NAS SAGOVORNIK: MILO DJUKANOVIC

STA NAM SE SPREMA

Aktuelna ekonomska i politicka situacija u zemlji, pritisnuta bremenom dubokih razlika u gledanju na sve strateske teme, pocev od onoga sto se zove tranzicija i privatizacija, odnosno korenitih lomova kroz kakve su - sa manje ili vise oziljaka - vec prosla sva drustva u nekadasnjoj Istocnoj Evropi, kriza na Kosovu, medjunacionalni odnosi, sukobi u federaciji, obracun sa nepocudnim medijima, politicke cistke u Srbiji..., teme su za koje danas, verovatno, nema relevantnijeg i zanimljivijeg sagovornika od predsednika Crne Gore Mila Djukanovica.

Razgovor sa Milom Djukanovicem vodio je prosle nedelje u Podgorici glavni i odgovorni urednik NIN-a Stevan Niksic.

Najprije o najavljenom programu privatizacije u Crnoj Gori i "vaucerskom" modelu vec primenjenom u nekim istocnoevropskim zemljama, sto je ovde takodje najavljivano, ali jos nije realizovano. Zasto se to odlaze?

- Ne odlaze se. Naprotiv, najvazniji zadatak vlasti u Crnoj Gori upravo je dinamiziranje ekonomskih i politickih reformi. To je jedini put do boljeg, slobodnijeg i bogatijeg zivota gradjana. Tom politickom programu vecina u Crnoj Gori dala je povjerenje i na predsjednickim i na parlamentarnim izborima, i taj program danas je uoblicen u jasnu i konzistentnu drzavnu politiku.

Program reformi u nasoj Republici, zapocet prije sedam - osam godina, realizovan je dinamikom kojom je to bilo objektivno moguce. Ne zaboravite, tokom posljednjih godinu i po i nesto duze reformski kurs su ozbiljno napale one politicke strukture u Crnoj Gori, i posebno izvan nje, koje su pristalice konzervacije postojeceg ekonomskog i politickog sistema. Stice se, istina, utisak o nestrpljenju u ocekivanju opipljivih efekata reformi, posebno na ekonomskom planu. Nedovoljno upuceni i posebno zlonamjerni previdjaju mnogobrojne okolnosti koje objektivno limitiraju domete nase politike. Pomenucu samo dva takva ogranicenja: Jugoslavija, ciji je sastavni dio Crna Gora, i dalje je medjunarodno izolovana, a nije poznat primjer da je jedna zemlja realizovala proces tranzicije bez podrske medjunarodne zajednice. I drugo, program reformi do danas nije prihvacen i ugradjen u drzavnu politiku SRJ.

Jasno je da se reformama moraju promijeniti mnogobrojna sistemska rjesenja koja su definisana saveznim zakonima i politikom na makronivou. Kako savezni organi do danas nijesu ni pokusali da razumiju predloge i zahtjeve iz Crne Gore, naprotiv - oni su ih cesto u svom politickom sljepilu neupuceno napadali, to je Crna Gora morala praviti politicki veleslalom izmedju te zlovolje i krutog i zastarjelog zakonodavstva da bi odrzala kontinuitet reformskog opredjeljenja.

Nepromijenjen je stav savezne drzave i danas pred pocetak sljedece faze ekonomskih reformi u Crnoj Gori. To je faza ubrzane privatizacije koju zelimo da realizujemo dominantno na dva kolosijeka: putem vaucerske privatizacije i prodajom velikih i javnih preduzeca strateskim, po mogucnosti stranim investitorima.

Vaucerska privatizacija bila je predmet nesto duzih konsultacija, kako unutar vladajuce koalicije, tako i u strucnim krugovima, posebno sa medjunarodnim ekspertima za ovu oblast. Mislim da smo danas otklonili vecinu, inace, krupnih dilema o ovom pitanju. Iskustva istocnoevropskih drzava upucuju na neminovne posljedice koje vaucerska privatizacija proizvodi na planu socijalne i politicke stabilnosti. Zato je bilo neophodno da pripremimo i pratece "amortizere" prije pocetka same operacije. Izmjene Zakona o privatizaciji su spremne i bice, kako sam informisan, u vladinoj proceduri iduce nedjelje. To znaci da ce se Skupstina o njima izjasniti tokom decembra.

