2522, april 28 1999

INTERVJU: MARKO GASIC

PROTIV VELIKE STRUJE

Cak i kada ga zovu srpskim apologetom, Milosevicevim glasnogovornikom ili, jednostavno "neprijateljskim propagandistom", Marku Gasicu Britanci priznaju da je odlican komentator prilika u Jugoslaviji

Jedna od prica koja ce se pricati posle ovog rata, zapravo prica se vec sada, mogla bi biti ona o Marku Gasicu, muzicaru srpskog porekla koji je, debatujuci o agresiji NATO-a na Jugoslaviju u britanskim medijima, uspeo da deklasira prve postave medijskih giganata kakve su televizije Bi-Bi-Si i Skaj, ali i da u pokusajima odbrane Srba zaseni domacu diplomatiju. "Za razliku od voditelja Bi-Bi-Sija ovaj covek zna tacno o cemu se radi", prokomentarisace pre nekoliko dana novinar britanskog "Dejli telegrafa". Cak i kada ga zovu srpskim apologetom, Milosevicevim glasnogovornikom ili, jednostavno "neprijateljskim propagandistom", Britanci mu priznaju da je odlican komentator koji je primorao ostrvljane da preispitaju ispravnost nekih svojih stavova o ratu u Jugoslaviji. Posebno ih, kazu, odusevljava njegova pojava i nastup koji odstupa od klisea da su Srbi "militaristi, rasisti, fasisti, sljivovicom otrovani varvari". Marko Gasic veruje da je vaznije da govori za strane nego za domace medije, a pristao je na intervju za NIN ne verujuci do kraja u uveravanja novinara da ce time obradovati mnogobrojne Srbe koji zive za njegovih pet minuta na televiziji. U britanskoj stampi vas predstavljaju kao Britanca koji govori u ime Srba. Recite nam nesto o vasoj porodici, odakle poticu Gasici i kako su se nasli u Engleskoj?

- Otac mi je Mitar iz okoline Bosanskog Grahova, a majka Mileva iz okoline Banjaluke. Otac je napustio Jugoslaviju 1944 sa divizijom vojvode Djujica, a majka je dosla u Englesku 1955. Slucajno su se sreli te sam ovde rodjen 1957 godine Od 1988. Petrija Lazic mi nesebicno pomaze kroz sve ove godine moga rada. Iako sam rodjen i odrastao u Engleskoj, uvek sam osecao pripadnost Jugoslaviji. Jos kao dete provodio sam letnje raspuste na Jadranskom moru i posecivao rodbiniu u Bosni i Srbiji, tako da su mi najlepse uspomene iz detinjstva vezane za Jugoslaviju. Kasnije, kao student moderne evropske istorije na Saseks univerzitetu sa posebnim osvrtom na Balkan, studirao sam i jednu godinu na beogradskom Filoloskom fakultetu To mi je pomoglo da jos vise upoznam nase ljude, kulturu i shvatanja, i da im se priblizim. Izuzev istorije, citanje i muzika mi je hobi. Sviram gitaru i sintetizujem ritmove Balkana sa melodijskim i tekstualnim oblicima zapadne moderne muzike. U srpskoj javnosti se vec nedeljama govori o londonskom Srpskom informativnom centru. O kakvoj je organizaciji rec i cime se ona bavila pre izbijanja rata?

- Srpski informativni centar osnovan je 1991. godine kao nevladina organizacija. Ideju sam pokrenuo ja i jos dvadesetak Srba koji ovde zive. U mirnodopsko vreme organizovali smo povremene skupove i svecane vecere. Javila se potreba da se cuje i srpsko glediste jer je, s druge strane, identifikovana potreba britanskih medija da se dokazu na pozicijama svojih vlada, a na stetu Srba. Neki nasi ljudi su pokusavali da javno istupaju smatrajuci da je to jednostavno, ali su se ubrzo izgubili u toj bitci. Danas smo ostali nas dvojica kao govornici, tj. medijski predstavnici srpskog gledista. Kako ste se, pored tolikih politicara i diplomata, nametnuli britanskim medijima kao nezaobilazan komentator prilika u Srbiji?

