2465, 26 MAR 1998

(nastavak sa prve strane)

Svet o Kosovu

NEVOLJE NA "JUZNOM KRILU"

Serija ambicioznih drzavnickih i diplomatskih poduhvata, nastavljena i u protekloj sedmici, to najbolje pokazuje: poseta sefova diplomatija Nemacke i Francuske, Klausa Kinkela i Ibera Vedrina Beogradu, novi sastanak "Kontakt grupe" (Amerika, Rusija, Nemacka, Francuska, Velika Britanija i Italija) na ministarskom nivou u Bonu, nove konsultacije sa susednim balkanskim zemljama, zasedanje Komiteta UN za ljudska prava u Zenevi i, povrh svega, jos jedan sastanak trojice predsednika, Borisa Jelcina, Helmuta Kola i Zaka Siraka u Moskvi, trebalo je dobrim delom da budu posveceni Kosovu!?

Naravno, i ovom prilikom potvrdjuje se da svaka stvar pod kapom nebeskom, pa tako i sadasnja drama na Kosovu, dobija izgled koji zavisi prvenstveno od ugla iz kojeg se na nju gleda. A Amerikanci, koji ovoj prici daju odlucujuci ton, na kosovsku krizu sada gledaju prvenstveno iz ugla novog posthladnoratovskog "poretka" u Evropi i prosirene uloge NATO-a kao najjace spone transatlantskih odnosa SAD i Evropske unije. U tom smislu je, zaista, karakteristicno sto uticajni "Njujork tajms", uoci polaska americkog drzavnog sekretara Medlin Olbrajt (koju su, kaze, "Jugosloveni pokusali da nadmudre") na novi sastanak Kontakt- grupe u Bon, pise da zvanicni Vasington i dalje ne iskljucuje mogucnost upotrebe sile ako Slobodan Milosevic "ne prizna legitimna politicka prava etnickih Albanaca i ne spreci nove sukobe na Kosovu". Jedina je nevolja, kaze ovaj list, sto Olbrajtova u tome, za sada, nema neophodnu podrsku svojih glavnih evropskih partnera.

Za razliku od Srba i Albanaca, koji na Kosovo gledaju kako gledaju, kreatorima nove americke spoljnopoliticke strategije, poput zamenika americkog drzavnog sekretara Stoba Talbota (zaduzenog da nacelno formulise tu stvar), Kosovo sada izgleda samo kao jedna od "karika na evropskom juznom krilu".

"Jug Evrope ostao je njen najproblematicniji deo. Sadasnja kriza na Kosovu upravo svedoci o tome, kao i o opasnosti za one koji tamo zive, i za sve nas ostale. San o panevropskoj integraciji i miru vec je bio bezmalo fatalno ugrozen u Bosni. Sada se suocava sa jos jednom smrtnom pretnjom, na Kosovu", kaze Talbot prosle nedelje u Berlinu. On, zato, sugerira da se prilikom trazenja resenja za krizu na Kosovu racuna i na NATO ("koji vise nije samo vojna organizacija, nego i politicka"), kao na "potporu evropskom juznom krilu" i cinioca koji je "narode koji tamo zive vise priblizio nasoj zajednici"...

U zemlje koje su Americi i njenim evropskim saveznicima sada "blize", Talbot ubraja Sloveniju, Albaniju, Makedoniju, Bugarsku i Rumuniju, koje je obisao tokom svoje nedavne turneje. A ciji su zvanicnici, bez izuzetka, obecali punu "kooperativnost" i podrsku svim narednim akcijama SAD, EU i NATO-a koje kriza u ovom regionu bude iziskivala. Srbiju nije posebno pominjao, ali vec iz konteksta nije tesko zakljuciti da ovaj visoki funkcioner americke administracije glavni izvor nevolja vidi, pre svega, u Beogradu...

Dakle, onaj ko je, mozda, naivno pomislio da su Amerikanci i njihovi glavni saveznici sada nekim slucajem resili da se konacno upuste u srpsko-albansko namirivanje istorijskih racuna i uspostavljanje nekakve istorijske pravde na ovom podrucju, grdno se vara. Oni su, jednostavno receno, zaokupljeni samo mislju da na "juznom krilu", kao i drugde u Evropi, po sopstvenom nahodjenju uspostave "red i mir".