Na drugom kolosijeku aktivnosti se vec zahuktavaju. Za nekoliko velikih preduzeca, pomocu medjunarodnog tendera odabrani su privatizacioni savjetnici i uz njihovu pomoc pripremljena je dokumentacija za oglasavanje prodaje vecinskog paketa akcija. Znacajniji rezultati tih aktivnosti, prema mom ocekivanju, bice do polovine naredne godine. Znam da izgleda daleko, ali kroz tu naoko sporiju proceduru obezbjedjujemo postovanje osnovnih principa privatizacije. Jedan od najvaznijih je transparentnost procesa, sto podrazumijeva da se svaki korak u privatizaciji mora odvijati pred okom domace i medjunarodne javnosti.

I neki od koalicionih partnera u vladi Crne Gore prigovaraju da se program privatizacije ne ostvaruje, kako vi kazete, "pod budnim okom javnosti". A, na drugoj strani, cuje se da vam diplomate nekih zemalja, koje inace pokazuju simpatije za crnogorske reforme, zameraju da se to sporo odvija. O cemu se radi?

- Poznata su mi do sada dva takva prigovora. Prvi je vezan za prodaju drzavnih dionica u Institutu "Dr Simo Milosevic" u Igalu, kompaniji ICN. Vlada je, buduci suocena sa izrazitom nelikvidnoscu, u odredjenom trenutku, odlucila da prihvati tu ponudu bez procedure medjunarodnog oglasavanja, kako bi azurno izvrsila budzetske obaveze. I zato se moze reci da taj prigovor ima nekog opravdanja. Ipak, da bi se njegova tezina realno odmjerila treba reci i sljedece: tom prodajom je otudjen manjinski dio vrijednosti Instituta, preciznije jedna trecina te vrijednosti; prodaja je izvrsena po vrijednosti koju je procijenila nasa specijalizovana Agencija za prestrukturiranje privrede i u ovu operaciju je bio ukljucen i savjetnik za privatizaciju Instituta - becki EPIC.

Drugi prigovor odnosio se na Kombinat aluminijuma u Podgorici. To preduzece je sklopilo ugovor o menadzmentu sa jednom renomiranom svajcarskom kompanijom cija je najuza specijalnost promet i proizvodnja aluminijuma . U jednom dijelu javnosti nastala je dilema: da li je tim ugovorom strana kompanija dovedena u privilegovan polozaj u postupku buduce privatizacije KAP-a. Vec smo i predsjednik vlade i ja vise puta energicno demantovali takve pretpostavke, tvrdeci da ce se u postupku privatizacije KAP-a dosledno postovati procedura medjunarodnog oglasavanja, te da ce svi potencijalni kupci imati ravnopravan polozaj.

Inace, kad se prigovara ovom ugovoru, vjerovatno se gubi iz vida da je staro rukovodstvo KAP-a ostavilo iza sebe dug od oko 200 miliona dolara, sto je teret koji gotovo ponistava vrijednost preduzeca. Zato je besmisleno sada ici na njegovu prodaju jer se iz te prodaje ne moze dobiti nista. Vlada je smatrala racionalnijim da, koristeci usluge stranog i provjerenog menadzmenta, pokusa povecati proizvodnju, racionalizovati poslovanje, ozdraviti kompaniju i tek tada zapoceti proceduru njene prodaje.

Sto se tice prigovora za navodnu sporost vec sam kazao: i mi bismo rado pozurili. Ali, striktno pridrzavanje procedure ima svoje krupno opravdanje. Crna Gora zeli da, radeci transparentno, izbjegne etiketu koja gotovo neminovno prati svaku zemlju u tranziciji - etiketu korumpiranog drustva.

Neki ekonomisti, kao i neki vasi bliski saradnici, predlagali su vam da uvedete paralelnu valutu u Crnoj Gori. Da li razmisljate o toj ideji?

- Imao sam priliku da procitam ocjene pojedinih ekonomista iz Srbije, da je nerealno ocekivati ozbiljnije efekte na planu ekonomskih reformi u Crnoj Gori u situaciji potpunog odsustva kontrole nad monetarnom politikom zemlje. To stanoviste je logicno i tacno. Ono upucuje na zakljucak da Crna Gora mora ucescem u monetarnoj vlasti imati ravnopravnu odgovornost za vodjenje monetarne politike u NBJ, sto je objektivno danas dovedeno u pitanje cirkusom koji sebe zove saveznim organima, a koji je stvorio Slobodan Milosevic, selekcijom pozeljnih, preciznije poslusnih Crnogoraca za funkcije u federaciji. Alternativa tome je da se Crna Gora sama postara o kontroli i ovog dijela ekonomskog sistema i politike, na republickom nivou.

