2518, april 1 1999

AGRESIJA NATO-A

NASI "VITEZOVI" NA DELU

Avijacija neprijatelja nije integrisana celina, vec skup razlicitih, tehnoloskih naprednih, ali medjusobno izolovanih sistema, za razliku od naseg, koji svoju snagu crpi iz celovitosti i motivisanosti svakog pojedinca

Svake noci uzavri nebo nad Jugoslavijom. Zapocinje neravnopravna borba. Svake noci Jugoslaviju nadleti oko 70 borbenih aviona NATO agresora sa smrtonosnim tovarom pod krilima. U borbu sa njima ulecu "Vitezovi", piloti 127. lovacke eskadrile, na avionima MiG-29 (ukupno 14 i dva dvoseda za obuku), jedinima koji su u nasem RV i PVO po tehnickim karakteristikama ravnopravni i cak nadmocni u odnosu na agresorske. Ali, kad MiG-29 poleti, na njega se, zahvaljujuci informacijama leteceg radara ANjACS nad Bosnom, usmere brojne rakete vazduh-vazduh srednjeg dometa. Tek ako izbegnu taj prvi udar, jugoslovenski MiG-ovi dobiju sansu da ulete medju neprijateljske avione, koji se krecu u velikim grupama, i da u vazdusnoj borbi lansiraju svoje rakete.

Da li im je sudbina odredila ime, ili ime sudbinu, tek, "Vitezovi" su svake noci tamo, sasvim usamljeni, svesni svoga polozaja. Jednom od njih, majoru Zoranu Radosavljevicu, neprijateljska raketa prekinula je zivot u petak, 26. marta. O ovom izuzetnom i svestranom oficiru NIN je pisao juna 1997. godine. Jos jedan vitez na avionu MiG-29 pogodjen je u neravnopravnoj borbi protiv 24 letelice u okruzenju. Major Nebojsa Nikolic izbegao je tri neprijateljske rakete, lansirao svoje, a vec u sledecem trenutku bio je primoran da iskoci. Jugoslavija je izgubila dva lovca MiG-29, ali, nanela je potpuno neocekivane gubitke agresorima. Najvece ponizenje

O tome je na konferenciji za novinare u ponedeljak govorio komandant Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdusne odbrane general-pukovnik Spasoje Smiljanic, vanredno unapredjen za zasluge uoci tog obracanja javnosti. Jedinice pod njegovom komandom do ponedeljka ujutru oborile su sedam agresorskih aviona, tri helikoptera, tri bespilotne letelice i preko 30 krstarecih raketa, a da su istovremeno u potpunosti zadrzale operativnost svojih vitalnih sistema. General je posebno skrenuo paznju na rusenje americkog aviona F-117A.

Najvece ponizenje tokom 52 godine postojanja americko ratno vazduhoplovstvo dozivelo je u subotu 27. marta, oko 22 casa, kada je raketa naseg Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdusne odbrane oborila jurisni avion F-117A. Obaranje drugih tipova aviona prirodno je za ratne uslove, ali, F-117 medju pripadnicima americke avijacije ima posebno mesto: predstavlja simbol moci i neunistivosti njihove tehnologije. Izuzetnu reputaciju avion je stekao u borbenim letovima nad Irakom za vreme Zalivskog rata 1991. godine - 1 270 puta prosao je neprimecen pored irackih radara. Niko ga nije ni video, a kamoli obarao. Ovaj prvi u istoriji oboreni, sa brojem 82-806 na repu, pao je kod sela Budjanovci i bio je jedan od najpouzdanijih: prema objavljenim americkim statistikama, 39 puta leteo je u borbenim misijama nad Irakom. Tako smo ponovo postali prvaci sveta, nesrecnim i neveselim povodom.

Vojni komentatori u SAD izrazili su veliku brigu da vitalni sistemi sa aviona F-117 mogu pasti u ruke ruskoj vazduhoplovnoj industriji. Sta god se desilo, slucaj ce verovatno, dobiti epilog pred na saslusanjima pred americkim Kongresom.

Avion F-117 zamisljen je i konstruisan kao letelica koju radari ne mogu da primete. Zbog toga je sagradjen u nesvakidasnjem obliku brusenog dijamanta, a naziva se "stelt" (na engleskom jeziku znaci - krisom, u potaji) ili "nevidljivi avion".

"Izvinite, nismo znali da je nevidljiv" - porucila je, neokrnjenog duha, beogradska omladina americkim agresorima, dok bombe padaju po ciljevima sirom Jugoslavije. A bombi je palo isuvise.

U prvih pet dana NATO udara na nasu zemlju baceno je ili lansirano 19 000 tona bombi i raketa. Taktika njihove upotrebe poznata je jos iz rata u Persijskom zalivu. U prvoj fazi razbija se sistem protivvazdusne odbrane, sa namerom ovladavanja vazdusnim prostorom, a zatim, u drugoj fazi, slobodno gadjaju izabrani ciljevi. Planerima NATO-a veoma se zurilo da vec u prvoj fazi agresije spisku napadnutih aerodroma, radarskih i raketnih postrojenja sirom SRJ dodaju i fabrike vojne industrije. Taj detalj znacajan je za razotkrivanje stvarnog smisla citave operacije.