- Verovatno zbog toga sto sam jos 1994. godine volonterski radio kao vodic i prevodilac britanskim novinarima koji su izvestavali iz Republike Srpske. I cuvenom novinaru Martinu Belu sam nekoliko puta veoma pomogao, sugerisuci usput da bi trebalo da izbegne jednostranost u pristupu sukobu koja je u britanskim medijima i tada postojala. Tajna je i u konstantnom radu, u budnom pracenju istorijskih zbivanja, u saradnji sa ljudima sa mesta dogadjaja.

Britanski mediji su se, kada sam ja u pitanju, nasli u nezgodnoj poziciji. Bilo bi im verovatno lakse da imaju nekoga ko ce imati problema, ako nista a ono sa stranim jezikom. Osim toga, rejting stanice podize i sagovornik pa bi u tom smislu bilo bolje da imaju visoke drzavne zvanicnike. Medjutim, ja sam Britanac, govorim njihovim jezikom bez akcenta, ne mogu sa mnom da izadju na kraj i zato sam im zanimljiv. Novinar jedne americke televizije prozvao vas je cak i kao zvanicnog predstavnika jugoslovenskih vlasti. Ima li vas centar veze sa vlastima u Jugoslaviji?

- U smislu razmene informacija, veze sa jugoslovenskim organima su sada postale bliske, kao sto je jedinstvo naseg naroda uopste poraslo. Mogao bih navesti primere bliske i korisne saradnje sa ministrom Goranom Maticem, direktorom direkcije za odnose sa javnoscu Radetom Drobcem, Ministarstvom informacija Srbije i dr. Svetsku javnost, blago receno, iznenadjuje srpsko jedinstvo i jednodusna osuda agresije. Buduci da zivite u dijaspori, kao clan zajednice doskora nazivane "ekstremnom emigracijom", kako tumacite danasnji konsenzus levicara i desnicara, rojalista i republikanaca... u vezi sa Kosovom?

- Nije to pitanje romantike nego buducnosti. Danasnji konsenzus o Kosovu i Metohiji zasnovan je na realnoj proceni da je kolektivni interes svih ljudi u Jugoslaviji maksimalno ugrozila kriminalna strana agresija, koja zaista nema presedana u novijoj istoriji. Eventualne razlike bi mogle biti samo u poimanju najefikasnijih odgovora na tu agresiju. Smatram da su neprihvatljive ambicije NATO-a koje su se odnosile ne samo na otcepljivanje jednog dela nase suverene zemlje. Monstruozna gospodja Olbrajt sa kolegama insistirala je takodje da NATO okupira i ostatak zemlje. Konsenzus protiv svega toga je bio neminovan. Britanska stampa proziva vas kao branioca Miloseviceve politike.

- Ovi ljudi iz dijaspore i ja govorimo u ime naroda koji je pod bombama, u ime drzave koju komada NATO. Bombe padaju po nasoj rodbini. Mi, dakle, pokusavamo da odbranimo svoju zemlju, rodbinu i, ako hocete, neke principe. Identitet predsednika tu je potpuno sporedan. Rekao sam u izjavi za "Dejli telegraf" da je Milosevic tipican balkanski politicar, cija vlast pociva na licnoj moci. Ali, kakve god da su njegove greske, napadi NATO-a pretvorili su ga u cercilovsku figuru. Napadajuci suverenu zemlju, protivno povelji UN, NATO je Milosevicu dao sav potreban legitimitet. Iako vas pozivaju gotovo svakodnevno, cini se da vodeci britanski mediji nisu raspolozeni da odustanu od klisea o Srbima i Albancima. Otkuda takva jednostranost?

