VREME VERSKOG TRZISTA
To sto smo se vratili veri, ipak nije znacilo da smo se dokopali "boljeg zivota". Naprotiv. Pa gde je, onda, "pravi put"?
Taman je Zarko Puhovski, sociolog iz Zagreba, objasnio kako nove drzave na Balkanu razvijaju proces "izmisljanja tradicije" (vidi okvir) kad je Slave Nikolovski Katin, zamenik predsednika makedonske drzavne Komisije za odnose sa verskim zajednicama objasnio da je Makedonija "spomenuta nekoliko puta u Bibliji kao zemlja koju je apostol Pavle posetio prilikom svog putovanja. Zato su mnogi koji su putovali ovim prostorima osetili Makedoniju kao biblijsku zemlju". Nikos Kokasalakis, grcki sociolog medjunarodne reputacije (cije je prezime tako tesko izgovoriti da i on svaki put pomaze sagovorniku upucujuci ga na Nikos) na to je podigao obrve, ali se ipak nije javljao da objasnjava sta je "Makedonija" sa grcke tacke gledista.
Medjunarodni "okrugli sto" pomalo utopistickog naslova "Crkva, drzava i civilno drustvo" (hotel "Metropol" Beograd, 5. i 6. jun, organizator Fond Centar za demokratiju) bio je sarolik i po spisku ucesnika impresivan. Da pomenemo neke od domacih (Dragoljub Micunovic, Desimir Tosic, Djuro Susnjic, Ivan Colovic, Milan Podunavac, Srdjan Darmanovic, Dragoljub Djordjevic, Sulejman Hrnjica, Ivan Ivic, Vukasin Pavlovic, Vojislav Stanovcic, Slobodan Vuckovic, Milan Vukomanovic), pa svestena lica (Aleksandar Birvis sa Teoloskog fakulteta Baptisticke crkve, Hamdija Jusufspahic muftija beogradski, Radovan Bigovic sa Bogoslovskog fakulteta SPC u Beogradu, Loran Kilbertus, zupa sv. Petra Rimokatolicke crkve i Jakob Pfajfer iz Odzaka), te gosti iz inostranstva Zarko Puhovski i Milorad Pupovac (Zagreb), Sergej Flere (Maribor), Ivan Cvitkovic (Sarajevo), Slave Nikolovski Katin (Skoplje), Nikos Kokasalakis (Atina), Dijana Pinto (Savet Evrope), Ajlin Berker (London), Dejvid Stil (Vasington), Anatolij Kolodni (Kijev), Nonka Bogomilova Todorova (Sofija), Bojan Radovanovic (Bratislava) te Dozef Dzulijan (Budimpesta, direktor Sdzracuse Universitdz's Center for Democratic Educations and Governanse). Misljenja su bila, dabome, razlicita, ali razumevanja je bilo neuporedivo vise nego izmedju drustava iz kojih su ovi ljudi stigli.
Jedino je bilo izvesno da komunizam gotovo niko nije spomenuo u pozitivnom kontekstu. Kazemo "gotovo", jer beogradski muftija Hamdija Jusufspahic jeste. On je rekao: "Iako je to nase prethodno drustvo bilo komunisticko ono je davalo slobodu i jednakost, ali se mi sada nadamo da cemo u ovom demokratskom drustvu toga imati i bolje i vise." Muftija, koji dolazi iz religije od koje hriscanski (zapadni) svet najvise strepi, bio je i jedini covek na ciji su govor svi prisutni (inace, ozbiljan i zamisljen svet) aplaudirali kao na utakmici.
Evo zbog cega. Jusufspahic je pripovedao kako on razgovara sa ljudima sa Zapada: "Vi nas gledate kao da nismo iz Evrope. Kao da smo predsoblje Evrope. Ne ljutimo se mi. Jer sve sto je u sobi moralo je proci kroz predsoblje." Dalje: "Kad mi je neko zapalio dzamiju, zvali su me moji Bosanci i pitali sto ja ne osudim Srbe za taj cin. Svi ih osudjuju, a ja cutim. Ali, rek'o sam, ja ne znam ko je zapalio moju dzamiju. Ni danas to ne znam. To je bio pos'o drzave da otkrije. Ali ja znam da su oni koji su gasili dzamiju sa mnom bile moje komsije pravoslavni."
