2486, AVGUST 20 1998

(nastavak sa prve strane)

POLITIKA: NIN NA LICU MESTA

STA JE BILO U JUNIKU

Iako su siptarski teroristi izgubili sve u ratu sa srpskom policijom i vojskom malo je onih koji veruju, iako se svi nadaju, da je na Kosmetu sve zavrseno

Dvadeset rajh maraka plutalo je u barici smrdljive vode na sred Junika do nedavno jednog od najznacajnijih sabirnih centara siptarskih terorista koji sebe nazivaju Oslobodilackom vojskom Kosova - valjda, kao znak vremena proslog koje je u ovom selu, cini se, stalo.

Novcanica stara sedamdesetak godina; vredna jos samo numizmaticarima, odletela je kada su policajci iz gomile zaplenjenog oruzja odabirali sta ce novinarima pokazati.

U ovom "ratu" siptarski teroristi pokusavali su da sacuvaju Junik, svoju poslednju veliku "oslobodjenu teritoriju", ali su ga, kao i u Drugom svetskom ratu, na kraju predali. Sta je policija i vojska zatekla u Juniku posle borbi sa OVK, mogli su da vide novinari koji su u nedelju prvi put prosli putem od Peci, preko Decana, do Junika.

Novinari na "izletu"

U nedelju, nekoliko minuta posle jedanaest sati, konvoj od petnaestak novinarskih automobila, pod pratnjom policije, stranih posmatraca, predstavnika Medija centra i humanitarnih organizacija krenuo je iz Pristine. Englez Endru Rejn, "frilenser" koji radi za japanske casopise, i novinarka NIN-a, vozili su se u iznajmljenom" fordu fijesti" koji je, zahvaljujuci spretnosti vozaca - kolege iz Fo NET-a, bio cetvrti u koloni sve do sela Komorana. Ovaj deo puta kolona je isla sporo. Kasnije se vozilo brze, valjda iz straha, iako su vozila u konvoju uglavnom bili blindirani dzipovi, a neki strani novinari, kao recimo izvestac "Rojtersa", noslili su i pancire - za svaki slucaj.

Vozeci se putem Pristina - Pec, konvoj je prolazio kroz Iglarevo, selo u kojem nijedna kuca nije imala prozore. Vecina kuca bila je bez krovova, mnoge bez zidova, a one najvece bile su srusene skoro do temelja, ne zato sto su najvece vec zato sto su to bili stabovi - utvrdjenja iz kojih su siptarski teroristi minobacacima i snajperima gadjali policiju i vojsku koja je proteklih nedelja osvojila Komorane, Lapusnik, Kijevo, Iglarevo,... U tim selima nema ni kuceta, ni maceta. Nijednog coveka na putu, u poljima, vinogradima koji su potpuno obrasli u korov. Sve prodavnice, kafane bile su ili srusene ili zatvorene.

Jedina ziva bica koja su novinari videli do sela Drenovac, ako se izuzmu policajci na kontrolnim punktovima, bile su od straha izludele krave. Konvoj je morao da se zaustavi na ulazu u selo Iglarevo i propusti izbezumljene zivotinje koje su otrcale u gustu sumu.

Zbog tog cekanja novinari su, u strahu da ne postanu nepokretne mete za pripadnike OVK, vozili sve brze i brze. Najbrza je bila ekipa RTS koja je u nekoliko navrata umalo izbacila sa puta beli "ford" koji je pokusavao da zadrzi svoju cetvrtu poziciju u konvoju. Jurnjava i "gurkanje" sa dzipom drzavne televizije trajali su sve do Peci koja je, cinilo se, gorela..

Zapravo gorela su sela u okolini i cula se pucnjava na nekoliko kilometara od Peci.

Konvoj je ponovo usporio da bi kod sela Steoce propustio drugi konvoj.

Bila je to kolona od petnaestak tenkova, isto toliko oklopnih transportera, blindiranih kamiona, dzipova... i sve se treslo dok je vojska, pri brzini od sedamdesetak kilometara na sat, prolazila. Tenkisti su i pozdravljali sa tri prsta. Smejali su se, valjda zato sto su i ovaj put, prilikom oslobadjanja Junika, preziveli.

Tako su kolonu novinara pozdravljali i svi policajci sve do Junika, ali na kontrolnom punktu, pet i po kilometara od tek oslobodjenog sela, policajcima nije bilo do pozdravljanja mozda zato sto ih je gusio vetric koji je iz Junika donosio smrad lesina i paljevine.

