BOZIDAR-BOTA NIKOLIC, REDITELJ

Posle premijere filma "U ime oca i sina" (nedavno u Herceg Novom) Bozidar-Bota Nikolic drzao se gospodski, bez ijedne ljute reci ili uvredljivog komentara zato sto nije pobedio.

Verovatno zato sto mu se to cinilo ispod casti. Tim pre sto kao koscenarista, snimatelj i reditelj, dakle kao gotovo kompletan autor, smatra taj svoj film izuzetno dobrim. Nije, cak, uopste krio ni zadovoljstvo uradjenim poslom...

Poslom u kojem je vec dugo, decenijama: rodom iz Niksica, on je diplomirao kameru na beogradskoj (tada) Akademiji dramskih umetnosti i lagano sticao visoko mesto u toj oblasti domace kinematografije potpisujuci se, na primer, kao direktor fotografije i iza takvih filmova kao sto su "Ko to tamo peva", "Maratonci trce pocasni krug", "Zivot je lep". Za reziju se prvi put odlucio pre petnaestak godina i to zajedno sa Dusanom Kovacevicem: bio je to "Balkanski spijun" koji je u onoj Jugoslaviji, i u onoj Puli, osvojio "Zlatnu arenu". Potom je rezirao jos filmove "Tamna strana Meseca" (u Americi) i "Tri karte za Holivud". Privatno, Bozidar-Bota Nikolic je srdacan covek kome se morate obradovati zato sto se uvek lepo pozdravi, a ima mnogo prijatelja i poznanika, rado zastane i poprica onako jednostavno, ljudski, sasvim normalno...

Sta sada kazete, sad kada je prosao prvi udar?

- I dalje smatram svoj film vrednim i interesantnim. Nazalost, nema vise ko ovdje da gleda filmove, nema esteticara, nema teoreticara. Vidite, jedno je sigurno, moje namjere su bile da snimim evropski film. Ne da se ponesem za necim i trazim nekakav svoj izraz vec, naprotiv, da trazim izraz ove sredine, da sve u filmu bude iz ovog mentaliteta. Za formu sam se opredijelio onu klasicnu, namjerno, posto mi veoma smetaju oni kratki rezovi i, uopste, na hiljade americkih petparackih ostvarenja koja su, bogami, ostavila jak pecat i na nase autore. Dakle, nicega kod mene nema slucajnog vec se naprosto i na primjeru tog filma radi samo o kontinuitetu onoga sto smo kao mladi Dusan Kovacevic i ja nocima znali na Akademiji da pricamo. Valjda je to beogradska skola koju mi, svako u svom domenu, dosljedno primjenjujemo a valjda ce se jednom naci neko da tu dosljednost primijeti.

Osim toga, ova vrsta filma ce se tesko praviti bez, recimo, Bate Stojkovica, glumca iz iste skole, tesko ce se naci ozbiljan covjek koji umije da izgovori djetinju recenicu ili pak grubost a da to djeluje nevino i cedno. Ali, raspricao sam se, mozda i hvalisavo, sto nikako ne bih volio.

Vas film je zanrovski tesko odrediti, sto vam se pise kao minus?

- Neka se pise kako hoce, ja samo znam da zanrove nikada nijesam priznavao. Nisu njih izmislili autori vec prikazivaci. Postoji, medjutim, i to da neki autor, kako bi sebe lakse prikrio, krene u komediju pa potom, iz kadra u kadar, gazi samo po tome. Nemam nista protiv, neka radi tako, ali smatram da je zivot takva igra u kojoj postoji jedino ona tanka, vrlo tanka linija, cak ostrica noza, od tuznog ka smjesnom i obrnuto. Mozete ocas da prelazite na jednu ili drugu stranu, pogotovu u Crnoj Gori. Pa i u Srbiji. Nema te tragedije o kojoj se vec treci dan nece izroditi humor ili, makar, nekakva sprdnja. Vjerovatno je to borba protiv zla, vid samoodbrane. Da se svako zlo pretvori ipak u smijeh. To je negdje u nasem mentalitetu.

I to je, hocete reci, bilo glavno polaziste za vas poslednji film?

- Apsolutno. Samo sto je ovoga puta tragedija bas zestoko tukla pa je tesko bilo doci do humora. Vjerujem da ce "U ime oca i sina" biti smjesniji film kada se bude prepricavao nego sto on jeste dok se gleda. Dok se gleda, to je drama, ozbiljna drama o ratu kao opstem zlu.

