2502, DECEMBAR 10 1998

BOSANSKA PRICA GENERALA ROUZA

CAJANKA KOD LUDOG SESIRDZIJE

Britanski general ser Majkl Rouz (58) bio je komandant UNPROFOR-a u Bosni od januara 1994. godine. Na ovim prostorima, gde se ceni uniforma, ostao je zapamcen kao "pravi vojnik".

Pre nego sto je stigao u Bosnu bio je "ovencan slavom heroja" Foklandskog rata. Vazio je za "omiljenog vojnika Margaret Tacer". Bosna mu je donela osporavanja i sukobe ali i jos vecu slavu i odlikovanja. Juna ove godine je penzionisan.

Upravo se pojavila njegova knjiga "Fighting For Peace" ("Borba za mir") iz koje NIN donosi izvode. Izuzetno svedocenje, briljantan stil, smisao za humor, minuciozni portreti aktera bosanskog rata; sve to ocekuje citaoce ovog feljtona.

U ovom broju: Kako je Rouz pozvan na zadatak u Bosnu (okvir), kako Muslimani grade imidz zrtve, zasto je Akasi radio i na svoju stetu, kada je Silajdzic udario pesnicom Ganica; Karadzic gricka nokte, religioznost generala Ratka Mladica, zasto general Rasim Delic izbegava da se vidi s Mladicem.

Dok sam se u noci 23. januara 1994, prvi put vozio kolima sa sarajevskog aerodroma, odred vojnika s minobacacima od 120 mm otvorio je vatru pored samog puta. Bosanske vojne snage granatirale su srpske polozaje iznad grada.

Prilicno nervozno sam upitao sta se dogadja i Viktor Andrejev, ruski savetnik za civilna pitanja pri Ujedinjenim nacijama, rekao mi je da se ne brinem. Bosanska vlada uvek pozdravlja pridoslice na ovaj nacin, zato sto Srbi na takve provokacije neizbezno odgovaraju vatrom iz artiljerijskog orudja i salju je na grad. Takvom jednom prakticnom demonstracijom Bosnjaci uveravaju posetioce da srpska agresija zaista postoji.

Prema vidjenju bosanske vlade, objasnio je Viktor, ne postoji cisto vojna akcija. Postoji samo politicka akcija. Provocirajuci srpsku osvetu, bosanska vlada se nadala da ce nagovoriti Zapad da stane na njihovu stranu.

Kada sam upitao sta je sa civilnim zrtvama, Viktor je slegaoo ramenima i odgovorio da je bosanskoj vladi manje stalo do civila nego do toga da stvore imix pacenika usled ratnih operacija.

Sarajevo je te noci izgledalo kao napusten grad. Usred gomile suta i cigala srusenih kuca, 350 hiljada njegovih stanovnika zivelo je poput pacova, u podrumima, usudjujuci se da izadju samo nocu u potrazi za hranom kako bi osigurali svoj opstanak. Grad je smrdeo na dim nagorelih drva i spaljenog djubreta, kao na deponijama otpada. Ono malo treperavih svetiljki dolazilo je iz bunkera u kojima su vojnici pripremali vecernji obrok ili od prigusenih baterijskih lampi na policijskim kontrolnim punktovima. U gradu je vladala apsolutna tisina, ako se izuzme tutnjava od eksplozija granata ili fijuka snajperskih metaka.

Samuraj Akasi: Moje sediste nalazilo se u jednoj kuci za odmor, pored americke ambasade u centru Sarajeva. Zgrada koju su nazivali Rezidencija, bila je sagradjena u stilu austrougarske imperije.

Osetio sam veliko olaksanje kada su me na ulaznim vratima docekala nasmesena lica mog tima iz Velike Britanije. Oni su vec reorganizovali zateceni domaci haos koji su ostavili prethodni stanari zgrade, Belgijanci.

Gus (Goose guska, engl. prim. prev.), moj vozac i telohranitelj, bio je gradjen kao vo. Kako je bio clan padobranske jedinice, bio je kombinacija coveka koji donosi promucurne sudove sa sarmom i humorom. Suocavao se sa svakom preprekom ulazuci izuzetno mnogo napora. Ubrzo posto smo stigli u Sarajevo, video je kako je snajperista pucao u jednu zenu na plocniku blizu hotela "Holidadz Inn". Snajperista je bio dovoljno nepromisljen, pa je neko vreme ostao na prozoru sa kojeg je gadjao, smejuci se onome sto je ucinio. Gus je svom snagom pritisnuo kocnice, zgrabio svoj pistolj G3 i ubio ga na mestu. Potom je zenu odvezao u bolnicu. Ona je prezivela.

