2494, OKTOBAR 15 1998

BEOGRAD NEKAD I SAD

DRZECI DUH

Onda su ga cistili od prljavstine i sumnjivih elemenata pred posete prijatelja iz Azije i Afrike, danas je garaza blokirana kioscima

Za dvadest i tri veka postojanja, Beograd je vise od cetrdest puta temeljno rusen. Kapija izmedju Istoka i Zapada ostala je primamljiva meta do dana danasnjeg. Upravo je za dlaku izbegla jos jednu devastaciju...

Beograd je narocito stradao u drugom delu svoje istorije, otkako ga je pesnik i despot Stefan Lazarevic ("Slovo ljubve") proglasio srpskom prestonicom, prvi put, 1402. godine.

Grad "na uscu dveju reka" - 44 stepena i 48 minuta severne geografske sirine i 20 stepeni i 28 minuta istocne geografske duzine - rusili su i dizali Kelti, Rimljani, Vizantinci, Sloveni, Madjari, Turci, Nemci i saveznici, kako je kome i kad trebalo. Srbi su ga uglavnom zidali. Da se, u novijoj istoriji, nije saginjao pod Brozom, s pravom bi se mogao nazvati slobodarskim. No, drukcije nije ni moglo biti. Vec u jesen 1944. godine pedantno je ociscen od reakcije i ostalih elemenata. Pametniji, obrazovaniji i imucniji ustuknuli su pred silom pobednika. Beogradu je oduzet pedigre...

Onda su pobednici, kad su se usancili, pokusali da mu ga vrate, ali u svojoj verziji. Narodni heroji pozenili su se balerinama, a sam vrh Ce-Ka zacrtao je, kao prioritetni zadatak, izgradnju opere na Uscu. Broz je bio zaljubljen u Zinku Kunc.

Nesto od duha i bunta prethodnih vremena ipak je ostalo. Studentska pobuna 1968. godine, iako leva, bila je pobuna. U Zagrebu su samo pokusali, u Ljubljani ni to.

Glamur i trnje

U Beogradu je zaceto nesvrstavanje i vlasti su ga cistile i prale kad god je trebalo da stigne u posetu, zvanicnu i prijateljsku, kakav glavar iz Azije ili Afrike. Tada se preko Studentske zadruge zaradjivala najsladja lova; sa tone crvenih ruza velikoskolci su skidali trnje, da se visoki i dragi gost, Selasje "komunista iz Azije", i njegov jos visi i drazi domacin, ne bi naboli pred odusevljenim narodom koji ih je zasipao cvecem.

Grad je, u takvim prilikama, strogo ciscen i od sumnjivog ljudskog elementa. Prostitutke, dzeparosi i poneki nevini pijanac zaglavili bi, u cilju bezbednosti velikih drzavnika, u Padinskoj Skeli. Pesnik Slobodan Markovic pricao je kako su ga, sa drustvom, pokupili u "Kalenicu". Bio je tu i ratni vojni invalid, major sa drvenom nogom. Kad su stigli u zatvor, major je otvorio drvenu nogu i izvadio bocu rakije...

Nekadasnji Beograd bio je provincijalno miran i prohodan grad. Nije, kao danas, garaza blokirana kioscima. Pre tranzicije upraznjavao se uglavnom sitniji kriminal. Ubistva, dva-tri godisnje, imala su senzacionalnu recepciju, a pljacka blagajne Narodnog pozorista, svega nekoliko miliona, opevana je i na filmu. Za danasnje stanje ne bi bilo dovoljno filmske trake...

A tek ubistvo iz strasti! Slucaj Tocilovac (ubio muza ljubavnice) hranio je zutu stampu, tada u perspektivnom zacetku, mesecima i godinama, da bi bio rekonstruisan i pred filmskim kamerama.

Prvo ubistvo taksiste, slucaj Gutic, u stampi je tretirano kao triler. Ubica je osudjen na smrt i streljan.

Iako pod stalnom prismotrom vlasti, duh slobodnog misljenja ucvrscivao se i razvijao, tako da je u jednom casu Beograd bio, u misljenju, najslobodnija prestonica u celom soclageru. Tu je objavljeno, prvi put, da je Lenjin pljackao banke (akademik Nikola Milosevic), tu je, konacno, nastala i jedna ozbiljna institucija otpora - Francuska 7 (adresa Udruzenja knjizevnika Srbije) u kojoj se kriticki, otvoreno i smelo raspravljalo o najznacajnijim drustvenim problemima. Najzad, tu i na Univerzitetu nacet je zvanicno negovani mit o bezgresnom zacecu komunizma i bozanskoj prirodi i nepogresivosti pocasnog Beogradjanina, trostrukog narodnog heroja Josipa Broza.

Kad je uhapsen pesnik pesnik Gojko Djogo, digla se cela Francuska 7, dok su se u Zagrebu slicni krugovi pitali cemu tolika buka zbog jednog coveka!

Javni otpori progonu neistomisljenika rezima bili su cesti i hrabri. Iako docnije prividno umrtvljena, ta kriticka energija prenela se na ulice i karnevalizovanim protestom pre dve godine obesmislila je aroganciju vlasti. Onda se negde istopila...

Dotrajali zivot

Danas je Beograd prljav i trom. I proletarizovan. Srednja klasa otisla je u istoriju, nova elita dolazi s dna. Dosljaci namecu ruralne navike i ruralni egoizam. Umesto da grad utice na njih, oni uticu na grad. Nedeljom, do kasne veceri, ne moze se proci najlepsim stazama na Kalemegdanu - izbeglice igraju kolo. Tim ljudima, bez krova, bez doma, i ne preostaje drugo, jer nemaju nista. Beograd zivi bez plana, bez reda.