Moglo bi se reci i da je drama apsurdna: otac spasava sina od uzasa rata tako sto ovaj ostaje ziv ali poludi, znaci spasa nema?- Jeste. Ideju za film sam dobio tako sto sam prije nekoliko godina prisustvovao sahrani jednog ujaka u Niksicu. Stajao sam tamo kad, odjednom, ugledah plocu, nadgrobni spomenik. Vidim, sahranjeno je tu dvanaest ljudi. Od dvanaest, jedanaest je izginulo u ratu a samo jedan umro prirodnom smrcu, i to kao vojni invalid bez noge, izgubio nogu u Mojkovackoj bici. Zar to nije strasno?! Pa, dosta bre vise toga! Od tada cesto kazem kako bih zelio da vec jednom nasi ljudi pocnu da umiru prirodnom smrcu a ne od nozeva, metaka, bombi i svih tih cuda. I da se okrenu sebi, svom radu i svom zivotu, a ne da ih u mrak moze da povede svaka budala. Zato vjerujem da je ova vrsta filma dragocjena za nase ljude, da pogledaju sebe i iz nekog drugog ugla pa vide jesu li grijesili, da li su i oni doprinijeli svemu sto nam se desava...

Tesko da ce to iko cak i samom sebi priznati. Jer, ne zaboravimo u kakvoj zemlji zivimo.

- Pa, naravno, mi stalno pricamo o otadzbini. O kakvoj to otadzbini pricamo? O onoj gdje svaki drugi covjek bjezi iz nje. Pet hiljada mladih je otislo u posljednje vrijeme. Kako mladi i ne bi bjezali pri svim onim mobilizacijama i svoj ovoj bijedi. Dezerterstvo je ozbiljna stvar koju sam ja, kroz specificnu pricu, pokusao da protumacim u ovom filmu. Jer, sta? Otadzbina mora da nudi nesto covjeku da bi se on vezao za nju ili da bi joj se vracao. A vidimo koliko je ta nasa otadzbina danas jednostavno napustena. To mi je dalo pobudu za ovaj film, bas to.

Pa ste ga, upravo na tragu te ideje, i snimili tacno u vreme bombardovanja. Bez grize savesti?

- Pitalo me to dosta ljudi. Nije nas grizla savjest. Ako hocemo pravo, mi otadzbinu nijesmo mogli braniti. Kako, cime? Opet, nama su te bombe, bas kao i svakom drugom, bile strasne. Nijesam mogao da vjerujem da se sve zlo covjecanstva srucilo na moju zemlju pa se jos i dzentlmenski izvinjavaju kad promase cilj i pogode bolnicu, ljude na mostu, djecu u skoli.

Recimo, ja sam 24. marta uvece sletio onim posljednjim avionom u Podgoricu kada su prve bombe pale na samo sto pedeset metara od mene tako da sam znao kako cu snimiti bombardovanje u filmu, gledao sam to sopstvenim ocima. Dozivio lekciju. Nocu nijesmo spavali slusajuci vijesti, zovuci Beograd, nijesmo se nikad tokom snimanja mogli osloboditi tog uzasa. Uticalo je to i na raspolozenje u ekipi, pa mogucno i na kvalitet filma. Jer, bez obzira koliko se mi trudili da budemo profesionalci, osjecaj strahote se nije mogao izbjeci. Bilo je glumaca koji i definitivno nijesu mogli iz njega da izadju. Recimo Branislav Brstina kome je bomba pala pored kuce u Beogradu. Divan glumac i divan covjek koji je, sigurno i zato, vazda bio s radiom prislonjenim na uhu, a najposlije je uletio u kadar i vikao "potpisali su, potpisali su mir".

Ipak, razlicite su nase price. Vi ste sa ekipom radili u Crnoj Gori, prilicno bezbednoj, a Film ste snimili i uz veliku podrsku crnogorske vlade kojoj je, kazu, bilo veoma stalo da bez obzira na sve Crna Gora ima svoj film?

- Jest, Ministarstvo kulture Crne Gore, posebno gospodin Budimir Dubak, stalno me je hrabrio. Nase je da radimo, da idemo dalje, govorio je, da snimamo ono sto smo zapoceli, tako da nam je to davalo snagu. Sto se tice te bezbjednosti, ponekad je, znate, mnogo teze biti udaljen, pogotovo kada su vam na licu mjesta, tamo gdje se desava nesreca, oni najdrazi, a mnogi iz ekipe su Beogradjani. Prema tome, stizalo je nas sve to zlo, zar to treba uopste reci...

