PROTIVSTAV

Povodom memoranduma BNVS o autonomiji Sandzaka i posebnim odnosima sa BiH

Jedna stara bosnjacka ili turska poslovica o Bosnjacima kaze da u Bosnjaka pamet uvijek dockan dodje. Kao i u slucaju sa svim ili sa vecinom ostalih poslovica, ne zna se kada je, kako i povodom cega nastala, ali medju Bosnjacima postoji uvjerenje da se u njihovom zivotu cesto potvrdjuje i na individualnom i na kolektivnom planu, tako da je postala paradigma za razumijevanje licnih i kolektivnih promasaja i stradanja i cest motiv u bosnjackoj literaturi.

I dva zahtjeva za autonomijom i jedan za specijalnim statusom, koje su, tokom prethodnih godina ispostavila - kako kazu autori tih "memoranduma" - "najvisa politicka tijela muslimansko-bosnjackog naroda", smatraju se zadocnelom pamecu i objasnjavaju poslovicom da u Bosnjaka pamet uvijek dockan dodje.

Mada su u svim slucajevima istaknuti objektivni istorijski, politicki, demokratski, demografski, kulturoloski i drugi argumenti koji opravdavaju formiranje autonomije Sandzaka, razloge sto su takve zahtjeve postavile Stranka demokratske akcije (SDA), Muslimansko nacionalno vijece Sandzaka (MNVS) i Bosnjacko nacionalno vijece Sandzaka (BNVS) treba, prije svega, traziti u povodima da se bas krajem 1991. i sredinom 1999. godine usvoje i obnaroduju odluke o autonomiji Sandzaka.

U oktobru 1991. godine SDA je organizovala referendum "za autonomiju Sandzaka i za pravo prikljucenja jednoj od federalnih republika". Prema podacima koje je tada, a i kasnije, iznosila SDA, na referendum je bezmalo izaslo 100% gradjana, samo Muslimana-Bosnjaka, koji su se, po istom izvoru, 100% opredijelili za "autonomiju Sandzaka i za prikljucenje jednoj od federalnih republika". Referendum je organizovan i njegovi rezultati su objavljeni u vidu zahtjeva povodom rastakanja SFRJ, ali tek kada je njeno rasturanje postalo izvjesno i, reklo bi se, zavrseno i pravno zaobliceno i verifikovano od strane medjunarodnih faktora.

I pored toga sto je dockan sproveden, lose koncipiran i jos gore prezentiran, a nikako sprovodjen, referendum iz 1991. godine je kod domace i inostrane javnosti i svih relevantnih medjunarodnih subjekata pobudio i dvije naredne godine izazivao veliko interesovanje, koje je trajalo sve dok nije postalo bjelodano da od ostvarivanja memoranduma nema nista.

Vjerovatno iz tih razloga, MNVS je sredinom 1993. godine usvojilo i objavilo memorandum, ali ne, kako su se gradjani na referendumu izjasnili, za autonomiju Sandzaka vec, po uzoru na vojvodjanske Madjare, za "specijalni status Sandzaka". Tada je rat u BiH uveliko besnio, a rezim je u Sandzaku intezivno sprovodio masovne oblike represije (ubistva, otmice gradjana, miniranje ducana, paljenje kuca, protjerivanje stanovnistva itd.), tako da je njegovo usvajanje i objavljivanje "dolilo ulje na vatru" i, na izvjestan nacin pruzilo formalne argumente rezimu da, medijskom i politickom propagandom, naknadno pravda represiju nad gradjanima.

U svakom slucaju, ni od projekta o "specijalnom statusu Sandzaka" nije bilo nista, niti je bilo ko na tome radio. U medjuvremenu je neprikosnoveni lider i SDA, i MNVS, i BNVS, dr Sulejman Ugljanin iznosio razne planove, pocev od "moderne evropske regije" do, sledeci ideju kontroverznog Adema Demacija, Balkanije, u kojoj bi, Sandzak bio federalna jedinica.

Isti ili i jos drasticniji primjer docne pameti je "Memorandum o autonomiji Sandzaka i posebnim odnosima sa BiH" koji je usvojilo BNVS na "osmom redovnom zasjedanju" 19. jula 1999. godine. Nema sumnje da je sadasnji memorandum isprovociran i iznudjen, takodje, rastakanjem SRJ, odnosno definitivnim gubitkom Kosova i najavljenim i u dobroj mjeri sprovedenim odvajanjem Crne Gore od SRJ.

Kao i u prethodnim slucajevima, i ovoga puta su "najvisa politicka tijela muslimansko-bosnjackog naroda" dockan shvatila da izlazak Crne Gore iz SRJ znaci definitivno kraj price o autonomiji Sandzaka i bilo kakvom jedinstvenom resenju sandzackog pitanja, pa i ustavnopravnog statusa Muslimana-Bosnjaka u SRJ. Medjutim, sudeci po iznijetim stavovima i prakticnim koracima koje je do sada preduzeo rezim u Crnoj Gori, izlazak Crne Gore iz SRJ bezmalo je, gotova stvar. Narocito ako na vlasti u Srbiji ostane Milosevicev rezim, nije iskljuceno da ce se sa federacijom i drugom clanicom svaka veza prekinuti i da ce jednog jutra, kada Srbija odbije crnogorski ultimatum o "labavoj konfederaciji", pored punktova sa srpskim policajcima na granici Srbije i Crne Gore osvanuti crnogorski granicari. U oba slucaja, rijec je o definitivnom i faktickom cijepanju Sandzaka.