Vi znate da je Crna Gora zbog ignorisanja izborne volje njenih gradjana vec bila prinudjena da preuzme u svoju nadleznost neke od funkcija koje bi, da je reda u drzavi, trebalo da vrsi savezna vlada. Rijec je prije svega o nekim funkcijama u oblasti carinskog i spoljnotrgovinskog sistema. O nuznosti takvih poteza Vlade Crne Gore ja sam sasvim odredjeno razgovarao i sa predsjednikom SRJ. Mi smo u Crnoj Gori birani da bismo vodili racuna o interesima gradjana koji u njoj zive. Zato nemamo pravo i necemo da dozvolimo jednoj grupi bolesno sujetnih gradjana, odbjeglih iz Crne Gore, scucurenih ispod kisobrana Slobodana Milosevica, da se svete Crnoj Gori zato sto im je uskratila povjerenje. Sujeta nezrelih i nedovrsenih ljudi mnogo puta je inspirisala petu kolonu u Crnoj Gori, a ta peta kolona joj je zadavala vise jada nego svi strani neprijatelji kroz istoriju.

Kako moja najava i konkretni potezi Vlade Crne Gore nijesu doveli ni do kakve reakcije predsjednika SRJ, to citamo kao poruku da nastavimo sa politikom zastite nasih interesa na crnogorskom nivou. To se, dakle, odnosi na cjelinu politike, prije svega u ekonomskoj sferi. Dogodi li se bilo kakvo dalje uvecanje novcane mase iznad projektovanih okvira, a iza ledja Crne Gore, to moze da ugrozi, pa i unisti, sve dosadasnje efekte koje smo postigli na planu ekonomskih reformi. A to, razumljivo, necemo dopustiti. Vrlo energicno zastiticemo interese Crne Gore i na monetarnom planu, primjenom jednog od poznatih modela te vrste.

Govorili ste cesto da niste za secesiju, ali da niste ni za bilo kakvu Jugoslaviju, odnosno da niste zainteresovani za ostanak u zajednickoj drzavi po svaku cenu. Da li biste bili zainteresovani da ostanete u Jugoslaviji sa tri federalne jedinice, medju kojima bi jedna bila Kosovo?

- Crna Gora je izjavom vlade, zakljuccima parlamenta i mojom izjavom blagovremeno konstituisala i dosledno zastupala svoj stav o pitanju Kosova. Prvu izjavu dao sam jos 10. marta ove godine, dakle na pocetku eskalacije tragicne kosovske krize. Nas stav je bio da je problem Kosova zapusten dugim odsustvom inicijative drzavnih organa Republike Srbije, prije svega gospodina Milosevica, dugogodisnjeg predsjednika Srbije, te da se taj problem sada mora rijesiti dijalogom izmedju strana u politickom sukobu, uz obavezno posredovanje medjunarodne zajednice. Kao sto znate, to je dugo ignorisano i napadano, dok se javnost u Srbiji zamajavala besmislenim referendumom, koji je na kraju izigran sporazumom Milosevic - Holbruk.

Takodje, kazao sam da je platforma politickog rjesenja koju predlaze ambasador Hil prihvatljiva za Crnu Goru.

Da li se to odnosi i na najnoviji Hilov predlog, koji vise ne govori o Kosovu unutar Srbije?

- Zamolio sam gospodina Hila da ovih dana dodje u Crnu Goru kako bismo diskutovali o inovacijama koje je on u medjuvremenu unio. Svoju ocjenu o prihvatljivosti predloga dao sam nakon susreta s njim u Londonu prije otprilike mjesec dana, kada je bila aktuelna prva verzija predloga, koja je rjesenje za kosovski problem u cijelosti situirala unutar Srbije. Ne mislim da je prihvatljivo rjesenje u davanju statusa republike Kosovu. Kosovski problem je demokratski problem i on se mora rjesavati kroz demokratizaciju Srbije i Jugoslavije i obezbjedjivanjem kvalitetne autonomije za Kosovo u sastavu Srbije. Dakle, ne prekrajanjem granica Srbije, jer se na taj nacin ide u dezintegraciju drzave Srbije i konstituise nova drzavna zajednica. Saglasno nasoj praksi od prije nekoliko godina, kao i postojecim rjesenjima u Ustavu SRJ, to je samo korak do otcjepljenja Kosova od SRJ, ili su to vjerovatno samo dva koraka do realizacije konacnog cilja - stvaranja velike Albanije u regionu. To bi, po mom dubokom uvjerenju, proizvelo mnogobrojne stetne posljedice ne samo jugoslovenskih, vec regionalnih, pa i evropskih dimenzija.

