DR NENAD KECMANOVIC

BOSANSKA RASKRSCA

Srbi kao izuzetak

Ni kod Bosnjaka - Muslimana, ni kod Hrvata, nema mnogo neizvesnosti. Jedino bi se kod Srba moglo dogoditi da ovoga puta ne pobedi stranka koja je na vlasti jos od '90. godine

U BiH jos svega desetak dana do izbora, a uobicajene predizborne neizvjesnosti gotovo da i nema. Tako je ne samo generalno, to jest na nivou cijele bivse centralne JU republike, nego i u svakom od tri nacionalna biracka korpusa, napose. Kod Bosnjaka - Muslimana, pogotovo, cak je toliko sve unaprijed poznato da ce izbori biti samo jos jedna manifestacija svenarodne podrske Aliji Izetbegovicu i Stranci demokratske akcije. Usitnjena i licnim rivalitetima posvadjana opozicija nije uspjela da stvori koaliciju koja bi mogla ozbiljno da konkurise vladajucoj stranci a njeni nejaki lideri poput Harisa Silajdzica, Zlatka Lagumdzije i Selima Beslagica unaprijed su odustali od takmicenja sa nadmocnim ocem svoje nacije. Valjda s racunicom da su dovoljno mladi, a ni da Alija ne moze dovijeka.

Izetbegovic je, opet, u takvoj situaciji realno procijenio da uopste i nema potrebe da vodi klasicnu predizbornu kampanju, pa cak i da je to nedostojno jednog pravog nacionalnog lidera kada su mu, kao protivkandidati ostali samo autsajderi poput za veleizdaju optuzenog Fikreta Abdica, razalovanog generala Sefera Halilovica, anonimnog ekologa Ibrana Mustafica i jos manje poznate hanume Hajrije Rahmanovic.

U nedostatku uobicajene predizborne neizvjesnosti koja raznoraznim prognozama podize novinske tiraze, sarajevska stampa se dosjetila jedne potencijalne postizborne neizvjesnosti: Sta ce se desiti ako stari-novi predsjednik Izetbegovic, u poodmaklim godinama i narusenog zdravlja, voljom Alahovom prekine svoj predstojeci mandat? Posto ga po Ustavu automatski nasljedjuje drugoplasirani po broju glasova, onda ce to, takodje je sasvim izvjesno, biti niko drugi nego Fikret Abdic, a to bi, kazu, za sve Muslimane, izuzev onih u Cazinskoj krajini, predstavljalo veci belaj nego da Izetbegovica zamijeni Radovan Karadzic.

Opozicioni kandidati medju Hrvatima, bas kao ni multietnicke stranke koje su stale iza njih, nemaju nikakvih izgleda. Bez obzira sto je Lagumdzijina bivsa kompartija kandidovala politicki angaziranog uglednog pozorisnog poslenika Gradimira Gojera a Savez republikanske stranke Stjepana Kljuica i Liberalno-bosnjacke organizacije, Tunje Filipovica, pod nazivom Koalicija centra, kandidovala poznatu pravnicu i agilnog borca za ljudska prava Senku Nozicu, ipak sve sondaze idu vrlo daleko od njih. Ozbiljne prognoze, naime, jedino prate mrtvu trku izmedju eks lidera HDZ Kresimira Zubaka, koji je netom formirao Novu hrvatsku inicijativu, i novog lidera HDZ Ante Jelavica. U sustini, rijec je o vec toliko puta vidjenom nadmetanju izmedju tvrdih nacionalista iz Hercegovine i nacionalno umjerenijih sunarodnika iz Posavine i srednje Bosne. Presudna podrska, kao i uvijek do sada, doci ce u finisu iz zagrebackog Gornjeg grada i Kaptola, ali nije se tesko opkladiti da ce pobjednik i ovoga puta biti: "Zna se HDZ".

Jedino bi kod Srba mogao da se desi izuzetak i da prvi put poslije '90. godine ne pobijedi SDS. Prakticno, to ne bi izazvalo znacajnije politicke promjene, jer unazad pola godine fakticku vlast u RS je, uz pomoc muslimanskih poslanika, preuzela koalicija stranaka koje predvode Plavsiceva, Radisic i Dodik. U tom smislu nista bitno se ne bi promijenilo ni ukoliko bi Momcilo Krajisnik prosao bolje nego njegova stranka, a nediplomatski potez Medlin Olbrajt mozda ce mu prije dodati nego oduzeti koji glas.

