2531, jul 1 1999

POLJOPRIVREDA

MI GRADIMO SELO, SELO GRADI NAS

Najveci skeptici medju strucnjacima smatraju da je patrijarhalno srpsko selo toliko degradirano i rastoceno da svi projekti "povratka" treba da se tretiraju kao socijalna alhemija ili vasarska atrakcija za zamajavanje demoralisanog naroda

Onima koji su oduvek govorili da je nasa zemlja û Srbija - autenticno poljoprivredna, i da nemamo sta da trazimo u industrijskoj konkurenciji sa onima koji su tu industriju i izmislili, napokon se ostvarila zelja. Ratna razaranja onesposobila sufabricke kapacitete i zemlju vratila u, neki kazu, 1945, a neki u 1900. godinu. Polazeci od rezona da je industrijski razvoj u ovom casu sekundarnog znacaja, a da se pre toga mora smisliti od cega ce da zive onih nekoliko stotina hiljada koji su ostali bez posla, republicka vlada je osmislila program "povratka na selo" kojim bi se omogucilo izvesnom broju fabrickih radnika da se zbrinu, i pri tome da povecaju nacionalne rezerve hrane koje, doduse, imamo dosta, nece se baciti.

U optimistickijim interpretacijama ovaj program se ne vidi samo kao nuzda na koju smo naterani silom prilika vec i kao razvojna mogucnost nase zemlje zbog uporenih prednosti koje imamo u oblasti poljoprivredne proizvodnje.

Koliko je sve to realno i imamo li mi uopste nekih "uporednih prednosti" u odnosu na ostale koji proizvode hranu?

Treba najpre reci da se ovaj program, vec humoristicki naslovljen kao akcija "svi na selo", odnosi iskljucivo na takozvana mesovita domacinstva, to jest na seljake-radnike, to jest na "polutane", naziv koji su bez sumnje smislili oni koji nemaju simpatija za ovu kategoriju stanovnistva.

Socijalni amortizeri

Strucnjaci kazu da je ova kategorija stanovnistva (oko 290 000 porodica, prema popisu iz 1991, sada ih je vise) bila socijalni amortizer prilikom mnogih privrednih trauma koje smo prozivljavali, a narocito sada. Vera Tosic iz Instituta za ekonomiku poljoprivrede (ovaj institut je i pripremio jedan od programa za zaposljavanje seljaka-radnika) tumaci da su ti ljudi bili i bice nasa nuznost, a u postojecoj situaciji i nasa prednost. "Pametnije je uloziti novac u obnovu poljoprivrede i zaposliti te ljude, nego odvajati novac za socijalnu pomoc koju bi inace morali da dobiju", kaze Vera Tosic, i dodaje da je ovde rec o dugorocnom, a ne kampanjskom projektu.

Kredite za poljoprivredu i pratecu preradjivacku delatnost dobijaju samo oni seljaci-radnici (sada samo seljaci) koji vec imaju nesto od poljoprivrednih kapaciteta, na primer stale, mehanizaciju i, naravno, zemlju. To treba imati na umu kada se procenjuje objektivna visina kredita i sta se s tim novcem moze zapoceti. Prosecan iznos kredita za novog vlasnika tri krave iznosi 60 000 dinara, za petnaest ovaca 40 000, za trideset ari pod visnjama 20 000, deset ari malina 9 000 i tako dalje.

Ko uzme kredit, zatvara radnu knjizicu. Sa svoje strane, drzava garantuje da ce viskove otkupiti po zastitnoj ceni.

Razume se da dometi ovakve akcije izazivaju skepsu u zemlji u kojoj su simbol sela price o starackim domacinstvima i momcima koji ne mogu da se ozene jer su se devojke razbezale, pogotovo iz pasivnih krajeva.

Jugoslavija se tek 1991. godine upisala medju dominantno urbanizovana drustva posto je popisom te godine utvrdjeno 53 procenta gradskog stanovnistva i 47 procenata seoskog. Medjutim, samo 17-18 procenata naseg naroda zivi od zemlje, iako, kako rekosmo, gotovo polovina zivi na selu. U evropskim zemljama taj broj je svuda manji od deset odsto, uglavnom od tri do pet procenata.

Selo umire

Prema podacima Sretena Vujovica, profesora sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, svega petnaestak procenata nasih poljoprivrednih domacinstava su takozvana progresivna - ulazu u zemlju i mehanizaciju, a ostalo su stagnatna i regresivna, koja u najboljem slucaju, ako imaju novac, kupuju sitnu mehanizaciju, a uglavnom kupuju kola i zidaju kuce.

Zatim, prosecna velicina srpskog poseda je oko tri hektara, u Evropi je to 23 hektara a u Francuskoj cak 43. Mala imanja, koja su kod nas dodatno usitnjena parcelizacijom, otezavaju upotrebu mehanizacije i cine proizvodnju manje isplativom.

