BOSANSKA RASKRSCA: DR NENAD KECMANOVIC

Vec se pokazalo ne samo na primeru Bosne da tranzicija postkomunistickih sistema ne vodi nuzno u demokratiju nego moze i narode u rat i protektorat, a njihove vodje u Hag

Navrsila se jos jedna godisnjica Dejtonskog sporazuma koji predstavlja vododijelnicu izmedju rata i mira u BiH. Kao i prethodne tri godine, bio je to povod da se rezimiraju protekli dogadjaji i predvidjaju buduci... U zemlji koja je bila i srpska, i hrvatska, i muslimanska pa postala ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska. Jer, kako onomad rezignirano primjecuje jedan Sarajlija, danas je u BiH suveren Robert Gelbard, Karlos Vestendorp je predsjednik, Hans Sumaher je premijer, ministar unutrasnjih poslova je Kris Benet, odbrane - general Megis, vanjskih poslova - Zak Klajn i tako dalje. Sa izrazitom tendencijom da se vlast stranaca spusti sve do opstinskih uprava za stambeno-komunalne poslove. Na djelu je, dakle, "puzeci protektorat". Tako se dobija utisak da je stanje na terenu sve gore, odnosno da su lokalni Srbi, Hrvati i Muslimani sve manje sposobni da bez kadrovske inostrane pomoci funkcionisu i u Republici Srpskoj i u Federaciji i u BiH.

Kriticari Dejtonskog sporazuma smatraju da je trebalo postupiti sasvim obratno. U samom startu uvesti klasican protektorat, nametnuti sva planirana politicka rjesenja i tek za cetiri do pet godina, kada uhvate korijena i zazive, raspisati prve poslijeratne slobodne izbore na kojima bi, bar privremeno, bilo zabranjeno ucesce ratujucim strankama i njihovim vodecim kadrovima. Poslije toga bi se, najvjerovatnije, stekli potrebni uslovi da domace demokratske snage postepeno preuzmu vlast, odnosno da im je stranci u potpunosti prepuste. Naravno, takav redoslijed koraka je podrazumijevao da se sve tri nacionalne vojske tretiraju porazenim u gradjanskom ratu u BiH, u kome su najprije Srbi pobijedili Muslimane i Hrvate, a potom NATO i same Srbe. Medjutim, u Dejtonu su politicke vodje tri de facto porazene strane trgovale ostacima svojih propalih projekata unitarne BiH, odnosno samostalne RS, odnosno nezavisne Herceg-Bosne taman kao da su svi pobjednici koji dijele teritorijalni ratni plijen uz pomoc medjunarodne arbitraze.

Dejtonski sporazum jesu na taj nacin lakse progutale militantne nacionalisticke garniture koje su jos drzale vlast na terenu jer im je omogucio da se vrate kuci sa uzdignuta dva prsta i da pred svojim iscrpljenim i demoralisanim sljedbenicima trijumfalno uskliknu: "Dobili smo cjelovitu Bosnu!" "Dobili smo drzavu Republiku Srpsku!" "Dobili smo konfederalnu zajednicu sa maticom Hrvatskom!" I sto je najvaznije u svemu tome, pored mnogo obmana bilo je i dosta istine. U svakom slucaju, sasvim dovoljno da ih ponovo osokoljeni sljedbenici vec nekoliko puta zaredom izborno legitimisu i legalizuju kao novu-staru mirnodopsku vlast.

Pri tome prosjecan muslimanski birac koji glasa za SDA nije nikada od Izetbegovica saznao za drugu stranu dejtonske medalje, koja daje veliku samostalnost i hrvatskim kantonima a pogotovo srpskom entitetu, cime se bh drzava relativizuje kao labava unija. Jednako kao sto ni SDS svojim biracima nikada nije saopstio da ce prije ili kasnije svi Muslimani-Bosnjaci koji to budu zeljeli, moci da se vrate u srpski entitet i da cak postanu gradonacelnici, poslanici, ministri. Ni jednima, ni drugim ni trecima nikada nisu recene ni mnoge druge njima neprijatne istine koje bi ih natjerale da se upitaju da li su takvi ratni rezultati dostojni visoke ljudske i materijalne cijene koja je ratom placena, nije li bilo mnogo pametnije rat zaustaviti godinu, dvije ili tri ranije na Kutiljerovom, Karingtonovom, Vensovom, Ovenovom, Stoltenbergovom planu, zasto se, napokon, uopste ratovalo kada ratne ciljeve niko nije ostvario.

