2517, mart 25 1999

PREMIJERE: "NOZ"

BALKANSKA PRAVILA

Sta o filmu kaze reditelj i jedan od scenarista Miroslav Lekic

I tako, bi premijera "Noza", filma Miroslava Lekica po romanu Vuka Draskovica. Premijera, ali ne kao svaka druga. Rec je najpre o knjizi koja je svojevremeno, 1982. godine, bila oznacena kao direktan udar na milo nam bratstvo i jedinstvo da bismo, samo deceniju kasnije, sve te krvave slike "Noza" imali i uzivo, tokom godina rata u Bosni i Hercegovini, a posle je, posle je vec postala bestseler, svakako omiljeno stivo mnogih vatrenih sledbenika njenog autora koji upravo doseze svoje zvezdane politicke visine.

Bila je, potom, to i premijera filma o korenima balkanske klanice, tempirana bas u trenucima kada nas samo dani, pa i sati mozda, dele od bombardovanja koje bi trebalo, smatra nadmeni Zapad, da stavi poslednju tacku na sukobe u ovom delu sveta. Po jos necemu je osobena bila ta noc: prvi put se, posle sopstvene zatocenicke agonije, tada pred publikom pojavio Zarko Lausevic i docekao ono u sta je, verovatno, i sam malo verovao. Da opet ima film i da u njemu igra glavnu ulogu a gledaoci ga pozdravljaju ovacijama.

Doslo je, inace, mnogo sveta na tu premijeru, nekog sveta kojeg inace u takvim prilikama ne srecete te je tako, recimo, Studio B, gradska televizija koja prati svaki mig Draskovica i saboraca, svoju tvrdnju o velikom prisustvu uglednih licnosti naseg javnog i kulturnog zivota ilustrovala snimkom lepe i nasmejane Ksenije Pajcin dok su, bas u tim minutima nekako, dvorani padali leci na kojima se vidi srecna porodica (Sloba i Mira drze u narucju svoju decu, Vuka i Seselja), ona mala slatka ujdurma iz radionice nekadasnjeg koalicionog partnera. Vecina novinara koji prate film mogla je samo da sanja tu premijeru posto su za njih, kao nuzno zlo, bile priredjene posebne projekcije "Noza", doduse u sjajnom "Takvudu". S novom (gradskom) vlascu i novi ljudi, pa mnogobrojna rodbina i prijatelji: ukratko, nova pravila ponasanja. Aveti proslosti

Toliko o dogadjaju. O filmu, srecom, sve najlepse. Trebalo je, odista, izvuci zivu glavu iz jednog tako teskog i ambicioznog projekta kakav jeste bio ekranizacija "Noza": vise tokova price, bogata slojevitost, veliki vremenski period koji ona pokriva, citav niz likova i izukrstanih sudbina, kolektivna i individualna tragedija kao veciti usud nacionalne i verske mrznje. Uz jednu malu izmenu, film pocinje zapravo kao i roman, masakrom srpske porodice u jednom hercegovackom selu na Bozic 1942. godine, ali se, prevalivsi dugi put sukoba i osvete, a pre svega jedne velike i do kraja neostvarene ljubavi koja neodoljivo podseca na balkansku varijantu Romea i Julije, proteze sve do 1993. godine, dakle do rata u kome, a to su i poslednji prizori filma, uz ono malo zivih samo jos aveti proslosti teturaju po golom hercegovackom kamenu.

