2530, jun 24 1999

ISPOVEST: BRANIMIR ZOGOVIC, NAS COVEK IZ MEKSIKA

KAKO SE OSVETITI ZAPADU

Moj stric, Radovan Zogovic, ostao je dosledan sebi a mogao je da trguje svojim stavovima, kao sto su to mnogi cinili. Nisam stekao utisak da je mrzeo Tita

Branimir Zogovic pripada kategoriji ljudi sa viskom adrenalina; dok prica o svom zivotu, iz njega izbija nemir, koji je ovog, nekad glumca Ateljea 212, sada meksickog biznismena vodio kroz zivot. U Beograd se ovog puta obreo kao organizator nekoliko meksickih televizija koje prate dogadjaje u Jugoslaviji.

- Prve informacije u Meksiku, s pocetka agresije na Jugoslaviju bile su vrlo negativne: da Srbi masakriraju Albance, jedu njihovu decu, da zive u diktaturi... Jednom recju - divljaci! Medjutim, televizijski izvestaji slati odavde promenili su misljenje meksicke javnosti. Ja sam privatno ovde, zato sto smatram da sada treba biti ovde. Osecao bih se apsurdno da sedim u Akapulku i slusam izvestaje. Umesto toga pomazem meksickim televizijama. Pre neki dan pitala su me gospoda iz CNN-a sta radim ovde. Odgovorio sam im: "Znate, to sto me vi necete razumeti nije problem mog engleskog, problem je sto ni vi ne razumete zasto ste ovde!? Da li zaista verujete u to da su albanske izbeglice razlog vase intervencije? Ja mislim da Deda Mraz ne postoji!? Drugo, ni vas ne zanima sta radite ovde!" Znate onaj vic o dijalogu dva americka intelektualca: "Kako se tacno izgovara: Iran ili Irak?"

KOSA: Ne bih rekao da je moja dugacka kosa bila simbol mog bunta, bila je estetika tog vremena. Mozda je to bilo imitiranje, zelja da pripadamo svetu. No ona je bola oci, zbog dugacke kose imali smo probleme sa konzervativnijim profesorima. Izbacili su me iz Osme beogradske gimnazije, ne zbog duge kose ili zato sto sam bio los djak, vec zbog toga sto sam glasno pricao da je samoupravljanje apsurd. Zbog istog su me izbacili i iz Desete beogradske gimnazije, tako da sam gimnaziju zavrsio u Zrzama '68; one su kod Orahovca a Orahovac je kod Djakovice.

Druzio sam se sa Draganom Nikolicem i Jocom Acinom, drugovima iz kraja; radio sam na radiju, pa sa Purisom Djordjevicem, pa kod Sotre u nekim njegovim televizijskim dramama. Tako sam upoznao taj svet oko filma i televizije. Mira Trailovic me je videla u "Vezi", Milerovom komadu u reziji Branka Plese, i kad je dobila pravo da rezira "Kosu" pozvala me je u predstavu. Uloge su dobili: Gaga Nikolic, Mira Pejic, Seka Sablic, Misa Janketic, Branko Milicevic i ja. Ostali su bili pleme: Jugoslav Vlahovic, Goca Maric, Nada Blam, Prele... Citav alternativni Beograd bio je u njemu. Hteli smo da kazemo nesto novo, bila je to potreba za slobodom. I "Kosa" je uticala na promenu misljenja u Beogradu.

TITO I KOSA: Niko u Beogradu nije znao da pravi pozorisni mjuzikl i "Kosa" je radjena osam meseci. Ansambl je imao 50 ljudi, stvorila se divna atmosfera, i pusila se marihuana. Probao sam jednom, sutradan me je strasno bolela glava. Svako vece posle probe isli smo kod nekog, oni su je pusili ja vise nisam. I danas kazem klincima: "Opustite se! Zenske se ne maznjavaju na 'travu' i 'Armani', samo ako imas tekst!"