- Simultano s brutalnom agresijom krenula je i ogromna i brutalna antisrpska propaganda da tu agresiju opravda. Kao i u nacistickoj Nemackoj, nasilje se i ovde opravdava mrznjom. Pokrenuta su ogromna sila i sva medijska sredstva raspoloziva britanskoj vladi. Od najmocnijih vlasnika medijskih kuca dobijena je podrska za jednostran pristup u korist agresije. Kampanja satanizacije je dobila dodatnu snagu time sto koristi propagandne stereotipe o Srbima koje su godinama sistematski servirali srpski neprijatelji na Zapadu. Nas problem je sto su oni, koristeci slike izbeglica, sveli debatu na najnizi nivo razuma, tj. iskljucivo na emocije, jer razumnog objasnjenja za agresiju i nemaju. Cilj im je da narod ne misli, nego samo oseca, i to postizu uporno i aktivno apelujuci na ljudske emocije umesto na zdrav razum. Nazalost, vecina je pod takvim pritiskom sada prihvatila dobar deo medijske lazi kao istinu. Kad je stvorena reka lazi, onda svakoj novoj suzi naokolo prirodno sledi da se sliva u tu veliku reku. Nasa istinska rec stremi takoreci uzvodno i protiv velike struje. Da li bas svi mediji pokazuju lojalnost vladi premijera Blera?

- Cuju se i kontramisljenja, narocito u ozbiljnijim stampanim medijima. Tu se istice da je jasno da je NATO agresija pogorsala situaciju u Jugoslaviji za sve narode, ukljucujuci i one u cije se ime navodno vodi rat. Sada se primecuje medijska debata izmedju onih koji tvrde da bombardovanje treba nastaviti i onih koji misle da ga treba obustaviti jer agresija nije smela ni poceti. Ta debata moze da ugrozi Blerovu poziciju, sto je jedan od faktora koji ga moze odvratiti od njegovih fasistickih postupaka u ime demokratije. Kako na krizu u Jugoslaviji gledaju britanski politicari? Da li je clan parlamenta gospodin Toni Ben usamljen u osudi agresije na nasu zemlju?

- Toni Ben predstavlja grupu od petnaestak poslanika, clanova obe velike stranke (Laburisticka i Konzervativna) koji su protiv ove agresije na Jugoslaviju. Time sto su ozbiljni, slobodoumni, razlikuju se od Blerove vecine u skupstini, koja je velika i puna novih, za ova pitanja naivnih poslanika, kojima je ovo samo jedno zanimljivo iskustvo na pocetku politicke karijere. U parlamentu vlada osecaj da bi se neobjavljeni rat njihove zemlje ipak morao podrzati. Kada bi se radilo o velikim britanskim zrtvama, a ne jugoslovenskim, onda bi odjednom pokazali humanost. Vidite li efekte svojih nastupa u britanskoj javnosti?

- Efekti mojih intervjua su primetni ali tece, nazalost, i NATO propaganda. Svakako im nimalo nije prijatno kad me cuju. Primecujem da su teme koje sam pokrenuo u intervjuima postale predmet javne debate, narocito u novinama. Organizacije i pojedinci mi se javljaju i podrzavaju moje stavove izrazavajuci pohvale i zelju da cuju i vise informacija. Postao sam spona za mnoge koji zele da se aktivno ukljuce u borbu protiv brutalne antisrpske kampanje, a i trn u oku onima koji ne zele da cuju istinu. Mozda me bas zbog toga ovih dana novinari zovu u manjoj meri nego na pocetku, kada se znalo da nastupam svakoga dana, i to odmah posle portparola NATO Dzejmi Seja. Znate li sta cete raditi kada se ovaj rat zavrsi? Jeste li razocarani u Britance i hocete li posle svega sto ste videli verovati ijednoj televiziji?

- Prerano je da planiram kakav ce biti moj posleratni zivot. Posle ovih iskustava, sta god budem radio, moj zivot nece biti isti kao dosad. Sto se tice Britanaca, nisam razocaran jer nikada nisam bio ocaran. Njihove tendencije da, uz Amerikance, upotrebe silu, za mene su bile sasvim predvidive. A televiziji ni dosad nisam verovao, niti cu ubuduce.



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.