Jednom drugom prilikom, srpski vojnik, koji je ubio coveka jer ga je pobedio kada su merili snagu i obarali ruku, izazvao je Gusa na takmicenje. Upravo kada je izgledalo da ce pustiti Srbina da pobedi, Gus je prevalio njegovu ruku na sto. Ljutiti vojnik je napustio prostoriju u kojoj su se borili i vratio se drzeci pistolj u ruci. Prisao je stolu za kojim je jos sedeo Gus. Iznenada je spustio pistolj na sto i prodrmao Gusovu ruku. "Ne brinite", rekao je Gus, kasnije, "drzao sam ga na nisanu svojim pistoljem ispod stola".

Jasusi Akasi, covek na celu civilne misije Ujedinjenih nacija u bivsoj Jugoslaviji, bio je japanski advokat koji je godinama radio u Ujedinjenim nacijama. Imao je 63 godine, ali je bio samurajskog kova i retko je izgledao umoran ili se zalio na ponizenja koja mu je takva vrsta posla nametala. Nikada nije pokazivao emocije i koristio je precizni oblik izrazavanja koji mu je dozvoljavao da stedljivo trosi vreme i u hodu smislja svoje poteze pregovaracke taktike.

Voleo je vrlo neobicne, prljave price. Jedna od glavnih ticala se javnih toaleta u Parizu. I mada nismo shvatali u cemu je njen znacaj, on je tu pricu neprestano ponavljao kad god je zeleo necim da poentira svoje izlaganje.

Akasi je bio hrabar, romantican individualac, odlucan u nameri da dodje do mira u Bosni, cak i onda kada za to vise nije bilo prilika, sto je u velikoj meri nanelo stetu njegovom ugledu. Gde god je isao, pratile su ga privlacne sekretarice, telohranitelji i savetnici. Znao je da bude nemilosrdan prema onima koji su ga ljutili. Serdjo Vijera de Melo, covek zaduzen za civilne poslove UN, koji je zajedno sa njim radio u Kamboxi, bio je jedina osoba koja je mogla da ga natera da promeni misljenje. Kao sin brazilskog diplomate, Serdjo je izuzetno dobro izgledao i bio veoma pametan. Jednog lepog, hladnog dana otisao sam s njim do zgrade bivse Skupstine grada u kojoj se sada nalazilo Predsednistvo, da se prvi put sretnem sa clanovima bosanske vlade. Na ulici smo razgovarali s ljudima koji su vec bili navikli da vidjaju predstavnike UN, zaduzene za odrzavanje mira, kako se u oklopnim vozilima krecu velikom brzinom. Rat koji se vodio, uveravali su me, nije bio njihov rat, bio je to rat njihovih bosova.

Ratni huskac - Ganic: Gus je otisao ispred nas i rezao gledajuci srpske rovove na snegom pokrivenim brdima, dok sam ja zastao da porazgovaram sa jednim covekom prijatnog izgleda za koga se ispostavilo da prodaje pornografske casopise. Kada je Tito bio na vlasti, ocigledno je Sarajevu bila dodeljena fabrika automobila i - pornografija.

Iza vreca s peskom koje su stitile ulaz u Predsednistvo, ulagan je veliki napor da se i dalje odrze pravila ugladjenog diplomatskog ponasanja. Zvanicnik zaduzen za protokol u prugastom odelu odveo nas je u elegantan salon s kandelabrima, namesten u stilu francuske imperije, gde smo se upoznali sa potpredsednikom Ejupom Ganicem. Konobari u belim rukavicama raznosili su na srebrnim posluzavnicima case sa sokom od pomorandze i keks iz rezervi koje su im kao pomoc poslale UN. Ali, kako nije bilo struje, prostorija je bila mracna, a temperatura u njoj dosta ispod nule. Niko nije skidao kaput ili sesir. S vremena na vreme, srpske granate bi zatresle zgradu, a fina prasina je poput kise padala na nas. Svi su se trudili da se ponasaju kao da se nista ne desava, ali sam primetio da se Serdjo s mukom borio da ne prasne u smeh. Citava scena licila je na cajanku kod Ludog sesirdzije.

Ganic je bio vodja ekstremnog politickog krila u okviru vladajuce muslimanske SDA. Bio je krupan covek, uvek obucen u isto sljastece odelo loseg kroja, govorio je engleski s americkim akcentom, a u ponasanju je usvojio evandjeoski nacin ophodjenja, slican ljudima koji ucestvuju u religioznim emisijama radija i televizije u Sjedinjenim Drzavama, gde je proveo prilican broj godina. Grupa depresivnih zvanicnika, pomno je i s odobravanjem pratila svaku njegovu rec i smesila se svakoj njegovoj sali, dok im je pogled nervozno setao po namestaju u prostoriji.

