2539, avgust 26 1999

INTERVJU: AKADEMIK BOSKO PETROVIC

U LAZIMA STRADAVA MIR

Kako da iskoristimo to sto se zove sloboda? Ja bi trebalo da se opredelim za levo ili desno, a ja sam za nesto sto ne broji. "Medijski rat" obesmisli coveka

Bosko Petrovic, akademik i predsednik Matice srpske, jedan je od onih ljudi, onih pisaca koji na neobican nacin umeju da stapaju vremenske planove. Recimo ovako: "Ovih dana proucavam Napoleona, da ga ukomponujem u nesto sto sada radim." U isto vreme, Bosko Petrovic i dalje trazi razloge kojima bi se mogli objasniti i aktuelni dogadjaji.

Sta se moglo nauciti o svetu i o Srbima za ovog rata?

- Desilo se nesto apsolutno novo. Zarad nekih novih socijalnih ideja svet se latio rata, dakle nasilja, a ono je bacilo senku na ideju tog novog sveta. On je poceo da ratuje takoreci bez opasnosti po sebe. Naizgled, jer nije tako. NATO je vojna organizacija 19 zemalja, ali to nisu tih 19 zemalja uzete u celini, tj. kao teritorija. NATO je organizacija izdvojena iz njih i kada bi se htelo odgovoriti na njegov napad, evo, na ovaj koji se desio nama, kako bi se to moglo uraditi? Kako bi, na primer, jedna velika zemlja mogla da odgovori? Uzvracajuci ratom? Na koga, na koju zemlju? Ako NATO nije zemlja, onda na koju zemlju da se usmeris. Nema vise zemlje, da je napadnes. Ratovanje se kvalitativno izmenilo. NATO-u moze uzvratiti jedino ista vrsta vojnotehnicke organizacije. Kriterijum snage se sveo na organizaciju baziranu na oruzju. Drzava biva samo takozvana logisticka podrska, i sa svim svojim ljudima, istorijom, kulturom, itd. vredi samo koliko moze da proizvede tog oruzja za tu organizaciju. (Da se ona, uzgred receno, moze i osamostaliti te pretvoriti u neku vrstu gangsterske bande - ne daj boze - druga je stvar.) To je nesto sto je izmenilo svet i sto se prakticno pokazalo na nama. Zato je to znacajno a ne samo zato sto smo napadnuti bas mi. Jeste da smo mi Srbi napadnuti, ali u ovom slucaju to je drugi pravac stvari.

Srpska linija ovoga sukoba je takodje dosledno neobicna. Zapad je od Srba trazio zaista nemoguce stvari. Pogledajte 1948. i raskol sa Sovjetima. Tada smo se pobunili protiv unifikacije. I sada. Mi smo tako postupili i 1914. kad nismo hteli da prihvatimo austrijski ultimatum u kojem su trazili od nas isto ono sto je trazio Rambuje sada.

Sta to Srbi imaju u sebi "da nece"? Zbog cega nece?

- To sto Srbi nece, po medjunarodnim zakonima i moralnim zakonima apsolutno je u redu. Ali, Srbi to nece do te mere da su spremni i da izginu. Oni hoce da zive na svoj nacin, i to slobodno, koliko god je to moguce. To je posebna slika u nasem srpskom slucaju. Kako je tumaciti, ja ne znam, mada ima objasnjenja kako smo mi na razmedju dvaju svetova. Tu ima izvesne istine, ali da li je samo to? Veoma je komplikovano govoriti o tome da imamo moralno osecanje koje "nece".

Dakle, mi smo svet koji hoce da zivi u svojoj slobodi. E, sad, ta sloboda?

- Sloboda je stvar zaista primarna, i pitanje je naseg unutrasnjeg odnosa kako da iskoristimo to sto se zove sloboda. U praksi smo je imali vec dva puta, a evo i treci put se sa time suceljavamo. Prvi put posle 1918, kad smo stvorili tzv. staru Jugoslaviju, koja je razbijena. Drugi put smo imali socijalisticku, i ona se opet raspala. Sada dolazi treca faza i pitanje kako cemo iskoristiti tu eventualnu slobodu, koliko cemo je uopste imati. Sloboda vas obavezuje ako hocete da je odrzite, i pitanje je u sta da se usmeri. Ako budemo slobodni, sta cemo da radimo i kako, jer ako ne budemo radili, necemo biti slobodni. Uvek ce doci neko da vas zaposedne, to je jasno, tu boga nema.

