Vladika Amfilohije

ORVELOVSKA PRAVDA NOVOG PORETKA

U poseti zatocenicima Haskog tribunala: zaboravljeni i od svojih

U duhovno-kulturnom centru "Mulan Senlis" kod Pariza odrzan je 13. i 14. juna 19. godisnji sabor Pravoslavnog srpskog bratstva oca Justina. Saboru je prisustvovao mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski i skenderijski dr Amfilohije (Radovic). Susreo se sa ucesnicima sabora i uglednim licnostima srpske dijaspore, i sa predstavnicima francuskog establismenta. Posetio je Srbe u haskom zatvoru, optuzene za ratne zlocine od Haskog tribunala. Za NIN, vladika Amfilohije govori iz Pariza o svojim utiscima.

Sabor srpskog bratstva oca Justina u Parizu bila je prilika da u neposrednom kontaktu sa srpskom dijasporom osetite kakvi su otkucaji njenog srca, kakvo je stanje njenog duha. S kakvim utiscima i mislima se vracate?

- Svaka dijaspora, pa i nasa, ima dvije strane, dva aspekta svoga postojanja. Prvi aspekt: njena "iscasenost" iz sopstvenog pola a neukorijenjenost u novu sredinu prouzrokuje mnoge probleme - duhovne, moralne, psiho-socijalne. Drugi aspekt: po mjeri ocuvanja onog sto je najbitnije u njenom duhovno-moralnom i nacionalnom identitetu i mjeri zdravog usvajanja kvaliteta zivota nove sredine, dijaspora obogacuje i prosiruje horizonte svoga naroda. Pravoslavno bratstvo oca Justina u toku dvadesetogodisnjeg postojanja imalo je kao osnovni cilj postizanje ovog drugog aspekta, narodnog zivota u rasejanju. Sigurno je da je ono kao takvo ostavilo traga na mnogim dusama. Pomoglo je osnivanje Zapadnoevropske eparhije nase crkve, razvijanje svepravoslavnog duha (ucesnici sabora su uvijek bili pravoslavni Rusi, Francuzi, Nemci, Katalonci), vezivanje, preko licnosti i djela oca Justina Popovica, svojih clanova sa zivim duhovnim vrijednostima Srpske matice. Povremeno stampanje biltena Bratstva na francuskom, predavanja, izdanja nekoliko knjiga, pobudili su interesovanje i drugih za srpsko pravoslavno nasledje, narocito za djelo oca Justina. Podstaknut time, francuski pravoslavac Zan Luj Palijern preveo je na francuski kapitalno djelo oca Justina - njegovu trotomnu Dogmatiku i druge njegove spise, sto je od velikog znacaja ne samo za pravoslavlje u Francuskoj nego i za unapredjenje hriscanske misli uopste u ovoj zemlji.

Sta dijaspora znaci matici? Da li su vrata matice otvorena prema dijaspori?

- Nesumnjivo da ovo sto smo naveli predstavlja nemali doprinos dijaspore matici - otkrivanjem pravih vrijednosti srpskog naroda drugima. Ne samo Francuskoj. Nazalost, nasa dijaspora jos malo znaci svojoj matici ali ne svojom, vec krivicom same matice. Nasa srpska dijaspora ima veliki potencijal sirom zapadnih zemalja - intelektualno-naucni, kulturni, ekonomski, politicki. No, nasa drzava, opterecena komunisticko-ideoloskim nasledjem i predrasudama, nesposobna je da iskoristi taj dragocjeni potencijal. Samo jedan primjer za to: namjesto da ukljuci u svoja medjunarodna predstavnistva vrsne znalce iz dijaspore, jezika, kulture, mentaliteta zapadnih naroda, drzava jos salje za svoje ambasadore i druge posrednike ideoloske aparatcike ogranicenih vidika i malih znanja o sredini u koju idu. Zasto se onda cudimo sto u svijetu malo o nama znaju, a i ono sto znaju, znaju naopako, po tudjoj pameti i iz tudje ruke? Sve dok rezim u nasoj zemlji bude gledao na dijasporu s podozrenjem, kao na "izgnanike", "cetnike", "otpadnike", duboka rana u nasem nacionalnom bicu nanijeta boljsevicko-komunistickim bratoubilastvom nece moci zacijeliti.