Upadljiva je brzina s kojom ste okoncali film, cak i za normalne okolnosti. Kako ste uspeli?

- I to me je dosta ljudi pitalo. Pa, tako smo zacrtali i tako uspjeli. Mozete slobodno reci i udarnicki, mada ja to ne bih tako zvao. O cemu se radi? Prosle godine, na festivalu u Herceg Novom, premijer Filip Vujanovic obecao je da ce Crna Gora imati svoj film do ovog ljeta. Ja sam se prihvatio tog roka zato sto sam znao da cu uspjeti. Ne bih da nijesam sa svojim saradnicima to konstatovao. Zato ne mogu govoriti o nekom posebnom naporu, radili smo samo strogo profesionalno, doduse s malo jacim gasom, sto bi se reklo. To jeste donelo izvesnu tenziju ali i stvorilo dodatnu energiju bez koje bi, inace, ovaj film imao mogucno drugaciji kvalitet. Nekada ce mozda neko pisati o tome da smo mi, eto, u ratnim uslovima snimili film, i to film protiv rata, pa kako je bilo na snimanju, kako se ko ponasao, citav taj neobicni dnevnik dogadjaja i komentara. Jedno znam: snimajuci film, nisam zelio da se ljudi nasmiju iako ima u njemu i humornih scena. Jer, cemu da se danas smijemo, poslije svega? Zar je vrijeme za smijanje, za pjesmu, za radost? Kad vidite koliko je mrtvih, kad vidite da pojedinim ljudima ni milion mrtvih ne znaci nista, daleko je od nas radost. Daj boze da je sagledamo. Ali, da vam nesto drugo kazem: vlast koja je finansirala ovakav film, koja je dakle dozvolila kritiku i na svoj racun, ta vlast voli svoj narod i zeli mu prosperitet, ona nema kompleksa nego gleda istini u oci.

Cini se da ona trazi i otcjepljenje, svoju drzavu?

- Bogami, nijesam ja cuo nijednog crnogorskog rukovodioca da je za otcepljenje. To su mozda pojedine stranke, sigurno liberali; ali koliko je njih, vrlo malo. Trebalo raspisati referendume i u Crnoj Gori i u Srbiji ako hocemo bas to, da istini pogledamo u oci. Jednom moramo poceti pa da vidimo najzad sta narod misli i hoce.

Ali, cemu uopste to pitanje, to preispitivanje?

- Odmah cu vam reci: ako sam rekao da nijednog crnogorskog rukovodioca nijesam cuo da je za odvajanje, to ne znaci da oni hoce dalje ovako, pod ovim uslovima. Nece pod diktaturom, pod nametanjem jedne volje. To jasno kazu u Crnoj Gori. Ostaje da obje strane sjednu i da se dogovore. Pod svojevoljom jednoga ne moze biti zajednistva. Osim toga, gledajte kakvi su rezultati oko nas. NATO bombe, objavljivanje rata citavom svijetu, to su rezultati. Pa, je li to politika?!

Ako se Crna Gora ipak odvoji, sta cete vi, kuda cete kao Niksicanin koji je citav radni vek proveo u Beogradu?

- Prvo, bicu mnogo tuzan, strasno cu biti tuzan. A zivjecu ne znam ni ja gdje, tamo gdje mi budu djeca. U srcu cu, medjutim, uvijek biti u Crnoj Gori posto me je majka ucila da je ona najljepsa na svijetu. Sto je greska, djecu treba vaspitavati da je njihovo sve sto je lijepo na svijetu a ne ovako, usko. Uhvatim sebe kako gledam brda i srce mi udara a onamo nema nista sem trnja i kamena. Medjutim, meni lijepo. Jos nesto: moja prava zemlja je bila ona Jugoslavija. To je moja drzava. Jos osjecam fizicki bol sto je nema, sto se raspala, sto su je neki ljudi razbucali i to nemilosrdno. Prema tome, ja sam se jos tamo zaustavio u toj prici. A ako vi pomalo sumnjate u postene namjere crnogorskog rukovodstva, sto je izgleda tako, ja vam samo mogu reci da nemate dovoljno informacija o tome da je Crna Gora zaista krenula u reformu i demokratskim putem. Nemate, jer ne pratite crnogorske medije vec samo srpske. Siguran sam, stavise, da rukovodstvo Crne Gore voli Crnu Goru i svoj narod a ne znam je li tako u Srbiji. Ne pokazuju. Ne pokazuju to sem pjesmama i lijepim rijecima, bas kao i lijepim odijelima kada se pojave na televiziji. Zbilja su divno odjeveni, stvarno im cestitam. Kako se oblace, pojedine stranke se bas po tome prepoznaju. U Crnoj Gori to nije slucaj. Ispada sada da ja branim crnogorsko rukovodstvo a naprotiv - pricam objektivno.

