Terminologija u sadasnjem ratu u Jugoslaviji po efektima ne zaostaje mnogo iza pravog bombardovanja - bar opravdava ratne ciljeve
I dok Jugoslaviju i posle dva i po meseca oruzane agresije NATO-a razaraju i ubijaju najsavrsenije i najbrojnije bombe bacene na jednu drzavu posle Drugog svetskog rata, celokupan svetski informativni prostor resetaju propagandni "geleri istine".
Nikada u istoriji sveta ni u jednom ratu nije se vise ubijala istina u sferi javnog informisnja i pogotovo ne na tako delikatan nacin, kao ovog puta u "Balkanskom konfliktu".
Upravo je sintagmu "Balkanski konflikt", koja sugerise bezazlenost ustvari brutalnog bombardovanja, lansirala "NATO propagandna masinerija", kako je jugoslovenska strana prozvala ujedinjenu propagandu agresora. Rec je zapravo o "mirovnoj misiji", a tako NATO radije naziva svoje oruzane vazdusne napade, ne bi li u javnom informativnom prostoru ostavio utisak dobronamernog umesivaca u razdvajanju zavadjenih strana.
I, da ne bi bilo nikakve sumnje u svetacke namere ovog bombardovanja, NATO je svoju oruzanu agresiju ozvanicio kao "Milosrdni andjeo".
"Poslusnici sila mraka i tame"
S ove, donje strane bombi, medjutim, "Milosrdni andjeo" je sve drugo samo ne svetacki nastrojen. Narocito u jugoslovenskim drzavnim medijima taj "andjeo" predstavljan je najpogrdnijim epitetima: najcesce kao "zlocinacka" ili "zlikovacka" NATO avijacija. Domaci slusaoci radija, gledaoci televizije i citaoci nekih novina zbavljaju se prepricavanjem pojedinih kovanica smisljenih na racun NATO-a kao sto su "barabe i zlikovci", "najokorelije ubice danasnjice i osvedoceni srpski neprijatelji". Bilo je, medjutim, i pravih "bisera" poput sledeceg koji je izgovorio dopisnik jedne televizije iz Kraljeva: "NATO poslusnici sila mraka i tame".
Ako nista drugo, svaki od ova dva antipodna nacina izrazavanja ima svoje duboke razloge, ili bar opravdanje. Propaganda NATO-a "ima zadatak da neutralise ruzne asocijacije koje izazivaju posledice njegovih oruzanih akcija", kaze za NIN komunikolog magistar Jovanka Matic.
Kolumnista NIN-a, profesor Ivan Klajn, ekspert za jezicka pitanja, istim povodom ocenjuje da u NATO-ovoj propagandi ima i "elemenata psiholoskog rata i namernog iskrivljavanja i ublazavanja oruzanih dogadjaja". Kao izricit primer propagandnog cinizma, prof. Klajn navodi NATO-ov izraz "kolateralna steta" (nezeljena greska) za ono sto je zapravo "ubistvo nevinih ljudi", jer se to predstavlja kao "slucajno i neizbezno ostecenje stvari". Tako je poznati slucaj, navodi prof. Klajn, bombardovani most u Varvarinu na pijacni dan, u podne, kad je na njemu bilo mnogo gradjana, u stvari bio - "legitimna meta".
S druge strane, profesor Klajn smatra "neizbeznim to sto se u novinskim izvestajima u ratnim prilikama koristi posebna retorika, a i preterana emocionalnost". Ovo misljenje profesora Klajna moze se ilustrovati sledecim citatima iz novinskih izvestaja: "krvozedna NATO avijacija", "NATO zlikovacka masinerija", "bezlicna i frustrirana gospodja Arbur", "zlikovacka NATO avijacija bolesnih umova"...