Zakljucio sam da je Ganic surov covek bez imalo ljudske pristojnosti. Koristio je druge ljude da bi uvecavao sopstveno bogatstvo i moc. Njegov ljigavo-udvaracki sarm i to sto je dobro govorio engleski jezik, ucinili su da postane miljenik medjunarodnih medija, pa je najcesce i govorio u svojstvu glavnog portparola bosanske vlade. Takodje je bio zaduzen za vojne operacije i odgovoran za implementaciju strategije uvlacenja SAD i NATO-a u rat koji se vodio u Bosni. Sto se njega tice, cinilo se da nije zainteresovan ni za mir, a ni za nastavljanje patnji bosanskog naroda.

Jednom prilikom ponudio mi je nesto sto je licilo na mito, ali kada je video kako sam ga pogledao, brzo je tu svoju ponudu pretvorio u implicitnu pretnju mom zivotu. Zaista sam ga smatrao covekom dostojnim prezira.

Nedefinisani Alija: Premijer vlade Haris Silajdzic, mrzeo je Ganica i pricalo se kako ga je na stepenicama zgrade Predsednistva udario pesnicom u lice. Kada sam cuo za to, Silajxic mi je odmah postao drag. Bio je briljantan znalac arapskog jezika i kulture, filozof, koji je bez prestanka pusio cigare i bio uvek vrlo neraspolozen zbog svega sto se u zemlji desavalo. Rekao mi je da sve razgovore u zgradi Predsednistva prisluskuje bosanski intelixens servis. Kada se razocarao, osnovao je kasnije svoj politicki pokret, ali je na izborima doziveo poraz - navodno od strane gangstera vladajuce partije (SDA).

Predsednik Alija Izetbegovic je za mene do danas ostao enigma. Onako mali i dostojanstven, cinilo se da nije u toku onoga sto se oko njega dogadjalo. Medjutim, kada je delao, njegov autoritet bio je apsolutan i mada je koristio ljude, poput Ganica, da zastite njegov ugled, vrlo je verovatno da je bio potpuno svestan gomile neprihvatljivih stvari koje su se odvijale u rezimu na cijem se celu nalazio. Na mene je gledao kao na glavnu prepreku sprovodjenja plana kojim bi SAD bile umesane u bosanski rat.

Pocetkom prve nedelje boravka u Bosni posetio sam i sediste trupa UN, u kojem je atmosfera podsecala na opkoljeno utvrdjenje inostranih legija. Francuski oficiri nisu se obazirali na politicki ispravno ponasanje, pa su i dalje negovali vojnicku kulturu zasnovanu na casti i tradiciji. Jedne veceri, dok sam vecerao s brigadnim generalom Andreom Sabirom, najstarijim francuskim oficirom u Bosni, on je pozvao jednog pukovnika da nam recituje pesmu Viktora Igoa "Vaterlo". Kada je zavrsio recitovanje, svima prisutnima, ukljucujuci i Britance, oci su bile pune suza dok su zamisljali lelujave kolone vojnika kako nestaju u dimu i vatri bitaka.

Karadzic gricka nokte: Sa politickim vodjstvom bosanskih Srba sreo sam se u njihovom privremenom sedistu skijaskog hotela na Palama, visoko u planini, istocno od Sarajeva. Oni su ziveli u svetu toliko udaljenom od realnosti da je njihova sopstvena propaganda doprinosila ekstremno paranoicnoj atmosferi. Uveli su brutalni program etnickog ciscenja od kojeg sada nisu mogli da odustanu. Predsednik Radovan Karaxic je izgledao iscrpljeno kao da zivi s nocnom morom i kao da je ubedjen da ce na kraju umreti nekom neprijatnom smrcu. Nokti na njegovim rukama bili su cesto izgrickani do krvi. Ratko Mladic, glavnokomandujuci general vojske bosanskih Srba, bio je debeo, nametljivo hvalisav i grubih crta lica. Svog dedu, a ni oca nikada nije upoznao, jer su obojica poginuli u ratu. Njegovi vojnici veoma su ga postovali, jer je u trenutku znao da uleti u tenk i predvodi jedinice na frontu.

Bio je takodje veoma religiozan, a jednom mi je poverio da se svakoga dana moli Bogu za svoje ljude. I pored toga, nije video nista strasno sto je svojim oruzjem stvarao teror ili sto su civili bili meta njegove artiljerije, ukoliko je to doprinosilo njegovoj boljoj ratnoj strategiji. Rekao sam mu da bih mnogo vise voleo da se s njim nosim u ratu nego u pokusaju da odrzim mir.