Prosjecan srpski birac je, nazalost, jos vise zaokupljen njegovanjem losih odnosa sa prvim komsijama Muslimanima nego njegovanjem dobrih odnosa sa SAD kao prvom velesilom. Njegova najveca zelja je, zapravo, siroka koalicija nacionalnih stranaka koja bi marginalizovala uticaj predstavnika drugog entiteta u parlamentu RS. Za takvu natpolovicnu vecinu u nacionalnoj skupstini, Srpskoj demokratskoj stranci u savezu sa radikalima na poslednjim izborima je nedostajalo svega tri poslanicka mjesta, a tesko je vjerovati da ce Rubikon od 51 procenta na predstojecim izborima preci i koalicija Plavsickinih narodnjaka, Radisicevih socijalista i Dodikovih socijaldemokrata zvana "Sloga". I to bez obzira na to sto ce sasvim sigurno i pojedinacno i skupa ostvariti znatan skok. Uostalom, ni njihovi inostrani ucitelji demokratije koji broje glasove nece biti za takav jednonacionalan ishod, bez Muslimana i Hrvata, pa je tesko vjerovati u iznenadjenje.

Iznenadjenje je, zapravo, moguce tek poslije izbora, i to na dva nacina. Prvi nacin je nagovijestio Nikola Poplasen nedavnom izjavom da su radikali otvoreni za postizbornu saradnju sa svim strankama, izuzev bosnjacko-muslimanskim, a drugi nacin je da izborima vjerovatno oslabljeni SDS, predvodjen pragmaticnim Draganom Kalinicem, takodje pruzi ruku novim pobjednicima. Logicno pitanje da li je moguc savez pet stranaka u ideoloskom rasponu od krajnje ljevice, koju predstavljaju socijalisti, do krajnje desnice, koju predstavljaju radikali, neumjesno je samim tim sto takav aranzman vec funkcionise u matici. Zasto bi onda bilo tesko da ratne sjekire pokopaju i ideoloski toliko srodni SDS i SNS?! Problem je samo preraspodjele funkcija, sto niposto nije samo tehnicko pitanje, jer Plavsiceva ce ostati predsjednik, Dodik premijer, a ako jos i Radisic udje u Predsjednistvo Bih, sta ce ostati da se kao utjesna nagrada ponudi SDS-u i SRS-u izuzev ponovo funkcija predsjednika i potpredsjednika parlamenta, koje su donedavno obavljali upravo Kalinic i Poplasen. Plus i nekoliko ministarskih mjesta koja bi onda valjalo da im ustupe partneri iz koalicije Sloga posto su sve resore jos prije sest mjeseci, naravno ne bez cjenjkanja, medjusobno podijelili srazmjerno izbornom rezultatu. A to bas ne bi islo tako lako...

Jer Sloga je na osnovu svega 26 poslanickih mjesta (SNS - 15, Socijalisti - 9, Socijaldemokrati - 2), od ukupno 83 koliko broji Skupstina, popunila citavu vladu upravo zahvaljujuci moralno opravdanom revoltu i politicki neopravdanoj opstrukciji saveza SDS-SRS sa 38 poslanika. Poslije septembra Sloga bi, iako sasvim sigurno manje ili vise ojacana, trebalo da se u ime nacionalnog jedinstva dobrovoljno odrekne dijela izvrsne vlasti u prilog, takodje sasvim izvjesno manje ili vise oslabljene, konkurencije SDS-SRS. Prognoze, naime, kazu da ce se odnos 26:38 preokrenuti na 38:26, odnosno realnije 36:28 ili najmanje 34:30. Takva odricanja u politici nisu bas uobicajena, pogotovo sto su medjustranacki odnosi u RS veoma optereceni personalnim animozitetima lidera, posebno na relaciji Plavsiceva - Krajisnik, Poplasen - Dodik, Radisic - ... Ima i sasvim racionalnih argumenata protiv takvog odricanja: podrsku muslimanskih (hrvatskih) poslanika do neophodnih 51 odsto Sloga ce dobiti kao i do sada besplatno ili mnogo jeftinije, zbog ukljucivanja napolju neomiljenih radikala i SDS-ovaca, priliv ino-pomoci bi se smanjio - troclana koalicija je uvijek kompaktnija i funkcionalnija nego gotovo dvostruko brojnija petoclana.

No, eto, onda argumenata Krajisniku, Poplasenu i Kalinicu za vec uveliko rabljenu tvrdnju da je Plavsicevoj, Radisicu i Dodiku preca medjusobna Sloga oko vlasti nego svenacionalna sloga svih stranaka u RS. Na sta ce koalicija Sloga takodje iznova odgovoriti da je upravo monopolisticka pozicija SDS-a, iza koje je takoreci do juce stajalo maltene ukupno nacionalno biracko tijelo, dovela do enormnih privrednih i politickih zloupotreba brojnih predstavnika ondasnje vlasti, do katastrofalne bijede naroda, do besperspektivne izolacije od citavog svijeta, do konfrontacije sa svim relevantnim medjunarodnim faktorima, do poslijeratnog nastavka rata sa komsijama, itd. Sve to ne samo da niposto ne moze da bude dugorocan interes srpskog naroda nego ga direktno vodi u propast.