Muzicke bombe
Gotovo bi mogao da se sacini mali NATO-srpski recnik najcescih fraza koje se koriste u izvestavanju o agresiji NATO-a na Jugoslaviju: dok je agresija za NATO-ovu propagandu obicna "vazdusna kampanja" (kao da je rec o kampanji secerne repe), za jugoslovensku stranu to je najcesce "bezdusno ubijanje civila", sto najcesce i jeste, odnosno dok NATO deo svog oruzanog arsenala naziva "kasetnim bombama" (sa zeljom da asocira na nesto lepo i prijatno, na muzicke kasete, recimo) to su zapravo "najstravicnije bombe za masovno unistavanje zive sile", sto i jesu, jer njihovi geleri imaju smrtonosno dejstvo i do 500 metara naokolo. Zbog toga je upotreba ovih naoko "muzickih bombi", zabranjena po medjunarodnim konvencijama. Ali ko jos vodi racuna o konfencijama u ratu, mkar one bile i medjunarodne?
Da sva ta frazeologija nije slucajno odabrana, potvrdjuje podgoricki dnevnik "Dan" koji je objavio da NATO recnik zaista i postoji u vidu instrukcija novinarima NATO zemalja kako da izvestavaju za strane radio stanice koje emituju program na srpskom jeziku: Radio Slobodna Evropa, Dojce vele, Bi-Bi-Si, Glas Amerike, Bugarski radio na srpskom i Glas Rusije (Moskva). "Ovi mediji su", kako pise "Dan", "dobili zadatak da u sadejstvu sa NATO snagama vrse psiholosko-propagandnu agresiju na nasu zemlju, jer je u propagandnom stabu NATO-a u Briselu procenjeno da u ratnim uslovima na slusaoce u SRJ, a narocito u Srbiji, najveci uticaj oni mogu da ostvare."
Pored ovde vec pomenute terminologije, novinarima stranih medija se preporucuje i sledece: umesto naziva NATO, treba koristiti izraze "zapadna odbrambena alijansa", "snage medjunarodne zajednice", "saveznici", ili prosto "mirovne snage". Agresiju na Jugoslaviju treba predstavljati sintagmom "vazdusni udari" (kao da je rec o blagotvornim banjskim aeroterapijama), Vojsku Jugoslavije treba oznacavati sa negativnom konotacijom makar to bilo i samo "srpske snage", a OVK, naprotiv, predstavljati u pozitivnom svetlu - "borci za oslobodjenje Kosova"...
Nepostojeci pridev "srbijanski" ("srbijanska vlada", "srbijanske snage", "srbijanska policija"...) koji se redovno cuje preko Glasa Amerike i Radija Slobodna Evropa, kao da je smisljen da bi, valjda, nervirao ili vredjao Srbe. Jer, bar koliko se zna, nigde Srbi za sebe ne kazu da su - Srbijanci.
Ali, u ratu se koristi svaka terminologija koja moze protivnika predstaviti u bilo kakvom negativnom smislu. Tako Radio Slobodna Evropa jugoslovensku vladu redovno naziva izrazom "savezna vlada koju Crna Gora ne priznaje", kao da je to njen puni i zvanican naziv.
Dubina srpske duse
Obe strane su inace fleksibilne u prilagodjavanju terminologije, sto zavisi od trenutne ratne situacije. Slikovit je primer jugoslovenskih drzavnih medija, ili medija bliskih vlastima, koja su do prve najave zakljucenja mira, do 4. juna, koristile najostriju, najreskiju terminologiju na racun NATO-a, a onda su se odjednom zaustavile, kao da je stigla takva direktiva. Tako je, na primer, "Politici" od 4. juna 1999. godine, u izvestajima o bombardovanju Jugoslavije na strani 13, cak 11 puta bile upotrebljene dve pogrdne reci u 11 verzija: "zlocinci", "zlocinci NATO", "NATO zlocinci", "zlocinacki avioni", "zlocinacka avijacija", "zlocinacka NATO avijacija", "zlocinacko bombardovanje", "zlikovci NATO", "zlikovacki agresor NATO", "zlikovacki avioni NATO", "zlikovacka avijacija". Uz to clanice NATO-a su na istoj strani, pomenute jos u dva negativna konteksta ali na specifican nacin, kao "belosvetske horde" i "agresorska NATO soldateska". Toga dana bilo je, medjutim, evidentno da smo "pred vratima mira", kako je pisano jos u naslovima na prvim stranama novina.posto su poslanici Skupstine Srbije, sledi podnaslov "vecinom glasova usvojili dokument o postizanju mira kojim se potvrdjuje suverenitet i integritet nase zemlje i uloga Ujedinjenih nacija u resavanju krize". Vec sledeceg dana, 5. juna, kada je bilo vec opstepoznato da se sasvim ozbiljno "priblizava mir, eto iznenadjenja u ratnim izvestajima na istoj, 13. strani "Politike": bio je upotrebljen samo jedan izraz koji ima izrazito negativan predznak za NATO - "zlocinacki". Od toga dana, vise nijednom ni u jednim novinama, koliko je mogao da primeti ovaj novinar, niko nikada bar od novinara nije upotrebio neki od prethodnih prideva i sintagmi.