Skup je, inace, nastojao da objasni sta se promenilo u odnosu crkve i drzave, posto se na prostoru Balkana sve promenilo u poslednjoj deceniji i da pokusa razaznati kako ce se na ovo "primiti" ono sto se zove civilno drustvo, a sto bi opet trebalo da bude bolji deo modernih drustava u kojima cemo morati ziveti.
Moze se konstatovati, dakle, da su nasa drustva dozivela desekularizaciju. Pojednostavljeno, to bi znacilo da je posle pola veka "bega od Boga i crkve" nastupio period povratka. Niz istrazivanja je to potvrdio.
A sta je sustina tog procesa, mozda najbolje objasnjava jedan nalaz Instituta za filozofiju i drustvenu teoriju u Beogradu. Dr Zagorka Golubovic je nasla da 63 odsto ljudi smatra da je "obnavljanje i odrzavanje religije predaka sveta duznost svakog coveka". Ali kad "povratnici" razmisljaju kakav stav drustva treba da bude prema crkvi i religiji, onda 68 odsto njih misli da "religija treba da bude privatna stvar pojedinca i da drustvo u ta pitanja ne treba da se mesa". Iz toga izlazi i da oko 65 odsto gradjana Srbije misli da bi veronauku u skole trebalo uvesti kao fakultativan predmet. (Oko 18 odsto ih je za to da veronauku ne treba uopste uvoditi u skole, a isto toliko ih drzi da to treba da bude obavezan predmet.)
Nove drzave u starim crkvenim organizacijama traze svoj identitet, a ove od njih potrazuju posle Drugog svetskog rata oduzetu imovinu i specijalni status u odnosu na druge oblike drustvenog (samo)organizovanja. Odnosi se komplikuju jacanjem "civilnog drustva".
Nista nije vise kao u "ono vreme", u neko "zlatno doba" u koje zude da se vrate nase drzave i crkve. Tako je Desimir Tosic kritikovao taj strah od buducnosti, a osvrcuci se na formulu koju je dao jedan arhijerej SPC: ateizam je anarhizam, anarhizam radja nihilizam. To vodi u "goli satanizam", a opet se da videti kao "potrosacko drustvo Zapada". Tosic kaze: "Ne treba kriti da potrosacko drustvo jeste problem svake religije, pa i svakog drustva nezavisno od religije, ali Crkva (sama) mora vise da ispituje zasto sekte napreduju, zasto bogomolje nisu popunjene, zasto prakticno materijalisticki duh pobedjuje vise u hriscanskim nego u islamskim drustvima?" Nevolje sa sektama, recimo, u ovoj situaciji se ne mogu razresiti pozivom drzavi da ona to obavi: "Ako je (religiju) Bog ne sacuva, nece ni milicija."
Radovan Bigovic, profesor Bogoslovskog fakulteta u Beogradu je, ipak, rekao da ne vidi "razloge da Crkva ne podrzi demokratsku drzavu. Procitao sam sve deklaracije o ljudskim pravima i nisam video u tome nista sporno." On oseca da u drustvu jos postoje snage koje "odvajanje crkve od drzave" razumeju kao progon crkve iz javnosti, sto je za drustvo stetno.
Prilog takvoj diskusiji dao je i Sergej Flere najavljujuci da ce "vreme koje dolazi otvoriti svojevrsno versko trziste". A stare verske zajednice ce uzaludno nastojati da zadrze privilegovan polozaj u drustvu.
Ali da se u drustvu i istoriji ne desava sve po pojednostavljenim semama "dobrog puta" i "loseg puta" pokazalo je izlaganje Nikosa Kokasalakisa. Jer, evo nema sumnje da Grcka najbolje stoji u svakom pogledu od svih drzava na Balkanu, a tamo je pravoslavna crkva - drzavna crkva. Dakle, nema ni govora o odvajanju od drzave. Naprotiv. Kako je to moguce? Takva veza crkve i vlasti uspostavljena je jos 1833. kad je Grcka arhiepiskopija proglasila autokefalnost i prestao da je vodi ekumenski patrijarh iz Carigrada. U to je ugradjeno vekovno vizantijsko iskustvo, a prema Kokasalakisu da bi taj model opstao vazno je i to sto je Grcka konfesionalno homogena - oko 95 odsto stanovnistva su pravoslavni. Dalje, Grcka nije imala komunisticko iskustvo, a postala je clanica Evropske zajednice.