Miroslav Lekic, reditelj i jedan od scenarista filma, znaci prvi kome bi trebalo uputiti kritike (da film opterecuje duzinom, narocito u drugom delu) ali i pohvale koje nisu male (cvrsta struktura, iznijansirani likovi i odnosi, odlicno izbalansirani totali s krupnim planovima, najzad i njegovo blagotvorno dejstvo) ostaje u ovim danima prenaglasenog publiciteta "Noza" nekako covek iz senke a i inace jedva poznat siroj javnosti. Dosad je snimio filmove "Dogodilo se na danasnji dan", "Bolje od bekstva" i "Povratak lopova". Razgovor pocinjemo od romana, prirodno: "Citao sam tu knjigu davno, u vreme kada se pojavila, ali moram reci da mi tada nije delovala nimalo filmicno. Kada mi je, medjutim, ponudjena rezija, bas nekako u ovo doba prosle godine, ponovo sam uzeo taj roman u ruke, ali sa svescu o svim etiketama koje je on u medjuvremenu stekao: da je to stivo bilo maltene povod za rat u Bosni potpalivsi ogromnu kolicinu negativnih strasti, kvalifikovan je cak i kao jedan od sukrivaca. Citajuci ga iznova, a posle svega sto nam se desilo, ja sam odjednom, ali zaista odjednom, bio zatecen njegovom izrazito jakom antiratnom porukom. Necim sto ranije, jednostavno, nisam sagledao. Zapanjujuce je zaista da 1982. godine, kada je knjiga izdata, mi uopste nismo imali ni ociju ni sluha da naslutimo a kamoli prepoznamo ono sto je 'Noz' tada jasno nagovestavao da ce se neminovno ponoviti. Osim toga, ja sam u romanu tek sada, pripremajuci se za film, video jednu beskrajno uzbudljivu ljubavnu pricu kroz koju se moze artikulisati gotovo sve drugo sto 'Noz' nudi a kao reditelju, koji voli zanr melodrame, to mi je mnogo znacilo i, u stvari, konacno opredelilo za projekt."

Od samog pocetka Lekic i koscenarista Igor Bojovic smatrali su da film mora imati epilog u poslednjem bosanskom ratu cime su se, jasno, usudili da dopisuju Vuka Draskovica: "Posto je pisac ziv, trebalo ga je konsultovati i s njim oko toga postici dogovor. I u tom, i u svakom drugom pogledu, tokom, recimo, samog snimanja, Vuk se zaista ponasao krajnje konstruktivno i prijateljski. Ostavljao nas je naprosto da radimo svoj posao, uz poneki savet ili sugestiju. Prihvatio je, primera radi, da daleko vise razvijemo ljubavnu pricu izmedju Milice i Alije nego sto se on njom bavio u knjizi. Ja sam insistirao da upravo nju imam negde u prvom planu po, ajmo reci, onom isprobanom, holivudskom receptu da tragedija tako najbolje funkcionise. Naravno i da smo se, pisuci scenario, sudarali s tako mnogo linija i stranputica koje taj roman raskosno sadrzi, bar nekoliko tih linija su glatko filmovi za sebe. Sve njih je trebalo cvrsto povezati u novu pricu podredjenu zahtevima medija kakav je film. To su zaista bili veliki i opasni problemi iz kojih smo, nadam se, casno izasli." Poklonjena scenografija

"Noz" je, inace, sniman na nizu lokacija (Prizren, Bileca, Trebinje, Beograd) koji su, uglavnom svi, morali da docaraju Bosnu, narocito Sarajevo. U produkcionom pogledu deluje bogato iz cega se moze zakljuciti da je novca bilo dovoljno: "Da, film zaista izgleda bogatije nego sto je u njega, zaista, ulozeno para. Tu se, jednostavno, radilo o nekim srecnim okolnostima: imali smo, kao prvo, to fascinantno Trebinje i celu njegovu okolinu kao, prakticno, besplatan a savrsen scenografski prostor. Imali, nazalost, i tolika razrusena sela, opet kao na dlanu a neophodnih filmu. Mi smo ih dobili na poklon. Jer, da se takvi objekti grade, to bi onda bitno povecalo troskove. Moram nesto jos da dodam: prvi put sam se sada, snimajuci 'Noz', odista nasao u poziciji reditelja. Bio neko ko brine iskljucivo o svom poslu posto se sa svim drugim stvarima, posebno finansijskim, borio producent Bojan Maljevic. Omogucio mi je i sasvim dovoljno trake, hocu reci da neka bitna ogranicenja, koja ovde gotovo obavezno postoje dok snimate film, nisam osecao."

