Prevashodno iz moralnih razloga, zbog tragedije Albanaca na Kosovu i stradanja neduznih gradjana u SRJ, ali i zbog bojazni da se ne identifikuje sa prokazanim i nedemokratskim rezimom Slobodana Milosevica, ili sa zapadnom politickom i vojnom alijansom koja je, krseci sve norme medjunarodnog prava, Povelje UN i odredbe sopstvenog statuta, postulate demokratije, tolerancije, humanizma i opsteprihvacenih principa za mirna i politicka rJesenja, izvrsila brutalnu agresiju na svjerenu zemlju, tesko je otvoreno i razlozno govoriti o tome kako se i zbog cega se dogadja to sto se i kako se sada dogadja na Kosovu.
Na cinjenici da je Milosevic na Kosovu i, formalno, povodom Kosova zapoceo rusenje SFRJ i da je bio glavni pokretac i organizator ratova i nasilja u Hrvatskoj i BiH, analiticari zasnivaju stav da se rat, po nekoj navodnoj kosmickoj logici, vratio tamo gdje je zapoceto rusenje bivse Jugoslavije, da ce skoncati odakle je poceo svoj krvavi pir, da je njega (pa i Srbe) stigla zasluzena kazna. Po tim teorijama, Srbi su zrtve rezima Slobodana Milosevica, pa i zrtve sopstvenog nacionalizma i saucesnistva u ratu u Hrvatskoj i BiH, ucescem u ratu ali i samim tim sto su se na svim dosadasnjim izborima opredjeljivali za Milosevica. Osim sto se takvim stavovima ogranicavaju prava gradjana da se opredjeljuju po svom nahodjenju i zanemaruju brojne cinjenice u vezi sa manipulacijama na izborima, kao i porazavajuca istina da je opozicija u Srbiji radikalnija i od samog Milosevica, oni, u sustini, nemaju niceg istinitog u vezi s uzrocima sadasnjih dogadjanja na Kosovu.
Uz sva razumijevanja za tragediju zrtve i bolna osjecanja ljudi koji su izgubili bliznje, mora se reci da je, sa aspekta morala i religijskih postulata, nemoralno i grijeh zeleti drugom zlo. Uostalom, osveta sama po sebi degradira zrtvu i, u mnogome osvetnika izjednacava sa pociniocem prethodnog zlocina.
U ratu u BiH Milosevic je posjegao za tudjom teritorijom a na Kosovu legitimno brani teritorije suverene drzave. Clanice alijanse su zaobisle Savjet bezbjednosti, prekrsile Povelju UN pa i sopstveni statut. Pocinivsi tako veci grijeh i od samog Milosevica, alijansa je, prakticno, ucinila Milosevica, u izvjesnom smislu, pravednikom u kosovskom konfliktu i umanjila njegovu moralnu i politicku odgovornost za ratove u BiH, pa i za ono sto se dogadja na Kosovu. Nakon nasilja koje je NATO sproveo nad gradjanima Srbije, tesko ce biti njihovim politickim vodjama da Milosevica optuzuju za bilo kakva djela, pa i da o njemu prosudjuju i da ga nazivaju diktatorom jer je manje zlo biti diktator u sopstvenoj zemlji nego biti diktator nad suverenim drzavama. Konacno, Milosevic je u Srbiji legalno izabran (i to nekoliko puta), a NATO je sam sebe "izabrao" i za tuzioca i za sudiju, pa i za izvrsioca neizrecene kazne za nedokazanu krivicu nad svim gradjanima SRJ.
Moralni razlozi i patriotska svijest gradjana se pogresno tumace kao svrstavanje uz Milosevica, a sto je najgore, vrednovanjem "vazdusne kampanje NATO snaga" po neefikasnosti, u smislu da nije dala brza i rjesenja koja su prizeljkivali ili po kontraproduktivnim ucincima, prakticno se, bez ikavog moralnog i medjunarodno pravnog osnova, legitimizira brutalna agresija. Uzimaju se "zdravo za gotovo" izjave i informacije iz Brisela, Londona, Vasingtona i Bona o humanim i moralnim motivima i ciljevima "vazdusne kampanje na SRJ" i preterivanja svake vrste o razmjerama sadasnjih dogadjaja na Kosovu i uspjesima u bombardovanju vojnih ciljeva u SRJ.
Albansko pitanje se manifestuje kao "proces dugog trajanja" i uvijek kao separatisticki pokret, pa i u vrijeme kada su Albanci u bivsoj Titovoj Jugoslaviji uzivali vrlo visok stepen autonomije (sa svim elementima republike), i kada nije postojao problem autonomne samouprave niti su krsena njihova nacionalna prava.
Albanci su prije nego sto su sprovedeni prvi visestranacki izbori, prakticno istjerani iz legalnih institucija sistema i podvrgnuti vrlo represivnim i diskriminatorskim mjerama. To su bili razlozi za neucestvovanje na prvim i svim narednim izborima, ali je sasvim izvjesno da su se rukovodili i politickim razlozima i odlukama o samoproglasenju Kosova Republike i tzv. Kacanickog ustava. Ipak, moze se reci da je albansko politicko vodjstvo, zahvaljujuci prvenstveno dr Ibrahimu Rugovi i dr prof. Fehmiju Aganiju, na srpsku represiju odgovorilo na vrlo civilizovan, institucionalizovan i efektan nacin.