Za svaki rat znamo ko nam ga je doneo i odakle smo napadnuti i zbog cega. Koje su to nase vrednosti kojima mozemo odgovoriti kako i sta da radimo u miru?

- Mi smo stvorili svoje skoro civilizacijske forme morala, neobicne i vrlo specificne. Jedna civilizacija ne moze postojati zato sto ima samo ekonomske prednosti i silu, ona mora, jer su ljudi u pitanju, imati moralne vrednosti. Moralne vrednosti u tom smislu reci ima Francuska sa Francuskom revolucijom. Nemacka je dobila neke moralne vrednosti stvaranjem velikog rajha od Bizmarka do Hitlera; negativne, ali vrlo vazne. Italija ima neke posebne moralne vrednosti. Imaju ih i Srbi. Dusanov zakonik, mada davnasnji, nesto je nesumnjivo pozitivno i egzistentno. Postoji i jos nesto sto smo moralno stvorili: nasa narodna poezija. Moral nije popovanje nego nesto prakticno neophodno. Pocinje od najobicnijih stvari; jeste li nesto dobro uradili ili ne. Mi smo to imali u nasem seljackom drustvu. Ono je nosilac i nase narodne poezije i ostalih vrednosti koje kao neki talog nosimo u dusama i nacinu ponasanja i gledanja na svet. Srpska je nevolja u tome sto takav moralni odnos ne odgovara velikim narodima koji imaju svoje posebne ogromne teritorije. Kvantitativno smo mali da bismo mogli da ponesemo moralni zakon za druge, posebne civilizacije. Civilizacija jeste nesto sto pociva na moralu, ali da bi egzistirala mora imati masu a nas je malo. Mi imamo velike moralne zakone a malo telo.

Vodimo jedan te isti rat u ovom veku. Kada bi promenili mir, mozda bi nam ratovi bili drugaciji i redji.

- Nasa situacija je izvanredno interesantna. Mi smo bili seljacko drustvo i kao takvi urbanizovali smo svoju zemlju. Stvorili smo i fabrike, ali sve to u nasim rukama nije ono sto je u rukama velikih zemalja. Mi se drugacije ponasamo, i to je osnovni problem naseg takozvanog srpskog slucaja. To se komplikuje do krajnjih granica time sto se u okviru srpskog naroda, odnosno naroda koji govori srpskim jezikom, smatralo da spadaju Muslimani i Hrvati, a nisu, pa nas to jos vise sputava i dovodi u neprilike. Govorim kao da sam neki srpski nacionalista ali ne, naprotiv. Mogao bih o tome da govorim i sasvim drugacije, nego sam ja ovu vrstu razmisljanja zatekao kod jednog vrlo zanimljivog coveka, novinara, sociologa, filozofa, publiciste, Riste Radulovica koji se rodio 1880. a umro 1915, a koji je bio novinar u Sarajevu i pripadao je generaciji koja se kod nas u knjizevnoistorijskoj literaturi i politickoj istoriji naziva "Mlada Bosna". U bombardujucim danima uzeo sam njegovu knjigu rasprava i clanaka, objavljenih u SKZ 1940, da vidim kako je on razmisljao o srpskoj situaciji pre Prvog rata a u Sarajevu. Iznenadio sam se. On govori o istim stvarima o kojima i mi danas. Stvar se, dakle, nije resila od tog doba do danas. Risto je vazan i zbog jos jedne cinjenice. Citajuci ga, setio sam se studije Veselina Maslese o "Mladoj Bosni". Objavljena u aprilu 1945 (dakle, jos pre nego sto je zavrsen rat), ona je, razume se, sa marksistickog stanovista obradila onu predratnu generaciju, ali o Risti Radulovicu u studiji nema ni reci. Risto nije mogao da udje u vidokrug jednog takozvanog marksiste, jer ni o kmetovima, ni o agama, ni o Muslimanima ni Hrvatima nije govorio sa istorijsko-materijalistickog politickog stanovista. Nego je govorio kao intelektualac koji posmatra. On ima simpatija i prema Kocicu i prema socijalizmu, on istice i razumeva i nacionalni momenat, ali prema svemu ima jednu distancu i kaze nesto sto ne ide ni u atar marksista ni nacionalista a to odmah "ne broji". Danas govoriti, s nekom intelektualnom distancom koju ja nehotice osecam da imam, iluzorno je takodje. Ja bi trebalo da se opredelim za levo ili desno a ja sam za nesto sto ne broji.

Sta u srpskim glavama mora ostati radi kulture i za potomstvo?

