2514, mart 4 1999

NEDELJNIK

KRAH JEDNE REFORME

Rezimski listovi pisu, sturo, da je pocela nastava na Filoloskom fakultetu u Beogradu. Ne kazu da je u toj visokoskolskoj ustanovi okoncana katastrofalna uprava. Cute o tome da je ukinuta njena rusilacka reforma, da su otpusteni profesori vraceni u nastavu, da je zavrsen strajk studenata.

Po kratkoci ove vesti u rezimskim listovima citalac ce zakljuciti da je sve vaznije od burnih desavanja na Filoloskom fakultetu: i zbivanja na Petnaestoj kobasicijadi u Turiji, i kontroverzno istrazivanje o padu imuniteta pacova, i saopstenje nekakve sekcije jedne od nekadasnjih udarnih partizanskih brigada.

Listovi koji sebe nazivaju nezavisnim pisu da je novi dekan Filoloskog fakulteta, orijentalista Rade Bozovic, ispunio sve zahteve studenata i nastavnika: ukinuo sporni Statut i vratio u nastavu osam profesora koje je otpustio njegov prethodnik, rusista Radmilo Marojevic.

U jednom od tih nezavisnih listova pise da je asistent Aleksandar Loma ovako prokomentarisao rasplet visemesecne drame: "Dobar korak unazad!" Drugi list, u naslovu opsirnog teksta, saopstava: Studenti pobedili drzavu.

U stvari, nisu studenti pobedili drzavu nego jednu bahatu i neodgovornu vlast.

Ta vlast je dozvolila da razmahani profesor Marojevic, uzdanica Srpske radikalne stranke, dogadjaje na Filoloskom fakultetu upadljivo priblizi najrdjavijim primerima iz istorije visokog skolstva.

Sta je radio ministar prosvete Jovo Todorovic, dok je Radmilo Marojevic zurio u poraz? Cutao je, dajuci podrsku i namerama i zurbi.

Ministar, koji bi morao biti akribist, jer sedi na Dositejevoj stolici, verovatno nije citao knjige koje bi ga mogle i morale uplasiti.

Da ih je citao, ministar bi video kako je pocetkom tridesetih godina ovoga veka u Nemackoj izveden udar na institucije u kojima su delovale iskrene pristalice demokratije. I zaustavio bi reformu koja daje razloga kriticarima da obracun sa grupom profesora beogradskog Filoloskog fakulteta uporede sa obracunom nekadasnje nemacke vlasti sa Odeljenjem za knjizevnost Pruske akademije i sa celom Akademijom.

Rukopisi ne gore, govorio je Bulgakov, i jamacno nece izgoreti ni svedocanstvo o Marojevicevoj reformi, o ukidanju stare i veoma ugledne Katedre za opstu knjizevnost sa teorijom knjizevnosti, o izgonu iz nastave osam profesora nesumnjivo vaznog dela i nesumnjive demokratske usmerenosti.

Marojevic, koji ù kazu ù odlazi na moskovski Lomonosov, moze i na ruskom i na srpskom objasnjavati da je imao dobre namere. Moze dokazivati, i biti u pravu u tom dokazivanju, da je za svoje korake imao uporista u zakonu. Ali se mora pitati, ako je snabdeven otreznjujucom sumnjom, hoce li mu istorija poverovati. I kako ce sam izgledati u istoriji, u buducnosti.

Marojevic je kljucni akter slucaja u kome se desilo mnogo steta za Univerzitet, za naciju i drzavu.

Uzalud je potroseno vreme koje se moglo upotrebiti za korisno cinjenje.

Izgubljena je nezamislivo velika energija, stracena u dokazivanju da su dva i dva uvek cetiri.

Potvrdjeno je, na slucaju Filoloskog fakulteta, verovanje da je danasnja Srbija nedemokratska zemlja. I slucaj Filoloskog fakulteta posluzio je za uverljiva ocrnjivanja Srbije i Jugoslavije.

Sada izvesni komentatori govore da je Marojevic pazljivo izabran i upotrebljen u neproglasenom ratu levice i desnice. Navodno, socijalisti su se radovali njegovim potezima, jer su bili riskantni, jer su mogli kompromitovati radikale. I jos: rektor Univerziteta, levicar Jagos Puric, kazu ti komentatori, mesecima je cutao i pustao Marojevica da tone u svoju reformu.

Ne mogu biti ubedljive ove tvrdnje, ne mogu biti do kraja istinite. Ako bi takve bile, trebalo bi kazati da je Srbija zemlja u kojoj mali politicki interes moze da ugrozi sve nacionalne i drzavne ciljeve.

Ovo bi bilo verovatnije tumacenje:

Srpski politicari, pre odlucivanja, vecinom ne broje ni do dva, a kamoli do deset. Seku pre merenja. Odbacuju iz inata, prihvataju iz moranja. Ukidaju, pa onda raspravljaju o mogucim posledicama ukidanja. Usvajaju ne zato sto usvajanje nalaze politicka mudrost nego stoga sto im se tako svidja.

Umerenim optimistima ostaje nada da ce bolja manjina jednog dana postati vecina. Dotle cemo, ne daj boze, videti mozda jos koju reformu, slicnu Marojevicevoj. Zasto? ù upitace veliki optimisti. Zato sto Srbima tudje rdjavo iskustvo nikad nije pomoglo, a sopstvena rado zaboravljaju.

Milo Gligorijevic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.