U periodu 1960-1990, kao posledica sirenja gradova i prodaje zemlje vikendasima, nestala je cak trecina obradivih povrsina.

Od poljoprivrede se odustajalo, selo je starilo; danas vec i umire. Cetiri petine seoskih domacinstava imaju najmanje jednog clana starijeg od sezdeset godina.

Ekonomski, dakle, realno je ocekivati da ce motivacija za povratak na selo biti slaba, ponajvise zbog usitnjenosti poseda koja datira jos iz vremena kneza Milosa. Time je dodatno otezan generalni problem da se od poljoprivrede i inace tesko zivi - da nije tako, zar bi i otisli sa sela? Cak i na Zapadu, poljoprivrednik, koji je u stvari fabrikant hrane, moze da zaradi prosecnu platu radnika u industriji. Ne vise, ali ni manje.

Socioloski, izgleda za povratak plugu su jos manji. U socijalnom smislu, biti seljak je "nulta tacka", neka vrsta prethodnog stanja, pa se tako kaze da se "seljakom ostaje a ne postaje". Milovan Mitrovic, profesor sociologije sela na Filozofskom fakultetu u Beogradu, smatra da je "deagrarizacija (i urbanizacija) ireverzibilan drustveni proces koji nikad niko nije uspeo da preokrene". "Otuda se veoma retko dogadja da se neko vrati iz grada u selo. A ko god se vrati, tesko mu je da savlada osecaj licnog neuspeha i zluradost s kojom se povratnici docekuju u selu", smatra profesor Mitrovic. Taj otpor je toliko jak da ce velika vecina ostati u gradu da radi bilo sta, makar se bavila i kriminalom, ali se tamo odakle su otisli nece vratiti.

Socijalna alhemija

Najveci skeptici medju strucnjacima smatraju da je patrijarhalno srpsko selo toliko degradirano i rastoceno da svi projekti "povratka" treba da se tretiraju kao socijalna alhemija ili vasarska atrakcija za zamajavanje demoralisanog naroda, koji, osim novim mostovima, fabrikama i tornjevima, treba obradovati i necim sto deluje opipljivije. Postoje cak i pokusaji da se i Frojd prizove u pomoc u objasnjenju ove akcije. Naime, kada se covek ili zajednica suoce sa neuspehom odredjenog oblika ponasanja, smatra ovaj austrijski psihijatar, postoji sklonost ka vracanju na nizi oblik ponasanja. Kao urbano drustvo nismo uspeli, zato se vracamo selu. To je regresija u ponasanju.

Zakljucak naucnika: dok traje postojeci politicki sistem, ili bar dok se pridrzava postojeceg "modela ponasanja", nema od nas vajde da mozemo biti valjani ni seljaci ni gradjani.

U principu, karakter poljoprivredne proizvodnje je takav da ne moze sama sebe da izdrzava, vec se za to i u najrazvijenijim zemljama izdvaja novac koji se obezbedjuje od industrijske proizvodnje. Ali, mi hocemo na poljoprivredu da se bacimo upravo zato sto industrijsku proizvodnju vise nemamo!

Ne sporeci ni jednu od nepovoljnih odlika domace poljoprivrede, Vojislav Stankovic, saradnik Instituta za medjunarodnu trgovinu, ipak je optimista u pogledu mogucnosti za konacan dobar ishod. Jer, postoje i povoljni pokazatelji. Najpre, mnogi veruju da se Jugoslavija kao prosperitetna zemlja do devedesetih godina odrzala najvise zahvaljujuci tome sto je, za razliku od drugih socijalistickih zemalja, vec ubrzo posle rata odustala od kolektivizacije na selu i dozvolila seljaku da zadrzi privatno vlasnistvo nad "sredstvima za proizvodnju". Zatim, ukazuje Stankovic, teska ekonomska i drustvena kriza koja nas je zahvatila nije mnogo pogodila poljoprivrednu proizvodnju. Poljoprivreda je u periodu 1989-1996. ostvarila cak 94 procenta svoje ranije proizvodnje, dok je, primera radi, industrija to izvela sa samo 45 procenata.

Poljoprivreda ima tu odliku da se "prostire prema guberu", to jest da, u slucaju krize, dozira ulaganja: vestacko djubrivo, sortno seme i slicno jesu vazni, ali se bez njih, u nuzdi, moze. Moze se cak i bez dizela - ostaje ralo i volovi, a srpski seljak je konzervativan, kaze Stankovic, ne voli da vidi njivu neobradjenu, te nije cudno ni da posegne za ovim tradicionalnim nacinom, narocito ako vidi da je komsija obradio celo imanje. Naravno, to najcesce radi na sopstveni racun i "jeduci supstancu" i drzava to redovno zloupotrebljava; i ove godine je zastitna cena psenice ispod ekonomskog limita.