Hoce li Vasington uspeti u tom svom naumu i hoce li mu poci za rukom da sve svoje evropske i druge saveznike privoli da mu se pridruze u narednim potezima koji bi mogli da uslede, ostaje jos da se vidi.

Susret Klausa Kinkela i Ibera Vedrina sa predsednikom SR Jugoslavije Slobodanom Milosevicem proslog cetvrtka u Beogradu bio je, po svemu sudeci, vise od rutinskog diplomatskog dijaloga. Planirano je da traje samo jedan, a trajao je vise od tri sata. Milosevic se, izgleda, dobro spremio, jer je prethodno od ruskog ministra inostranih poslova Jevgenija Primakova bio potanko obavesten o svemu sto mu se sprema. Ocekivao je da ce mu nemacki i francuski ministri, najpre, doci u posetu sa primamljivom ponudom, sa nekom vrstom evropske "sargarepe", koja bi i Beogradu mogla da sleduje ako bude kooperativan. Pominjana je "reintegracija u Evropu" i medjunarodne finansijske i druge organizacije, povoljni uslovi, specijalni krediti...

Kinkel je kasnije pred novinarima, vidno umoran, svoj susret s Milosevicem opisao kao "intenzivan" i "slozen" razgovor, kao "koristan napredak", ali ne i "konacni prodor", ocenivsi da stvari nisu samo "crne", niti samo "bele". A Vedrin je dodao da se sa Kinkelom "u svemu slaze". Ipak, ni jedan ni drugi nisu krili svoje veliko nezadovoljstvo sto je Milosevic glatko odbio da prihvati posrednicku diplomatsku misiju Felipea Gonzalesa na Kosovu.

Zamoljeni da se izjasne o predlogu za uvodjenje novih sankcija protiv Beograda, zato sto Milosevic jos nije ispunio sve sto je od njega trazeno, nego samo nesto od toga, nemacki i francuski ministri su na konferenciji za stampu u Beogradu dosledno branili stanoviste da to jos treba "proceniti" i da ne mogu nista da kazu pre "konsultacija" sa ostalim saveznicima. Mislili su, naravno, na konsultacije sa Amerikom i Rusijom, koje su, barem u pogledu sankcija, odranije imale razlicita gledista. Za to vreme, americki specijalni izaslanik Robert Gelbard se na drugoj strani bavio kosovskim Albancima i Crnogorcima.

Neki novinari i diplomatski analiticari su pozurili da zakljuce kako je Gelbard ovoga puta "demonstrativno ignorisao Milosevica", odbivsi da se sa njim sretne, makar nakratko, dok je ponovo obilazio Pristinu, Podgoricu i Tiranu. Radilo se, medjutim, o prakticnoj podeli posla: Gelbard je bio zaduzen da Albance privoli na dijalog sa Beogradom i ubedi Mila Djukanovica da prihvati formulu o Kosovu kao "federalnoj jedinici u SR Jugoslaviji", dok su ruski, nemacki i francuski ministar nastojali da "omeksaju" Milosevica...

Konacni ishod velike diplomatske operacije preduzete protekle sedmice bio je, na obema stranama, jos prilicno neizvestan. Naime, Milosevic je Kinkelu i Vedrinu obecao da ce srpski predstavnici pristati da potpisu sporazum o obrazovanju na albanskom jeziku u skolama na Kosovu, uz nove velike ustupke, sto je zaista i ucinjeno. Odnosno, da sada nece "cepidlaciti" i insistirati da albanska strana najpre prihvati da se ta nastava odvija po drzavnom programu Republike Srbije, koji se propisuje u Beogradu. Evropljani i Rusi su time, ocito, bili zadovoljni. Dok su Amerikanci porucili da treba, ipak, jos malo sacekati pre nego sto se Beogradu upise makar jedan "pozitivan poen"...