Nezahvalnu ulogu da im step bdz step otkriva i to za njih tamno nalicje dejtonskog aranzmana preuzeli su tako na sebe najprije Karl Bilt, sada Karlos Vestendorp, sutra neko treci a njihovi domaci vazali ih uoci izbora obicno mole da samo malo pricekaju do okoncanja glasanja kako im ne bi kvarili izglede da jos jedanput produze mandate. Eto razloga zasto Muslimani, Srbi i Hrvati, s jedne strane, ne prestaju da vole SDA, SDS i HDZ a, s druge, prestaju da mrze svoje komsije i pocinju da mrze inostrane mirotvorce. U implementatorima Dejtonskog sporazuma oni, naime, prepoznaju zajednickog neprijatelja koji ih ujedinjuje.

Posto su, dakle, propustili da vec na kraju rata sok-terapijom uvedu klasicni protektorat i donesu oktroisani ustav, odmah eliminisu sve ratne kolovodje i promovisu nove mirnodopske politicare, medjunarodni implementatori su dosli u poziciju da se, pitaju kakvu taktiku da primjene u nastavku. Da li tvrdi jezik politickog bojkota i privrednih sankcija? Da li elasticnu diplomatiju popustanja i realpolitickog zmurenja pred flagrantnim krsenjima ljudskih prava racunajuci da ce sa stabilizacijom mira stvari spontano krenuti nabolje? Ili mozda komplikovanu metodu stapa i sargarepe koja omogucava efikasnu presiju na sve tri vlasti primoravajuci ih da tolerisu sve sire prostore nezavisnog gradjanskog drustva? Moglo bi se reci da su se izgleda bili odlucili za svojevrsnu kombinaciju svih tih tehnika ali posto je izostao rezultat, preostao je puzeci protektorat.

No dok oni tako od Dejtona preko Pariza, Rima, Bona, Sintre, uskoro i Madrida polako ali sigurno zatezu omcu, tri nacionalisticka establismenta se "mic po mic" tiho i bezgranicno prilagodjavaju kako bi sacuvali vlast prema vani uz gromoglasne demonstracije ogranicenog otpora kako bi, istovremeno, prema unutra sacuvali simpatije birackog tijela. Shema je vec jako dobro uigrana. Svi BiH politicari su se uklopili u prosvjecenu diktaturu inostranih protektora. Tvrdi nacionalisti se izvinjavaju svojim bazama da su nemocni da se suprotstave velikom i mocnom svijetu, ali da cine sve sto je realno moguce da bi se irealni ratni ciljevi ostvarili bar u nedoglednoj buducnosti. Meki nacionalisti se pak izvinjavaju strancima sto njihov narod, eto, nije dovoljno sazreo da prihvati uvozne demokratske promjene ali ce sigurno krenuti za njima samo uz malo vise takta i strpljenja, vise para i vise mandata.

Nikom, ama bas nikom od njih ni na pamet ne pada da podnese ostavku: ni "tvrdima" sto ih stranci onemogucuju da ostvare svoje snove, ni mekima zato sto ih narod ocito ne slijedi u njihovom pragmatizmu. Zajedno, oni blefiraju na obje strane i tako produzavaju svoju vlast izmedju cekica medjunarodne zajednice i nakovnja nacionalne zajednice. Do kadrovskih promjena dolazi samo tako sto jednima zbog ulagivanja "onima gore" izborna baza uskrati povjerenje ili sto drugima zbog ulagivanja "onima dole" protektori oduzmu mandat. Posto je uvijek lakse izaci na kraj sa nemocnim sunarodnicima nego sa mocnim svijetom bih-politicari svih nacionalnosti sve su vise pod pritiskom puzeceg protektorata koji od tvrdih nacionalista pravi autsajdere kao sto od mekih pravi marionete.