A ne znaci, uglavnom se misli, da ce to sto "sad imamo tri etnicki cista teritorija" (Ivan Cvitkovic) Bosni doneti "bolje dane". "Prije rata sela su nam bila jednonacionalna, a sad su nam i veci gradovi postali jednonacionalni", rekao je Cvitkovic ne bez sete. "Pitam se, kao i svi, moze li se to prevladati? Ni sam ne znam... Bio bih optimista kad bih vidio neku drustvenu snagu koja bi mogla okupiti ljude na zajednickoj platformi. Ali nje nema."
Umesto zakljucka, navodimo: "Ako je sedamdesetih i osamdesetih godina, kako pokazuju istrazivanja javnog mnjenja, bilo jedva desetak procenata religiozno izjasnjenih ispitanika, sredinom devedesetih toliko je bilo nereligioznih ispitanika." (Dragoljub Djordjevic, sociolog religije iz Nisa i Mirko Blagojevic iz Beograda.) Dakle: "Povecala se spremnost ljudi da se identifikuju sa religioznim terminima, da priznaju svoju konfesionalnu pripadnost i da veruju u boga."
Ipak, danasnje "drustvo je slabo, a drzava korumpirana", kako je rekao Dragoljub Micunovic. "Glavne poluge, nezavisne institucije drustva: sindikati, udruzenja, univerziteti, javnost, politicke partije i pokreti, gradjanske inicijative ili su slabe i neorganizovane ili su korumpirane. Opsta slika civilnog drustva u ovim zemljama jos uvek je sumorna, a bez jakog drustva nema slobodne prosperitetne drzave".
SLOBODAN RELjIC
KAKO JE NACIJA POSTALA BOG?
"Beg od vere" stvorio je prazan prostor koji je morao biti popunjen
U drzavama koje su nastale iz bivse Jugoslavije sekularizacije, sasvim sigurno, nema dovoljno. A cinjenica je opet da su mnogi nasi problemi izvedeni iz jedne varijante sekularizacije. Moja je teza da je suvremeni nacionalizam neposredna posljedica moderne sekularizacije.
Moderni se nacionalizam javlja kao reakcija na institucijski zadan relativizam vrijednosti u demokratskom drustvu. On daje nesto sto se razumije kao cvrsto uporiste, rijecju on je "nesto sto se pije s majcinim mlijekom" i zato dovodi do uspostavljanja sustava vjerovanja koji vezuje ljude u skupini.
Suvremeni covjek ne moze samo gledati kako zivot prolazi pored, od njega se trazi sudjelovanje. Da citiram Karla Jaspersa: Promatranje nije egzistencija. Sudjelovanje je egzistencija. Otuda sekularizam neprirodno oslobadja jedan prazan prostor, koji ce onda biti ispunjen drugim vrijednostima, najcesce onim tzv. nacionalne bastine ili tradicije. U tom kontekstu je, posebice za nase okolnosti, veoma primjenjiva formula o "izmisljanju tradicije" kojom se upravo nacionalizmi bave.
Dopustam sebi primjer iz svoje drzave, s tim da se ovo "svoje", molim, shvati formalno-pravno. Hrvatska je nedavno proslavila osmu godisnjicu drzavnosti u drzavi koja formalno postoji sest i pol godina. Hrvati se cesto, po mojemu sudu s pravom, zabavljaju na racun srpske fascinacije Kosovom. Ali Srbi, barem, imaju taj izgovor da su njihove legende 600 godina stare, pa je jako tesko provjeriti sta je zapravo bila istina. Mnogo je indikativnije kad zivis u drzavama koje su u stanju izmisliti legende stare sest do osam godina.
Tu je i razlika izmedju sekulariziranih i nesekulariziranih danasnjih vrijednosti. Ove nesekularizirane vrijednosti zapravo nemaju u svojoj konstituciji potrebu za dokazivanjem istine. One su ozakonjene kao vjera. Ove sekularizirane nisu nista manje mitskog karaktera, ali za sebe imaju tvrdnju kako su ujedno dokazivo istinite.