General Rasim Delic, glavnokomandujuci suprotstavljene bosanske armije, bio je nekada zajedno sa Mladicem u istoj klasi Jugoslovenske narodne armije i nikada nije hteo s njim da pregovara licem u lice. Znao je da bi Mladic uspeo da ga natera da se oseca kao osoba neadekvatna za tu funkciju. Mada je bio brutalan i mada se s njim moglo manipulisati, Mladic je drzao svoju rec ako bi na nesto pristao. Delic je to retko cinio.

Delic je jednom na pregovore dosao u plavim, polu-dubokim "celsi" cizmama. Bio je uzasno debeo i uvek sam se cudio kako neko moze toliko da se ugoji kada svuda oko njega ljudi umiru od gladi.

Snajperista mrtvih ociju: Dve nedelje posto sam stigao u Sarajevo nasao sam se u jednom ledenom podrumu prepunom ljudi bledih lica cije su ruke drhtale kao ruke osudjenih na smrt. Bila je to grupa sarajevskih intelektualaca koja je formirala organizaciju pod nazivom "Krug 99" kako bi usred rata odrzavala u zivotu svoje ideale. Njihova deca bila su primorana da se bore u rovovima dok su deca politicara studirala po inostranim univerzitetima. Oni su zestoko odbacivali propagandu o Bosni kao "drzavi zrtvi". Prema njihovom misljenju, zrtve rata bili su civilizacija i covecanstvo.

Nisam bas sasvim mogao da razumem sta su govorili sve dok nisam video snajperistu koji je nosio pusku "simonov", kako napusta svoj polozaj na srusenom bloku stanova. Bio je veoma zgodan mladic od nepunih dvadeset godina. Kada me je pogledao, njegove plave oci bile su isto onoliko mrtve koliko i oci malog deteta koje je gotovo sigurno usmrtio toga dana. Tada sam shvatio da je on isto toliko velika pretnja civilizaciji koliko i gradjanima Sarajeva. Svetu izvan ovog grada trebalo je previse mnogo vremena da shvati ovu prostu cinjenicu.

General ser Majkl Rouz: Odluka o odlasku u Bosnu

Beznadezna naivnost

Bio sam zauzet u svojoj kancelariji Staba britanske vojske u Viltonu bas negde pred Bozic 1993. godine i razmisljao kako ce vojska da se izbori sa jos jednim godisnjim smanjenjem svoga buxeta, kad je zazvonio telefon. Na drugom kraju linije bio je general potporucnik Vili Raus, prijatelj i oficir Koldstrim garde, zaduzen za oficirska postavljenja.

Upitao me je da li bih prihvatio mesto komandanta u predstojecoj misiji odrzavanja mira Ujedinjenih nacija u Bosni.

U to vreme bio sam komandant pesadije vojske Ujedinjenog Kraljevstva, zaduzen za operativnu spremnost nasih kopnenih snaga, koje su bile veoma angazovane na duznostima odrzavanja mira u bivsoj Republici Jugoslaviji, tako da sam "bekgraund" misije UN u Bosni poznavao veoma dobro.

Ukratko, smrt predsednika Tita 1980. godine ubrzala je zelju srpskih nacionalista da iznova stvore srpsku imperiju u koju su hteli da ukljuce Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu. Medjutim, Evropska zajednica je 1991. priznala Sloveniju i Hrvatsku za nezavisne drzave. Ali, kada je aprila 1992. takodje priznala i Bosnu, Srbi su odlucili da se bore na zivot i smrt kako bi sprecili uspostavljanje muslimanske drzave izmedju zapadnih srpskih zemalja i Srbije. Tada je izbio gradjanski rat.

Od tog vremena u Sarajevu nema struje, tekuce vode, a ni odgovarajuceg snabdevanja hranom ili gorivom. Svakoga dana na grad je padalo oko 1200 granata. Bosanska lada je procenila da je u tom gradu ubijeno oko 10 000 ljudi, od cega 3 000 dece.

Pre nego sto su otpocele borbe, tri glavne religiozne grupe u Bosni bile su: 44 posto muslimana, 31 posto pravoslavnih Srba i 20 posto katolickih Hrvata - od kojih su mnogi ziveli u rastrkanim zajednicama gde je postojao rizik da dodje do etnickog ciscenja.

Zajednica Jevreja-Sefarda, bila je zasticena u Sarajevu jos od 15. veka i americki Jevreji su iz tog razloga osecali istorijsku zahvalnost prema muslimanima, te je njihov mocan lobi krenuo u agresivnu akciju protiv Srba.