Nasuprot saljivim prognozama da ce, nastavi li se tako, jednoga dana Izetbegovic, Poplasen i Jelavic, zajedno sa Lagumdzijom, Dodikom i Zubakom, udruzeni podici ustanak svih Bosanaca i Hercegovaca protiv inostranog okupatora, ipak (medjunarodna) sila boga ne moli. I prije da ce proces ici smjerom povratka na pretpluralisticko stanje u BiH. Posto se ratom zaglibio, tocak istorije kao da je u Bosni krenuo natraske da bi se izvukao iz blata. Neposredno poratna Bosna sa kantonima, entitetima i tri ovna na sarajevskom brvnu, neodoljivo podsjeca na BiH uoci samoga rata sa onim SAO, HAO i MAO te sedmoclanim predsjednistvom na beskonacnom bascarsijskom divanjenju bez zakljucaka. Kada pak Karlos Vestendorp u novije vrijeme cenzurise govore Ante Jelavica, zaviruje u dzepove Alije Izetbegovica i istjeruje goste Nikole Poplasena, to zaista mnogo lici na jos jedan vremeplovni pomak ka periodu kada su B(ranko) i H(amdija) u svojoj S(amostalnoj) R(adnji) smjenjivali neposlusne regionalne rukovodioce poput Fikreta Abdica, Jole Muse i Rajka Dukica te hapsili anonimne gradjane kada na svadbi pripiti zapjevaju neku nacionalisticku pjesmu ili na kucnom sjelu prepricaju kakav politicki vic.

I nece biti prepreka da se u tom pravcu nastavi jer su i narod i politicari pola vijeka u BiH najprije uvjezbavali "narodnu demokratiju", a poslije "samoupravnu socijalisticku demokratiju". Demokratija bez atribucija koju sada nazivaju pluralisticka, odnijela im je sigurnost a nije im donijela slobodu nego provalu sovinizma i mrznje, sukobe komsija i gradjanski rat, strahovita ljudska stradanja i materijalna razaranja. I, na kraju, medjunarodni protektorat kao jedini spas! Razumljiva je zato nostalgija za SR (BiH) u kojoj je vlast CK znacila oslobodjenje od izbora. "Odluke donosi drugi i ja ne moram da razbijam glavu ni o cemu. Oslobodjen sam od uzasa rizika i tezine odgovornosti. Treba samo da budem poslusan i to je kljuc za srecu i karijeru." Uostalom danasnji politicari koji nisu bili clanovi Kompartije vise su izuzetak nego pravilo. A kadrovska popuna po liniji strucnosti i poznavanja tehnologije vlasti sve vise se vrsi iz redova profesionalnih funkcionera bivseg rezima jer novi poredak jos nije odgajio svoju "organsku inteligenciju".

Ostaje jos jedino pitanje: sta je sa demokratijom u BiH? Sta je sa demokratskim vaspitanjem i obrazovanjem naroda i njegovih predstavnika bar za buducnost? Vec se pokazalo ne samo na primjeru Bosne da tranzicija postkomunistickih sistema ne vodi po nekoj gvozdenoj istorijskoj nuznosti u demokratiju nego moze i narode u rat i protektorat a njihove vodje u Hag. Adam Mihnjik je govorio da je nacionalizam najvisi stadij komunizma, ali sta poslije toga slijedi, izgleda da jos niko pouzdano ne zna. Mozda je neko u Vasingtonu vec ocjenio da za BiH ne vrijedi Fukujama nego Hantigton. Odnosno, da je demokratija dobra za Cehe, Madjare, Litvance, Slovence ali ne i za bosanske Srbe, Hrvate i Muslimane jer nemaju odgovarajuce kulturne, slobodarske i gradjanske tradicije pa im bolje odgovara "i poslije Tita - Tito". Ili ce se u konkurentskom trouglu izmedju Stejt departmenta, Pentagona i Komiteta za nacionalnu bezbjednost, odnosno pri smjeni demokratske i republikanske administracije, u Vasingtonu mozda pojaviti neko drugo vidjenje Bosne.