Bukvalno u prvom napadu, 24. marta u 20 casova, rakete su pale na fabriku aviona "Lola-Utva" u Pancevu. Sledio je Vazduhoplovni zavod "Moma Stanojlovic" u Batajnici, fabrika "Milan Blagojevic" u Lucanima, "Prva petoletka" u Trsteniku, "Sloboda" u Cacku... Dani prolaze, a rakete stalno ponavljaju udare po ovim ciljevima, sto nedvosmisleno ukazuje na americku prioritetnu nameru da potpuno zatru svaku pomisao na vojnu, a pre svega vazduhoplovnu industriju u Jugoslaviji. Uporno ponavljanje udara po istim ciljevima pokazuje i da, zbog oblacnog vremena, ne uspevaju da izvidjanjima iz vazduha i satelitskim snimcima procene velicinu razaranja koja su ucinili. Neprecizne rakete

Razaranja su doletela sa krstarecim raketama. Dva americka broda i jedna britanska podmornica iz Jadrana i americki bombarderi B-52 iznad Mediterana i zapadne Italije lansiraju svakodnevno krstarece projektile na ciljeve u SRJ. U prvih pet dana ispaljeno je gotovo 400 takvih raketa. Ovi projektili lete na visini od oko sto metara i prate konfiguraciju tla, pa ih radarski snop ne uocava. Mala visina leta i relativna sporost rakete (oko 800 kilometara na cas) odredjuju i najefikasnije oruzje protiv nje - protivavionske topove i rakete zemlja-vazduh sa infracrvenom glavom za samonavodjenje koje se ispaljuju sa ramena vojnika. Prema zvanicnim, a i nezvanicnim izvorima sa terena, skoro dvadeset procenata raketa oborila je protivavionska odbrana Jugoslavije.

Novinska agencija Itar-TASS emitovala je procenu ruskih vojnih eksperata da su krstarece rakete nedovoljno precizne a i neefikasne, iako je njihova treca generacija, koja se ispaljuje sa brodova, opremljena satelitskim navigacionim sistemom za korekciju putanje.

Odmah za raketama naisao je talas aviona naoruzanih razlicitim vrstama bombi, najvise laserski vodjenim GBU-27 sa konvencionalnom bojevom glavom od 907 kilograma. Na oba nacina dejstva u prva dva dana bombardovano je pedeset ciljeva, a portparol NATO agresora izjavio je da je to jedna petina svih predvidjenih.

Ta izjava vazduhoplovnog oficira Dejvida Vilbija, koji se nije bas proslavio istinitim prikazima dejstava, osim sto je deo sistematskih psiholosko-propagandnih operacija, takodje pokazuje da se agresoru zuri. Naime, broj aviona direktnih ucesnika u napadu svake noci ogranicen je kapacitetima aerodroma sa kojih polecu i njihovim tehnickim karakteristikama.

Nije uobicajeno da se, cak i uz podrsku krstarecih raketa, sa sedamdeset aviona udara po devedeset ciljeva, na koliko je spisak prosiren do petog dana bombardovanja. Zurbu namece ranjivost NATO avijacije. Ranjivi i nemotivisani

Avijacija agresorskog saveza, srecom, veoma je ranjiva. Ona ne predstavlja integrisanu celinu, vec je skup razlicitih, tehnoloski veoma naprednih, ali medjusobno izolovanih sistema. Zakljucak proistice i iz razmestaja po aerodromima sirom Italije, sa kojih polecu u gnusne napade na Jugoslaviju. U Avijanu je bazirana avijacija SAD (F-117, F-16, F-15), u bazi Istrana nalaze se francuski "mirazi", u Djoji del Kole su britanski "herijeri", u Pjacenci san Damjano nemacki "tornado", a u Amendoli kod Fodje avijacija Belgije, Holandije i Spanije. Koordinacija toliko razlicitosti u uslovima kada protivvazdusna odbrana SRJ i doslovno, a i figurativno predstavlja nocnu moru za svakog pilota, nije nimalo jednostavna. Takodje, motivacija pilota razlicitih nacionalnosti i kultura, veoma je razlicita. Evropljani, izmedju ostalog, prilicno otvoreno sumnjaju da ce americke spasilacke ekipe na brodovima i u bazi Tuzla, uloziti isti trud pri izvlacenju u slucaju obaranja kao za svoje posade.