U Juniku

Na komandu "Za mnom, olosu!", policajac je poveo novinare u obilazak Junika.

Preskocivsi rovove i poruseni zid usli smo u Junik.

Ispod jabuke u basti video se ne tako mali bunker. Jos jedan bunker nalazio se ispred velike drvene kapije koja je ukrasavala ozidano dvoriste. U tom dvoristu stajali su samo goli, nagoreli zidovi kuce koja je, kako je novinarima objasnio pukovnik Filic, bila pretvorena u "jako teroristicko utvrdjenje, kao i gotovo sve druge kuce u ovom selu".

Na pitanje novinarke NIN-a da li su policajci i vojnici naisli na mine, pukovnik Filic je, kroz osmeh, kratko odgovorio: "Nismo".

Ulazak u kucu nikome nije dozvoljen, navodno nije bilo vremena za razglednje, tako da su novinari "sprovedeni" do druge, glavne, kapije koja je izlazla na put gde su bili parkirani automobili.

Kolona je ponovo krenula ka centru sela gde su je na raskrsnici docekali policajci, vojnici i stari Siptari. Ispred seoske dzamije, kojoj je nedostajao vrh minareta, mogao se videti deo naoruzanja siptarskih terorista. Na gomili su bili jedan bestrzajni top, minobacaci, mitraljezi, lekovi... i neke knjige za koje je pukovnik policije Filic rekao da su dokumentacija iz skladista.

Porucnik Vojske Jugoslavije koji je sve vreme pazio da neko od fotoreportera i novinara ne uzme nesto sa gomile, kao suvenir iz "poslednjeg velikog uporista siptarskih separatista", dozvolio je novinarki NIN-a da pregleda dokumentaciju uz napomenu da bude pazljiva kada preskace mine za bestrzajni top jer nisu deaktivirane.

Dokumentacija - uglavnom poluprazne knjige za evidenciju prometa robe, Kusntetuta e Republikes se Kosoves, najnovije izdanje Kurana, zdravstvena knjizica vojnog obveznika pitomca vojne skole - akademije, broj (32) 447/01, koja je pripadala Tufaju Sadrihadziju. Ime ovog Siptara pojavljuje se i na nekoliko uplatnica, bez imena i jasnog pecata primaoca, na iznose ne manje od 15 000 dinara. Koja je svrha Sadrihadzijevih placanja, na uplatnicama ne pise.

Porucnik je bio voljan da u nekoliko reci kaze nesto o osvajanju Junika.

"Bilo je dosta otpora", kaze porucnik i objasnjava da je bilo i nesto mina (tzv. pasteta) i improvizovanih eksplozivnih naprava. Na pitanje da li je mnogo siptarskih terorista ubijeno i zarobljeno, porucnik je samo rekao: "Koliko ja znam, zarobljenih nema." Pripadnici OVK povukli su se prema albanskoj granici ka selima Jasic i Vogsa, ali ih uskoro ni tu nece biti jer im vojska na tim potezima preseca puteve koje vec drzi pod svojom kontrolom.

U zvanicnoj izjavi za medije, pukovnik Filic obecao je teroristima "potpuni obracun", a civile koje u Juniku nije zatekao pozvao je da se vrate svojim kucama obecavsi da ce im drzava garantovati bezbednost. Medjutim, uprkos pozivima policije i Veljka Odalovica, nacelnika Kosovskog okruga, Siptari se ne vracaju kucama onako brzo kao sto bi srpske vlasti volele.

"Treba da budemo mudri sa humanitarcima kako bismo 'namamili' sto vise Albanaca da se vrate svojim kucama. Policija moze da cuva kuce samo ako su oni tu, ali ako nisu tu, tesko da cemo ih sacuvati. Policija moze da cuva kuce dan, dva, petnaest dana... ali kada se povuce, kuce ostaju prazne, uvek se nadje neko da uzme video rikorder ili frizider... to vam je tako u svakom ratu", kaze Veljko Odalovic dodajuci kako su jos pre nekoliko nedelja mnogi Siptari hteli da predaju oruzje, ali to nisu mogli da ucine.

"U nekoliko gradova koje je policija oslobodila pronadjene su kese u kojima je bilo po nekoliko stotina licnih karti Albanaca koje im je OVK oduzela kad ih je naoruzavala. Na taj nacin oni su bili prinudjeni da ostaju tu gde su, jer bez licne karte nisu se mogli kretati", kaze Odalovic objasnjavajuci da su se Siptari bojali da predaju oruzje strahujuci od osvete pripadnika OVK.