- Ono sto covek cini, ono sto mu nosi njegov zivot, kulturni, politicki i verski, to mora ostati. Recimo, momenat verskog, pravoslavnog. On je u ljudima prisutan makar ga oni ne znali. Ceo socijalisticko-komunisticki eksperiment koji je zapoceo Oktobarskom revolucijom u stvari je pravoslavni. Da, pravoslavni socijalizam u okviru pravoslavlja. U srpskom duhovnom zivotu - ovo da reknem uzgred - mi imamo literaturu koja je od Vuka vezana za moderni jezik a pre Vuka za stari. Mi ne mozemo shvatiti Dositeja ako ga ne citamo na crkvenoslovenskom jeziku. Stvar je otisla dotle da je danas Crkva pocela u obredima upotrebljavati Vukov jezik. To je mozda moguce u obredima, ali u literaturi ne, jer vi Orfelina, Dositeja, Rajica... ne mozete razumeti ako ne znate njihov jezik. U skolama treba djake da naucimo njemu kao sto, pobogu, Francuzi citaju Montenja na starom francuskom. Kako da poznate svet, kako da poznate gde ste ako ne znate sta je pre bilo na ovom terenu. I uopste tako. Mi imamo susede Nemce koji stalno teze ovamo. Sada imamo Ameriku koja tezi ovamo. I mi to treba da znamo ako hocemo da se odrzimo, u slobodi pogotovo. Srbi, ako hoce da opstanu, imaju izvesne obaveze koje su mnogo vece nego obaveze velikih naroda kao sto je Amerika, Engleska, Nemacka... Moraju da nauce njihove jezike, pa i mnogo sta drugo sto oni ne znaju, samo zato da bi ostali ono sto jesu i slobodni.

Nemci. Ovi danasnji jesu li to neki "Nadnemci", pa su pristali u savez sa dosadasnjim protivnicima. Da li su Nemci i Srbi garancija da ce u Evropi rat postati institucija?

- Ja sam po struci germanista, bio sam u zarobljenistvu u Nemackoj i bio sam na studijama u Nemackoj i imam dozivljaj nemstva mozda malo razabraniji i jasniji nego ostali ljudi. Nemci su neobican svet, cudan, s izvesnim ponorima u dusi kojih nema kod drugih naroda. I raspolucen. Njihov najveci pesnik i jedan od najvecih duhova, Gete, reprezentant je jedne Nemacke kakvu mi ne poznajemo. On je u nemackim nacionalnim krugovima uvek bio "crna ovca". On nije bio dobar Nemac. Gete je bio covek racija, svetlosti i slobodne pameti. U neku ruku moglo bi se reci da je on preduhitrio ono sto se desilo 1933, kad je Hitler dosao na vlast u Nemackoj. Tada je Nemackom zavladao hitlerovski mrak, ali zaboravlja se i izmice paznji da je bezmalo sav pravi i valjani knjizevni i kulturni, pa i naucni svet Nemacke emigrirao. Cak i jedan Nemac kakav je bio Tomas Man. Posle sloma 1945. satrven je hitlerovski mracni duh Nemacke i to u po Nemce surovom ratu, i to je kod Nemaca najedanput izazvalo osecanje nesigurnosti. Nemacko drustvo se promenilo. Jesu li koreni mraka i ponora koji kod njih postoje u dusi iscupani ili ce se oni zanoviti, ja to ne znam. Stvarno se tamo desilo nesto krupno. Nije proteklo jos dovoljno vremena da bi se to sigurno moglo reci, ali se jeste desilo,kao sto se desilo i kod Francuza. Kazu, drustvo koje se gotovo izivelo. Nije nemoguce, jer jedno mocno drustvo kao staro rimsko drustvo, pa onda i drustvo ruske imperije takodje se izivelo. Biva to.

Interesantno je i ovo - da i to uzgredno pomenem: bio sam u Nemackoj 1953. i tom prilikom sam posetio njihovog tada poznatog pisca koji je za vreme Hitlera bio u emigraciji u Americi, Leonharda Franka. Bio je zainteresovan za Jugoslaviju i za socijalisticki eksperiment i svasta me pitao, a ja mu odgovarao. Odjednom me upita: Sta mislite, ako dodje do rata, ko ce ga ovoga puta poceti? Rusi ili Amerikanci? Razmisljajte koncepcijski, veli mi. Ne znam, odgovaram, a on mi se primaknu i rece: Amerikanci, razume se. Toga sam se secao za vreme bombardovanja.

Dani rata kao vreme straha. Cuvali smo zivote pod zemljom. Jesmo li preziveli rat ako smo bili tako nisko?