Kad govorimo o radjanju nacionalizma iz duha sekularizacije, sto je jedno od njegovih rodnih mjesta, onda se pokazuje kako je nacionalizam ono sto su stari vjerski autori nazivali idolopoklonstvo, u punom smislu te rijeci. Prije dva tjedna u Zagrebu je bila homilija nadbiskupu Stepincu, u kojoj je jedan svecenik doslovce rekao da je za Stepinca covjek bio najvisa vrijednost. Ne mozete biti niti vjernik a kamoli kardinal ako je za vas covjek najvisa vrijednost. Covjek, kao bice stvoreno po liku bozjem, samim tim je drugorazredna vrijednost, kao sto je opet u nacionalistickoj varijanti, nacija ta po cijem liku se mi uspostavljamo. Bogu po zelji, ako u njega vjerujemo, pridajemo pozitivne karakteristike, a to uglavnom cine i nacionalisti s nacijom, jedino jos tvrde da za to imaju i empirijsko pokrice. Tvrde, primjerice, kako su pripadnici njihove nacije lijepi kao takvi, i ne priznaju nikakav prigovor na to.
Dogodilo se u ovoj trijadi drzava-crkva-civilno drustvo da je ovaj treci cinilac ostao, srecom rekao bih, po strani. Crkvu i drzavu u politologijskom smislu povezuje stroga vertikala u njihovoj izvedbi. Hijerarhija. Nasuprot tomu u nacelu civilnog drustva je stroga horizontalnost. Nacelo civilnog drustva jest, cak i nasuprot najciscoj demokraciji, u tome sto stav jedne osobe ima jednako vazenje kao i stav koji zastupaju svi ostali. Nacelo vecine tu ne vazi. I zato je prava sekularizacija moguca tek onda kad se ono sto je drzava ucinila s crkvom - oduzevsi joj nerijetko nasilnim putem privilegij monopola na vrijednosti - iz pozicije civilnog drustva barem pokusa uciniti sa drzavom.
S.R.
KO SU SRBI U HRVATSKOJ?
Kako novonastala manjina pokusava naci svoj identitet
Srpska pravoslavna crkva, doduse slabo prisutna u Hrvatskoj, ima poimanje da je maticno mjesto srpskog nacionalnog identiteta ona, Crkva i pravoslavlje kao takvo. Ali ako se gleda historija crkveno-narodnih sabora Srba-precana - uslovno je ovo kazano a misli se na Srbe u austrougarskim pokrajinama - moze se vidjeti od 1690. kad se prvi put formira takav sabor da je pretezita komponenta bila crkvena. Vremenom je to mjesto bilo ustupljeno oficirskom, pa onda gradjanskom dijelu srpskog naroda.
Kad smo mi Srbi u Hrvatskoj prije nesto vise od godinu dana, na toj istoj inspiraciji, formirali Srpsko narodno vijece (SNV), onda je crkvena komponenta bila zapravo najslabije zastupljena. Gradjanska je bila dominantna. Ali, naravno da zahtjev koji istice Crkva nije bez osnova. Veliki broj ljudi zbog golemih stradanja trazi utociste u nekom nadnacionalnom i natpolitickom identitetu.
Hrvatska sluzbena politika nema u toj stvari posebnih uputa. Srbi su u tom pogledu priznati i u vjerskom, i u nacionalnom, i djelomicno u lingvistickom dijelu identiteta. Medjutim, iz pojedinih dijelova Katolicke crkve stizu naznake da bi trebalo priznati pravoslavni identitet, ali ne i nacionalni. Moguce bi bilo, prema njima, da postoje pravoslavni u Hrvatskoj, ali pravoslavni Hrvati identificirani sa drzavom. Ta vrsta tendencija nije snazna, ali se s vremena na vrijeme javi i dobiva svoje mjesto unutar pojedinih crkvenih i javnih rasprava.
Ono sto mi, ljudi iz srpske zajednice koji tragamo za elementima naseg identiteta, smatramo bitnim jeste sljedece: nesumnjivo da Crkva pripada sferi tradicije i onog sto mi smatramo bitnim dijelom naseg identiteta, ali modernisticki elementi naseg identiteta - koji su trenutno zbog svih uslova sklonjeni iza tradicijskog - u vremenu koje dolazi svakako ce dobiti istaknuto mjesto. Moram da kazem i da unutar te zajednice nema nastojanja da se elementi crkvenog upotrebljavaju u politicko-manipulativne svrhe, nego se tome pristupa uglavnom kao gradivnom elementu naseg identiteta.
S.R.
Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.