2506, JANUAR 1 1999

NEPROCITANA KNJIZEVNOST

PISCI SA GRANICE Sudbina knjizevnosti Srpske Krajine nasla se na kraju ovog veka izmedju udara brutalne kroatizacije i tihog zaborava od strane duhovnog prostora kojem pripada

Poslednjeg meseca minule godine u Beogradu je objavljena jedna knjiga od kapitalnog znacaja za sistematsko proucavanje i recepciju knjizevnog stvaralastva Srba u Hrvatskoj. Rec je o "Knjizevnosti Srpske Krajine" ciji je autor profesor beogradskog Filoloskog fakulteta dr Dusan Ivanic, a izdavaci BIGZ i Cigoja stampa.

O piscima i knjigama Srba u Hrvatskoj - ako izuzmemo ono sto je ovamo stizalo sporadicno - doskora smo se obavestavali, uglavnom, zahvaljujuci zadivljujucem naucnom pregalastvu i pozrtvovanju dr Stanka Koraca (1929-1994), dugogodisnjeg aktiviste i urednika Srpskog kulturnog drustva "Prosvjeta" u Zagrebu. Uprkos svakojakim pritiscima hrvatske asimilatorske kulturne politike i nerazumevanju, pa i nehaju maticnog duhovnog jezgra, Korac je obavio dragocen i ogroman posao na afirmaciji srpske pisane reci u Hrvatskoj, a dvema knjigama ("Knjizevna hrestomatija: iz kulturne bastine srpskog naroda u Hrvatskoj" i "Pregled knjizevnog rada Srba u Hrvatskoj" - "Prosvjeta", Zgb. 1979, 1987) udario i temelje njenoj periodizaciji i sistematizovanom predstavljanju. Nastavljajuci takav posao danas - sa modernijom knjizevnom metodologijom i novim senzibilitetom - Ivanic svom prethodniku odaje duzno postovanje kada njegov knjizevno-naucni opus ocenjuje kao jedan od najzamasnijih u nasem vremenu: "Koracevo djelo i djelovanje", dodaje on, "zamijenili su cijele institucije, ostajuci ziv primjer kako se i u krajnje nepovoljnim uslovima moglo uspjesno i tolerantno boriti za kulturni i naucni identitet svog naroda".

Izopstena i neprocitana

Studija Dusana Ivanica pojavljuje se u jos zalosnijim okolnostima po srpski narod u Hrvatskoj - kada je i on sam, sa knjizevnoscu koju je stvarao, izopsten iz hrvatskog drzavnog prostora. S tim kretanjem, reci ce Ivanic, ide i njegova duhovna popudbina, koliko je sacuvana u knjigama i drugim izvorima tradicije. A ta cinjenica na potpuno novim nivoima razmatranja objedinjuje i stvaralastvo Srba i u Krajini i drugde u Hrvatskoj.

Celinu te knjizevnosti trebalo bi da nam predstavi edicija "Knjizevnost Srpske Krajine" koju je, zajedno sa Ivanicem, zamislio Jovan Radulovic, urednik BIGZ-a i pisac poreklom iz tog kraja, koji je, prema autoru ove monografije, "djelovanjem i znacajem prerastao okvire knjizevnosti u uzem smislu i postao jedna od glavnih licnosti krajiskih Srba naseg vremena".

Bila bi to, objasnjava Radulovic u razgovoru za NIN, u stvari, jedna vrsta hrestomatije knjizevnog nasledja Srba unutar bivse Vojne Krajine, a sto se do 5. avgusta 1995. godine zvalo Republika Srpska Krajina. Obuhvatala bi sve sto je stvarano od srednjovekovne knjizevnosti, preko narodne, do nasih dana. S tim sto bi se velika paznja poklonila piscima koji su bili zapostavljeni. To su oni cija su dela stampana samo jednom, a nekih nijednom, a imali su nekad i vodece, cak prekretnicko mesto u ukupnom srpskom knjizevnom korpusu. Edicija bi, po recima Radulovica, trebalo da ima oko 60 tomova, ali on vec na osnovu dosadasnjeg iskustva sumnja da ce se to moci ostvariti. Pre svega, sto ne mogu da nadju stalnijeg izdavaca koji bi bio u stanju da obezbedi potrebna sredstva za njeno redovno pojavljivanje, a nisu, kaze, naisli ni na neko sire razumevanje, cak ni u nekim za to nadleznim institucijama i ustanovama. Trudice se, medjutim, da u 1999. godini stampaju bar jednu knjigu. Inace, pre Ivaniceve, objavljena su u istoj ediciji Izabrana dela Mirka Korolije, takodje u redakciji Jovana Radulovica.

Knjizevnost Srpske Krajine ce tako jos dugo ostati neprocitana i tek delimicno poznata ovdasnjoj siroj citalackoj publici. I ne samo njoj, vec, moglo bi se slobodno reci, nekim vaznim istrazivacima, tumacima i medijatorima istorije srpske knjizevnosti koji su, najcesce, knjizevnu proizvodnju Srba u Hrvatskoj dozivljavali kao neko njihovo folklorno obelezje, iz cega se svojom velicinom izdvaja tek opus Vladana Desnice. Pa ni on cak nije uvek bio vrednovan kako zasluzuje. Tako je, recimo, 1957. njegovom maestralnom romanu "Proljeca Ivana Galeba" izmakla NIN-ova nagrada kritike za roman godine a dobio ju je danas zaboravljeni roman Aleksandra Vuca "Mrtve javke". U ziriju, koji je svoju odluku doneo vecinom glasova, sedeli su, inace, sve sami bardovi srpske knjizevne kritike: Milan Bogdanovic, Velibor Gligoric, Eli Finci, Zoran Misic, Borislav Mihajlovic Mihiz. Odgovarajucu satisfakciju Desnica ce dobiti tek 1982. kada ce njegova "Proljeca..." biti uvrstena u antologijski izbor 50 romana srpske knjizevnosti u izdanju Nolita.

