Kancelarija Visokog predstavnika za BiH (OHR) zatrazila je pocetkom prosle godine od entitetskih ministarstava obrazovanja da se "udzbenici jezika, knjizevnosti, istorije i geografije ociste "od mrznje i uvredljivih sadrzaja". Posto u BiH od pocetka rata postoje tri paralelna obrazovna sistema (srpski, bosnjacki i hrvatski), posao je zamisljen tako da jedni drugima pregledaju udzbenike na nivou ekspertskih timova, a ovi ce se nakon toga sastati i usaglasiti stavove i misljenja.
Posao revizije i uklanjanje uvredljivog materijala trebalo je da bude zavrsen do pocetka skolske 1998/99. godine. Kao okvirni rok bio je predvidjen 22. jun prosle godine. Eksperti su se sastali tek pocetkom avgusta u Neumu da bi, nakon visemjesecnog rada, objavili rezultate svojih istrazivanja. U zapisniku sa sastanka stoji da se "rad timova strucnjaka odvijao u atmosferi medjusobnog uvazavanja", ali da nije bilo moguce u potpunosti analizirati sve udzbenike za nastavne oblasti (1-4 razred osnovne skole) i nastavne predmete zbog toga sto je "odredjen dio udzbenika kasno razmijenjen". Racuna se da je najveci dio udzbenika pregledan i da je oko 70 posto posla obavljeno.
"Pregledani udzbenici ravrstani su u cetiri grupe: udzbenike bez uvredljivog sadrzaja, udzbenike u kojima je identifikovan uvredljiv sadrzaj ali su se eksperti usaglasili oko njegovog uklanjanja, udzbenici sa uvredljivim sadrzajem oko cijeg uklanjanja nije postignuta saglasnost i udzbenici sa uvredljivim sadrzajem koji se odnose na jednu stranu i koji su ostavljeni za dalju ekspertizu Nezavisnoj ekspertskoj grupi u cijem sastavu bi se nasli i predstavnici Savjeta Evrope, UNESKO-a i OHR", objasnjava rezultate susreta u Neumu dr Dragoljub Krneta, direktor Pedagoskog zavoda RS.
Krneta tvrdi da ni u jednom udzbeniku koji se koristi u RS nisu nadjeni uvredljivi sadrzaji i objasnjava to cinjenicom da se u obrazovnom sistemu RS koriste udzbenici iz SR Jugoslavije, koji su se, inace, do rata koristili u BiH. Ovu cinjenicu bosnjacka strana je uzela kao ozbiljan prigovor. Husein Serdarevic, clan ekspertskog tima Bosnjaka, smatra da je "neprihvatljivo koriscenje udzbenika iz drugih drzava u obrazovnom sistemu BiH". Prigovor se istovremeno odnosi i na Hrvate, koji takodje koriste udzbenike Republike Hrvatske. Srbi su prigovor odbacili, tvrdeci da je obrazovanje po Dejtonskom sporazumu u nadleznosti entiteta. Hrvati isto uporiste nalaze u Ustavu BiH i smatraju da je izbor obrazovnog sistema "u nadleznosti Zupanijskih ministarstava obrazovanja, nauke, kulture i sporta".
Bosnjaci su imali i nacelne primjedbe na vjeronauku u skolama i previse pravoslavlja u udzbenicima, ali i na interpretaciju nekih istorijskih cinjenica u dodacima udzbenicima jezika, knjizevnosti, poznavanja prirode i drustva, istorije i geografije. U ovim dodacima dopisane su udzbenicima iz Jugoslavije "ratne specificnosti" Republike Srpske, sto je na nekim mjestima umanjilo naucni i metodoloski nivo skolskog gradiva. Tako se u dodatku udzbeniku "Priroda i drustvo" navodi da je "RS drzava srpskog naroda u okviru BiH", da su "Hrvati i muslimani imali namjeru unistiti cjelokupan srpski narod", sto je sprijeceno "herojskom borbom naseg naroda". Objasnjavajuci ucenicima istorijsku genezu Srba u Bosni, autori pisu: "Osim Raske (Srbije) i Duklje (Crne Gore), Srbi koji su pre mnogo stoleca naselili prostor zapadno od reke Drine, stvorili su svoju drzavu Bosnu, koja ime dobi po srpskom plemenu Besi." Zatim: "Prvu srpsku drzavu u Bosni sa centrom u danasnjem Sarajevskom polju osnovao je pre vise od osam vekova Kulin-ban."