Objektivno sta?

- Dacu vam mali trivijalni primjer, ali nije da je nevazan: naseg predsjednika mozete sresti svaki dan, pitati ga sta radi, kako je, isto i on vas. To je covjek koji voli pozoriste, film, utakmice, on je mlad covjek. Dosta puta se ovdje cuje: igro Milo kosarku s nekim. A sto da je ne igra? Zamislite vi predsjednika koji vodi narod a ne moze da potrci sto metara. Ne kazem ja da treba da obara rekorde, ali uz umnu on mora imati i fizicku sposobnost. Milo je bio ovdje na premijeri, bio je i u Budvi na premijeri "Kokoske", gdje sve ne. Kad u Beogradu odem u Narodno pozoriste i vidim petnaest redova ispred sebe da sjedi predsjednik, ja cu biti srecan. Ili da susretnem gospodju Markovic pa joj slobodno pridjem i priupitam kad izlazi njena nova knjiga. Cujem da su njene knjige hit. Tesko mi je da sve to i zamislim a, vjerujem, i vama.

Mozda ce i zato ovo biti poslednji filmski festival u Herceg Novom s predznakom "jugoslovenski"?

- Ako se to i dogodi, zelio bih da filmski radnici to ne primijete nego da ga i dalje smatraju svojim. Zelio bih, takodje, da tu dodju filmovi i iz Zagreba, Sarajeva i Ljubljane a ne da razmisljamo i strahujemo samo hoce li doci iz Beograda. Apelujem na sve kolege da su svi festivali nasi. Kao sto idemo u Montreal ili u Veneciju. Nemojmo, pobogu, zatvarati vrata od kuce komsijske.

Tolika se pompa podigla o prvom crnogorskom filmu posle duge pauze da se vi mozda osecate i kao utemeljitelj, pionir novog doba: o kolikoj tremi, u stvari, razgovaramo?

- Pregoreo sam ja sve treme, imao tezak zivot i morao mnogo da radim. Nekada se osjetim i veoma umorno, pomislim da mozda vise nikada necu. Medjutim, dovoljno je da mi, recimo, zazvoni telefon i cujem Lordana Zafranovica koji me zove u Prag da mu budem direktor fotografije u novom filmu i u meni se opet sve probudi. Sva ljubav za ovaj posao. Iako znam da su razocaranja mogucna, kao sto znam da ce se naci ljudi kojima se ni ovaj moj film, "U ime oca i sina", nece dopasti. Nece, jer smo mi takvi. Nazalost smo takvi. Zavidni, popljujemo jedan drugog prije nego film uopste krene u bioskope, u svijet. Ja sam cak vise naucio da gubim. Majka mi je govorila: Sine, lijepo je nekad i ne pobijediti. Vjerujem da je tako, ako ni zbog cega drugog a ono bas zbog te proklete zavisti koju sam malocas pomenuo.

Moja najveca nagrada ce biti da publika na ovaj film reaguje onako kako bih to istinski zelio: superiorno u odnosu na objektivnu stvarnost. Eto, samo to. Jer, iz tog nekog osjecaja sam i radio film. Sto se tice tog novog poglavlja u crnogorskoj kinematografiji, pa sigurno da bi mi bilo drago ako ovaj film bude temelj nekog pocetka. Vjerujem da hoce. Na Cetinju vec uveliko sjajno radi filmska i pozorisna akademija odakle stizu zbilja sjajni glumci ali i ostale profesije vezane za medij. Gledao sam, snimajuci ovaj film, mnoge mlade ljude oko sebe, dosli po iskustvo, zeljni rada, a ja sam bio srecan sto sam makar jednoga naucio da stoji pored kamere. I to jeste put koji obecava.

Jasmina Lekic