Rezim u Srbiji je za sve vrijeme tolerisao funkcionisanje paralelnih organa vlasti u svim segmentima drustvenog zivota. Postoje razlicita tumacenja za takav odnos i uglavnom se svode na optuzivanje rezima: po jednima, Slobodan Milosevic i njegova stranka SPS su tako postupali da bi manipulisali sa blizu osamsto hiljada glasova albanskih biraca, a po albanskim analiticarima, da bi, s jedne strane, "sacuvao mir u kuci" a s druge, da bi posredno podrzao Rugovin gandijevski model koji je, navodno, poguban za Albance. Bilo kako bilo, rezim nije progonio aktiviste albanskih politickih stranaka, koji su otvoreno i javno zagovarali Kosovo Republiku i, u izvjesnom smilu, sprovodili separatizam.
Vlasti u Srbiji su se, medjutim, na vrlo brutalan nacin obracunavali sa ilegalnim grupama za koje su smatrali da predstavljaju zacetke vojnih i policijskih organizacija. Istina, kazne koje su izricane clanovima ilegalnih vojnih organizacija nijesu bile mnogo vece nego sto su makedonski sudovi izrekli Albancima koji su organizovali albanski univerzitet u Tetovu i opstinskim funkcionerima za isticanje albanske zastave na zgradi opstine u Gostivaru. Za objektivno sagledavanje cijele situacije nije bez znacaja da su za sve vrijeme izdavane albanske novine koje su, do kraja 1998. godine, bez ikakve cenzure, iznosile stavove svih albanskih politickih struja, pa i stavove i saopstenja ilegalnih paravojnih i teroristickih organizacija.
Mora se, takodje, priznati da je Milosevic nakon sporazuma sa Holbrukom i dolaskom posmatraca OEBS-a, povukao policiju i vojsku na dogovoreni nivo, i da su, po rijecima sefa posmatracke misije, policija i vojska "solidno", a OVK "izvrsno" saradjivali sa misijom OEBS-a. On je to objasnio cinjenicom da su razbijene formacije OVK docekale posmatrace kao svoju zastitu, sto je bilo vidljivo i golim okom a proizvelo je sasvim konkretne i teske posljedice. Srpska strana je, s razlogom, pocela gubiti povjerenje u posmatracku misiju, a s druge strane, OVK je zloupotrebila zastitnicki odnos misije. Kako su se policija i vojska povlacile, tako su na njihovom mjestu nicale jedinice OVK. Utisak o nadmocnosti OVK nad srpskim snagama javno je potvrdjen saopstenjem OVK da je izvrsena razmjena "osam vojnika koji su uhvaceni na teritoriji OVK" sa ranije osudjenim pripadnicima ove organizacije. OVK je kidnapovala desetine gradjana, izvrsila nekoliko napada na radnike u Belacevcu, na obezbjedjenje u Obilicu i stanicu milicije u Starom Trgu. To je, naravno, bio povod i, sa aspekta prava suverene drzave, opravdan razlog, da Milosevic u januaru pocne vracati vojsku i policiju.
Dalji razvoj dogadjaja vise nije ni formalno ni sustinski zavisio od volje, interesa i ciljeva ni srpske ni albanske strane, vec od volje i interesa zemalja ciji su ministri posredovali u pregovorima, pa i ruskog predstavnika, koji je, samim tim sto je ostao do kraja "pregovora", u izvjesnom smislu, dao legitimitet odluci alijanse. Zato se konstatacija - da su Srbi i Albanci zrtve svojih politickih rukovodstava i sopstvenih nacionalizama - moze dopuniti - i zrtve medjunarodne korumpirane politike i interesa zemalja clanica alijanse.
Posrednici su u samom Rambujeu smijenili (sa aspekta Albanaca) legalno izabranog dr Ibrahima Rugovu a na celno mjesto u pregovarackom timu postavili samozvanog komandanta ilegalne i, zvanicno, nepriznate OVK.
I tokom samih "pregovora" posrednici su se prakticno ponasali kao da su oni najzainteresovanija strana ili jedina strana koja pregovara sa Srbima. Osim sto su zanemarili sustinske interese Albanaca, posrednici su pred srpski pregovaracki tim stavili takve uslove za koje su unaprijed znali da ih oni nece potpisati, jer takav "sporazum" ne bi potpisao niko iz Srbije, pa ni, od strane rezima, oznaceni "neprijatelji" Srbije -demokratska opozicija, kriticari Milosevicevog rezima, a ni politicki svjesni Bosnjaci, Madjari...