Dopisana srpska strana istorije ne zaobilazi noviju istoriju. Drugi svjetski rat i NOB daju se kroz prizmu cetnicko-partizanskog pomirenja, pa se kaze: "U prvoj ratnoj godini ustanici su se borili zajednicki. Kasnije su se podelili na cetnike i partizane. Oni ustanici koji su ostali u svojim mestima da brane svoje kuce i srpsku nejac nazvani su cetnicima..." Poraz fasizma dobio je u dodatku i jedno novo tumacenje: "Posto za svoje zlocine nisu kaznjeni (ustaski zlocinci, pr.a.) potomci hrvatskih i muslimanskih zlocinaca iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sveta, poceli su 1992. godine jos jedan rat protiv srpskog naroda..." Za pisce bosnjacke istorije, s druge strane, Drugi svjetski rat je jos jedan srpski genocid nad Bosnjacima.
Pisci "Historije" za 6. razred osnovne skole u Federaciji BiH (Enes Pelidija i Fahrudin Isakovic) za Sarajevsku kotlinu, koja je po Srbima centar srpske drzave, kazu da ce "odigrati zapazenu ulogu u kasnijem uoblicavanju srednjevijekovne bosanske drzave" i posebno poglavlje poklanjaju "Bosni za Tvrtka I". Za njih je sirenje Tvrtkove drzave na Sandzak "dokaz da je on bio u sastavu Bosne znatno prije propasti srednjevijekovne bosanske drzave, sto govori o istorijskoj povezanosti tih krajeva sa Bosnom". Ne spominje se da je Tvrtko osvojio i Dalmaciju i dio Hrvatske i da se prozvao "kraljem Raske, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja".
Autori ovog udzbenika otisli su korak dalje u dokazivanju ishodista bosnjastva u srednjem vijeku. Po njima je Banjalucki boj "prva stranica bosnjacke samosvijesti" pa se ucenicima servira "naucna istina": "Bojem pod Banjalukom 1737. godine bosanski muslimani ili Bosnjaci rodjeni su kao narod ili moderna nacija" (str. 137). Tako je po modernoj istoriografiji Banjaluka rodni grad i ishodiste "moderne nacije".
Iza ovih otkrica slijedi poglavlje "Genocid i devastacije nad Bosnjacima" u kome se tvrdi da je prvi genocid nad Bosnjacima izvrsen 1689. godine, kada je austrijska vojska osvojila Liku i Krbavu (Veliki becki rat). Doslovno: "To je bio prvi od brojnih genocida nad Bosnjacima zbog njihove vjere. Smatra se da je nad Bosnjacima u narednim stoljecima (do sada) izvrseno jos devet genocida."
"Drugi svjetski rat se osnovcima prikazuje kao procentualno najvece stradanje Muslimana u borbi protiv fasizma, a poslijeratni period kao ukidanje njihovih vjerskih prava. Sve ove teze razradjuju se u udzbenicima istorije za srednje skole" kaze Ranko Pejic, clan ekspertskog tima RS za istoriju. Kao najdrasticniji primjer mrznje i uvredljivosti Pejic navodi udzbenik "Poznavanje drustva" za 4. razred osnovne skole u kome se pod odrednicom "Nasa domovina" donose fotografije ubijenih sa potpisom "srpsko-crnogorski i cetnicki zlocini". Na strani 20, uz tekst "Cetnici i ustase rame uz rame protiv Bosnjaka" stoji fotografija bebe sa amputiranom nogom i potpisom "Beba-zrtva agresorskih zlocinaca". Tu je i cuvena fotografija ITN-ovog reportera Peni Marsal, koja je fotografisala jednog neuhranjenog muskarca ispred ograde stovarista u Trnopolju, odaslana u svijet kao slika mucenja u srpskim logorima. Opisujuci "cetnicka ubijanja" autor navodi da su stanovnici citavih sela zatvarani u dzamije, skole i druge zatvorene prostore i paljeni. "U jednom satu", kaze se, "nestajale su stotine, pa i hiljade ljudi." Pejic kaze da je postignuta saglasnost da se ovaj udzbenik povuce iz nastavnog programa.
Prema udzbeniku za 7. razred (Ibrahim Tepic i Fahrudin Isakovic), u poglavlju "Bune i ustanci Srba", domaca gradjanska klasa nastala je jacanjem trgovine sa Austrijom i naziva se "marvena burzoazija", a uz ime Karadjordja Petrovica ne stoji da je "ugledni trgovac i vodja Prvog srpskog ustanka", kako se to do sada ucilo, nego "hajduk" (str. 30). Opisujuci ustanke, autori navode da su "ustanici jasno pokazali da zele eliminisati muslimane... zatiruci ostatke njihove kulture". Ne govori se o otporu Turcima u Grckoj i Albaniji i o pljacki i osvetama Muslimana poslije sloma ustanka.
