2518, april 1 1999

NEDELJNIK

RAZORENI RAZUM

Od pocetka brutalne agresije NATO-a na SR Jugoslaviju ovde se sistematski i precizno, uz pomoc najsavremenije tehnologije namenjene masovnoj destrukciji, ubijaju ljudi, razaraju gradovi i sela, unistava sve sto je ljudskom rukom stvoreno i zatire cak i prirodna osnova svakog zivota. Za ilustraciju te tvrdnje mogla bi, mozda, najbolje da posluzi cinjenica da je vise stotina hiljada stanovnika Beograda (Novog Beograda, Banovog Brda, Sremcice...), jedne od najvecih urbanih aglomeracija u ovom delu Evrope, u noci izmecu petka 26. i subote 27. marta u svojim sklonistima bilo zapahnuto otrovnim gasovima, ispustenim u atmosferu nakon brojnih uzastopnih eksplozija prouzrokovanih bombardovanjem ciljeva u samom gradu. Svi ti ljudi mogli bi se sada mirne duse smatrati valjanim potencijalnim svedocima na nekom buducem sudjenju za delo koje bi po svim standardnim kriterijumima bilo moguce kvalifikovati kao ratni zlocin protiv civilnog stanovnistva. Naravno, samo pod uslovom da ti ljudi zive u nekom svetu u kojem se postuju norme medjunarodnog prava, kao tekovina civilizacije i u kome se, zaista, bez etnickih predrasuda i diskriminacije, izvodi pred sud i pravedno sudi za ratne zlocine i zlocine protiv covecnosti.

Ali, od svega sto je do sada unisteno bombama NATO-a bacenim na SR Jugoslaviju bez sumnje najtragicnije posledice ostavice razaranje i ono malo preostale vere i nade u nadmoc ljudskog razuma, u smisao humanih vrednosti, pravde i morala. Zato nakon ovoga sto se vec dogodilo vise nista nece, i ocito ne moze, biti isto.

Dva puta do sada u ovom veku, posle velikih ratnih razaranja i masovnih klanica koje ce odneti milione ljudskih zivota, pre svega u Evropi, covecanstvo se ujedinjavalo i zaklinjalo na mir i proglasavalo silu i nasilje u medjunarodnim odnosima za sredstvo nedostojno ljudskog roda. A kada bi se tu i tamo povremeno jos lacao sile neki od preostalih diktatora i avanturista u svetu, onaj deo covecanstva koji sebe trenutno smatra jedinim bastinikom zapadne civilizacije, zurio bi da ga proglasi ludakom i da ga sprecava u opasnom naumu...

Kolektivnom odlukom lidera grupe ekonomski i tehnoloski najrazvijenijih zemalja danasnjeg sveta, i najmocnije vojne masinerije u svetu koja je ikada postojala, da se napadne i unisti jedna mala zemlja u Evropi, koja nikoga nije napala, i koja nijednu od proklamovanih normi u medjunarodnim odnosima nije prekrsila, sve je otislo u prah i pepeo: na samom kraju dvadesetog stoleca jos jednom su, ovog puta mozda i konacno, agresijom NATO-a na Jugoslaviju, razoreni sami temelji civilizovanog poretka u medjunarodnoj zajednici. Ujedinjene nacije i sve nekadasnje norme medjunarodnog prava otisle su bestraga. Istovremeno, ucinjen je i ocajnicki pokusaj da se definitivno zacementiraju osnove novog poretka zasnovanog na gruboj sili i neogranicenom pravu jaceg... Da se, u osvit novog stoleca, jednom zasvagda legalizuju primena nekontrolisane sile i nasilja u svetu.

Nacin na koji je nad Srbijom i Crnom Gorom sada primenjena sila cini gotovo bespredmetnim svaki pokusaj da se analiziraju toboznji argumenti vinovnika zlocina, njihove bestidne lazi i bezgranicni cinizam. Recimo, jugoslovenske snage reda na Kosovu optuzivane su sve vreme od samog pocetka krize da u borbi protiv albanskih terorista koriste "prekomernu silu". A onda se NATO svom silinom ostrvio na Jugoslaviju, angazujuci u toj akciji snage koje su - sudeci po broju i snazi ubojnih sredstava - barem dvadeset puta vece od onih kojim raspolazu branioci....

Dovoljno je prisetiti se i kako je sve pocelo: kada je pocinjen genocid nad stotinama hiljada Srba, koji su pod americkim kisobranom proterani iz Hrvatske, posto su Amerikanci prethodno opremili i obucili hrvatsku armiju za izvrsenje tog zlodela, malo je ko u Americi pustio suzu nad sudbinom tih ljudi. Vecina njih se i danas potuca od nemila do nedraga, i kao izbeglice dele zlu sudbinu svojih sunarodnika u Srbiji.

Kada se svojevremeno NATO avijacija obrusavala na Srbe u Bosni i Hercegovini, to je obrazlagano potrebom da se na taj nacin spreci da Srbi sa okolnih planina napadaju nevino stanovnistvo u Sarajevu... A sada kad NATO avijacija nemilice tuce gradove sirom Srbije i Crne Gore, to se, kazu, cini zato sto je neophodno da se Srbi sprece da napadaju Albance na Kosovu... A kada se tovari bombi istresaju po Kosovu, po tamosnjim gradovima i selima, u kojima svemu uprkos i dalje zivi nacionalno izmesano stanovnistvo, to su - tvrdi se - pametne bombe precizno programirane da ubijaju samo nevaljale Srbe. Pri tome se jos, povrh svega, tvrdi kako kosovski Albanci sada ne krecu u Albaniju i druge okolne zemlje zato sto se sklanjaju od bombardovanja NATO avijacije, koja tuce po Kosovu, nego zato sto ih tamo proteruju zloglasni Srbi... Albanci na Kosovu se, izgleda, uopste uzev, raduju bombardovanju i bili bi, valjda, spremni da i sami budu bombardovani, samo ako ce bombe padati i po Srbima...

Inace, protagonisti te i takve logike skloni su, valjda, da veruju cak i u mogucnost da se naoruzane teroristicke organizacije kosovskih Albanaca vec dugo bave iskljucivo humanitarnim radom, da su hiljade Srba sa Kosova sami sebe prognali, da srpski civili, ukljucujuci zene i decu na Kosovu, kao i pripadnici snaga bezbednosti, vojske i policije, tamo vec duze vreme sami sebe sistematski kidnapuju i ubijaju, samo zato da bi napakostili neduznim Albancima!

Tako, nekako, ispada da su svi oni koji su proteklih godina ubijali Srbe i proterivali ih iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine i sa Kosova, bili humani i plemeniti, pa su Amerika i njeni saveznici u NATO-u resili da ih dodatno nagrade i ispune im zelje tako sto ce na Srbe poslati i dodatno sledovanje bombi!

I onda, kao slag na tortu, dolazi zaista vrhunski cinizam: oni koji su nalozili agresiju na Srbiju sada porucuju da ih nije narocito obradovala posrednicka mirovna inicijativa ruskog premijera Jevgenija Primakova!? Ponuda da se odmah obustavi zlocinacka agresija na Jugoslaviju, kako bi i na Kosovu mogao da zavlada mir, a da se prestali problemi resavaju iskljucivo politickim sredstvima, bila je - kako se cini - glatko odbijena u Vasingtonu. To sada, samo po sebi, predstavlja i najbolju demonstraciju stvarnih motiva i ratnih ciljeva onih koji su krenuli u ovu avanturu. Stevan Niksic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.