Ovakvo gledanje na dogadjaje dovelo je do znatnog iskrivljavanja americke inostrane politike. Iako se predsednik Klinton oglasavao u vezi sa dogadjajima u Bosni, nije bio voljan da tamo posalje svoje trupe. Ostale zemlje, clanice NATO-a, ukljucujuci i Veliku Britaniju, takodje su odbile da se angazuju u borbama na terenu, jer su se pre svega plasile novog hladnog rata.

Najvise oko cega je Zapad bio voljan da se slozi, bilo je slanje humanitarne pomoci i rasporedjivanje zastitnickih snaga UNPROFOR-a, sto je ime koje je u javnosti stvorilo ocekivanja koja su prevazilazila sposobnosti bilo kojih trupa zaduzenih za odrzavanje mira. Administracija Sjedinjenih Drzava je htela da UNPROFOR upotrebi visok nivo vojnih snaga protiv bosanskih Srba. Ukoliko se to ne bi desilo, trebalo je u praksi primeniti moto "ukini i udri" - da se ukine embargo nabavke oruzja koji su nametnule Ujedinjene nacije i da se izvedu vazdusni udari NATO-a na polozaje vojske bosanskih Srba.

Kada me je pozvao Vili Raus, koji je trenutno bio komandant UNPROFOR-a, upravo je podneo ostavku, ocigledno osecajuci odbojnost prema sukobljenim politickim uputstvima koja je dobijao. Znao sam da se na taj posao gleda kao na pehar otrova, pa ipak, pristao sam bez ikakvog oklevanja. Da bih prekinuo kritike na racun rada trupa UN u Bosni, osecao sam da je sve sto treba da ucinim, da se postaram da misija ima sto bolje rezultate. Verovao sam da ce svako razumeti glavni humanitarni princip misije UN. Pokazalo se da je to bilo beznadezno naivno razmisljanje.

Pre nego sto sam otisao u Bosnu, pozvan sam u Dauning strit 10, gde se vodila rasprava o opcijama s kojima je suocena Velika Britanija, a one su se kretale od mogucnosti povlacenja britanskih vojnika iz UNPROFOR-a, pa sve do vece upotrebe vazdusnih udara na Srbe.

Posto je glavni cilj misije UN humanitarnog karaktera, premijeru Xonu Mejxoru sam rekao da bi napadi iz vazduha malo pomogli dostavljanju pomoci. Iako u principu nisam bio protiv vazdusnih udara, znao sam da postoji limit ciljeva koji se mogu postici putem sile u misiji odrzavanja mira UN.

Ako Srbi pocnu da gledaju na trupe UN kao na neprijatelja, zaustavljace 75 posto pomoci UN, koja prelazi preko teritorije pod njihovom kontrolom. U tom slucaju bila bi neophodna okupaciona vojska koja bi osigurala puteve kroz Bosnu preko kojih se dostavlja pomoc. Samo je NATO mogao da primeni takvu silu, ali oni su to vec odbili.

Kada smo poceli da diskutujemo o neprijateljski nastrojenom nacinu izvestavanja medija, premijer je primetio da je "problem sa stampom u tome sto oni samo pisu o tome ko s kim spava i da li u tome uziva".

"Srecom", odgovorio sam, "mislim da taj problem u Sarajevu necemo imati".

Cetiri dana kasnije, sedeci u ogromnom teretnom avionu UN, "iljusinu 76", koji je leteo za Sarajevo, razmisljao sam. Misija UN u Bosni bila je pred neposrednim raspadom. Anglo-americki odnosi bili su veoma napeti, a zbog zahladjenja odnosa izmedju SAD i Rusije, postojao je rizik od obnavljanja hladnog rata.

Kolicina pomoci koja je mogla da se dostavlja, pala je na opasno nizak nivo. Bosanska vlada je upravo izjavila da je spremna da predje u potpunu ofanzivu, uverena da ce povlacenje sa bojnog polja, jednostavno, samo pojacati njihov status "zrtve". Kao odgovor na taj stav, bosanski Srbi su izvrsili mobilizaciju citavog svog stanovnistva.

Tog vikenda ubijeno je smrtonosnom bombom sestoro dece dok su se spustala niz tobogan u predgradju Sarajeva. Slike njihovih smrskanih tela neprestano su mi se vrtele po glavi. Kada sam prihvatio mesto komandanta UNPROFOR-a, zamisljao sam da sam samo jedna karika u lancu komande. Sada se cinilo da se operacija UN raspada i na meni je bilo da je spasem tako sto cu dejstvovati brzo i odlucno.



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.