Kod sandzackih i uopste Muslimana-Bosnjaka u SRJ postojao je konsenzus da treba da se radi na ostvarivanju autonomije Sandzaka i on je kod vecine budio i, do kraja 1997. godine odrzavao nadu da ce se i ostvariti. Medjutim, SDA se nije trudila niti je pokusala da ga sprovede u bilo kojoj formi, pa ni simbolicno. Umjesto da javno i otvoreno radi na realizaciji iskazane volje gradjana na referendumu 1991. godine, lideri ove stranke bavili su se sobom, politikanstvom i poluilegalnom i ilegalnim besmislenom aktivnoscu, propustajuci niz prilika koje su joj pruzali rezimi u Srbiji i Crnoj Gori (represijom nad Muslimanima-Bosnjacima i politickim mjerama) i drugi dogadjaji u Sandzaku, BiH i, uopste, dogadjanja na prostoru bivse Jugoslavije.

Posljednju priliku da zacnu formiranje autonomije Sandzaka, BNVS je imalo kada je Vlada Republike Srbije u julu 1997. godine nasilno smijenila legalno izabrano rukovodstvo u opstini Novi Pazar. Tada su sve stranke iz Sandzaka, izuzev ogranka SDA koju je vodio i vodi dr Rasim Ljajic, bile okupljene u BNVS, a SDA za Crnu Goru je bila jos nepodijeljena. S druge strane, svi relevantni medjunarodni faktori izrazavali su "strah", sto znaci da su i ocekivali, da ce BNVS formirati paralelne organe vlasti u Novom Pazaru i u drugim gradovima, pa su ponovo poceli da redovno posjecuju Sandzak. Sasvim je sigurno da medjunarodni faktori ne bi cinili nista protiv takve odluke a nije iskljuceno da bi je podrzali na sasvim konkretan i djelotvoran nacin, jer su jos drzali da se rezim u Srbiji i Crnoj Gori ni po cemu ne razlikuje. Moguce je da bi odluku BNVS indirektno podrzala i domaca demokratska javnost i neke gradjanski opredijeljene stranke, koje su, uglavnom, osudile nezakonit akt Vlade Srbije.

Sama cinjenica da su iste politicke strukture i tijela dvije godine poslije referenduma o autonomiji Sandzaka, usvojile i objavile memorandum o "specijalnom statusu Sandzaka", a sest godina kasnije memorandum o autonomiji Sandzaka, govori o neozbiljnosti njihovih autora, pa i da su oni sami postali svjesni da su prethodne odluke propale ili da nijesu bile dobre.

Ista sudbina ceka i sadasnji julski memorandum. U odnosu na 1991. godinu izmijenilo se mnogo toga, da se ne kaze - sve, pocev od samih Muslimana-Bosnjaka, do odnosa medjunarodnih faktora prema sandzackom pitanju. Za razliku od 1991. godine kada su se Muslimani-Bosnjaci takoreci aklamacijom izjasnili za autonomiju Sandzaka, sadasnji memorandum o autonomiji Sandzaka docekali su sa sveopstom sutnjom i svojevrsnim cinizmom, a reklo bi se, i sa izvjesnom dozom prezira i straha, jer su izgubili povjerenje u politicko vodjstvo, nadu, zivotni i politicki elan i samopouzdanje. Zbog toga su mnogi ovaj memorandum ocijenili kao pokusaj da se ozive politicki mrtvaci bivse mocne SDA, a ne da se rijesi bilo koji zivotno vazan problem Muslimana-Bosnjaka.

S druge strane, Muslimani-Bosnjaci u Crnoj Gori su listom za Djukanovicevu politicku opciju da se Crna Gora odvoji od SRJ, a to, doslovno, znaci, da nijesu za autonomiju Sandzaka. SDA za Crnu Goru se pocijepala i prakticno vise ne postoji, niti je na bilo koji drugi nacin organizovan politicki zivot Muslimana-Bosnjaka u Crnoj Gori.

I, kao najvazniji faktor, relevantni medjunarodni subjekti su zabavljeni na Kosovu i s Kosovom, i zivo su zainteresovani i angazovani da Crna Gora izadje iz SRJ, sto, takodje, znaci da nijesu zainteresovani za autonomiju Sandzaka.

Naravno da ni demokratska javnost u Srbiji, danas, poslije gubitka Kosova i drame koju je Srbija dozivjela i koju jos prezivljava, vise nema politickih rezona i argumenata, a ni gradjanske hrabrosti, da podrzi bilo kakvu autonomiju Sandzaka. To su izjavili celni ljudi GSS, od kojeg se, ne racunajuci LSDV koju vodi Nenad Canak, najpre mogla ocekivati podrska.

