2522, april 28 1999

POZORISTE U RATU

BEKSTVO OD STVARNOSTI

Kako su na dilemu "igrati ili ne igrati" pozorisni umetnici odgovorili pre pola veka, a kako u trenucima agresije agresije NATO snaga na nasu zemlju

U vremenima velikih nacionalnih iskusenja i egzistencijalne ugrozenosti naroda, sto ih donose ratovi i okupacijske prilike, uvek se javljalo i pitanje o neophodnosti i smislenosti odredjenog kulturnog aktiviteta. A posle njihovog okoncanja, po pravilu, otvarao se proces kritickog ispitivanja i odgovornosti stvaralaca i kulturnih radnika koji su se eksponirali u onom sto je predstavljalo simulaciju ili, pak, stvarnu sliku duhovnog zivota u ratnim uslovima.

Sto se tice kulturnog zivota pod okupacijom 1941-1945, u Srbiji, odmah po njenom zavrsetku pobednici su ga ocenili, u celini, kao kolaborantsko-izdajnicki i po kratkom postupku izrekli kazne njegovim protagonistima. Sem ideologiziranog govora, bilo kakva objektivna istrazivanja tog okupacijskog duhovnog sindroma nisu bila dopustena gotovo do pocetka osamdesetih godina. Poslednje decenije i po ta istoriografska belina rasvetljena je do tancina, a do danas je ostala nedostupna jedino arhivska gradja o posleratnim smrtnim kaznama nad ne malim brojem pisaca, umetnika i intelektualaca koji su oznaceni kao "saradnici okupatora". Takva dokumentacija nedostaje i nedavno objavljenoj knjizi Vasilija Markovica "Teatri okupirane prestonice 1941-1944" (Zavod za udzbenike i nastavna sredstva, Beograd), iako ona predstavlja najobimnije i najpotpunije istrazivanje pozorisnog zivota Beograda u tom razdoblju.

Nesrecnim sticajem istorijskih okolnosti, neke dileme glumaca i pozorisnih radnika kojima se bavi Markoviceva monografija - pre svega, "igrati ili ne igrati" i je li ta igra ima umetnicku ili cisto zabavljacku funkciju, neprikladnu nesreci kakvu donose bombe i nasilje - aktuelizovale su se na odredjeni nacin i u ove nase ratne dane. Odgovor na njih je, medjutim, danas laksi i prostiji i on je, uostalom, vec poznat: glumci su i dalje na pozorisnim daskama, sale su pune do poslednjeg mesta, a pred vratima ostaje masa ljudi koje pozorista ne mogu da prime. Nacionalni teatar, kako je ispisano i na njegovoj fasadi, proglasio je sebe za skloniste slobodnog duha, a takvu devizu prihvatile su i ostale teatarske kuce i ponasaju se u skladu s njom. Od umetnickog nivoa predstava postalo je vaznije njihovo terapeutsko dejstvo. I tome se, naravno, nema sta prigovoriti.

Sem ovih dilema o svrsi teatarskog cina u ratnim prilikama, nista drugo nije ni nalik situaciji u kojoj je Srbija bila u Drugom svetskom ratu. Narod je jedinstven u otporu i osudi NATO-agresora i albanskih terorista; nema stranackih i ideoloskih podela; zemlja je slobodna a neprijatelj je ugrozava bezuspesnim pokusajima okupacije njenog neba.

Pozicija u kojoj smo se nasli, mimo svoje volje i po diktatu svetskih mocnika, omogucava u izvesnom smislu i jedno manje rigidno gledanje i razumevanje sadrzine i dinamizma kulturnog zivota u Srbiji Milana Nedica tokom okupacije. Tako izmenjenoj poziciji i optici doprineo je, u izvesnoj meri, i raspad bivse Jugoslavije, jer posle njega Srbi su se oslobodili nekih hipoteka o svojoj proslosti, koje su im nametane u ime mira u kuci i ocuvanja visenacionalne zajednice. Jedna od njih bila je i tvrdnja da je, sem partizanske, sva druga kulturna aktivnost u okupiranoj Srbiji nosila pecat nacionalno-kolaborantske ideologije i estetike.