Predstava je obisla celu Jugoslaviju, u ono vreme kad su gostovanja ipak bila retkost, kad jos nije postojala estrada. To su bila sjajna iskustva: igrati "Kosu" pred pet, sest hiljada ljudi u Tivoliju, u Skoplju, Sarajevu, Zagrebu... Dva puta smo je igrali Titu: za 25. maj na stadionu i jednom u Domu omladine. Bogzna kako je bio odusevljen, pozvao nas je za sto: Gagu, Seku, Miru Pejic i mene. Gaga mu je pricao viceve o njemu, posle smo mu otpevali "Daj nam sunca". Ne, nije nas terao da se sisamo, cestitao nam je, s tim sto je jedan iza njegovih ledja govorio: "E, sad, 'ajde!" Ono, po minut u njegovom prisustvu.

Nazalost, predstava je ukinuta na glup i smesan nacin. Posle cetiri godine trajanja "Kosu" smo odigrali za vojne akademce. Aplaudirali su odusevljeno, ali medju njima se nasao neko ko je predstavu ispljuvao na odredjenom mestu, i "Kosa" je skinuta s repertoara.

FATALNA FRANCESKA: Godine 1970. otisao sam u London. Tamo se sve desavalo; on je bio centar sveta i pozorisni i kulturni, u njemu je tada hipi pokret dosegao kulminaciju. Dobio sam neku stipendiju od 10 funti, i odmah se ubacio u jedan restoran. Pooceo sam kao pomocni radnik, seckao sam luk, pa su me unapredili u kofi boja, pa me prebacili na rostilj, da bih postao menadzer restorana, potom i citave linije tih restorana. U Londonu sam, sta da pricam, ucio jezik i pohadjao skolu glume. Jednog dana dam otkaz, sednem u voz i odem za Pariz, pa u Milano, Veneciju, Dubrovnik, do Tjentista gde se snimala "Sutjeska". Ponovo sam upisao trecu godinu Akademije i poceo da vodim omladinske emisije na televiziji: "Mi bismo hteli ako moze! i "Sta da se radi", od 71. do 76.

Igrao sam i predstave u Ateljeu: "Hamlet u podrumu", "Prometej" i "Toma Pejna" u Beogradskom dramskom. Poslednju ulogu odigrao sam u "Pesmi" Oskara Davica, igrao sam Micu.

Na gostovanju Ateljea u Meksiku upoznao sam jednu damu, Francesku, filmskog i televizijskog producenta. Ubrzo se pojavila u Beogradu; skitali smo duz Jadranske obale, i djavo mi nije dao mira: seli smo u avion, otisli u Milano, pa u Portofino, pa u Maroko, Alzir, u London, pa iz Njujorka u Sijudad Meksiko. I tamo se vencali, te '76. godine.

ESMERALDA: Pozvan sam da glumim u jednoj televizijskoj seriji koja je ovde popularna. Kad sam dosao na snimanje, stavili su mi minijaturnu slusalicu u uvo i rekli "Napred!" Onda reditelj cita: "Idi do telefona!" - ides do telefona, "Digni slusalicu!" - dignes slusalicu, kazi: "Halo!" "Sacekaj malo!"... Posle prvih snimanja, rekao sam: "Izvinite, gospodo, ja to ne umem!" Dosao sam iz sredine u kojoj je pozoriste vrlo razvijeno i nema samo estetsku funkciju.

Fabula tih serija je vrlo jednostavna, u njihovim sadrzajima sebe nalaze siromasni i neobrazovani ljudi. Kroz njih dobijaju ono o cemu na svojim jastucima mastaju svake noci: da siromasni uvek pobede bogatog, da dobri trijumfuju nad zlima i da, na kraju, najzgodniji momak pripadne junakinji. I to sve boji divna muzika. Dakle, kompenzacija za realan zivot.