Iz glumackog ugla, "Noz" ima nepogresivu podelu sto je izvesno jedan od njegovih glavnih aduta. Tu se zaista, i to od prvih scena (briljantni Bata Zivojinovic i Slobodan Custic), do poslednjih (izvanredan Svetozar Cvetkovic) ne zna ko je bolji: Aleksandar Bercek, Ljiljana Blagojevic, Nikola Kojo, Petar Bozovic. Sa zadatkom se izborila i mlada Bojana Maljevic kojoj je, vidimo, tata kupio film, a odlicni su i svi drugi glumci (Mira Banjac, Miodrag Krivokapic, Nenad Jezdic, Dragan Nikolic, Vojin Cetkovic). Jasno, "Noz" je pre svega film Zarka Lausevica. S Lausevicem je Miroslav Lekic do sada snimio tri filma, oni su stari prijatelji. Kako su se kockice ovoga puta slozile: "Mislim da se i njemu i meni dogodilo nesto sto pomalo lici na bajku. Mesec i po dana po njegovom izlasku iz zatvora meni je ponudjen ovaj film. Prosto neverovatno, ali to se nama desilo kao neki mali bozji dar. Nisam imao dilema da je Zarko idealan za ulogu Alije Osmanovica iako je po godinama nesto stariji od tog lika u knjizi, bas kao sto nisam sumnjao da ce biti u najboljoj formi. Jednostavno smo nastavili tamo gde smo nekada stali. Nas dvojica i inace imamo veoma dobar odnos na snimanju. Zarko voli da ucestvuje u svakom delu posla i ja ga postujem kao jednog od stvaralaca filma, za mene on nije samo glumac. Tako je bilo i sada. Uopste, citava ta velika ekipa je odlicno saradjivala i sjajno se drzala tokom celog snimanja sto je svakom reditelju uvek bitno." Model prastanja

Ovih dana ekipa "Noza" putuje Jugoslavijom i Republikom Srpskom jer jedva da ima grada u kome se taj film ne prikazuje. Da ga svi vide, i to odmah, posto se racuna na veliko interesovanje ali i na ono drugo: ne znamo u ovom casu sta nam vreme donosi. Sto pre, dakle, da se preduhitri, ako moze, zlokobna stvarnost. Lako je mogucna i crna paralela: u bioskopima i zivotu ista prica o umiranju. Zar strasno ne prete, zar gledati u bioskopu ono sto te mozda ceka cim iz njega izadjes? Nekako u samoodbrani, reditelj kaze: "Znam, nije jednostavno otici i gledati nesto iz cega si zeleo da pobegnes. Ali ima nesto sto smo pokusali ovim filmom i u tome, cini mi se, uspeli. Da unutar celog tog sklopa mucnine i tezine otvorimo prostor i lepim, plemenitim emocijama. Da pokazemo kako mrznja nije jedina osobenost ovog prostora i da ima jos ljudi koji znaju da vole. Tu negde, verujem, nas film pobedjuje. Uzdrma makar onaj autizam u kome smo vec toliko dugo da smo zabili glave u pesak i to pretvorili u normalan oblik zivljenja. Pored toga, ja se nadam da film nagoni i na razmisljanje o nekakvom modelu prastanja. Nastojali smo da ispricamo, u stvari, pricu o tom zatvorenom krugu osvete koji lako od zrtve pravi zlocinca a uzroci lako postaju posledice."

O buducnosti filma "Noz" moze se govoriti kao i o svemu drugom: bice sta ce biti. Nove sankcije bi ga izvesno zaustavile. Otuda se daleko vise racuna sa, recimo, filmskim festivalom u Moskvi nego onima po Evropi (iako je san o Kanu neunistiv). Reditelj, pri tom, nema bojazan od toga da li ce inostrani gledalac razumeti njegov film, jos manje da je on, mogucno, vec uveliko zasicen krvavom balkanskom dramom. Ne, po njemu "Noz" moze samo tom gledaocu da pomogne u razumevanju korena nase drame, onom o cemu oni uglavnom pojma nemaju, a sto se zasicenosti tice, kratko kaze: "Pa, pogledajte, i danas, dok nam prete bombardovanjem, mi smo u najvecim svetskim medijima prisutni sa samo tri minuta u vestima."

JASMINA LEKIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.