2525, maj 20 1999

REPORTAZA: IZBEGLICE U RAKOVICI

CEMER DO NEBA

Medju nama, prvi put suocenima sa uzasom neposrednog bombardovanja, vec nekoliko godina zive ljudi iz razlicitih delova bivse Jugoslavije noseci u sebi licno iskustvo tragedije rata. Cesto posmatrani popreko, sada nailaze na neuporedivo vece razumevanje sugradjana

Drvene barake u nizu, zaostale od nekih davnasnjih gradjevinskih poduhvata; miris memle duz polumracnih hodnika prenatrpanih kartonskim kutijama i plasticnim posudama, zajednicka cesma sa betonskim koritom i hladnom vodom. Nekoliko zena u tisini ispira ves. Starica sedi za grubo istesanim stolom, pored prozora, zagledana.Svi ovde uglavnom su iz Krajine.

S namerom da saznamo kako prezivljavaju dane velikog razaranja, obreli smo se u izbeglickom kampu u Rakovici, beogradskoj opstini koja se najcesce nalazi na meti bombardera.

"Ajme, kako se ne bih bojala!", odgovara nam sredovecna zena koja je tu smestena sa dve sestre i nepokretnim ocem. "Nocu se ljudi razbjeze, a mi ostanemo bez svjetla, bez icega. A onud granate padaju." "Ovi iz Bosne mogu otici sa izbjeglickim legitimacijama u RS, u Sarajevo, mi ne mozemo u Hrvatsku. Ne treba im ni pasos, ni legitimacija, nama sve to treba!" Kao da se ljuti, govori nam druga zena. "Ovdje smo nasli kakav-takav mir, sad... Ovo je jos gore. Mnogo se bojim za djecu, mnogo. Vidis da gadjaju sve, i vozove i autobuse... Niko nije siguran." Jedna od zena pokazuje rukom na fizicki zaostalog decaka, kaze: "On je mali, pa jos nista ne shvata, a moja starija djevojcica je pod stresom od kad je ovo pocelo. Stalno mi se zali da je bole koljena; osmi razred, najgore godine za dozivjeti ovako nesto."

U dnu hodnika, naslonjen na zid posmatra nas stariji covek. Teskim, cesto nerazumljivim recima, prica nam svoj zivot: "U pocetku vidis svi se pakuju, ti si tu, pa ubi te psihicki, a sad vec, previka si, pa sto bi... A sta cu vam govoriti kako zivim!" Naopako! Samo gledam kad ce nas pobiti, kad ce nas zapaliti. Eeee... A ne mogu se vratiti kad su mi opljackali sve. Nisu mi zapalili kucu, al sve su iz nje odnijeli. Ako idem dolje, onda sam sam, ovdje gledam djecu." Tunel

Posle prvog bombardovanja vecina izbeglica je u panici pobegla u obliznji zeleznicki tunel. Srecom, primetio ih je cuvar pruge i zaustavio je voz. Utociste od bombi vecina njih sada nalazi u pecini koja se nalazi relativno blizu kampa.

"Ja ne idem nigdje", sagnuta nad vesom govori Dusanka Knezevic. "Kad probijaju sest ploca, ne vrijedi bjezati nigdje. Tu sam, ako me ubije, ubije. Bolje ovdje da poginem, nego sa djecom u vlagu da idem, da mi obole. Cesto ovdje bombarduju, odjekuje. Onda se prozori sirom otvore."

"Sve je bilo dobro dosad. Ipak smo se navikli, sad ponovo prezivljavamo onaj isti strah", zakljucuje mladja zena ozbiljnog izraza lica.

Na maloj travnatoj povrsini izmedju baraka, veselo se igraju deca. Pored njih mrsavi pas sa slomljenom nogom. Upoznajemo se sa Jovankom i Nikolinom. Jovanka ima jedanaest godina, u kampu je vec skoro cetiri godine. "Secam se kad je pucalo tamo, ali cini mi se da je sad gore", prica oborenog pogleda. "Ja ne idem u skloniste, isla sam samo tri dana kod drugarice u zgradu.".

Nikolini, devojcici krupnih zelenih ociju, ovo je drugo izbeglicko mesto, prethodno je sa porodicom bila smestena u hotelu "Turist". Ima sedam godina i ne seca se svoje bivse kuce u Osijeku. "U pocetku sam se bojala, a sad sam se navikla. Mi se ovde igramo zmurke, pa kad cujem sirenu, ja brze-bolje idem u krevet da zaspim, da ne cujem nista."

"Ne bojim se ja, boje se tata i mama", dobacuje njihov drug. Na drvenoj klupi ispred paviljona usamljen sedi sredovecni Mile Dragovic iz Petrinje. Na pitanje da li se boji, odmahuje rukom: "Ma, navika sam se. Sedam puta sam bio na ratistu u Bosni. Zadnji put sam bio opkoljen, bilo je uzasno. Kolegu do mene pogodio je rafal u glavu, ispao mu je mozak. Poslije toga sam poceo da poboljevam. Prije godinu dana sam se slogirao. Tesko podnosim sve ovo, ne mogu ja ni hodati. Cemer do neba... Samo jos da nas ovi pobiju i da zavrse posa. Supruga mi je umrla ovdje u 48. godini. Od tuge i zalosti kao sto cu i sam." Spasa nema

Radio je na crno, na gradjevini, dok se nije razboleo. Kaze da je za dve godine rada dobio tri meseca staza. Zali se da mu nedostaju lekovi, da nema nikakvih prihoda. "Dinara nisam vidio trinaest mjeseci." Zivi sa cerkom, zetom i unukom koja se rodila u kampu. Pokazuje nam sobicu u kojoj zive: jedan veliki krevet na kome spavaju cerka, zet i unuka, i sundjer na podu na kome on spava. "Treba da idem doktoru, a tesko mi je i hodati; ne mogu da se sluzim desnom stranom, to je ono, meni zlo. Ako ostanem bez ovih lijekova, meni spasa nema... Ja nisam ni za sta drugo nego da zivim od lijekova."

Na pitanje da li razmislja o povratku u stari kraj, kaze: "Volio bih, ali ne smijem ni pomisliti, jer sam po cinu kapetan u rezervi. Sve sam otpisa... Suprugu sam sahranio na Bezanijskoj kosi, da odem bilo kuda, niko joj ne bi odnio ni cvijece ni svijece."

U kampu srecemo i mladju zenu, koja je tu u poseti prijateljima. Smireno prica da zivi na poslednjem spratu novobeogradskog solitera, ali ne odlazi u skloniste. "Znate, ja imam debeli izbeglicki staz, iz Mostara, preko Sarajeva do Beograda. Mogu vam reci da iskustvo ne znaci nista. Druge sam savetovala sta da ponesu u izbeglistvo, a ja sam posla samo sa odecom na sebi. Ipak mislim da je ono bilo gore, ovde se bar ne plasite komsija. Nas su iz sklonista vodili pravo u logore... Sad nas ljudi ovde vise razumeju. Pomislim, zar je trebalo ovo da se desi da bismo razumeli jedni druge."

Pri povratku srecemo mladica, zadubljen cita knjigu. Deluje spokojno. "Dve godine sam ovde, a ovo je treci put da prezivljavam isto. Najgore je bilo kad su bombardovali kasarnu iznad nas. Za razliku od granata iz minobacaca i haubica, od ovih eksplozija trenutno ti se noge odseku, i gotovo."

Deciji zagor prati nas na izlasku iz sivog izbeglickog kampa na periferiji grada, remeteci tisinu pred ocekivanu vazdusnu uzbunu. Lj. Stavric

I. Jankovic



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.