Medjutim, ni Amerikancima nije bilo lako sa Albancima, ni na Kosovu, ni u Tirani. Trudili su se, najpre, da Rugovu privole da formira svoj pregovaracki tim. I, da u taj tim ukljuci one ljude koje analiticari u Vasingtonu smatraju "razumnim" i "umerenim". Rugova je, pak, dugo razmisljao i kalkulisao. Bio je, uostalom, i pod velikim pritiskom razlicitih struja u albanskim redovima, nesklonih da prihvate "prijateljske sugestije" Vasingtona o neophodnom kompromisu sa Srbima.

U jednom trenutku izgledalo je, cak, da je doslo do konacnog razlaza izmedju Amerikanaca na jednoj, Rugove na drugoj i vecine albanskih prvaka na Kosovu, na trecoj strani. Naime, odluka vecine albanskih stranaka da bojkotuje proslonedeljne parlamentarne i predsednicke izbore na Kosovu, kao i izjava Adema Demacija da su to samo "privatni izbori Ibrahima Rugove", ali i ocena "Vasington posta" da su ti izbori "ilegalni" i da ih "ne priznaje nijedna zapadna vlada", svedoce da je Rugova, na kraju, mada siguran "pobednik na izborima" (dobio je 99 odsto glasova!), ostao gotovo bez ikakvog uticaja, usamljen i izolovan. To, ipak, ne znaci da ce ga Amerikanci sada odbaciti. Naprotiv: on ce tek takav moci dobro da posluzi, jer ce morati bespogovorno da slusa sve savete zvanicnog Vasingtona ukoliko zeli da zadrzi statusne simbole i titule koje trenutno ima...

Povrh svega, u ovu pricu je prosle sedmice pokusala na svoju ruku da se "udene" i grupa americkih kongresmena, uglavnom znanih pripadnika "albanskog lobija", predvodjenih Dzejmsom Harfom iz PR agencije "Rudder&Rinn" (kreatorom kampanja za promociju hrvatskih, muslimanskih i albanskih interesa), kojima vlasti u Beogradu nisu odobrile ulazne vize! Ali, za divno cudo, predstavnici administracije u Vasingtonu i americke ambasade u Beogradu nisu zbog ovog nepopularnog poteza vlade u Beogradu narocito ljutito protestovali...

I politicke kuhinje u Tirani radile su proteklih dana punom parom. Verovatno najbolja ilustracija te cinjenice bio je "spisak clanova Rugovinog pregovarackog tima", koji je, toboze, "procurio" iz nekih "pouzdanih izvora" u Albaniji. A cija je autenticnost samo dan kasnije demantovana u Pristini. Naravno, padalo je odmah u oci da na tom spisku, obelodanjenom u Tirani, nema imena ljudi na kojima insistira Vasington. Tu su bili uglavnom ljudi (sa Bujarom Bukosijem na celu) koji se obicno dovode u vezu sa oruzanim akcijama "Oslobodilacke vojske Kosova".

Kada je, konacno, posle dugih natezanja i ubedjivanja medju samim Albancima, i velikog truda americke diplomatije, Ibrahim Rugova objavio spisak svog "savetodavnog" tima, koji ce srociti "platformu za razgovore sa delegacijom koju ce odrediti Slobodan Milosevic", konfuzija u redovima kosovskih Albanaca postala je jos ociglednija. Najpre zato sto to jos nije bio stvarni "pregovaracki tim", nego tim koji tek treba da pristupi izradi "platforme". Pojedini clanovi tima izjavili su da ih, zapravo, niko nije ni pitao da li pristaju da budu uvrsteni na taj spisak. A to, svakako, govori da kosovski Albanci jos nisu spremni za stvarne pregovore...

Inace, spisak je zanimljiv i politicki prilicno "saren". Na njemu su, zaista, zastupljene sve trenutno znacajnije struje medju Albancima. Vidljivo je, takodje, da medju ovom petnaestoricom ima i vise "nezavisnih licnosti" na ciju bi kooperativnost i razumevanje aktuelnih politickih realnosti spoljni svet mogao da racuna...

Sve u svemu, nije tesko zakljuciti da se i Srbi i Albanci i dalje opiru, ali da ostali svet, predvodjen Amerikom i njenim saveznicima, svemu uprkos, ne odustaje od sopstvenog nauma.

Stevan Niksic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.