Najstariji medju Siptarima koje su u Juniku videli novinari jeste Iso Junik. Junicanin, neobrijane brade i prasnjavog teget odela sa belim uzduznim prugama, kaze: "Imam, tako, osamdeset godina i ostao sam sam. Ne znam gde su mi zena, deca i unuci."

Ceo zivot Iso je bio u Juniku, a na pitanje da li mu je teze bilo za vreme Drugog svetskog rata ili sada, odgovorio je: "Ne znam, sada smo stalno bili kod kuce" a na potpitanje ko to "mi", Iso je naglo ucutao i nije vise hteo da razgovara.

Niko od osamnaest Siptara i Siptarki nije hteo da govori. Neke zene se bile toliko unezverene da nisu ni gledale u onog ko im se obraca vec su samo posmatrale policajce i vojnike, a drugi su se solidarisali sa Isom koji je lagao novinara.

Kako policajci kazu, zitelji Junika su nedeljama odlazili iz sela u manjim i vecim grupama ka Jasicu, Djakovici i Peci, noseci sa sobom sve sto su mogli poneti. Teroristi koji su imali stab u jednoj visespratnici u centru sela povukli su se prema Voksi. U borbama oko Vokse 15. avgusta poginuli su Nikola Vujicic, porucnik, Misa Ubaja, vojnik VJ, i cetiri policajca.

Portparol MUP-a Srbije Filic ne zna nista o komandantima OVK, poznatim kao Ljum Hadziju (u sada porusenom stabu OVK slikao se sa Ricardom Holbrukom, specijalnim americkim izaslanikom za Balkan) i Naim Maljoku koje su prosle nedelje ranili njihovi saborci ekstremnijih opredeljena, ali je pomenuti porucnik Vojske veoma samouvereno odgovorio kako njih nema. Na pitanje da li to znaci da su mrtvi, porucnik je samo potvrdno klimnuo glavom.

Na putu za Pristinu

Na kontrolnom punktu beli "ford" se odvojio od kolone i, posto su novinari dobili odobrenje od policije uz upozorenje da niko ne moze da im garantuje bezbednost jer ima zaostalih terorista, krenuli su put Djakovice. Novinarka NIN-a i kolega iz FoNet mogli su samo da obore svoja sedista a Endru, koji je sedeo na zadnjem sedistu, smatrao je da je razloznije zgrciti se na podu automobila nego biti pogodjen u glavu. Tako se Endru vozio dvanestak minuta sve do Djakovice u kojoj je, cak i po njegovom misljenju, sve bilo normalno, ako se za bilo sta na Kosmetu moze reci da je normalno.

U Djakovici, koja je sve do oslobodjenja Junika bila pod nekom vrstom opsade, jedina neobicnost je sto se sve u gradu zatvara oko pet sati popodne i sto posle devet sati na ulicama nema nikog osim policajaca, vojske, i pripadnika SAJ (antiteroristicke jedinice) koji krstare ulicama u maskirnim pancirima sa stitnikom za vrat.

Isto tako se zivi i u Prizrenu, Urosevcu, odnosno u svim gradovima na Kosmetu.

Tako se cinilo novinarima dok su od Prizrena isli ka Urosevcu (policija ne pusta da se ide preko Suve Reke, gde se jos vode borbe, Dulja i Stimlja). U podnozju planine Brezovica sve do manastira Svetog Mihaila (XIV vek) nailazili smo, duz reke Bistrice, na kupace i pecarose.

Vozeci se dalje ka Pristini, cinilo se da se vise nista ne moze dogoditi. I tako bi i bilo da, na odvajanju sporednog puta za Stimlje, kolega iz FoNeta i Endru nisu stali da slikaju polja koja gore. Dok su oni slikali, iz pravca Stimlja naisla su patrolna kola policije ("zastava 101") koja su vec skretala za Urosevac, ali su se u poslednjem trenutku okrenula i s upaljenim rotacionim svetlom stala pored belog "forda". Iz kola je izasao policajac koji je vikao i psovao novinarku NIN-a dok je Endruu zavrtao uvo. Policajac, rodom iz Beograda, bio je veoma ljut i cak je zeleo da uzme filmove, ali se predomislio.