Jedno od mogucih i vrlo razloznih objasnjenja je da je Zapad cvrsto odlucio da odvoji Kosovo iz Jugoslavije, bilo da Milosevic prihvati sporazum ili da to alijansa postigne vojnim sredstvima. Za takav zakljucak ima osnova i u cinjenici da je u Rambujeu ponudjeno, po principu "uzmi ili ostavi", prelazno resenje za konacno odvajanje Kosova od Srbije i SRJ, a ne za pocinjanje procesa pomirenja, demokratizacije, integracije itd., koji bi vodili ka konacnom rjesenju.
Odgovornost zapadne politicke i vojne alijanse nije samo u tome sto su njeni stratezi lose (?) procijenili da ce "nakon dva dana" bombardovanja SRJ prisiliti Milosevica da potpise sporazum i da se situacija na Kosovu nece pogorsati u mjeri kako se pogorsala nakon bombardovanja. Oni su tako postupili svjesni da Milosevic nece popustiti "nakon dva dana bombardovanja", da ce Albanci dozivjeti tragediju kakvu su dozivjeli i da ce njihovi zastitnici biti "prinudjeni" da i sami, navodno, u ime Albanaca, izvrse nasilja nad neduznim gradjanima Srbije. Postoje objektivni razlozi da se "vazdusna kampanja" NATO snaga ocijeni kao neodgovorna i tragicna i po Albance i po Srbe, ali i stetna za medjunarodno pravni poredak i povjerenje medju drzavama.
Postavlja se pitanje da li su planeri NATO-a znali da ce s pocetkom bombardovanja eskalirati sukobi izmedju srpskih snaga i OVK i da ce Milosevic zestoko udariti po Albancima, te da ce oni dozivjeti egzodus koji su dozivjeli. S obzirom na to da je velikom broju Albanaca to bilo jasno, pa su se prije nego sto je pocelo bombardovanje i bilo kakve akcije srpskih snaga, masovno iseljavali u pravcu Crne Gore, Sandzaka i BiH, mogli su znati i planeri alijanse da ce se dogoditi kako se i dogodilo, te da su tako postupili svjesni rizika, pa i da im je to bio jedan od ciljeva.
Jedno od mogucih objasnjenja moze se, pored ostalog, zasnovati na ponasanju i odnosu medjunarodnih faktora i ucesnika u agresiji na SRJ prema izbjeglicama s Kosova i na slicnostima i razlikama u odnosu prema izbjeglicama iz BiH i Hrvatske.
Zapadne zemlje su tolerisale i (sa)ucestvovale u etnickom ciscenju Bosnjaka iz BiH i Srba iz Hrvatske, koja u dobroj mjeri podsjecaju na teorije o "humanom" preseljenju naroda i na diskretnu primjenu teorije Samjuela Hantingtona o "sukobu civilizacija".
Sama cinjenica da Zapad nije nista sustinski preduzeo da zaustavi krvoprolice u BiH sve dok nije broj Bosnjaka u BiH i Srba u Hrvatskoj sveden na "prihvatljivu" mjeru, ukazuje da je postojao plan i odredjen interes da se sprovedu etnicka ciscenja Bosnjaka iz BiH i Srba iz Hrvatske. Analiza hronologija mirovnih konferencija i svih akcija i planova medjunarodne zajednice i potpuno odsustvo volje i akcija da se dogovoreno sprovede u zivot, kao i ratnih akcija na terenu, pokazala bi ispravnost ovakvog zakljucka.
Za razliku od bosanskih izbjeglica, prema cijoj su humanitarnoj katastrofi bili bezmalo ravnodusni, prihvat izbjeglica s Kosova je maksimalno organizovan. Naravno da je to dobro, ali u kontekstu drugih cinjenica, upucuje na zakljucak da je njihovo iseljavanje planirano i da se na odredjen nacin podstice. Postoje podaci (dobijeni od izbjeglica) da se Albanci iz pojedinih krajeva na Kosovu, pored ostalog (bezanje od srpskih snaga, nasilnih protjerivanja itd.), iseljavaju po instrukcijama "OVK", odnosno NATO-a.
Optuzivanje Milosevica za sve za sta je i za sta nije kriv i za ratne zlocine koji su pocinjeni na Kosovu, nema za cilj ni pravdu ni zastitu ugrozenih vec iskljucivo da se naknadno opravda ubijanje neduznih ljudi i unistavanje materijalnih pretpostavki za zivot jedanaest miliona gradjana SRJ, kao i prikrivanje odgovornosti zapadne alijanse za sadasnje stradanje Albanaca. U tom kontekstu se mogu i razumjeti neumjerena preterivanja o nepostojecim logorima na Kosovu, o silovanjima, o broju raseljenih, ubijenih i nestalih Albanaca, porusenih sela itd. Onaj ko preuvelicava nasilje, prakticno postupa kao i onaj ko minimizira nasilje, jer na taj nacin iskazuje stav da je malo ubijeno ili protjerano, i da za njega (i za pravdanje ogromne kolicine nasilja koje je sam pocinio), pocinjena nasilja nijesu dovoljna. SEFKO ALOMEROVIC
(Autor je predsednik Helsinskog odbora za ljudska prava u Sandzaku)
Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.