Mislim da je medjunarodna zajednica toga svjesna i da se zbog toga i ona opredijelila za koncept autonomije Kosova uz obaveznu demokratizaciju zemlje. Moj stav i stav svih drzavnih organa Crne Gore je da jugoslovenska drzava treba da ostane federacija ravnopravnih republika Srbije i Crne Gore.

Kako Kosovo utice na Crnu Goru? U kojoj meri ta kriza moze da destabilizuje i ugrozi Crnu Goru?

- Bilo bi netacno reci, cak i iluzorno pretpostaviti da se zbivanja na Kosovu ne reflektuju na Crnu Goru i njenu visenacionalnu strukturu. U Crnoj Gori zive i Albanci i Muslimani, koji imaju tradiciju kvalitetnih odnosa sa Crnogorcima i koji Crnu Goru istinski dozivljavaju kao svoju drzavu. Na nama koji danas vodimo Crnu Goru je da pokusamo sacuvati to izuzetno vrijedno istorijsko nasljedje skladnih medjunacionalnih i medjuvjerskih odnosa u Republici.

Sve to je bilo na probi posljednjih godina. Do juce, takoreci, na granicama Crne Gore bjesnio je rat u Bosni.

Sve je to, bez sumnje, stavljalo na probu dobre medjunacionalne odnose u nasoj republici. S ponosom danas mogu da kazem da je Crna Gora izdrzala tu probu. Podsjeticu da je na posljednjim parlamentarnim izborima Vlada Crne Gore, zeleci da sacuva kvalitet manjinskih prava, ponudila specifican izborni model kojim je formirala autonomnu izbornu jedinicu na onim podrucjima gdje je dominantno albansko stanovnistvo. Time smo htjeli da obezbijedimo sigurnih pet mjesta za predstavnike Albanaca u parlamentu. Odgovor albanskog stanovnistva bio je takav da su tri od tih pet mjesta dali vladajucoj koaliciji - Demokratskoj partiji socijalista, Narodnoj stranci i Socijaldemokratskoj partiji, a samo dva svojim nacionalnim strankama. To uvjerljivije od bilo cega govori o povjerenju koje Albanci i drugi manjinski narodi u Crnoj Gori imaju prema Crnogorcima i prema drzavnoj strukturi koja u ime svih gradjana Republike vodi danas Crnu Goru.

Kosovo je zaista imalo uticaja na Crnu Goru, ne samo zbog izbjeglica vec i zbog cinjenice da ovdje zive Albanci koji imaju prirodnu vezu i sa svojom maticom i sa albanskim stanovnistvom na Kosovu. Zajedno sa drugim politicki odgovornim ljudima u Crnoj Gori brizljivo sam bdio nad tim problemom prethodnih teskih i osjetljivih mjeseci, pokusavajuci da stvorimo aktivan odnos i damo konstruktivan doprinos rjesavanju problema na Kosovu, a da pri tome ne napravimo niti pola pogresnog koraka kojim bismo destabilizovali politicke i nacionalne prilike u Crnoj Gori. Mislim da smo u tome uspjeli. Principijelnom politikom, koja nije bila politika navijanja i nacionalnog svrstavanja, vec iskrene zabrinutosti za sudbinu Jugoslavije i sudbinu Kosova u njenom sastavu, uspjeli smo da ohladimo nacionalne strasti i prebrodimo to iskusenje. Jasno je da danas ne bi bilo ni pomena o ekonomskim reformama i demokratizaciji, o povratku u svijet, da smo narusili nacionalnu i politicku stabilnost u Crnoj Gori, kao temelj toga poduhvata.

Ilustracija takve nase brige je i skladan rad crnogorskog parlamenta i cinjenica da imamo jednu visepartijsku i multietnicku vladu koja i sama daje znacajan doprinos ocuvanju i unapredjenju kvalitetnih medjunacionalnih odnosa.

Kad je vec rec o medjunacionalnim odnosima u Crnoj 
Gori, kako gledate na odnose izmedju Crnogoraca i 
Srba?

- Smatram da i ti odnosi izmedju Crnogoraca i Srba dijele ocjenu o skladu koji ostvarujemo u Crnoj Gori. Nazalost, oni su veoma cesto na meti raznih politickih manipulanata koji svaki svoj neuspjeh, radni ili politicki, pokusavaju predstaviti posljedicom navodne ugrozenosti pripadnika onog nacionalnog korpusa kojem trenutno pripadaju.

Kako gledate na crkveni raskol u Crnoj Gori? Koliko se 
cuje, u vrhovima Srpske pravoslavne crkve nisu 
odusevljeni onim sto oni dozivljavaju kao simpatije 
zvanicnih crnogorskih medija prema Mirasu Dedeicu?