"Budes li me jos ljutila, povescu te na prvu liniju, pa tamo slikaj", gundjao je policajac i kada mu je receno kako je to sasvim prihvatljiva ideja, nasmejao se i kao da otkriva nekakvu tajnu pokazao je na Siptara u zutckastonarandzastoj kariranoj kosulji koji je sa rukama na lisicama lezao na zadnjem sedistu automobila. "Ceo dan nam j... majku milu sa ovim", prica policajac tapsuci kalasnjikov i objasnjavajuci kako je vezani covek u kolima terorista iz Stimlja.

Redovne linije

Jedini put kojim se u Pec moze stici javnim autobusima vodi preko Crne Gore i moze da potraje i devet sati ako se dogodi da autobus koji krece iz Rozaja za Pec podje pola sata ranije nego sto autobus iz Pristine stigne. I kao sto se niko jos ne usudjuje da putuje iz Pristine u Pec tek oslobodjenim, direktnim putem, ne usudjuju se ni taksisti iz Rozaja da voze za Pec.

"Da mi das 1000 maraka necu da te vozim. Tamo je rat", kaze taksista Bozo Pravilovic.

Stopiranje je jedina mogucnost koja preostaje kad onome ko je krenuo u Pec pobegne autobus.

I dogodi se da stane sleper sa dvadeset i cetiri tone uglja za pecku pivaru, ali to jos ne znaci da se tim istim sleperom i stize u Pec, jer majstor (Dzoni Basic) obicno mora da se zaustavi kod prodavnice "Mete komerc" da popije nekoliko malih niksickih piva dok Siptar sa kojim "posluje" ne donese desetak dzakova paprika, kupusa i sta vec treba. A kada na kontrolnom punktu radi "odgovarajuca" smena, medju ugljevljem bude i tridesetak plasticnih flasa benzina.

"Ovde u miru zajedno sede tri nacije: Siptari i Bosnjaci i Srbi i nikom nista ne fali", kaze Kalac koga slusaju i dva rodjena Pecanca Bata Pasic i njegov drug Sead Basic. Oni u znak odobravanja klimaju glavom i prihvataju da, posto vec idu za Pec, prevezu i novinara koji obecava da im nece praviti probleme na kontrolnom punktu.

Benzin, koji za flasu vina i nekoliko flasa kisele vode bez problema prolazi iz Crne Gore na Kosovo, rasprodat je duz puta do Peci.

Na pitanje da li su u Peci prethodnih dana mogli da cuju pucnjavu iz sela Glodjane, Lodje... Bata se smeje i vice:

"Cuj culi, gledali smo kako ih ceo dan gadjaju iz helikoptera i aviona."

Ispostavilo se da je Bata bio u pravu - neka sela u okolini Peci su osvojena uz avionsku podrsku, ali to nisu bile letelice Vojske Jugoslavije, kako je izvestio Kosovski informativni centar u Pristini.

"Bio je jedan veliki helikopter, nekoliko malih i cetiri aviona" prica Sead. Prema njegovom i Batinom misljenju, to nikako nisu mogli da budu vojni avioni.

"Kakvi vojni avioni! Oni bi se 'ukucali' u planinu. Ti avioni bacaju na polja otrov sto ubija stetocine i isti su kao oni u filmu 'Partizanska eskadrila'", kaze Pasic dok jednom rukom drzi volan, a drugom pokazuje na Rausic, Voksu, Lodju, Glodjane... gde jos gori, jos padaju granate.

Poslednji obracun

Iako su siptarski teroristi izgubili gotovo sve u borbi sa srpskom policijom i vojskom, oni se jos bore. Posto je policija usla u Glodjane, OVK je izgubila mnogo ljudi kako bi povratila ovo selo u kojem je bio jedan od logora za zarobljene Srbe. Nazalost, niko od otetih Srba nije pronadjen ni u Glodjanima ni u Jalblanici i pretpostavlja se da su ih siptraski teroristi poveli sa sobom kao taoce, a oni koje je nada gotovo potpuno napustila govore kako su svi ti ljudi pobijeni i da se to krije od njihovih porodica.

Na putu izmedju Lodje i Zlopeka u jazu (kanalu sa vodom) pronadjena su tela Srdjana Perovica, majora policije iz Peci i Mila Rajkovica, rezerviste policije, koji se od 6. jula vode kao nestali. Prema recima ocevidaca, tela su u jazu dugo stajala i bila su iskasapljena.

"Sirota mu majka (Pejoviceva). Videla sam je danas, obukla je sarenu kosulju, i rekla mi je kako nisu njenog sina nasli", prica i skoro place monahinja iz Pecke patrijarsije.

Major Srdjan Perovic i Milo Rajkovic sahranjeni su 19. jula u Peci zajedno sa jednim policajcem kome ni doktori Vojnomedicinske akademije u Beogradu nisu mogli da pomognu.