Knjiga "Teatri okupirane prestonice" na uverljiv nacin svedoci da takva etiketa nikako ne bi mogla da se prilepi na celokupan pozorisni zivot koji se odvijao pod nemackom okupacijom. Zahtevi okupacione uprave i nalozi kolaborantske srpske vlasti nesumnjivo su omedjavali dramaturski prostor, ali nikada ga nisu mogli do kraja utilitarizovati i kontrolisati. Zato i autor ove knjige s pravom konstatuje da se podrucje scenske umetnosti u ratom zahvacenom i okupiranom Beogradu ispostavilo kao svojevrsno popriste duhovnosti: "Vlasti namjenjuju teatru funkciju instrumenta za programirano usmjeravanje duhovnosti, cak do resornog prenosenja staranja o pozoristima na sluzbe drzavnih propagandi. Beogradski teatri, pak, izmicu prisili koristeci prostor izmedju zabrana i nadzora, s jedne, i neposrednog organizovanja repertoara i scenske interpretacije, s druge strane."

"Iz navedenog se da izvesti zakljucak", kaze dalje Vasilije Markovic, "da beogradski teatri za vrijeme okupacije pripadaju kategoriji spornog teatra onoliko koliko u svakom totalitarnom sistemu svaki teatar biva sporan, najcesce mimo sopstvene estetike i sadrzajne orijentacije".

Iz pozicije publike, oni su, po Markovicevom sudu, znacili svojevrsnu abdikaciju od surove okupacione svakodnevice, kao prisni kutak ili nadjena oaza. "Beogradjani su", dakle, "za vrijeme okupacije imali svoje teatre u kojima su tegobnu i surovu stvarnost zamjenjivali dvocasovnom iluzijom. Iz potrebe publike jedino se crpi svrhovitost pozorista. Samo ta funkcija okupiranog teatra, utocisna i terapeutska, podjednaka i za scenske umjetnike i saradnike, bila bi dovoljno opravdanje. Jer, pozorista u okupiranom Beogradu iako fakticki u rukama okupatora i njihove pomocne vlasti, vaze kao neko potajno zaledje od progona njemacke i domace policije, a vaze i kao sastajaliste i izbor, odnosno duhovna saborista". I, kao sto ce se reci na drugom mestu, taj paralelni svet, iznad mere konkretnog kvaliteta gledane predstave, davao je teatru znacenje vece od artizma i zaigranosti. Beogradski teatri bili su, kaze, bolji od spoljasnje stvarnosti i otud dolazi i objasnjenje, pored kulturne receptivnosti, za izuzetnu posecenost svih pozorisnih predstava, za preprodaju ulaznica na crnoj berzi, za brojcano poistovecivanje publike sa brojem mesta u gledalistu.

Oslobodioci, kao sto je poznato, nisu bili spremni ni za kakva nijansirana tumacenja pozorisnog zivota u porobljenoj zemlji. Tako su se, uostalom, odnosili i prema svakoj drugoj kulturnoj i umetnickoj aktivnosti pod okupacijom, pa je sve sto se pod njom podrazumevalo, okvalifikovano kao izdaja i "saradnja sa okupatorom".

O tome opsirnije, pozivajuci se na poznatu i novu gradju i svedocenja, pise u svojoj knjizi i Vasilije Markovic. Iz tog ugla on se polemicki osvrce i na protezanje kolaborantskog odijuma na citavu instituciju (Srpskog) Narodnog pozorista kada je rec o okupacionom razdoblju. Zakljucak da "ta njegova aktivnost za vreme okupacije u sustini i ne ulazi u njegovu istoriju" (Branko Dragutinovic u "Prologomeni za istoriju Opere i Baleta Narodnog pozorista", Beograd, 1968) iziskuje iznijansiraniju revalorizaciju, kaze Markovic, dodajuci da ne postoji nijedan valjani razlog da ovaj istorijski period u trajanju beogradskih teatara ostane kao bela mrlja.

SAVA DAUTOVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.