- Mislim da je tu rijec o jednom vise politickom nego vjerskom problemu. Inace, nijesam siguran u to da su vjerska osjecanja Crnogoraca posebno razvijena. Svakako nijesu dominantna.

Crnogorsko-primorska mitropolija u istoriji Crne Gore ima posebno mjesto. Zato se i danas u Crnoj Gori odnosimo s postovanjem i prema mitropoliji i prema mitropolitu.

A to sto se u uslovima demokratizacije drzavnih medija pojave i informacije koje nijesu svima po volji - ne treba da nas posebno brine. Drzavni mediji u Crnoj Gori danas smatraju da ce najmanje pogrijesiti ako zabiljeze sve sto se dogodi na nasoj drustvenoj pozornici.

Crna Gora ocito nije zadovoljna delovanjem i ucinkom 
saveznih organa u odnosu na problem Prevlake. Kako bi, po 
vasem misljenju, to trebalo da se resi?

- Problem Prevlake je veoma specifican. Gotovo da nema slicnog primjera u medjunarodnopravnoj praksi. Rijec je, naravno, o problemu koji je nastao raspadom socijalisticke Jugoslavije.

U dugom vremenskom periodu pitanje Prevlake je bilo u monopolskoj nadleznosti mog prethodnika na ovoj funkciji. Njegov pristup tom problemu, koji je i javno saopstio, bio je stalno odlaganje, pri cemu ni sam nije znao sta se dobija odlaganjem. A jasno je da ce kad-tad to pitanje morati da se rijesi na bilateralnoj osnovi ili uz medjunarodnu arbitrazu. Narocito je bila nezrela i nesuvisla njegova politicka ocjena da od tog odlaganja vise stete ima Hrvatska nego Crna Gora.

Moja logika nije da treba da nanesemo stetu bilo kome u nasem okruzenju, niti bi me tudja steta veselila. Uz to, ova ocjena je i elementarno netacna, jer zbog zatvorenosti granica izmedju Jugoslavije i Hrvatske na podrucju hercegnovsko- dubrovacke regije stete imaju i Crna Gora i Hrvatska. Imamo jednake stete, jer je zaustavljen turisticki i ekonomski promet i tu ne moze neko imati vise, a neko manje stete.

Odmah nakon preuzimanja funkcije predsjednika Republike pokusao sam stvari vratiti u red. Pitanje Prevlake prenio sam iz svoje nadleznosti u nadleznost Vlade Republike koja je Ustavom zaduzena da vodi unutrasnju i spoljnju politiku. To se pokazalo djelotovornim, jer je Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore veoma brzo izaslo sa mnostvom inicijativa prema saveznoj drzavi. I pored toga sto smo imali i danas imamo probleme u komunikaciji zbog nepostojanja savezne vlade, uspostavili smo u jednoj fazi vrlo kvalitetan kontakt sa organima savezne drzave. Ja sam o temi Prevlake razgovarao sa gospodinom Milosevicem, a saradnja se razvila i na nivou ekspertskih timova dva ministarstva inostranih poslova. Kao posljedica toga je doslo do uvazavanja crnogorskog pristupa ovom pitanju i nasi stavovi su prihvaceni na saveznom nivou, kako u sadrzaju pisma dostavljenog Savjetu bezbjednosti OUN, tako i u platformi za pregovore jugoslovenskog sa hrvatskim pregovarackim timom.

Crna Gora je unijela u tu platformu aktivan pristup koji potencira brzo uspostavljanje dijaloga. Paralelno sa pitanjem Prevlake insistirali smo da se bez odlaganja otvori granicni prelaz izmedju Crne Gore i Hrvatske. To je najprije bilo prihvaceno. Nazalost, na prvom razgovoru jugoslovensko-hrvatskog pregovarackog tima u Zagrebu 15. septembra jugoslovenska strana je odustala od razgovora o otvaranju granicnog prelaza. Trazili smo da se to pitanje obavezno uvrsti u dnevni red druge runde razgovora u Beogradu. Kako ni tada nije postojalo razumijevanje prema ovakvom stavu Crne Gore, shvatili smo da je jugoslovenski pregovaracki tim napustio prvobitno utvrdjenu platformu, pa je i Crna Gora povukla svoje predstavnike iz jugoslovenskog pregovarackog tima o Prevlaci.

