2505, DECEMBAR 29 1998

SVODJENJE RACUNA

BEDA, SIROMASTVO Dok nasa ekonomija bude ideoloska, zivecemo kao olinjali psi, na kraju sela, a u novoj godini ceka nas Kosovo, jer tamo mira nema

Ovih dana, kako se to obicno kaze, ispracamo, u nepovrat, staru krezubu godinu. Nesreca je nasa sto su nama i nove godine - krezube. I tu leka nema, jer ni lekova nema, ili jesu vrlo skupi.

Ako bismo sada, prema novinarskom obicaju, pokusali da odgovorimo na pitanje - sta je obelezilo proslu godinu, moramo priznati da ce tu biti dosta posla. Mnogo je toga obelezilo "godinu koja ostaje iza nas" i malo je dobroga sto se ima upamtiti (na prvom mestu, rec je o kosarkasima, svetskim prvacima, ali ni to nije neka velika uteha, posto vecina nasih "zlatnih momaka" igra po svetu ili se sprema da u svet ode). Sve drugo je, manje-vise, crno i, ponekad, crveno.

Ekonomski sunovrat

U svim razvijenim zemljama, ekonomija je prva tema, kad se svodi godisnji racun. Kod nas nije tako. Vecina novina, od rezimskih do nezavisnih, o ekonomiju se, kao da je to kamen, ovlasno ocese, a onda (rezimske) - govore o velikim privrednim rezultatima, novootvorenim objektima i velikoj iskorisccenosti kapaciteta (mada moze i bolje, priznaju rezimske), dok se one druge (nezavisne), najcesce bave samo cistom politikom, i medjusobnim odnosima socijalista, radikala, julovaca i vukovaca.

Prvi znak da je nasa ekonomija propala, nalazimo u neverovatnom prizoru - kad se ljudi i macke svadjaju u okolini kontejnera. Zasto? Zato sto... ali, kako nema citaoca koji ne zna o cemu je rec, necemo ni mi ono sto je opstepoznato presoljavati suvisnim objasnjenjima.

Prosecne plate idu ispod dvesta maraka, a ima i onih koji dobijaju manje od sto, i to posle sest meseci. Beda, siromastvo srednje klase, koja je u svim normalnim zemljama oslonac drzave i drustva, u katastrofalnu situaciju dovodi i one koji bi za tu srednju klasu morali da prave raznu robu, na toj robi zaradjuju i placaju drzavi porez, kako bi i ona bila drzava (nema drzave bez para!). Srednja klasa, i to je poznato, puni pozorista, kupuje knjige, novine, a ova je nasa, kao crkveni misevi, gladna svega. U zemlji, u kojoj zbog opste bede pocinje da umire i njena kultura, svaki ekonomski oporavak, bez obzira na programe koje ce ova vlada pripremiti za buducnost, ni taj oporavak nece ici brzo. Ako do oporavka uopste dodje.

Zasto je nasa privreda mrtva? Zato sto vlast cvrsto cuva tekovine revolucije, a pre svega drustvenu svojinu. Jer joj drustvena svojina sluzi kao osnova za svoju crvenu ideologiju (njenim nestankom nestao bi i ovaj lazni socijalizam u Srbiji, koji se razlikuje od svedskog i blizi je vijetnamskom). Dakle, tu dileme nema: dok nasa ekonomija bude ideoloska, a ne trzisna, mi cemo ziveti kao olinjali psi, na kraju sela.

Cudovisne takse

Zapamticemo proslu godinu i po silnim opomenama koje nam postari, i drugi raznosaci neraspolozenja, svakodnevno ubacuju u sanducice. Ko ima plati, ko nema oteze, jer ne moze da plati kad nema, posto ni njemu plata nije stigla na vreme, pa onda idu kamate, pa kamate na kamate, pa onda, ponekad i ponegde, prorade i sekire kad dodju oni sto seku struju, ili pitbul terijeri, vezani kod ulaznih vrata, imaju sansu da pokazu zube. Tako se nasi ljudi stite od nasih haraclija.