Eto, to je fenomen cija je formula vrlo prosta i ponavlja se u svakoj seriji. Gluma u njima je losa, rezija je losa, fotografija takodje, ali na glavnom tlevizijskom kanalu Meksika, koji pokriva citavu Centralnu Ameriku, Karibe i deo Severne Amerike, te serije pocinju u cetiri po podne i zavrsavaju se u deset uvece. Idu jedna za drugom. Stvorena je citava konkurencija, prave se i u Kolumbiji i u Venecueli. "Esmeralda" je originalna serija, ostale su njena kopija.

Gospodin koji je to smislio zove se Luis de Jano, a prva serija je napravljena pre 40 godina. One su eksportni proizvod i u meksickom izvozu zauzimaju znacajnu stavku. Osim u Latinskoj Americi, te serije najveci uspeh imaju u bivsim socijalistickim zemljama, juznoj Italiji, Portugaliji, Kini i na Filipinima.

PRVE PARE: Sijudad Meksiko je valjda jedini veliki grad na svetu u kome nema cevapcica. Kad sam dosao, nisam mogao da verujem da u njemu nema Jugoslovena. Ima ih od Panamskog kanala na dole, ima ih gore od Rio Grande - u Meksiku ih ima samo pedesetak, zajedno sa sluzbenicima nase ambasade. Nekoliko emigranata je zabasalo tamo, Bora Milutinovic je, takodje, slucajno dosao, Djuka Julijus je bio dopisnik, nema jugoslovenske kolonije. Jedini razlog tome je, valjda, sto su Meksikanci potpuno isti kao i mi. Tako da nas stos ne prolazi. Nema drugog objasnjenja.

To sto su isti kao mi, olaksalo je moju emigraciju. Dakle, zahvalio sam se na ponudjenim ulogama u srceparateljnim serijama i poceo sam da dajem casove glume na njihovoj pozorisnoj akademiji. Mogao sam da zivim od toga, ali djavo mi nije dao mira: casove sam davao od 8 do 10 uvece, sta raditi preko celog dana? Na jednoj veceri sa prijateljima glumcima cujem kako majka jednog od njih (bila je direktor bolnice) kaze da ima problem sa nedostatkom carsava i jastucnica u bolnici. Kazem: "Gospodjo, mogu li ja da vam dam ponudu?" Tako zaradim prve pare.

SVET BIZNISA: Na prvi poslovni sastanak dosao sam u klompama i farmerkama. Javim se sekretarici, pita: "Ko vas je poslao?" Objasnjavam sta zelim ali nikako da shvatim da zena misli da sam ja kurir ili sofer. Izgledao sam joj neozbiljno i uopste me nije prijavila gazdi. Sta, treba da promenim kostim? Sutradan sam se pojavio u sakou, sa kravatom, ista sekretarica odmah me je uvela kod vlasnika fabrike.

Nije problem uci u svet biznisa, njih ne zanima imate li ekonomski fakultet ili vecernju skolu. Pamtim kad mi je deda po majci, Ilija Soskic, rekao u jednoj prilici: "Ako budes umeo jednu stvar da radis u zivotu, umeces i sve druge."

Vise od 20 godina bavio sam se trgovinom lekova; odavde sam uvozio vakcine, vitamine, sulfate i medicinsko staklo a izvozio sam kortizone koji se prave od korena biljke barbasko.

Moja sadasnja firma zove se: "Expona Mex". Nazalost, svi moji poslovni debakli vezani su za bivsu Jugoslaviju. Moj posao je bio usredsredjen na saradnju s "Plivom", "Galenikom", Torlakom... Ne treba ni da kazem koliko su mi ostali duzni raspadom Jugoslavije.

Ovde je 24. marta bila grupa meksickih fabrikanata, proizvodjaca antibiotika. Od septembra prosle godine radili smo na saradnji; u februaru je nasa delegacija boravila u Meksiku i dogovorena je proizvodnja i izvoz vakcina na meksicko trziste. Meksikanci su dosli 24. da potpisu ugovor, te veceri pala je bomba na "Galeniku".