Susreli ste se sa predstavnicima francuskog establismenta i imali razgovore u francuskom Ministarstvu spoljnih poslova. Sta o tome mozete reci?

- Poslije dvocasovnog razgovora sa gospodinom Rujarom u Ministarstvu spoljnih poslova Francuske dosao sam do ne mnogo utjesnog zakljucka: ako ono sto on nagovjestava, konkretno u pitanju Kosova i Metohije bude i konacno slovo Evropske zajednice o tom pitanju, bojim se da nece izaci na dobro. Ne mogu se oteti utisku da nasa zapadnoevropska braca imaju drugi arsin za sebe i za svoje sa nasima slicne ili istovjetne probleme, a drugi za nas balkanski, posebno srpski "rezervat". Koliko tome doprinosi njihovo razlicito istorijsko i nacionalno nasljedje i naslijedjene predrasude, koliko pak nase decenijsko odsustvo, odnosno posunovraceno prisustvo na evropskoj sceni, koliko opet politicki daltonizam aktuelnog rezima, skoncentrisanog u rukama jednog covjeka, tesko je razabrati.

Posetili ste Hag i obisli sve koji, privedeni od Haskog tribunala, cekaju njegovu pravdu. S kakvim osecanjem se vracate?

- Zaista, u utorak, 16. juna posjetili smo u haskoj tamnici optuzene za ratne zlocine, Srbe iz Republike Srpske. Imali smo prilike da ih svih dvanaestoro, osim Dokmanovica, vidimo zajedno sa ocem Miloradom Loncarom, arhijerejskim zamjenikom i parohom Vlajkovicem, koji ih posjecuje dva puta mjesecno. Trinaest najmodernijih brava se pred nama otvaralo dok smo do njih dosli. Zajedno smo se Bogu pomolili u zatvorskoj sali za Bozju pravdu i njihov spas i spas srpskog naroda, za spas i pravdu svih koji stradaju i pate, zatvorenika, zarobljenika... Urucili smo im nasu skromnu pomoc. Mnogo sto im je tesko. Najteze im je sto imaju utisak da su zaboravljeni od svoga naroda, cak i od zvanicnih organa Republike Srpske, za koju su ratovali. S radoscu su nam pokazivali pisma koja su im pocela pristizati prvi put poslije nedavno objavljenog clanka o njima u listu Mitropolije Crnogorsko-primorske. Preko njihovih ledja se prelama sudbina srpskog naroda i pravda svjetskih mocnika. Zasto ne reci: sudbina modernog svijeta i orvelovske zakonitosti "novog svjetskog poretka"! Zato je dobro i covjecno sjetiti se kako njih u tamnici, tako i njihovih unesrecenih porodica. Dragocjena im je na prvom mjestu moralna pomoc, ali i materijalna, narocito njihovim napacenim porodicama.

U ovom teskom vremenu za nas narod, u vremenu raznih unutrasnjih i spoljasnjih "manevara", sta preostaje za nuzan "manevar" radi sopstvenog ocuvanja?

- Preostaje mu ono iz narodne pjesme: "Bjez' u Crkvu, Kraljevicu Marko!" A to znaci: povratak sebi, jednodusnosti, bratskoj slozi i slobodi, vrijednostima i ciljevima kojima se zivjelo i stvaralo kroz vijekove, kao istorijski provjerenim metodama kojima su te vrijednosti sticane i ciljevi ostvarivani.

Da bi se to ostvarilo nije dovoljna sadasnja "vjera srpskog covjeka"! Tek kad se Srbi ociste od nevjere, malovjerja, zlovjerja, sujevjerja - paganskog i ideoloskog i takve i tome slicne "nikakve vjere" - kad u njima procvjeta ponovo "tvrda Bozja vjera" - tek onda ce im Bog otkriti ponovo "put koji vodi u zivot", onaj put kojim ih je poveo Sveti otac nas Sava, prosvjetitelj srpski.

DRAGOSLAVA KOPRIVICA