Potencijalne musterije

Razume se da sve ovo ne govori najbolje o prilikama koje vladaju u poljoprivredi u koju, eto, ulazemo tolike nade, ali cinjenica da uopste odrzavamo proizvodnju prava je blagodet u poredjenju s onim sto se desilo ostalim zemljama u tranziciji. Ako bi se politicki odnosi koliko-toliko normalizovali i nasoj zemlji vratio trgovinski status koji je imala, skoro da bismo mogli da ostvarimo davnasnji san i da hranimo, ako ne pola Evrope a ono citavo eksjugoslovensko i balkansko okruzenje. Bugarska, recimo, cuvena po svome paradajzu, propala je jer je, kazu, poljoprivredu zasnivala na omladinskom radu, tako da bi sada mogla biti nas potencijalni musterija. Bosna i Hercegovina je vec sada znacajan partner, a sto se Slovenije tice, dosta je reci da je litar mleka dve marke. U Hrvatskoj je upravo u toku bunt seljaka.

Kvaliteti nekih domacih poljoprivrednih proizvoda, ukazuju i Vojislav Stankovic i Vera Tosic, prevazilaze evropske standarde i cak su bez premca u svetu (junece meso, suncokretovo ulje). Moze se cak reci da bi neki nasi tradicionalni kupci (Grcka, Italija) bili zadovoljni da nas opet vide na svom trzistu. Po strani smo od svetskih tokova, pa tako i od afera s otrovnim i genetski modifikovanim mesom. Legendarne maline, kupine i visnje, ali i lekovito bilje i neke vrste povrca smo nesmetano smo prodavali i dok smo bili pod sankcijama. Istina, bombardovanje osiromasenim i oplemenjenim bombama nije proslo nezapazeno te, kaze Vera Tosic, ne bi smela da prognozira efekte na nasu ekolosku reputaciju.

Ograniceni efekti

Poljoprivredna orijentacija morala bi da se zasniva na izvozu, pre svega zato sto, na nasu zalost, unutrasnja kupovna moc u narednom periodu nece biti na zavidnoj visini. Preduslov za to bi bilo ukidanje diskriminatornih mera, a svi se slazu, da bi od pomoci bile i promene "sistemskog karaktera", sta god ko pod tim podrazumevao. Ako bi tako bilo, prema proceni Vojislava Stankovica, nasa zemlja bi kroz tri godine mogla da izvozi hrane za milijardu dolara i tako postala pretezni izvoznik a ne uvoznik hrane.

Iako se programi o kojima se govori odnose na zaposljavanje seljaka-radnika, podrazumeva se da bi se to, ukoliko bi se postigli dobri efekti, blagotvorno odrazilo i na one koji zive samo od poljoprivrede. Tako bismo, recimo, umesto 38 krava na 100 hektara, koliko gajimo, mogli teziti da to bude 72 krave, koliko gaje Francuzi, i tako proizvodnju ucinimo isplativijom. Inace, uocljivo je da se programi najvise odnose na stocarstvo i vocarstvo, jer su to, kako se procenjuje, najperspektivnije poljoprivredne grane.

Cak i ako bismo uspeli da prevazidjemo posvemasni pesimizam i poverovali da bi nam "ozivljavanje sela" moglo da uspe (ima li ista da nam je uspelo, sem kosarke - a i to je sada pod znakom pitanja), treba da se zna da ovim blagotvornim projektom ni izdaleka ne bi bili obuhvaceni svi seljaci-radnici i njihova domacinstva. Uostalom, dosad je zanimanje iskazalo 6 000 buducih poljoprivrednika, sto nije mnogo prema postojecih 300 000 porodica. Nasuprot velikim ocekivanjima koja objavljuje Televizija, nesto poverenja uliva to sto je projekat u sustini zasnovan dosta skromno, realisticno se oslanjajuci samo na ljude koji vec zive na selu i imaju nekakvu poljoprivrednu proizvodnju. Razume se, interpretacije prema kojima je poljoprivreda nosilac razvoja u buducnosti i zamena za industrijski razvoj nemaju nikakvog smisla i doista bi se mogla shvatiti kao neka vrsta socijalne i civilizacijske regresije. Razvojni efekti ce, dakle, biti ograniceni, isto tako i socijalni, ali bi se, dugorocnije, moglo dogoditi da to bude zacetak novog tipa srpskog zemljoradnika, pribliznijeg evropskom modelu. Pored onog vec postojeceg, koji je i dosad ziveo samo od poljoprivrede. Sve to, razume se, samo ako akcija bude potrajala i posle trijumfalne objave da smo popravili prvi most.

SRBOLjUB BOGDANOVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.