Imam jedan praktican savet kako resiti problem nezaposlenosti i da upotrebim tu ruznu rec: osvetiti se Zapadu za porusene fabrike. Jednostavno, dati zemlju nezaposlenima, dati im kredite, djubrivo, seme i postaviti samo jedan uslov: da se uzgaja droga! To je jedini proizvod rentabilan sto posto u ovom trenutku. Slati je tamo proverenim kanalima, pa neka Zapad misli kako da se odbrani od tog cuda.

SIJESTA: U Meksiku kazu: Nije sva sreca u novcu, samo 99 odsto. Proizvodnja novca je ropstvo kao i bilo koja druga proizvodnja. Najveci stos je znati kad treba stati. U jednom trenutku imao sam 200 zaposlenih, pa 400, pa 800 zaposlenih. Posle sam shvatio da sam sa tih 200 rdnika zaradjivao isto kao i sa onih 800. E, sad, ako vas zanima moc, bez novca ne mozete da je imate, ali slobodu mozete da imate i bez novca.

Nedavno sam u Akapulku posmatrao jednu familiju koja zivi u kolibi. Cetvoro-petoro dece, otac lezi u lezaljci, sijesta. U jednom trenutku more izbaci ribu, lep komad. Deca je odmah zgrabise, majka baci ribu na tiganj, otac sidje sa lezaljke i krene da je prodaje. Nije je prodao, ali su lepo rucali. U restoranu bi takav rucak kostao pedesetk dolara. I opet se vratio na lezaljku.

Necu da branim meksicke kapitaliste, ali siromastvo ovde i tamo nije isto. Ni najsiromasniji Meksikanac ne moze da umre od gladi, treba samo da se pokrene i ubere nesto za jelo. Voce i povrce tamo uspeva preko citave godine. Zatim, ne mora da razmislja o cipelama za decu, mogu da idu bosa; nema duplih prozora, ugalj nije potreban - prolece uvek smenjuje leto. Utisak mi je da vecina Meksikanaca nema nikakve ambicije.

MASINKO, PISI: Da, Radovan Zogovic bio je moj stric. Zapamtio sam ga kao elegantnog coveka sa finim manirima. Nikad se nije pretvorio u razalovanog penzosa, do kraja je drzao do sebe. I do kraja se nije plasio da iznosi svoja misljenja; uvek je imao svoj stav: i 68, kad su Rusi usli u Cehoslovacku, i povodom studentskih demonstracija, i stvaranja maspoka u Hrvatskoj. Toj vrsti ljudi trebalo bi dati olimpijske discipline: ponos na sto metara, ponos sa preponama... Nikad nije lamentirao nad sudbinom, i nisam stekao utisak da mrzi Tita: "Tito pod Moskvom", svoju najcuveniju pesmu, nije pisao zato sto mu je to neko naredio, ili "Masinko moja, pisi"... Ostao je dosledan sebi, a mogao je da trguje svojim stavovima kao sto su to mnogi javno cinili. Skromno je ziveo i umro je vrlo skromno; dugo godina ziveo je u trosobnom stanu u Cvijicevoj ulici, s tim sto je u jednoj sobi uvek bila policija.

Ne verujem da su pravi komunisti imali nesto protiv ekonomskog blagostanja: stanovali su u lepim kucama, vozili dobre automobile, voleli su da popiju viski. Ubedjen sam da Radovan Zogovic nije imao nista protiv da svaki Jugosloven vozi "mercedes", ima petosoban stan i vilu na moru. Kad je moja majka, predratni komunista i prvoborac, dosla u Meksiko, nije joj smetalo da je vozi sofer. I zasto bi. Ali, stalno me ispituje: "Kako zive tvoji radnici?" Gradio sam stanove svojim radnicima i opismenjavao ih ukoliko su dosli nepismeni. Vaspitan sam da postujem radnicku klasu.

LjUBISA STAVRIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.