Posebna jedinica u ovom udzbeniku posvecena je bosnjastvu (str. 98). Prema autorima, ideja o integralnom bosnjastvu provodila se od vremena Omer-pase Latasa: "Ona se temelji na tvrdnji da postoji jedan bosanski narod, koji, iako vezan za osmansku drzavu, posjeduje svoje narodne osobenosti, genetski i historijski vezane za Bosnu." Posebno poglavlje posveceno je i "progonu muslimanskog stanovnistva" (str. 126). Autori tvrde da su Srbi i Crnogorci, suprotno odredbama Berlinskog ugovora (1878) "likvidirali i protjerivali muslimansko stanovnistvo sa svojih teritorija", te da su nad muslimanima vrseni "masovni zlocini, progoni, ubijanja i pokrstavanja". I dalje: "Samo u Plavu i Gusinju, gdje su muslimani cinili 82 posto stanovnistva, Crnogorci su pogubili oko 800 muslimana, a po priznanju samog prote Sekularca, nasilno je u Gusinju pokrsteno oko 12 hiljada pripadnika islamske vjeroispovijesti". Kao zakljucak svemu: "Time je dugorocno odredjena vjerska i nacionalna politika Srbije i Crne Gore".
Posto su "dokazali" da su Muslimani bili osnovni nosioci bosanske posebnosti za vrijeme osmanlijske vladavine, autori u poglavlju "BiH za vrijeme Austro Ugarske" dokazuju kako su oni i tada drzani za najdrzavotvorniji narod, pozivajuci se na Benjamina Kalaja, koji je "zato uveo u upotrebu bosnjacku naciju. To je obiljezeno uvodjenjem bosanske zastave, grba i bosnjackog jezika" (str. 132).
U udzbeniku "Historije" za 8. razred sastavljaci (E. Imamovic, M. Pelesic, M. Ganibegovic) u uvodu objasnjavaju kako je ovaj period istorije (1914-1992) "pokusaj dijeljenja BiH i unistenja Bosnjaka Muslimana znatno ranije od izbijanja srpsko-crnogorske agresije". Za Prvi svjetski rat autori pisu da su ga "izazvali srpski nacionalisti 28. juna 1914. godine u Sarajevu". Naravno, ne pominje se da su u Mladoj Bosni bili i Muslimani (Mustafa Golubic i Djulaga Bukovac) i Hrvat (Dragutin Mraz). Prvih deset godina od stvaranja Kraljevine SHS autori predstavljaju kao "stradanje Muslimana u BiH i Sandzaku" (str. 51-55), a "Vidovdanski ustav kao priznanje teritorijalne cjelovitosti BiH, ciji drzavno-teritorijalni kontinuitet postoji od srednjeg vijeka". Za ovaj udzbenik Pejic kaze da je potpuno neprihvatljiv, ali saglasnosti oko njegovog povlacenja nije bilo.
Najzesca sporenja medju ekspertima u grupi za istoriju vodila su se oko kvalifikacije poslednjeg rata. Srbi su smatrali da su kvalifikacije rata u udzbenicima Federacije BiH kao cina 'brutalne, barbarske agresije, i sl.' uvredljiv i jednostran pristup, dok su bosnjacka i hrvatska strana smatrale da su neprihvatljive kvalifikacije u udzbenicima RS da je rat bio 'vjerski, nacionalni i gradjanski'. Spor nije rijesen, ali su se cula misljenja da uzroke i kvalifikacije rata treba prepustiti kompetentnim ekspertima i vremenskoj distanci.
U hrvatskim udzbenicima rat u Hrvatskoj kvalifikuje se kao "teroristicke aktivnosti ekstremista srpske manjine, uz surove barbarske napade nerazmjerno premocne jugoslavenske armije". U istom udzbeniku ("Zemljopis" za 4. razred gimnazije, str. 40) rat u BiH je "agresija i zajednicka obrana Hrvata i Muslimana".
Politicki zadaci pred autorima udzbenika doveli su do mnogih metodoloskih nedoslednosti. Najbolji primjer su udzbenici geografije u kojima se cesto preplicu geografija i istorija, otkrivajuci kao pedagoski zadatak namjeru da se djeci sa prvim casovima pokaze istorijski kontinuitet bosanske drzavnosti. Udzbenik geografije za 4. razred gimnazije pocinje lekcijom o praistorijskim Bosancima: "Elementi drzavnosti na prostoru BiH stari su preko 3.000 godina." U istom udzbeniku slave se AVNOJ, ZAVNOBiH i priznanje BiH od 6. aprila 1992. godine kao "obnavljanje drzavnosti BiH". Istorijsko dokazivanje drzavnosti stalno prati "argumentacija" o njenom negiranju. Tako su Bosni u povlacenju granica republika bivse Jugoslavije oteti morska granica kod Sutorine (Herceg Novi) i dio teritorije kod Rudog i Grahova.