To ne znaci da je Crna Gora izgubila interesovanje za razgovor o tom pitanju. Naprotiv, mislim da interes Crne Gore treba da bude upravo dominantan u artikulaciji jugoslovenskog drzavnog interesa prema pitanju Prevlake. I ovih dana imali smo intenzivne razgovore i u Vasingtonu i sa diplomatskim predstavnikom Hrvatske u SRJ gospodinom Markovicem u zelji da damo doprinos da se taj problem sto prije i sto kvalitetnije rijesi. Naravno, nas prioritetan interes ostaje otvaranje granicnog prelaza zato sto osjecamo da se Crna Gora danas bezrazlozno nalazi u duplom omotacu izolacije: u medjunarodnom obrucu i onome koji su nam nametnuli gospodin Milosevic i njegov poslusnik u Crnoj Gori, time sto i dalje odrzavaju zatvorenim granice prema Hrvatskoj i Albaniji. Razumijem da je prema Albaniji zbog pogorsanja situacije u toj zemlji i na Kosovu u jednom periodu bilo opravdanja za to. Ali oni su, ne zbog toga, vec zbog ekonomskog rata sa Crnom Gorom tu granicu drzali zatvorenom i u vremenu kada opravdanja za to nije bilo, a tako cine i danas. Namjera im je da ekonomski iscrpe Crnu Goru, da je destabilizuju na socijalnom planu kako bi konacno "shvatila svoju zabludu" i vratila se i usrecila pod okriljem njihove jalove despotije.

Ostro kritikujete vladajucu garnituru u Srbiji. Cemu 
se nadate?

- To radim u uvjerenju da je dosadasnjom pogresnom drzavnom politikom, lisenom bilo kakve strategije, na nivou SRJ, doveden u pitanje i sam opstanak zajednicke drzave. Smatram da uzrok tome nije nesporazum srpskog i crnogorskog naroda, ili nedostatak interesa gradjanja SR Jugoslavije da zive zajedno. Problem cini karakter politickog sistema i vlasti u Srbiji, koji je dominacijom jedne licnosti izveden i na nivo SR Jugoslavije.

Danas postoje dva sustinski razlicita vidjenja buducnosti SR Jugoslavije. To moze da uoci ne samo onaj ko je posebno politicki upucen vec i svaki prosjecno informisan gradjanin.

Sustina jedne koncepcije, koju personifikuje gospodin Milosevic, jeste njegova neprikosnovena i nekontrolisana, dakle, vaninstitucionalna vlast. Smatram da gospodin Milosevic nije nacionalista koji iz tih pobuda negira ravnopravnost Crne Gore u federaciji. Takodje ne mislim ni da je on ideoloski zarobljenik - nepopravljivi komunista koji zbog toga ne vidi neminovnost perspektive trzisnog i politicki pluralnog sistema. On je samo covjek koji zeli apsolutnu vlast, koji zato drzavu na cijem se celu nalazi dozivljava kao licni posjed i zato mu ne pada na pamet da uspostavlja bilo kakvo zdravo partnerstvo u politici, niti pak da dozvoli normalnu trzisnu konkurenciju u ekonomiji, plaseci se da je to faktor ugrozavanja njegovog monopola vlasti.

Naspram te ponude mi imamo drugu koncepciju koja danas realno predstavlja uoblicenu drzavnu politiku Crne Gore. To je politika koja pretenduje da realizuje ekonomske reforme i stvori trzisnu privredu, da organizuje Crnu Goru i SR Jugoslaviju kao otvoreno, demokratsko, multikonfesionalno, multinacionalno drustvo. To je politika koja zeli da izgradi takve standarde u sferi ekonomije i politike koji ce nam obezbijediti kvalitetnu komunikaciju sa razvijenim evropskim i medjunarodnim okruzenjem.

U okviru prve solucije koju jos uvijek dominantno zivimo u SRJ ne postuje se evropski standard niti u jednoj oblasti zivota i zbog toga djeluje logicno da nas medjunarodna zajednica ne prihvata kao ravnopravne partnere i da nas i nasu perspektivu vidi i dalje u evropskom kavezu. Nasuprot tome u Crnoj Gori smo se opredijelili za jednu tesku i dugotrajnu politicku borbu za demokratiju i reforme, rukovodeci se ciljem svake zdrave politike - boljim zivotom gradjana. Ta politika trazi odricanje ali izvjesno jedino tako se moze otvoriti perspektiva opstanka i napretka SR Jugoslavije, kao zajednice ravnopravne Srbije i Crne Gore.

Vidite li kakav izlaz iz sadasnjih nevolja?