Ratnu terminologiju u eri njenog procvata kod nas, komunikolog Jovanka Matic je dozivela kao "prenaglasenu retoriku svih subjekata (novinari, drzavni zvanicnici, politicari, javne licnosti, gradjani), "sa zajednickim idiomom: uprkos okrutnosti neprijatelja, odbranicemo svoju zemlju". Izrazito iskljucivi tonovi retorike, kaze ona, bili su najvidljiviji na ekranima drzavne televizije, a najagresivniji stepen dostizali su na TV Palma. "Govor mrznje bio je uperen protiv svih nacija koje ucestvuju u agresiji, posebno protiv Amerikanaca ('Samo mrtav Amerikanac je dobar Amerikanac'), a to je bilo kombinovano s vec utvrdjenim obrascem obozavanja Srba: 'Ne postoje kompjuteri na svetu koji mogu izracunati dubinu duse i sirinu srca srpskog naroda koji se bori za otadzbinu'."
Jovanka Matic takodje konstatuje da je "medijski govor tokom NATO-agresije nastojao da ponizi neprijatelja retorickim napadima na vodece vojne i politicke licnosti agresorskih zemalja. Vulgarnosti i uvrede koje su izricali medijski komentatori i javne licnosti 'svetski otpad', 'olos', 'djubre', 'seksualni perveznjaci', unele su u javni razgovor obrazac komunikacije koji zaustavlja svaku komunikaciju."
Kako je to za NIN objasnio sociolingvista Ranko Bugarski, prof. Filoloskog fakulteta u Beogradu, "necu da pravdam ni jedan ni drugi ekstrem u upotrebi terminologije, ali jezik odgovara uglu iz kojeg se gleda". Profesor Bugarski ima razumevanja za upotrebu izraza, npr. "zlikovacka avijacija", jer je, kaze, "primeren situaciji", ali postavlja pitanje: "Da li je moralo u svakoj recenici da se cuje 'zlocinacka', ili 'zlikovacka avijacija', a onda to isto vise puta u svakom izvestaju iz svakog grada... Ponavljanje deluje kontraproduktivno pa covek ne zeli to da slusa i pored toga sto isto misli."
Ipak, s obzirom na to da smo mi "sa pogresne strane bombi (ubijaju nas i razaraju nam zemlju)", profesor Bugarsi tolerise "pregrejani jezik", samo ako je "bez ekstrema". Mislim na seksualne kvalifikacije kojima su u medijima "cascavani" i pojedini drzavnici.
Sterilno cist rat
Mnogo ubitacniji bili su terminoloski ekstremi u vidu pristrasne televizijske slike. Dok su se na jugoslovenskoj televiziji videle kolone kosmetsih Albanaca uglavnom posle bombardovanja iz NATO-ovih aviona, na Si-En-Enu i ostalim svetskim TV mrezama, prikazivane su uglavnom sa licima u gro planu iskljucivo patnje kosovskih Albnaca. Ono, dakle, sto moze da izazove snazne emocije gledalaca u svetu. A predsednik Amerike mogao je da vodi ovaj rat samo ako je imao podrsku svojih gradjana. I dugo je imao podrsku, jer tamosnja televizija nije prikazivala i patnje bombardovanih Srba. Nisu se videli ni Srbi s ledja, ni u daljini, nego uglavnom kompjuterska animacija eksplozija bombi u daljini, ili samo rusevine. To ne budi mnogo emocije. Deluje tehnoloski cisto.
