica vojnog karaktera i vojne strategije i vode je generali, ali je i ona prozeta osnovnim crtama politike koja vodi rat. Zato se rat ne resava samo bitkama, a pogotovu danas se ne resava bitkama.

Uloga vojne sile i vojne strategije u spektru ovih drugih sila koje deluju na miran nacin, duboko se menjala kroz istoriju. Vojna sila i vojna strategija bile su u ratu odlucujuce, samo ako su bile u mogucnosti da vojnickom pobedom dovedu do odluke. Razume se i vojna strategija tada je bila strategija direktnog fizickog unistenja.

U drugim slucajevima do odluke je dovodila upotreba mirnih, ekonomskih, psiholoskih, diplomatskih i politickih sredstava. Vojna sila je bila gotovo pomocna, ali i vrlo vazna. Tada je strategija bila indirektna. Sasvim je evidentno da je danas takva globalna strategija vladajuca strategija relativno jedinstvene Evrope i da je ona na delu. Mi smo to vrlo dobro osetili i sada osecamo na svojoj kozi. Ona ne samo da otezava, nego onemogucava izvodjenje makar i lokalnih strategijskih akcija direktnog karaktera, o kojima govori dr Radinovic. U ovom globalnom evropskom strategijskom sistemu do glavnog resenja ne dolazi se na bojnom polju, direktnim sudarom vojnih snaga lokalnih protivnika i direktnom vojnickom strategijskom akcijom. Glavno resenje i odluka u indirektnom strategijskom sistemu, koji je sada vladajuci u Evropi, pada na prostoru odnosa izmedju drzava iz relativno jedinstvenog medjunarodnog okruzenja Evrope i zaracenih lokalnih drzava, daleko, daleko od bojnog polja. U toj strategiji ne postoji nikakva ozbiljnija mogucnost da bude porazena ona strana u lokalnom sukobu cije se delovanje uklapa u ciljeve ovog globalnog evropskog strategijskog fronta i sistema. U tom smislu trijumfalisticke izjave da ce neko nekoga potuci, ili cak unistiti za 48 sati, ne mogu se uzimati za ozbiljne.

Ako je neko u ovakvim strategijskim okolnostima pokusavao da resi lokalni sukob direktnom upotrebom vojne sile na bojnom polju, dakle direktnom strategijskom akcijom nezavisnom od interesa i ciljeva spoljnog globalnog strategijskog fronta, a pogotovu protiv njega, onda je on tada licio, a i sada bi veoma mnogo licio, na bika u areni koji jurisa na crvenu maramu, ali ne i na toreadora. Toreador je tu daleko od bojnog polja, u medjunarodnom okruzenju, cas u Briselu, cas u Londonu, cas u Berlinu, cas u Vasingtonu. On je izvan dohvata ma kakve lokalne vojne sile direktnom akcijom.

On ceka da se bik u uzaludnim nasrtajima, jurisajuci na crvenu maramu, izmori, iscrpi svoju snagu i baldise. Tada toreador stupa na scenu i zadaje odlucan udarac. Smatram da smo mi mnogo toga slicnog preturili preko nasih ledja posredno ili neposredno i ne postoji nijedan valjani razlog da se makar i teorijski nude resenja koja nas ne vode ka cilju, nego naprotiv.

Poslednjih gotovo deset godina je potvrdilo i pokazalo kakve velike greske se mogu pociniti kada se deluje bez strategije, pretezno taktikama. Moramo uvideti da su nasi empirijski i takticki postupci prema protivnicima koji su upoznati i vladali se po pravilima indirektne strategijske igre, doveli do resenja dela nasih pozicija. Nisu nam u tome pomogle niti su dovele do resenja, mnoge vredne takticke pobede. Strategijski neuspeh je dosao kao neminovnost. To je logika gramatika i jezik indirektne vladajuce strategije u Evropi. Njen smisao je - mirne promene i evolutivan razvoj. Ocuvanje mira i nametanje mira.

Ocigledno je, moramo i mi nauciti, ovladati i uvazavati pravila indirektne strategijske igre. Nauciti logiku, gramatiku i jezik indirektnih strategijsih akcija i preko toga ocuvati svoje pozicije. Inovirati i prosiriti svoj strategijski sistem i njemu primeriti vojne snage. Uciniti ga integralnim delom evropskog indirektnog globalnog strategijskog sistema. U protivnom, nasa vojna sila i taktike njene upotrebe, koncipirane pre strategije i upotrebljene na direktan nacin, kako se to tretira u napisu "Rakete ili pracke", ne vodi nas resenju.

(Autor je general-potpukovnik u penziji, u vreme raspada Jugoslavije pomocnik saveznog sekretara za narodnu odbranu i ministar odbrane Srbije)

Aporija generala Radinovica

("Odbrana SR Jugoslavije. Rakete ili corci", NIN br. 2452)

Pokretanje otvorene, javne, hrabre i postene debate, prvo o tome sta su dugorocni drzavni i geopoliticki interesi ove zemlje za 21. vek, i, drugo, kakva treba da bude vojnoodbrambena doktrina i strategija koja bi te interese osigurala, najhitnije je pitanje opstanka ovog naroda