- Jedan moguci put izlaska i sam sam predlozio. Konacno, i da smo svi toliko slijepi pa da ne vidimo izlaz, ovakvom propadanju SR Jugoslavije se ubrzano priblizava kraj. Propadati se ne moze u nedogled. Udaricemo, nazalost, o dno i razbiti se, razbijajuci i SR Jugoslaviju. To moze biti posljedica dalje eskalacije politickih sukoba i neuvazavanja na jugoslovenskoj politickoj sceni. Ili, mozda, jos i prije, posljedica potpunog ekonomskog kolapsa i socijalnog zemljotresa koji prijeti vec vise godina.

Pitanje je ne mudrosti, jer nje evidentno nema, nego elementarne razloznosti ili cak instinkta drzavne politike da ne dozvoli da se ovaj sunovrat zavrsi razbijanjem o zid, nakon cega pocinju scenariji koje nece biti moguce kontrolisati, koji ce imati onu neminovnu spontanost, prijeteci ne samo razvoju i demokratiji vec i miru i sigurnosti gradjana. Pitanje je, dakle, da li ce drzavna politika na nivou SRJ, makar i u zadnji cas, shvatiti kuda nas vodi i preduzeti nuzan zaokret na ekonomskom i na politickom planu.

Moja zebnja je da postojeci rezim na nivou SR Jugoslavije, koji je naravno direktno izveden iz politicke volje u Srbiji, ne i u Crnoj Gori, nema snage za tako sto. Ono sto je dodatno problematicno je da je u samoj Srbiji demokratska opozicija razbijena i marginalizovana.

Ko bi, po vasem misljenju, bio u stanju da ostvari 
promene u tom pogledu?

- Nadam se da nastupa vrijeme koje ce neminovno dovesti do znacajne prekompozicije na srbijanskoj politickoj sceni i do konsolidacije i snazenja demokratskih struktura na njoj.

Ono sto neki mediji nazivaju "najnovijom cistkom 
u politickom vrhu Srbije", moglo bi - barem 
indirektno - da se tice i Crne Gore. Tvrdi se, naime, da 
su sef srpske tajne policije Jovica Stanisic i 
poptredsednik SPS Milorad Vucelic morali da odu pored 
ostalog i zbog simpatija prema Milu Djukanovicu. Kako to 
komentarisete?

- Ja sam razumio da je Milorad Vucelic smijenjen zbog nedolicnog ponasanja. Ta odavno zaboravljena, pa i komicna ocjena podsjetila me je na period prvih godina mog skolovanja kada su djaci udaljavani sa nastave zbog nedolicnog ponasanja. Obicno kad bi neko zagorio tokom nastave ili zapalio cigaretu u pauzi. Tako sam ja shvatio da je Milorad bio nemiran, da je mozda mnogo pusio ili pio. Ali u tom slucaju ideoloski direktorijum je trebalo da pozove njegovu majku da porazgovara s njom. Mozda bi se covjek popravio i uozbiljio. Milorad Vucelic je moj prijatelj. To je bio i prije politickih funkcija. Sto se mene tice tako ce biti i ubuduce. Da bi neko bio moj prijatelj, inace, uopste nije neophodno da je politicar. Cak, suprotno, vise mi godi drustvo ljudi ciji su afiniteti i preokupacije u drugoj sferi. Kao sto, naravno, nikad nijesam prekinuo nijedno prijateljstvo, niti cu to ubuduce ciniti zbog politickog razmimoilazenja.

Sto se tice gospodina Stanisica, iako nijesmo licno bliski, o njemu sam od svojih saradnika cuo da je covjek visokih profesionalnih kvaliteta. Zato mi je i zao sto se nastavlja takva selekcija u drzavnom vrhu Srbije.

Ne mislim da su mnogo tajnoviti razlozi zbog kojih je gospodin Milosevic preduzeo posljednje kadrovske promjene. Meni je to prilicno jasno. On svoju vlast vec godinama odrzava proizvodjenjem kriza. On je covjek koji najprije stvori krizu, a zatim prizove medjunarodne partnere da je zajedno rjesavaju. On ima potrebu da se medjunarodnoj zajednici svako malo predstavi i ponudi kao jedini i odlucujuci sagovornik na Balkanu za rjesavanje kriza, iako je odvec jasno da on nije partner za rjesavanje kriza. On je ekskluzivni proizvodjac kriza na Balkanu.

Dakle, nakon sto je, kako-tako, sanirao kosovsku krizu, on se priprema za proizvodnju nove, preciznije za restauraciju stare, koju je privremeno morao napustiti zbog eskalacije kosovskog problema. A njegova rana neprebolna je Crna Gora. On je u Crnoj Gori dva puta izgubio na izborima iako je sav svoj politicki autoritet zalozio da pokori demokratsku Crnu Goru. Zato i ovo sto danas preduzima u Srbiji meni lici na sredjivanje sopstvenih redova, u pripremi za novu ofanzivu prema Crnoj Gori.