Amerikanci, s druge strane, salju Evropljane na najteze zadatke. Nemacki "tornado", na primer, koristi se da raketama "harm" otvara takozvane prozore u protivvazdusnoj odbrani, razaranjem radarskih antena, a to zahteva nepovoljan profil leta. Do sada je jugoslovenska protivvazdusna odbrana oborila tri "tornada" na takvim zadacima. Ipak, Nemci javno cute. Podatak su potvrdili i italijanski novinari. Oni svakodnevno stoje pred bazama i broje koliko aviona se vraca sa misije. Izgleda da su i britanski piloti, najverniji americki saveznici, izgubili tri "herijera". Francuzi i Spanci primenjuju drugu taktiku - cim imaju bilo kakav izgovor, a ovih dana to je niska oblacnost, odustaju od napada pre nego sto dodju u nas vazdusni prostor.

Britanska dejstva, zbog ogranicenog borbenog radijusa aviona, svedena su na gadjanje ciljeva po Kosovu, jer samo dotle mogu da stignu posle preleta Jadrana. Jadno je delovao britanski nacelnik zdruzenog generalstaba kada je priznao novinarima da su britanski avioni u cetiri noci letenja uspeli da otkace samo dve bombe. Razloge je trazio u losem vremenu i eventualnoj takozvanoj "kolateralnoj" steti (unistavanje civila i civilnih ciljeva), ali to su samo izgovori za objektivni strah pilota koji polako preplavljuje vazduhoplovne jedinice sirom Italije. Znamo da su velike "kolateralne" stete nacinjene i da su civilni ciljevi bili mete nekih napada. Izmestena PVO

Nase Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdusna odbrana nimalo nisu bili iznenadjeni nacinom i upotrebljenom taktikom napada. Iznenadjen je bio, rekosmo, americki vojni vrh obaranjem F-117. U najnovijem broju ratnog izdanja casopisa "Vojska", zvanicnog glasila Vojske Jugoslavije, izneta je procena, doduse nezvanicna, da je "ocigledno da piloti NATO-a i njihovi stratezi nisu upoznati sa najnovijim tehnickim modifikacijama nasih raketnih sistema PVO i novim taktickim manevrima".

Istina je da je taktika jugoslovenske primene protivvazdusne odbrane u potpunosti uspela. Sva sredstva su rastrkana po terenu i pokusaji njihovog otkrivanja raznim manevrima ostali su bezuspesni. Na svakodnevnim konferencijama za novinare NATO je i sam priznao da Jugoslavija stedljivo koristi sredstva PVO. Sa vojnog aspekta, NATO ima veliki problem da objasni nalogodavcima: zasto trpi znatno vece gubitke nego u Zalivskom ratu, a koristi savremenije naoruzanje?

Konfuzija je dostigla kulminaciju kada su na zapadnim televizijama, CNN-u, pre svega, prikazani ostaci aviona snimljenog po mraku i osvetljenog baterijskim lampama za koji se tvrdilo da je jugoslovenski MiG-29. Na jednom od preostalih parcica bilo je ispisano: "Annual insp ..." ("Godisnja provera" - op A.D.). Na jugoslovenskim MiG-ovima nema oznaka na engleskom jeziku. Snimke su nacinili americki vojnici stacionirani u Bosni, a ocito se radi o NATO letelici koja se, pogodjena, srusila sa one strane Drine.

Pokazalo se da bombardovanje ne moze bitno ostetiti integrisani sistem jugoslovenske protivvazdusne odbrane. Uostalom, poredjenja radi, iracka PVO i danas, posle osam godina bombardovanja, ispaljuje rakete na americke avione. Pritisnuti svojim javnim mnjenjem, zvanicnici NATO-a presli su, deklarativno, petog dana bombardovanja SRJ na takozvanu drugu fazu koja znaci dejstva po tackastim ciljevima na Kosovu (tenkovima, artiljeriji itd..). Za takva dejstva neophodno je, osim dobrog vremena, spustiti avione na visine oko 3 000 metara, za precizne pogotke. U vazduhu se desava suprotno - otkad je oboren F-117, NATO piloti beze na sto je moguce vece visine. Umesto druge faze, krstarece rakete i bombe ponovo udaraju po praznim aluminijumskim hangarima.

Vojni i politicki rukovodioci NATO-a sve to dobro znaju. Ipak koriste krstarece rakete, od kojih je svaka placena milion dolara, za rusenje zidova. Svaki nezavisni analiticar na Zapadu zapitace se, pre ili kasnije, kakvi razlozi su naterali belosvetsku vrhusku da za samo nekoliko dana vazdusnih udara potrosi gotovo milijardu dolara kroz izbaceni ubojni teret i izgubljene letelice, bez i jednog vidljivog rezultata, vojnog ili politickog. Naprotiv, rezultat je i istorijski kuriozitet da su SAD dva primerka ubedljivo najskupljeg aviona na svetu, bombardera B-2 (svaki kosta 2,3 milijarde dolara) prvi put borbeno upotrebili, sa najnovijim satelitski vodjenim bombama, kao podrsku grupi razularenih terorista iz takozvane OVK, naoruzanih automatskim puskama i rucnim bacacima. Vidite li u svemu tome logiku?

ARTUR DEMEK



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.