"Obuzetost 'istorijskom samobitnoscu' cesto prerasta u grotesku", kaze mr Cedo Crnogorac, clan ekspertske grupe za geografiju. Kao primjer navodi pisanje da turizam u BiH nastaje u srednjem vijeku kao vjerski turizam. Prvi turisti su, naravno, "razni heretici" kao hodocasnici. Ili, objasnjavanje nacionalne i vjerske strukture stanovnistva BiH tvrdnjom da "na teritoriji BiH zive Bosnjaci muslimani, Bosanci-katolici Hrvati i Bosanci pravoslavci Srbi, te drugi Bosanci raznih vjera i nacija". U prilozenoj tabeli stanovnistva, prema navodnom izjasnjavanju o nacionalnoj pripadnosti po popisu 1991. godine, u BiH je bilo 50 nacionalnosti. Medju njima ima sest vrsta Srba: Srbi, Srbi-Jugosloveni, Jugosloveni-Srbi, Srbi-Crnogorci, Srbi-Hrvati i Srbi-Bosanci (str. 63-64).
Svetozar Licina, clan ekspertskog tima RS za knjizevnost, kaze da je za Srbe sporan pojam "bosanski jezik". "Mi ne osporavamo da Bosnjaci mogu imati svoj jezik ako to zele. On se moze zvati samo bosnjacki, a nikako bosanski. To nije jezik Srba", kaze Licina. Napominje da se prvobitno insistiralo na pojmu "bosnjacki", da bi se u poslednje vreme preslo na "bosanski", koji bi trebao biti jezik sva tri naroda u BiH. Licina ovaj politicki "izum" pripisuje Muhamedu Filipovicu Tunji.
Nista manja sporenja nisu medju ekspertima za knjizevnost. Bosnjaci Srbima prigovaraju da nisu u lektiru uvrstili njihove nacionalne knjizevne velicine, a Srbi njima da su uvrstili previse persijske, turske i "istocnjacke" literature i mnogo "svojih" autora bez literarno-estetske vrijednosti. Kao primjere, navode Muhameda Nerkesi Es-Saraji, Seida Vehaba Ilhamiju i Dervis-pasu Bajezidagica, cijim pjesmama pocinje poglavlje "Lirika" u "Citanci" za 8. razred. Medju liricarima nema nijednog pisca Srbina, a u cijelom udzbeniku zastupljeni su samo Risto Trifkovic i Nenad Radanovic, koji je, inace, autor bosnjacke citanke za 6. razred.
U "Citanci" za 3. razred gimnazije poglavlje o knjizevnosti naroda BiH pocinje sa bosnjackom knjizevnoscu, za koju se kaze da je "pisana na bosanskom jeziku i cirilickom pismu i na jezicima i pismima orijentalnih naroda". Srpska knjizevnost predstavljena je Ducicem, Kocicem, Santicem i Svetozarom Corovicem. Ducic i Kocic nisu predstavljeni izborom i dobili su po pola stranice. Santic je "nedovoljno obrazovani zavicajni pjesnik (zavrsio trgovacku skolu)", koji se "dosta oslonio na sevdalinku", predstavljen je sa "Eminom" i pjesmama "Pretpraznicko vece" i "Vece na skolju", a Corovic prozom "Ahmet-aga". Ducic se, sa Borom Stankovicem, pojavljuje i kao predstavnik srpske moderne pjesmom "Jablanovi". Za knjigu eseja "Blago cara Radovana" kaze se da je knjiga aforizama.
Bosnjacku modernu predstavljaju Musa Cazim Catic i do sada nepoznati Avdo Karabegovic Hasanbegov i Abdurezak Hivzi Bjelevac. Svjetsku knjizevnost izmedju dva rata, pored Kafke, Apolinera i Foknera, predstavljaju egipatski pisac Taha Husein i turski pisac Jakub Kadri Karaosmanoglu. Juznoslovensku knjizevnost u istom periodu predstavljaju Krleza, Ujevic, Ivan Goran Kovacic, Crnjanski i Rastko Petrovic, a bosanskohercegovacku Hamza Humo, Ahmed Muradbegovic, Hasan Kikic, Enver Colakovic, Salih Alic, Alija Nametak, Zija Dizdarevic, Ivo Andric, Borivoje Jevtic, Marko Markovic, Novak Simic, Antun Branko Simic, Nikola Sop, Zvonimir Subic i Isak Samokovlija. Za Jevtica, dramaturga sarajevskog pozorista, i Markovica, za koga se navodi da je "autor dvaju vrlo zapazenih zbirki pripovijedaka", prvi put cuju i oni koji prate knjizevnu publicistiku.