Za zapadne medije to je "sterilno cist rat, bez krvi i zrtava, sto gledaoce ostavlja ravnodusnim", opaska je jednog sagovornika NIN-a, stranog ratnog televizijskog izvestaca iz Beograda, koji zbog kritika u svojoj redakciji da "naginje Srbima", ne zeli da mu se ovde pomene ime.
Ovakvu sliku idilicnog "humanitarno opravdanog rata" kvarila je RTS prikazivanjem pravih posledica NATO-ovih "kolateralnih greasaka", gde su se videle i patnje Srba i ljudi bez glava i deca bez nogu iako su bombama NATO-aviona razorene i beogradska i novosadska televizija, a to se desilo prvi put u svetskoj istoriji televizije.
Onda je "Komitet za zastitu novinara iz Njujorka, kakva ironija, obrnuo stvar i optuzio jugoslovenskog predsednika Milosevica kao "neprijatelja stampe", konstatuje u DCi Nenjs Robert Manof, saradnik Njujorskog univerzitetskog centra za rat, mir i medije.
Istim povodom americki drzavni sekretar Medlin Olbrajt, 20. maja, u emisiji "Lari Kint sou", podrzala je razaranje srpske televizije recima: "Da li znate da ljudi u Srbiji nisu videli slike uzasa koji se dogadjaju Albancima na Kosovu? Njima je receno da su to, u stvari, glumci koji idu ukrug radi slikanja". I beogradska televizija je razorena bombama i tom prilikom je stradalo mnogo nevinih ljudi.
Gebelsovo pravilo
Ocigledno, kako je rekao Robert Manof, "u ratno vreme propaganda je neophodna kao i oruzje, municija i vojnici". Treba samo ubediti ljude da je korisno za njih to, sto ih ubijaju.
Poznati americki kriticar drustva Bil Irvin, autor knjige "Propaganda i javno izvestavanje", jos 1936. godine je sa mnogo saznanja konstatovao: "Rat je priznata amoralnost". Ali da li je to samo rat, jer je on takodje nepobitno utvrdio da je "propaganda nagnala svet da udje u Prvi svetski rat". Otud, valjda, potice i opaska da "ubijanje postaje moralno u ratu, kao i laganje, pa i onda kada je neophodno lagati i sopstveni narod". Iz prethodnog rata, u Bosni, znamo da je zaista ubijan i sopstveni narod (inscenacija na Markalama), da bi se i svoj narod i ceo svet uverio da su Srbi "potmule ubice".
Ratna propaganda je, kazu, stara koliko i Rimsko carstvo, ali je rodonacelnik savremene propagande nacisticki general Jozef Gebels. Taj nemacki general i danas izaziva divljenje svojim propagandnim izumima kao sto je bilo pravilo da se sve lose vesti dovode u vezu sa neprijateljem, a dobre sa - Nemackom. Tako je, recimo, jedna, po Nemce dobra vest glasila ovako: "Danas su u Zemunu, gradu 400 kilometara istocno od Zagreba, nemacki vojnici predali poklone siromasnoj deci..." Losa vest je, naravno, ovako bila plasirana: "Danas su partizanski banditi napali voz u Zidanom Mostu, 500 kilometara zapadno od Beograda".
A danas? Americki strucnjaci za medijske manipulacije u ratnim okolnostima tvrde da danas, da je ziv Gebels, sa divljenjem bi gledao ratne izvestaje najvecih televizija - kako one to delikatno i delotvorno danas rade.
TOMA DzADzIC
Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.