Zamasi s periferije

Ivanicevu studiju cini zanimljivom i to sto ne govori samo o piscima koji bespogovorno pripadaju korpusu srpske krajinske knjizevnosti vec i o onima koji joj tematski gravitiraju ili su s njom u doticaju zbog svojeg porekla. Po oba ova razloga spominje se tako Slobodan Selenic (Pakrac, 1933), ciji se zivotni put od ranog detinjstva odvija u Beogradu, gde su izlazile i njegove knjige koje su ga uvrstile u sam vrh savremene srpske proze. "Ako bismo ga shvatili i kao pisca krajiskih Srba/Srba Zapadne Slavonije, to bi bio nov podatak o temeljnom doprinosu ovog dijela naroda srpskoj knjizevnosti", kaze Ivanic posto prethodno napominje da su mu poreklo i ugledna gradjanska porodica, iz koje potice, dali nesumnjivu gradju za fikcionalizaciju krajisko-hrvatskih odnosa u romanu "Timor mortis" ili gradjanskog rata u BiH u romanu "Ubistvo s predumisljajem". Slicno Selenicevom, odredjuje se i status Bore Cosica (Zagreb, 1932), Milke Zicine (Prvca, Slavonija, 1902), memoariste Dejana Medakovica (Zagreb, 1922)...

Podseca Ivanic (i to sire i izlaze) i da su zamasi nove srpske knjizevnosti poticali cesto s krajiskog tla (Orfelin, dolazak Dositeja Obradovica medju dalmatinske Srbe, Mrkaljeve ideje o jeziku, Solaricev filoloski i pesnicki rad, Matavulj, Veljko Milicevic, avangardisticki krug: Micic i njegov brat Branko Ve Poljanski, Desnica). Medju krajiskim Srbima sacuvale su se i dobile svoj vrhunski oblik kultne nacionalne teme/ideje, kosovski mit, paganska predanja i verovanja i jezik, pamteci ono isto sto su Srpski rjecnik i zbirke narodnih umotvorina Vuka Karadzica, kako kaze Ivanic, "samo potvrdili kao iskonsko dobro".

U oba slucaja vidljivo je ono sto Ivanic istice - da se knjizevni rad medju Srbima u Krajini rasprsivao najcesce prema kulturnim sredistima izvan rodnog tla, u dinamici ukupne nacionalne knjizevnosti i u geopoliticki uslovljenom kulturnoistorijskom kontekstu. Rana svest o nacionalnoj pripadnosti, jezicki kontinuitet, verska pripadnost, jaki folklorni koreni bili su, veli, cinioci povezivanja s drugim delovima srpskog naroda, uprkos drzavnim granicama izmedju ovih delova, koje su sve vise postajale kulturne i civilizacijske granice.

Seoba u proslost

Otuda je logican i zakljucak pisca ove studije da knjizevni rad krajiskih Srba nije nikada bio izolovana celina da bi stekao pokrajinski status, kakav ima, na primer, dubrovacka knjizevnost, ali da usled istorijskih okolnosti u kojima se taj deo naroda nasao moze da se zasebno izucava. I kad se vec pominje knjizevnost starog Dubrovnika, moze biti da ce "honorarne patriote", medju kojima jedno od vodecih mesta zauzima dekan Ivanicevog fakulteta Radmilo Marojevic, posebno zanimati kakav je njegov odnos prema tom knjizevnom nasledju. Kad obradjuje period realizma, Ivanic naglasava da se srpska knjizevnost i srpsko nacionalno osecanje u njemu prelivaju preko klasicnih krajiskih granica i mesaju s jakim prosrpskim strujama medju katolicima u Dalmaciji. Ali i dodaje da dubrovacki knjizevni krug, nezavisno od nacionalne orijentacije, za njega ostaje unekoliko zasebna zona i ne razmatra se u ovom izlaganju istorije knjizevnosti medju krajiskim Srbima.

Ovdasnji citalac bi, svakako, hteo da zna i kako Ivanic vidi polozaj srpske knjizevnosti u Hrvatskoj posle Drugog svetskog rata. Najkrace, opsti okvir njenog toka on sagledava u uslovima sve izrazitije kroatizacije. Ono malo iznudjene tolerancije topilo se kao sneg i taj period zavrsio je, kao sto znamo, izgonom srpskog naroda s teritorija na kojima je opstajao vekovima. Krajina je nestala s geopoliticke karte srpskog naroda i preselila se u proslost i jedino sto je od nje ostalo zivo jeste upravo knjizevna rec pisaca obuhvacenih ovom monografijom. I mali krug pisaca oko zagrebacke "Prosvjete", kao preostali zar s velikog knjizevnog ognjista krajiskih Srba.

SAVA DAUTOVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.