2517, mart 25 1999

(nastavak sa prve strane)

BEOGRADJNI U SKLONISTIMA

PRORADIMO, KAD JE GUSTO

Posle prvih vazdusnih udara NATO snaga na Jugoslaviju pokazalo se da se Beogradjni sigurnije osecaju kod kuce, uz televizore, nego u vlaznim sklonistima

Prve bombe pale su i na Beograd, ali narod, uglavnom, nije hteo da sidje pod zemlju. Vele ljudi da ce biti vremena i za to. Cini im se da ovo NATO bombardovanje ni izdaleka nije tako strasno kao ono 1944. godine kada su nas saveznici oslobodili zasipajuci nas bombama vise nego sto su to ucinili Nemci kada su nas 1941. godine osvajali.

Sada su nam nekadasnji saveznici agresori, a pitanje je koliko su nam i onda bili saveznici iako smo, bar po recima otpravnika poslova ambasade SR Jugoslavije u Vasingtonu Nebojse Vujovica, tada (u Drugom svetskom ratu) spasili oko 700 njihovih pilota. Valjda nas zato sada njihovi sinovi bombarduju u ime demokratije i svetskog mira. Vazdusni napad

Prvi vazdusni napad kojim je u sredu oko osam sati uvece otpocela agresija NATO snaga na SR Jugoslaviju zatekao je neke Beogradjana u gradskom prevozu.

"Istog trenutka kada su sirene pocele da zavijaju zene su zavristale i pocele da placu. Vikale su mi da zaustavim autobus kako bi se spasile, a ja nisam hteo. Nesto sam se mislio. Ako stanem one ce, onako unezverene, poceti da trce na sve strane pa mi se neka od njih, ne daj boze, baci pod tockove. Tako ti ja nastavim da vozim", kaze Predrag Popovic, vozac autobusa.

Sve se zavrsilo tako sto je neko, dovoljno pribran, slagao da "nasi samo isprobavaju sirene" i autobus je u sredu oko 20 casova i 20 minuta nastavio ka naselju "Brace Jerkovic".

Normalno bi bilo da su Beogradjani sedeli u sklonistima dok je trajao vazdusni napad NATO aviona, ali malo je takvih bilo.

Pokazalo se da se ljudi sigurnije osecaju u svojim kucama pored televizora. Valjda im je bilo lakse uz saznanje da iz minuta u minut mogu da prate sta se dogadja. To im je ulivalo nakakvu sigurnost. Doduse, bili bi jos sigurniji da su sedeli u sklonistima u kojima su iste informacije mogli da cuju i na radio-prijemnicima. Pod uslovom da to nisu "atomska sklonista" kao, recimo, u naselju "Medakovic", u koje radio signal ne moze ni da prodre.

Medjutim, ni u ta moderna, "de luks" sklonista (u njima se nalaze i kreveti) stanari nerado silaze jer je pre nekoliko godina u jednoj od zgrada u ulici Borivoja Stevanovica predsednik kucnog saveta naredio da se zasvajsuje izlaz iz sklonista navodno zbog toga sto su se deca igrala i podizala gvozdeni poklopac.

"Ne bih ti ja sisla u podrum ni mrtva", kaze sedamdesettrogodisnja Vesna Jovicic objasnjavajuci da kakve je srece kuca bi joj se srusila na podrum i u njemu bi se ugusila pre nego sto bi je neko iskopao. U sklonistu

"Imam skloniste prva liga. Suvo ko barut", hvali se M. S. koji zivi u jednoj cetvorospratnici na Banovom brdu, dodajuci da je to u stvari podrum koji su starije stanarke pospremile, na vreme, kao sto je trebalo, nabaviti i benzin jer se od cetvrtka ujutro, kada je stupila na snagu odluka o racionalizaciji trosenja nafte i naftnih derivata, benzin ne toci privatnim licima.

Na vreme je trebalo pripremiti sklonista koja su, prema zvanicnim podacima Centra za uzbunjivanje i obavestavanje, "osposobljena za upotrebu".

Jedno od najvecih sklonista u gradu, koje se nalazi ispod Tasmajdanskog parka, tamo gde se za vreme Drugog svetskog rata nalazila komanda Vermahta, ne radi. Tako su nam rekli zaposleni u kompaniji "Frateli" koja se nalazi na svega nekoliko koraka od ulaza u skloniste. Medjutim, tih nekoliko koraka pokazalo se kao presudno, jer se iza nocnog kluba "Bus" nalazi nesto sto se zove "Kamenkova kuca". To "nesto" je odvojeno od ulice visokom ogradom i metalnom kapijom koja je u vreme vazdusnih napada NATO snaga u cetvrtak bila zakljucana. Upravo iza te kapije nalazi se ulaz u skloniste iz koga, naravno, niko nije izasao u cetvrtak u 12 casova, kad su se ponovo oglasile sirene da bi oznacile kraj vazdusnog napada.

Po propisima, sklonista ne smeju biti vidno obelezena kako se agresoru (tj. NATO snagama) ne bi otkrila njihova tacna lokacija. Ipak, razloga za takav strah, bar u Beogradu, ne bi trebalo da bude, jer su neka nasa sklonista tako dobro sakrivena da ih ni mi sami ne mozemo naci, a ako ih ipak nadjemo - ne umemo da ih prepoznamo cak ni kad udjemo u njih, jer to vise nisu sklonista nego teretane, skladista, prodavince, stamparije, nocni klubovi...

Mozda se to moze nazvati slucajnoscu, a mozda i ne, ali svi ljudi koje smo sreli u cetvrtak na putu od redakcije do tasmajdanskog sklonista (takvih slucajnih prolaznika bilo je dvadeset i osam) odgovorili su kako prethodnu noc nisu proveli u sklonistu i kako se ni ubuduce nece sakrivati. Takodje, niko od njih nema nameru da silazi u podrum, osim ako nije u pitanju kafic ili prodavnica ciji je ulaz ispod nivoa Svetogorske ulice (Ive Lole Ribara).

Medjutim, cinjenica je da su se ovakvi odgovori mogli ocekivati od ljudi koji su se setali ulicom dok je trajao vazdusni napad NATO snaga, ali moguce je da ima i nekakve istine u recima Marka Golubovica koji je rekao da nas Amerikanci ni nasta nece prisiliti ovom "tomahavk politikom" jer mi: "Proradimo, kad je gusto!"

L. Kujundzic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.