Podsjeticu vas da su ga u prethodnoj agresiji prema Crnoj Gori, po njegovoj ocjeni, prije svega "iznevjerili" nezavisni mediji i Vojska Jugoslavije. Vi znate da je posredstvom drzavnih medija Srbije pokusano da se stvori slika o tome kako je nesporazum sa Crnom Gorom na patriotskom pitanju, iako je, to je vrijeme potvrdilo, nas nesporazum na demokratskom pitanju. I taj informativni monolit o karakteru problema sa Crnom Gorom narusili su nezavisni mediji. Dakle, njih treba pogasiti da ne bi bilo nikakve disonance u odnosu na ovu zvanicnu predstavu "crnogorskog slucaja."

Takodje, nije nepoznato da su uoci 14. januara, gospodin Milosevic i njegovi poslusnici - dvojica Bulatovica, pokusali da iniciraju kod gospodina Kontica, predsjednika savezne vlade i generala Perisica, nacelnika Generalstaba VJ - da se uvede vanredno stanje, kako bi se vojskom disciplinovala Crna Gora i vratila pod okrilje Miloseviceve vladavine. Kako to gospodin Kontic nije prihvatio, uskoro je morao da ode, a pretpostavljam da je i prema generalu Perisicu slican stav.

Znaci li to da i u vojnom vrhu predstoje smene?

- Misljenje o vojnom vrhu, time i o generalu Perisicu, vise puta sam javno saopstio. Smatram da VJ korektno i profesionalno vrsi svoju ustavnu obavezu.

Mislim da sve te promjene, dosadasnje i ocekivane, kao i ekonomske pritiske na Crnu Goru treba posmatrati kao pripremu za pokusaj novog disciplinovanja Crne Gore. U tom kontekstu je svakako i najava obiljezavanja godisnjice jednog umalo tragicnog dogadjaja koji se desio 14. januara u Crnoj Gori.

Treba prepoznati jos jedno obnavljanje tipicno Milosevicevog scenarija da uz pomoc pete kolone u Crnoj Gori koju predvodi samozvani savezni premijer pokusa obnoviti sukob kojim bi popravili ono sto su izgubili na prethodnim parlamentarnim i predsjednickim izborima u Crnoj Gori. To smatram iluzijom i gubljenjem vremena. To ce, naravno ukoliko se za to odluci, biti samo novi poraz gospodina Milosevica. Ali, to je pitanje o kojem treba on da razmislja.

Nedavno ste se sreli sa grupom bivsih saveznih 
funkcionera iz Crne Gore koji zive u Beogradu. Bilo je 
tu, kazu, nekih izvinjenja (za dogadjaje na "Zutoj 
Gredi"), i nekih oprastanja. Sta je, zapravo, 
posredi?

- Jedan, moze se reci obican sastanak u Beogradu iskoriscen je za sve te silne spekulacije. Nista, dakle, od toga nije tacno, sem jedno: ja sam se zaista sastao sa jednim brojem uglednih Crnogoraca u Beogradu. Time nijesam napravio nikakvu spektakularnu novinu, jer su to radili i ranije predsjednici CG. Poznato je, naime, da je veoma brojna i veoma ugledna kolonija Crnogoraca u Beogradu. Od njih su mnogi imali i veoma zapazeno mjesto u politickom zivotu Crne Gore. Drago mi je sto su se svi odazvali tom pozivu, sto su pojedini i time pokazali da ne postoji nikakav njihov otpor prema novoj vlasti u Crnoj Gori. Inace, to su veoma pametni ljudi i da je srece mogli bi biti od velike koristi i u sredini u kojoj zive. Ako nista drugo ono makar da se iz njihovih usta cuje sta danas misle Crnogorci od imena i ugleda, a ne krpe iz Crne Gore koje janjicarski ostrasceno, kupujuci naklonost beogradskih gazda, mlate po Crnoj Gori.

Predmet naseg razgovora bila je aktuelna situacija u Crnoj Gori, SRJ i strategija razvoja nase Republike. I tom prilikom imali smo veoma visok stepen saglasnosti. Dakle, nije bilo ni izvinjenja ni oprastanja, vec samo jedan zdrav i ozbiljan razgovor. Veoma cijenim to sto je vecina tih ljudi svojim ugledom u sredinama iz kojih poticu u Crnoj Gori, dala upecatljiv doprinos pobjedi reformske i demokratske politike u Crnoj Gori.