Pet dana uoci Nove godine, gostovao je na jednoj privatnoj televiziji, koja dan i noc drzi oci otvorene, Vojislav Seselj, potpredsednik nase republicke vlade (citalac, svakako, zapaza da cesto koristimo prisvojnu zamenicu - nase; citalac je u pravu, sve je to nase i svemu tome i sami smo kumovali, ponosno). Govorio je o taksama. Zna on da takse u narodu nisu popularne. Ne brine zbog toga i ne misli da bi mu to moglo naskoditi za sledece neke izbore (izbora ce biti, a nas biti nece...). Veli, ponosan je sto je i sam, cesto, bio inicijator za uvodjenje raznih taksi (na aute, mobilne telefone i slicno), jer rec je o luksuzu i oni koji se luksuziraju, neka plate takse. On ne kaze da toga nema u svetu, iako zna da u razvijenim zemljama drzava pomaze onima koji se odlucuju da kupe nesto novo i savremeno, tako sto im smanjuje porez. Nasa uvodi takse. Lici to, pomalo, na pokret ludista, kad su ludisti razbijali masine da ne bi ostali bez posla, ali sef radikala to sigurno nece priznati.

U jednom trenutku, bio je iskren. Mora tako, mora, jer drzava nema para, nema gde da ih nadje, takse su bile jedini izlaz, da penzionerima stignu penzije. Priznao je i da je prodajom Telekoma, od milijardu i po dolara, koliko je para stiglo, osamsto miliona potroseno na penzije! Prodace se, uskoro, jos nesto (cementare), i od toga ce pare opet otici na plate i penzije. Dobar deo para, sigurno. Kako se u svetu zove takva ekonomija? Kod nas se to kaze: seces usi, krpis d..e.

Potpredsednik republicke vlade zaboravio je da kaze sta mora da uradi sposobna vlada. Sigurno da njen posao mora biti ozbiljniji od uvodjenja taksi. Ona mora da napravi ekonomiju, pa da od onih koji proizvode i trguju robom naplati poreze, formira normalan drzavni budzet, stabilan i bogat, kako bi i drzavni poslovi bili bogati i stabilni. Ta bi razvijena ekonomija zaposlila ljude. I onda bi se macke, psi i ljudi izmirili i ziveli kao draga bozja stvorenja.

Vlada i njeni ministri, koji nisu sposobni, trebalo bi da podnesu ostavke i odu na pecanje.

Nemoguci zakoni

Imali smo, prosle godine, priliku da se suocimo sa nekoliko nemogucih zakona. Vec smo ih, jednom, nazvali hamurabijevskim, a sada, promene radi, krsticemo ih drakonskim. A jedan, nedavno donet, nije toliko strog, vrlo je blagonaklon prema izabranima, ali toliko je nespretno srocen, da vise lici na teranje sege, nego na ozbiljne namere (rec o povecanju plata i dozivotnim apanazama nekima izabranim). Sad se toga zakona svi odricu, beze od njega kao od cume, i jedni druge optuzuju da su im podvalili. Zakon ce, verovatno, biti ukinut, pa se njime vise necemo baviti.

Ostaje drakonsko disciplinovanje univerziteta. Tu su radikali odigrali veliku ulogu, a julovci mozda i vecu, samo sto su oni lukaviji, cute, i pustaju radikale da brane nemoguce. I dekani koji spadaju u najsurovije, od radikala su. Na kraju, i taj ce zakon pasti u vodu, mada Seselj, onomad, tvrdi da je to jedan odlican zakon. Koliko je stete naneo fakultetima, studentima i profesorima? To ni nasa najbolja prorocica ne zna. Za koji mesec, kasce nam se samo.

O zakonu protiv slobodnog i nezavisnog novinarstva, vec smo pisali. Mnoge novine vise ne izlaze, a umesto njih tesko da ce se pojaviti druge. Pitanje dolazi samo od sebe: zasto je ova vlada donosila tako krute zakone? Zato sto su oni deo svesti i pogleda na svet, drustvo, odnose u njemu, dveju dogmatskih struja koje struje u krvi radikala i julovaca. Oni nemaju otpor prema nacionalizmu, prema uniformisanosti misljenja, ne brinu previse ni zbog puskaranja, oni ne vole demokratiju i zato donose nedemokratske zakone. Demokratija ne ide sa totalitarnim misljenjem i vladanjem, i to je to.

Bice tako i u sledecoj godini, nazalost.

Privatizacija - kao puz

Postoje razna misljenja o nasoj privatizaciji. Jedni kazu da je nikad nece biti, jer bi, ona, potkopala ideoloske temelje na kojima pociva ova vlast, drugi kazu da ce je biti, mic po mic, ali tako sto ce nesto uzeti drzava a nesto njeni vidjeniji perjanici, ono sto valja, sto je meso, dok ce kupus, zelje i koprive imati da bere nasa radnicka klasa. Sve je ovde moguce, videcemo. A ne moramo ni da vidimo, znamo, unapred, kako dobra biti nece...