Gradska infrastruktura je u kolapsu, sve je dotrajalo, sto je dobar povod rezimu da sladostrasno likuje nad nemoci opozicione gradske vlasti, iako je opozicija bas od rezima nasledila istrosene i zapostavljene gradske sisteme.

- Beograd je u poslednje vreme postao sabirni centar nevoljnika raznih vrsta - kaze saradnici NIN-a Ani Vuckovic ugledni urbani sociolog, profesor Univerziteta dr Sreten Vujovic.

- Danas izgleda turobno u svakom pogledu, jer deli sudbinu drustva koje je dugo u zestokoj krizi, deli sudbinu stanovnistva koje je u dugotrajnom stresu. Ako je drustvo zavisno i ako se nalazi u "blokiranoj" tranziciji onda to ima posledice pre svega na njegov glavni grad, jer sociologija kaze da je grad projekcija globalnog drustva u prostoru. Ova ocena moze se ilustrovati stanjem u osnovnim gradskim funkcijama, pocev od proizvodnje, preko kulture, obrazovanja, komunikacija, pa sve do provodjenja slobodnog vremena. Nijedna od tih funkcija vise se ne ispunjava u punom i pravom smislu, vise se moze govoriti o disfunkcijama. Dovoljno je samo navesti problem nezaposlenosti, problem korupcije koji je vrlo ozbiljan i u direktnoj vezi sa sivom, pa i sa crnom ekonomijom. Drustvo je kriminalizovano... Beograd danas izgleda istovremeno i besno i bedno. Ima naglasenu svecanost i glamuroznost s jedne strane, sto predstavlja jos veci kontrast sa stanjem bede i sirotinje. Beograd je sav u procesu dogradjivanja, nadzidjivanja i onoga sto se zove "kioskmanija". To se desilo i u drugim svetskim gradovima, pa je moja procena da ce prvi vidljiv znak ozdravljenja privrede i stabilizacije biti kada se ti kiosci budu masovno sklanjali.

Uzrok priliva ruralnog elementa i poseljacenja dr Vujovic vidi u tome sto su svi veliki gradovi veoma privlacni zato sto nude trziste, pre svega, posla, mogucnosti za skolovanje i mogucnosti za snalazenje najrazlicitije vrste. Ljudi ocekuju da ce se ovde lakse snaci zbog mnogo vecih ponuda bez obzira na krizu, nego kad su u pitanju male sredine. Uostalom, ne treba zaboraviti da su svi veliki gradovi nastali vecim delom zahvaljujuci migracijama, a ne prirodnom obnavljanju stanovnistva.

Doci i otici

Beograd je u novijoj istoriji u vise navrata pokazao dobro stanje svojih duhova - 1941. godine, 1968, 1992, narocito 1996/97. godine, primecuje dr Vujovic. On je onda zaista bio grad istorijske inicijative. Medjutim, postoje oscilacije, postoji tendencija da Beogradom preovlada polutanski, palanacki duh. Beograd je promenio svoju drustvenu strukturu, u njemu samo jednu trecinu stanovnistva cine starosedeoci, znaci oni koji broje svoje potomke bar 1-2 kolena unazad. Sve ostalo su dosljaci. Medju njima je najvise onih koji su posle Drugog svetskog rata dosli iz sela i varosica, a palanacki duh jos vise je uvrezen na talasima etnonacionalizma koji je pocetkom devedesetih zapljusnuo Beograd. Njegovi "jezicci" jos traju, dolazi do homogenizacije te vrste duha koji je karakteristican za etnonacionalizam. Ono sto, naravno, daje nadu i ohrabrenje jesu mnogobrojna pojedinacna postignuca u oblasti duha, kulture uopste; ima pojedinaca koji tu postizu izvanredne uspehe, iako je to vise stvar pojedinacnog talenta i samopregora nego sto je stvar opsteg stanja duha. Kao sto su se nasi svakodnevni zivoti sveli na prezivljavanje, tako su i te kulturne manifestacije, pa i difuzija kulture koja zraci Beogradom, svedene na prezivljavanje. Sa ove vremenske distance moze se izraziti zaljenje za Beogradom sezdesetih, sedamdesetih kada je on zaista bio evropska kulturna metropola. Bio je sasvim otvoren grad u koji se slobodno dolazilo i iz njega slobodno odlazilo. Danas je mnogo teze doci, ostati, i otici odavde.

Medjuratni pisac Vladimir Velmar-Jankovic, jos u ono doba, uvodeci u svoju analizu kategoriju prelaznicara, sastavio je kriticku sliku stanja, koja bez ikakvog retusa prikazuje i danasnji trenutak. Prelaznicari su, prema Velmar-Jankovicu, oni koji su dobro razumeli prelaznicko vreme i najsebicnije ga iskoristili: "spekulanti, profesionalni politikanti, kaznjeni i nekaznjeni kriminalni tipovi, profiteri, mutnolovci", zatim, "salonski komunisti, opozicioni foteljokrati, nacionalisticki profiteri, vladine dzode i carslije, revolucionari do prvog uhljeblja, separatisti do prvog zandarma, demokrate-sadiste, fasisti-slobodari..."

Postoje, dakle, vecne istine.

U Beogradu je najhladnije u januaru, minus 0,2, a najtoplije u julu, 22 stepena...

MILIVOJE GLISIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.