- Ni zena ni ja nismo hteli dole u podrum, dole su pacovi i voda. Svaki dan u dva-tri maha, a osobito uvece kad lezem, ja sam se sretao sa strahom koji je normalan. Ali strah je bio nesto sto ne bih ni nazvao strahom. To je zapravo bilo stanje apsolutne neizvesnosti hoce li te pogoditi ili nece. Ja zivim u Novom Sadu, u okolini koju su stalno bombardovali, pored mostova, preko puta mi je Izvrsno vece Vojvodine, a ni rafinerija nije daleko. Ocekujem bombe. One tresnu, ne znam koliko puta, i sve se uzljulja. U sobi zvuk eksplozije oblikuje se gotovo materijalno, kao da je neka kugla u sobi. Cudo. To je momenat. Zatimo prodje. Tisina. Ja onda - sada cete videti cuda - okrenem se i zaspim. Nikada tako duboko, tako detinjski duboko, tako embrionalno, nisam spavao kao posle tih udara. Neverovatno. Sutradan ustanem, svira ona sirena da je prosla opasnost, ulazim u novi dan. Svih sedamdeset i nekoliko dana provodio sam u stanju izmedju sna, straha i nekog ocekivanja moguce smrti. Sad dolazi konacno i ovo: poslednji udar i proslo je sve. Kada se objavilo da je proslo, gotovo kao da sam bio na neki nacin frustriran, oslobodjen; kao da je ono bila istina a ovo posle laz.

Doslo je vreme da "medijski rat" oblikuje svet. Ako "medijski rat" ide ispred svega i misli umesto naroda, hocemo li ista moci znati o sebi? Od "medijskog rata" do pravog rata je samo jedna vest.

- To je rat opomocu slika, stampe i price, osobito pomocu slika. To su stvari opasno zavodljive, zavodljive pa opasne, jer na neki nacin coveku ucine paznju plitkom, ali dovoljnom. Obesmisle coveka, iskljuce iz njega mozak. To moze da traje verovatno dosta dugo i da ima strasne posledice kao sto jeste, ali moze li da traje tako da covek zavazdan bude medijski zaveden? U to ne verujem, jer u jednom trenutku se u ljudima javlja neka vrsta zasicenosti i onda progovori nesto iz njega intimno i dublje sto on i ne ocekuje. Odjedanput se prene i pomisli da je to kao higijena ili kao nacin ishrane. Jedes, jedes i uzivas u jelu, ali onda u jednom trenutku organizam vise ne trpi i progovori na svoj nacin. I to su moralne selekcije. Moralne nisu velike istine, moralno su male istine koje ljude na kraju pobune, samo kada ce to biti i kako ce to biti?

U ratu najpre pogine istina, da li u lazima stradava mir?

- To je neizbezno. To je sasvim sigurno. U lazima mir mora da strada. To o cemu smo govorili, pa te slike su lazi i one su upotrebljene da strada mir. To je neizbezno.

Nedavno se u SANU, na Skupstini povela rasprava o tome da li ostavke ili ne predsednika Milosevica. Tada niste govorili?

- O tome "da li ostavka ili ne" treba da raspravljaju ljudi koji razumeju sta je drzava, vojska, sta policija i sta je to administrativni aparat, i to sa odgovornim poznavanjem stvarnog stanja.

Srbi su u potpuno novim uslovima posle agresije NATO-a. Oslobodili smo UN, sto je zadovoljilo samo patetiku, jer smo na kraju drugog milenijuma ostali na kraj sveta. Mi buducnost ne upisujemo u istoriju?!

- Mi smo u svojoj istoriji, od Nemanjica do Karadjordjevica, pa do Tita i dalje, imali mnogo vrlo teskih situacija. Meni se cini da smo imali i tezih nego sto je ova. Mislim na propast Srbije posle despota Stefana i Djurdja Brankovica, kad je ono malo takozvane despotovine razneseno konjima na repove, Srbi su se rasprsili kao da ih vise nema. Turci su ih potpuno poklopili, pa smo preziveli i to. Po analogiji - kako drugacije da mislim - prezivecemo opet i u ovim uslovima. Kako, ne znam. Po analogiji sudeci, bogami, nimalo lako, jer sudbinska pitanja su na dnevnom redu. Ne mozete govoriti o njima a ne reci da su sudbinska, sto to odmah zvuci pateticno. Da i jeste. Mi smo u pateticnim situacijama sve vreme.

LAZAR KAURIN



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.