Pecanci kazu kako su iskasapljena tela policajaca najbolji dokaz da je u OVK bilo mudzahedina, stranih placenika iz islamskih zemalja, jer siptarski teroristi nikada do sada nisu unakazili nijedno telo.

Do kraja nedelje sudija Okruznog suda u Peci treba da dobije kompletan obdukcioni nalaz koji ce pokazati da li su Perovic i Rajkovic muceni ili su njihova tela masakrirana kasnije. Za sada se u ovom sudu vodi 161 krivicna istraga protiv terorista koji se, cim se podigne optuznica, kao "obicni" zatvorenici premestaju u zatvore u Srbiji. Navodno, zato sto je kapacitet istraznog zatvora u Peci mali.

"Ipak, mislim da Srbi i Siptari imaju zajednicku buducnost u Peci", kaze Nino Rajevic, advokat iz Peci koji pretpostavlja da se pecki Siptari ne boje toliko Srba koliko se boje da ce se Siptari sa sela, koji su izgubili sve, vratiti i osvetiti im se zato sto su izdani.

Medjutim, mnogo je vise Pecanaca koji su otisli u Srbiju nego Siptara. Mnogi misle da su Siptari ostali jer su bili uvereni da ce da nas pobede. Toliko su bili sigurni da su cak i preko humanitarne organizacije "Majka Tereza" napravili dve bolnice u kojima se lece i ranjeni teroristi cija se imena i rane nigde ne prijavljuju.

Te bolnice, koje se nalaze blizu katolicke crkve, na putu prema Peckoj patrijarsiji, bolje su opremljene i od mnogih bolnica u Beogradu, a ona u kojoj se lece Pecanci pre bi se mogla uporediti sa poljskom bolnicom. Manjkaju joj sanitetski i hirurski materijal, kreveti, aparati...

U Peci nema dovoljno hrane. Srbi, valjda iz patriotizma, ne ulaze u siptarske prodavnice koje su snabdevene kao i radnje u Pristini ili u Beogradu, a humanitarna pomoc, i kad dodje, nije dovoljna. Ono sto dodje, jednim delom se rasporedi onima koji su najugrozeniji, a deo se jednostavno izgubi.

Iako je humanitarna pomoc namenjena svima u Peci, ona se deli samo Siptarima ili samo Srbima, zavisno od toga ko pomoc salje. Siptari za sada imaju tri punkta u Peci, za koji mesecno placaju zakupninu od oko 5000 nemackih maraka, gde svakodnevno dele pomoc. Oni su mnogo bolje organizovani i pomoc koju dobijaju iz inostranstva visestruko je veca od one koju Srbi dobijaju iz svoje dijaspore.

Cini se da se i Srbi i Siptari iz Peci raduju sto je u ovoj oblasti sklopljeno "primirje o prekidu vatre" kako bi medjunarodne humanitarne oraganizacije dosle do izbeglica.

Isto tako svi znaju koliko je to primirje krhko, kako ga mogu zloupotrebiti i teroristi i policija. Da strepnja i neverica nisu bezrazlozne, vidi se i cuje u medijima koji su javili kako je prvi pokusaj pregovora izmedju predstavnika Vlade Republike Srbije i tima dr Ibrahima Rugove - propao. Sto podseca na prethodne pregovore koji su isto tako propadali sve dok medjunarodna zajednica nije primorala Siptare da se sastanu sa Srbima. Medjutim, ni medjunarodna zajednica nije ih naterala da pregovaraju, odnosno da odstupe od nezavisnosti republike Kosovo.

Siptari su potpuno svesni da su okolnosti pod kojima bi sada morali da pregovaraju jos nepovoljnije jer je OVK, njihov najjaci argument koji je u vreme prvih pregovora postojala, gotovo unistena. I zato je verovatnije da ce oni odugovlaciti koliko god budu mogli ne bi li se ta ista OVK nekako konsolidovala pod vodjstvom Adema Demacija koji je spreman da napusti predsednicko mesto Parlamentarne partije Kosova kako bi pomogao OVK da se bori na nacin koji ce biti jos pogubniji za rezim Slobodana Milosevica, predsednika SR Jugoslavije.

Ko ce takvom politikom "izgubljenog vremena" najvise izgubiti, najbolje znaju oni koji su na Kosmetu zapustili svoje kukuruze i vinograde i u njima iskopali bunkere.

Lidija Kujundzic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.