Ima ministara koji pozivaju na strpljenje. Kazu, programi su gotovi, sledi realizacija.

Nadaju se ulasku stranog kapitala i povecanju naseg izvoza, strancima. Ne kazu sta ce izvoziti. I kome. Ne kosta nase ministre nista da na raznim sastancima citaju ono sto im je zapovedjeno i sto im je drugi napisao.

Nasao se, jednom, u takvoj situaciji, sredinom tridesetih godina, i nas atase za stampu u Berlinu - Milos Crnjanski. Njega su poslali u Stokholm, da odrzi govor povodom osnivanja Svedsko-jugoslovenskog udruzenja, o temi - Jugoslavija u proslosti i buducnosti Evrope. Na njegovo predavanje, o mogucnosti dveju zemalja, stigli su poznati bankari, industrijalci, brodovlasnici... Govor je napisan u Beogradu, govor dosadan, prazan, bez statistika... Vidi, Crnjanski, da mu publika drema. On onda ostavlja predavanje i pocinje da improvizuje: "Spominjem nase voce, nasa vina, nase lekovite biljke, pa i lekove koji se prave od otrovnih zmija. I procaja. Najzad, kaze, imamo i izvoz zaba. Polaze, kroz vazduh, ujutru iz Sapca a pred vece stizu u Pariz... Sve bi to moglo da doleti i do Stokholma. Ko zna sta ce sve dolaziti, vazduhom, u Svedsku, iz moje zemlje."

Mi imamo i puzeva, koje Crnjanski nije pomenuo, pa ih pominjemo, da se ne zaboravi.

Kosovo, Crna Gora...

Nas, u novoj godini, neminovno ceka Kosovo. Srbija se sada muci da nesto uradi, mozda ce se muciti i sledece godine jos i vise, ali tamo mira nema. Zato je i tesko dati odgovor sta ce tamo biti, pogotovu sto je poznato da je ideja velike Albanije vrlo stara, sto dvadeset godina, i da su i Prva i Druga prizrenska liga i osnovane radi ostvarenja toga cilja. Danas je na Kosovu rec o nastavku te borbe. Zato je kraj tesko predvideti. Sve zavisi od sveta i nasih veza sa svetom. Bez strane podrske u odbrani nase drzavne teritorije, tesko da ce valjati. Sve, ipak, zavisi od nase politike prema svetu.

Trvenja zvanicne Srbije sa Crnom Gorom traju vec duze vreme i nema da nema, u novoj godini mogu se ocekivati jos opasnije carke. Beograd Crnu Goru zarezuje onoliko koliko mu je potrebno da opravda postojanje federacije, Jugoslavije, ali svi znaju da ta federacija previse federira. Ustavni sud Jugoslavije, kad stavi pod lupu crnogorski zakonik, iz Podgorice dobija odgovor da misljenje Ustavnog suda Jugoslavije nece obavezivati drzavu Crnu Goru. Oni, Crnogorci, dokazuju da je cela federacija zasnovana na nacin koji oni vise nece moci da trpe. Ni rec otcepljenje nije tako retka, bar u novinama.

Na Seseljevo mahanje sabljom prema Crnoj Gori, Svetozar Marovic odgovara da se Crnogorci sablje ne boje. Onda ide i malo prilagodjeni Njegos: "Tvrd je orah vocka cudnovata, ne slomi ga al' sablju polomi."

Bilo je u prosloj godini dosta smenjivanja. Smenjeni su celnici vojske i policije - general Momcilo Perisic i Jovica Stanisic. Bilo je prognoza da Milosevic njih nece moci tako lako da dira. Bili su, navodno, jaki ljudi Srbije i Jugoslavije. Pogresno. U Srbiji i Jugoslaviji postoji samo jedan jak covek. I, jedna jaka partija, Jul, koja mozda nema mnogo biraca (ne zna se kolika je njena snaga na izborima, jer je na izborima ucestvovala u sastavu "leve koalicije", ali jaka je u ministrima. I poslanicima. O uticaju na drzavnu nasu politiku, zna se, ona je, posle Milosevica, prva.

Sledece godine, videcemo.

PETAR IGNJA



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.