To bi mogli biti razlozi zasto su Deklaracija o pravu Bosnjaka na politicku i nacionalnu ravnopravnost i Memorandum o autonomiji Sandzaka i posebnim odnosima sa BiH prosli nezapazeno kod domace javnosti i medjunarodnih faktora, ali i bez ikave reakcije oba rezima. I Sarajevo je ostalo suzdrzano, mada iz BNVS tvrde da im je Silajdzic jos u februaru obecao "da ce podrzati svaki dokument koji donese BNVS kojim se na kvalitetan nacin resava nacionalno pitanje Bosnjaka u Sandzaku." Nije, medjutim, jasno da li je Sarajevo procijenilo da memorandum "na kvalitetan nacin (ne)rjesava nacionalno pitanje Bosnjaka u Sandzaku" ili su, zarad osvete Milosevicu, spremni da zrtvuju svoje sunarodnike. Sudeci po nekritickoj i masovnoj podrsci koju rezimski i svi bh mediji daju Djukanovicu, reklo bi se da je ovo drugo posrijedi.

Pricom o nerealnim i nemogucim politickim rjesenjima zabasuruju se rjesivi akutni i sustinski problemi Muslimana-Bosnjaka u SRJ, narocito na Kosovu i u Crnoj Gori. Na Kosovu je potrebno da se zdusno angazuju na svim frontovima, kako bi se omogucio povratak raseljenim Muslimanima-Bosnjacima, zastitili neiseljeni od pritisaka, ubistava i protjerivanja, navodno, od strane militantnih Albanaca, pokrenula inicijativa povratka na Pristinski univerzitet 42 profesora Muslimana-Bosnjaka, pokrenulo pitanje, zajedno sa Srbima iz Sandzaka, vracanja Kosovske Mitrovice i velike okoline koja je ustavom iz 1946. godine i pridodata tadasnjoj autonomnoj pokarajini Kosovo i Metohija i druga pitanja opstanka Muslimana-Bosnjaka u ovoj pokrajini. U Crnoj Gori je neophodno da se aktivira i obnovi stranacka i politicka infrastruktura, pokrene pitanje povratka izbjeglica u 28 bukovickih sela, izvodjenja izvodjenje na sud poznatih ratnih zlocinaca za kidnapovanje 12 lica iz Bukovice, da se nastavi i konacno zavrsi sudjenje Nebojsi Ranisavljevicu, jedinom uhvacenom otmicaru 19 gradjana u zeleznickoj stanici Strpci, pa i postave zahtjevi za specijalnim statusom Muslimana-Bosnjaka, kao sto je to ucinio lider DUA Dinosa za tri puta manje Albanaca. Umjesto svega toga BNVS ponovo zapocinje pricu o, sada, nerealnom i nemogucem, tj. o autonomiji Sandzaka.

Zasto je sada autonomija nemoguca? Nema te sile (osim ako BNVS nije jace i od Milosevica) da se zaustavi zapadna politicka i vojna alijansa, kojoj se jos vrti u glavi od uspjeha bombardovanja Srbije, da odvoji Crnu Goru iz SRJ. S druge strane, nema autonomije bez saglasnosti i direktnog ucesca sandzackih Srba i Crnogoraca, a oni je, za razliku od njihovih sunarodnika iz prethodnih generacija, je nece, a narocito nece je sa autorima memoranduma, kako su je ti autori oni zamislili i koncipirali.

Ono sto je sada realno i moguce jeste jedinstveno resenje ustavnopravnog statusa Muslimana-Bosnjaka u SRJ (pod cim se moraju podrazumijevati i Muslimani-Bosnjaci s Kosova), i po jedan okrug u dijelu Sandzaka koji pripada Srbiji i u dijelu Sandzaka koji pripada Crnoj Gori, kao i maksimalna zastita Muslimana-Bosnjaka, prije svega, njihovih zivota, imovine, prava na povratak i prava da participiraju u vlasti na Kosovu. Sve drugo je jalnas (prazna) prica.

Ako se ni ta pitanja ne pokrenu hitno i na ozbiljan nacin, a posebno ako se ne zastite Muslimani-Bosnjaci na Kosovu, aktiviraju Muslimani-Bosnjaci u Crnoj Gori i spase od dezintegracije po crnogorskim opozicionim strankama, nije iskljuceno da ce se, kada se jednom pokrenu ova pitanja, ponovo ostvariti paradigma s pocetka teksta. Jer, tada na Kosovu nece biti Muslimana-Bosnjaka osim onih koji su, nemajuci kud da odu, pristali da ihna asimiliraju Albanaci, a u oba dijela Sandzaka bice u apsolutnoj manjini i na dobrom putu da, takodje, budu asimilirani. Naravno, tada ce biti sasvim izlisna prica i o autonomiji i o regionalizaciji...

Sefko Alomerovic