Oko dileme koja strana zapravo brani autentican nacionalni interes i u cemu se on konkretno sastoji danas i tamo, ovoga puta nece pomoci ni jasno opredjeljenje zvanicne matice. Naime, poslije duzeg zahladjenja odnosa prema braci u Srbiji zbog navodne popustljivosti Beograda prema inostranim pritiscima na RS, jedinstven stav ovdasnjih vlasti, opozicije i javnog mnjenja u odbrani Kosova, ponovo je u RS izazvao plimu emocija nacionalne solidarnosti kojoj se javno pridruzio Dodik ne manje nego Poplasen. Medjutim, matica prvi put nije sklona da arbitrira i beogradski drzavni kao i opozicioni mediji izvjestavaju o izborima u RS nepristrasnije nego ikad do sada. Koaliciona vlada SPS-SRS u Srbiji bi sasvim sigurno u banjaluckim Banskim dvorima radije vidjela Poplasena nego Plavsicevu, ali bi jednako tako u Sarajevu naspram Alije Izetbegovica radije vidjela Zivka Radisica nego Momcila Krajisnika. No, posto zbir socijalista i radikala u RS nije dovoljan za vecinu u parlamentu, cak i kad bi oni bili spremni da napuste svoje saveznike, ostaje jedino mogucnost da Poplasen i Radisic eventualno posreduju u politickom pomirenju Krajisnika i Kalinica sa Plavsicevom i Dodikom.

U tom slucaju jedinu opoziciju bi predstavljali muslimanski i hrvatski poslanici u srpskom parlamentu, pa se od takve moguce nacionalne rehomogenizacije u politickom zivotu RS Karlosu Vestendorpu vjerovatno dize kosa na glavi. Posto u parlamentu Federacije nema srpskih stranaka, pa prakticno ni Srba poslanika pojedinacno, prirodno je da prisustvo Muslimana i Hrvata u srpskoj skupstini izaziva nacionalnu homogenizaciju. Medjunarodni protektorati za BiH stimulisu demokratsku pluralizaciju u RS tako sto istovremeno forsiraju i sto vise predstavnika stranaka (muslimansko-hrvatske) manjine, i sto vecu diferencijaciju stranaka (srpske) vecine. Te dvije tendencije u praksi, medjutim, ne rastu upravo proporcionalno nego obrnuto proporcionalno. Uostalom, onaj vec pomenuti prosjecni birac u RS s razlogom se pita: Ako kod Muslimana, unaprijed je sigurno, ostaju Alija i SDA i kod Hrvata sasvim sigurno - HDZ, zasto bi jedino mi Srbi morali da budemo bolji?! Odnosno, zasto u koaliciju Sloga poslije izbora ne bi bili ukljuceni i SDS i SRS pa da imamo pravu srpsku Slogu?!

Na sve to, napokon, slijedi jedno mnogo sire i znacajnije pitanje: sta je to sto sva tri naroda u BiH tako neodoljivo privlaci u nacionalistickim strankama kada su ih bas one, sve zajedno, "usrecile" ratom i tolikim stradanjima i razaranjima? Oni koji su u zemlji i u inostranstvu uporno tvrdili da ce biti dovoljno da se samo uspostavi mir pa da narodi vec na prvim zaista demokratskim izborima okrenu ledja nacionalistickim vodjama i partijama bili su, i ovog puta ce se manje ili vise potvrditi, u velikoj zabludi. Politicka teorija nudi odgovor...

"Sistem je stvarno demokratski: ako se biracu nudi veci broj razlicitih mogucnosti, ako je birac dovoljno obrazovan i obavijesten da prepozna najbolje mogucnosti, ako se birac ne opredjeljuje pod pritiskom ideoloske indoktrinacije i medijske manipulacije, ako se birac pri slobodnom, samostalnom i javnom opredjeljivanju ne suocava sa bilo kakvim negativnim posljedicama, ako birac ima kontrolu nad realizacijom politike za koju se opredijelio..." Ovo me uvijek podsjeti na onaj glupi vic: Znas li da se devize prodaju po zvanicnom kursu? - A, gdje ima...? - Nema nigdje, ali je l'da da bi bilo dobro...!