Dr Dusan Nikolis

Pisuci o pitanjima koncepcije i strategije odbrane SR Jugoslavije u novim uslovima u kojima je "bitno da svetskog rata a ni velikih regionalnih ratova u doglednoj buducnosti nece biti", general-potpukovnik u penziji i naucni radnik dr Radovan Radinovic istice da "za male zemlje poput SR Jugoslavije to znaci da se u sopstvenim strategijskim projekcijama ne moraju brinuti o tome gde bi se u jednom takvom ratu mogle naci i sta im treba ciniti". On tvrdi dalje da male zemlje ucestvuju samo "kao objekat upravljanja" velikih sila na celu sa SAD; da su "u izboru slobode akcije one (male zemlje) potpuno ogranicene"; da "za sve male zemlje, pa i nasu, to znaci da su im kapaciteti autonomnog odlucivanja o bilo kom pitanju, ukljucujuci i odnose sa susedima, krizna zarista u neposrednom okruzenju, cak i u sopstvenoj drzavi, krajnje ograniceni", i da "nista na ovom svetu" (da li to znaci i pitanje naseg drzavnog identiteta, integriteta i odbrane?) "ne mozemo da resimo bez tog sveta..." ("velikih sila na celu sa SAD" - podvukao D.N.)

Polazeci od ovih tvrdnji, autor iznosi i sledece, kljucno, misljenje: "Kada se sve to zna, tada je izvesno da je potpuno izvan razumne strateske realnosti razmisljati o nekakvom sukobu sa velikim silama (citaj, SAD) i vojnim grupacijama kojima one stoje na celu (citaj, NATO). Ovo ne samo zbog toga sto bi takav rat bio politicki neproduktivan, vec i zbog toga sto bi on bio unapred izgubljen... Dakle, SRJ ne treba ni da se priprema za vodjenje takvog rata..." (podvukao D.N.)

U nastavku autor se zalaze za to da SRJ, buduci da "ne treba da vodi ratove protiv nadmocnijih vojnih sila, ratove za koje se unapred zna da ce biti izgubljeni", treba da se priprema, naoruzava i osposobljava za vodjenje odbrambenog rata protiv svojih suseda u okruzenju koga joj oni, protivno njenoj miroljubivoj politici, volji i interesima, danas, sutra mogu nametnuti, a koji ona moze da dobije. (Medju takvim susedima autor razmatra Hrvatsku, Albaniju i koaliciju Hrvatske i bosanske hrvatsko-muslimanske koalicije. Uzgred, ne pominju se i neki drugi, stari, susedi kao ratno potencijalna pretnja.)

Upravo na ovoj tacki autor, medjutim, zacudjujuce, ulazi u ozbiljnu i sustinsku logicku kontradikciju, u svojevrsnu geopoliticku i strategijsku politicko-vojnu aporiju. Cini se kao da on ne vidi od drveta sumu. Naime, toliko je ocigledno da tzv. lokalni, susedski rat koji "susedi" sutra mogu povesti protiv nas, nece biti, i nece moci biti, (kao sto to ni do sada nije bilo moguce) samo, niti na prvom mestu, njihov rat protiv nas. Bice to, automatski, i rat "direktorijuma velikih sila sa SAD na celu i njihovih vojnih grupacija" protiv nas. Rat onih koji su neke od tih suseda nedavno i stvorili, kontrolisuci ih politicki, vojno i finansijski, i koje ce ih, danas kao svoju produzenu ruku, sutra kao svoje formalne vojne blokovske saveznike, radi zadovoljenja svojih dugorocnih geopolitickih i ekonomskih interesa vladanja, gurnuti u taj rat i to kao topovsko, "pesadijsko", "kopneno" meso, da bi sami ratovali sa sigurne distance i visine svojom tehnoloskom nadmoci.

Drugim recima, u novom evropskom postbipolarnom-unipolarnom, americko-natovskom vojnobezbednosnom poretku jedne supersile, koja nam je danas sve drugo sem saveznik i prijatelj, nemoguce je da vojno-odbrambeno uverljivo odvracate "susede", ili da pobednicki ratujete protiv njih, a da to istovremeno ne bude i ratni izazov upucen Sjedinjenim Drzavama i iznudjeno ratovanje protiv njih i NATO-a. Na to se, jednostavno, mora racunati, ili nema nista od uspesnog odbrambenog ratovanja protiv "suseda"! Jednog bez drugog nema! Radi se o spojenim sudovima.

Ako se, dakle, aporija generala dr Radinovica podvrgne skrupuloznoj i doslednoj logici, dolazi se, hteli mi to ili ne, na pocetnu tacku sa koje se krenulo u NIN-u, u broju od 18. 12. 1997, iznosenjem jednog misljenja (prof. dr Madzar) u vezi sa odbranom Jugoslavije, u vidu pitanja, i skepticnog naslova - "Cemu vojska i rakete". Nastojeci da to misljenje opovrgne, dr Radinovic ga je samo potvrdio. Jer, zaista, namece se pitanje - zbog cega se pripremati i naoruzavati, makar i najnovijom tehnologijom, za rat "za koji se unapred zna da ce biti izgubljen"?

Sadasnji politicki, geopoliticki i vojnoodbrambeni polozaj, "kapacitet", i "imunitet", Srbije i Crne Gore je dramatican, iznova doveden sudbinski u pitanje.

Pokretanje otvorene, javne, hrabre i postene debate, prvo o tome sta su dugorocni drzavni i geopoliticki interesi ove zemlje za 21. vek, i, drugo, kakva treba da bude vojnoodbrambena doktrina i strategija koja bi te interese osigurala, najhitnije je pitanje opstanka ovog naroda.

Ako mu je do opstanka i buducih pokolenja stalo.

(Autor je visi naucni saradnik u Institutu za medjunarodnu politiku i privredu)

Marko Negovanovic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.