Skromno predstavljanje Mese Selimovica uz odlomak iz "Dervisa" (Citanka za 4. razred gimnazije) zavrsava se "podsecanjem" da je "Selimovicev kraj zivota i vrijeme nakon smrti pratila velikosrpska upotreba njegovog zivota i djela". On je, kaze se, "jedan od onih svojatanih bosnjackih pisaca, u cemu se islo do krajnjeg antiintelektualnog neukusa" (str. 53).
Licina tvrdi da je u pregledanim citankama i udzbenicima gramatike pronadjeno mnogo mrznje i netrpeljivosti i kod Bosnjaka i kod Hrvata. Kao primer pokazuje zadatak na temu "Bacaca u jame ne moze usfaliti na ovim prostorima" posle odlomka Kovaciceve poeme "Jama" (str. 337). Uz biografske podatke o Irfanu Horozovicu stoji da je iz Banjaluke pobjegao od "srpske fasisticke vlasti", a Mirko Kovac iz Beograda "od nacikomunistickog rezima S. Milosevica".
"Bosnjacima smeta ekavica. Smetaju im odredjeni tekstovi, ne zbog uvreda, nego sto su nastali u vremenu kad se spominju Turci. Smeta im sto imamo u programu epske pjesme "Pocetak bune protiv dahija" i "Oranje Kraljevica Marka", ili sto smo uvrstili Andricevu "Pricu o kmetu Simanu", koja njih, toboze, duboko vrijedja", objasnjava nesporazume Licina. Podsjecanja radi, kmet Siman je sa dolaskom Austrije u Bosnu (1878) odbio da svom agi Ibragi Kolaru preda polovinu uroda sljive (hak), rekavsi mu: "Cetiri stotine godina ste vi jahali nas, sad cemo cetiri stotine godina mi vas, a poslije cemo se razgovarati ko ce koga jahati za onih trecih cetiri stotine godina." Radnja pripovijetke odvija se u Svrakinom Selu povise Sarajeva, sto se, po svoj prilici, dovodi u kontekst poslednjeg rata.
Licina kao primjer navodi neraspolozenje prema Andricu, koji je predstavljen odlomkom iz pripovijetke "Most na Zepi" i za koga u "Biljesci o piscu" pise da je "opterecen forsiranom 'turkofobijom', kosovskim (srpskim) kompleksom, historijom skinutom sa gusala... i opterecenik razlicitim naslijedjenim ili forsiranim zabludama". Neskriveni cinizam priredjivaca slijedi iz kvalifikacije Andricevog knjizevnog djela, za koje se kaze da je "po svom svijetu i politickim implikacijama i recepcijama u razlicitim vremenima i prostorima kontroverzno", i zivotopisa pisca, koji je "kao mladi 'hrvatski grudobolnik', kako je samog sebe nazivao u jednom vapaju za novcanu pomoc, bio stipendist Hrvatskog kulturnog drustva "Napredak", a nakon svrsetka Prvog svjetskog rata potpuno se stavlja u sluzbu srpske kulture i diplomatije".
U "Citanci" za 3. razred gimnazije Andric se predstavlja i poglavljem "Demistifikacija Andricevog djela", u kome se, uz pomoc citata Vasilija Kalezica i Nikole Milosevica, objasnjava kako je Andric "covjek sa snaznom i dubokom potrebom da se skriva", covjek koji je cijelog zivota "na licu nosio neku vrstu maske" i "bezrezervno radio u korist srpske nacionalne ideologije jugoslovenstva" (str. 423).
Dvanaest stranica izvjestaja sa neumskog sastanka eksperata sadrzi mnostvo spornih sadrzaja oko kojih nije bilo saglasnosti. Sporni saldo bice mnogo veci kada se pregleda i ostatak, uglavnom srednjoskolskih udzbenika. Razlozi sporenja pokazuju da je pedagogija mrznje duboko utkana u skolsko gradivo i da je multikulturalna BiH razbijena upravo tamo gdje se mogla graditi.
Kako izgleda - posle automobilskih tablica, pasosa, grba, himne i medijskog spektra, Srbima, Bosnjacima i Hrvatima u BiH ce i istoriju pisati i objasnjavati stranci posredstvom jos jedne "nezavisne komisije".
BRANKO PERIC
Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.