2541, septembar 9 1999

ISPOVEST: SRDJAN GOJKOVIC - GILE, LEGENDA ROKENROLA

NEMOC, BES, OCAJ

Rokenrol treba da je protiv svake vlasti i svake drzave, narocito protiv ovakve vlasti i ovakve drzave

On je autentican predstavnik prve urbane, beogradske generacije koja je rodjena i zivela kroz muziku, u ideologiji reokenrola. Citava ta tradicija sazima se kroz ono sto je radio Gile i "Elektricni orgazam": od divlje, raspustene energije gnevnih mladih ljudi, preko mejnstrim rok linije, do smirenog zvuka akusticne gitare. U poznim tridesetim godinama Gile impresionira unutrasnjom ravnotezom i ozbiljnoscu, netipicnom za libertere rokenrola. "Nemoc, bes i ocaj" naslov je albuma kojim ce se, uskoro, obeleziti znacajan jubilej u nasoj (pot)kulturi, 20 godina postojanja "Elektricnog orgazma".

SMISAO ROKENROLA: Moj otac je bio zaposlen u Radio-Beogradu i kuci je donosio ploce, tako da je moje detinjstvo bilo ispunjeno muzikom "Bitlsa", "Rolingstonsa" i Arete Frenklin. Rano sam dobio gitaru, ali sam naucio samo nekoliko akorda. Okretao bih je i lupao po njoj, kao po bubnjevima. Ideja da bih mogao ozbiljnije da se bavim muzikom javila se tek kad sam napunio sedamnaestu; poceo sam da sviram bubnjeve i prvih nekoliko godina bio sam bubnjar u grupi koja se zvala "Hipnotisano pile". Prica ide tako da sam nekoliko dana pre naseg velikog koncerta u SKC-u dosao na ideju da napravimo zajebanciju: da sami sebi budemo predgrupa, da se ta izmisljena predgrupa zove "Elektricni orgazam", i da svi izmenimo mesta na instrumentima: da ja sviram gitaru, koju inace ne umem da sviram. "Elektricni orgazam" je izvodio moje pesme, a "Hipnotisano pile" tek poneku. I desilo se da je "Orgazam" dobio ovacije publike, a glavni bend u koji smo ulozili sve svoje napore, doziveo je fijasko - pola ljudi izaslo je iz sale za vreme koncerta.

Sutradna sam dao oglas da prodajem bubnjeve. Otisao sam u London, kupio pojacalo i gitaru, i nastavio da se bavim muzikom kao gitarista i pevac. To sto nisam znao da sviram gitaru nije predstavljalo neki problem, bili smo pank grupa i bilo je dovoljno da znas da sviras dva, eventualno tri akorda. Smisao rokenrola upravo je u tome sto to moze svako da radi.

POSTTITOIZAM: U Beogradu se sve vrtelo oko SKC-a, bio je centar alternativnih aktivnosti i silnih performansa. Krajem sedamdesetih stara hipi ekipa dosla je na svoje u SKC-u, pravili su razna desavanja koja su nama bila zanimljiva - poceli smo da tripujemo svoje ideje i da se polako ukljucujemo u ta zbivanja. Citava novotalasna scena, koja je kasnije nastala, visila je u SKC-u. Tamo su svirale "Perle", pa, "Limunovo drvo", koje je kasnije preraslo u "Sarla akrobatu". Bili smo jedna ekipa: Koja, Milan Mladenovic, Ivica Vdovic, i gomila ljudi koji su posle imali svoje bendove.

U svetskoj muzici bio je to mrtav period, period simfo i dzez roka u kome su svi morali da sviraju fenomenalno, dok su ideje i stavovi, koje je rokenrol nosio kao svoje najbitnije odlike, zanemareni. Najednom dolazi do poplave novih bendova na svetskoj muzickoj sceni: "Strenglersi" "Dzoj divizn", "Ekstisi", "Toking hedsi!" - grupe koje su najvise uticale na nas. Taj talas svetskih razmera ovde se pojavio nekoliko godina kasnije; tada smo, otprilike, bili i najblizi planetarnim desavanjima u muzici, sto je rezultiralo pozitivnim napisima po stranoj stampi. Nas prvi album "Paket aranzman" dobio je pozitivnu recenziju u "Nju muzikl ekspresu", najprestiznijim engleskim muzickim novinama. "Pari mac" je doneo tekst na nekoliko strana o beogradskoj alternativnoj sceni.

Bio je to period u kome su pocele da popustaju stege starog ideoloskog sistema; doslo je do izvesne liberalizacije drustva i procvata kulture: putovalo se po inostranstvu, gledali se dobri filmovi, citala najnovija svetska literatura. Svima je izgledalo da krece na bolje, kad ono, malo sutra.

U Varsavi sam prvi put video redove za gorivo, ljudi nisu imali cigarete - sve ono sto se nama danas dogadja. Poljaci su nas primili super, znali su cak i neke nase pesme, ne znam na koju foru. Dve nedelje pre uvodjenja vanrednog stanja, snimili smo prvi jugoslovenski album uzivo "Varsava 81".

KROKODILI DOLAZE: Disko kuce su odmah pocele da nas zovu; nismo morali nikog da molimo da bismo snimili album. Proglaseni smo zvezdama i, naravno, uobrazili smo se. Ljudi iz PGP i RTB zahtevali su od nas da promenimo ime grupi, i da sa prvog albuma izbacimo stvar "Krokodili dolaze", zbog politickih asocijacija. "Jugoton" nije postavljao nikakve uslove, bili su najprofesionalnija muzicka kuca u bivsoj Jugoslaviji.

Moje bavljenje muzikom bilo je spontano, bez nekog posebnog kreda - to je bilo jedino sto me zanima. Dosta naglo krenula je moja karijera, punim intenzitetom. Imao sam 19 godina kad sam snimio prvi album, samo me je zahvatio taj talas i poceo da me nosi. To je bilo ono sto sam najvise zeleo, i to se desilo. A to sto nas jure disko kuce, ucinilo je da mislimo da smo najbolji na svetu. To je onaj pocetni mladalacki entuzijazam koji ti se kasnije, jebi ga, obije o glavu.

Ali, uspeli smo da prebrodimo vise tih padova u ovih dvadeset godina postojanja. Prva kriza nastala je posle pocetnog uspeha: svi hvale i vole bend, onda izdas prvu plocu i pocnu komentari: To na ploci ne zvuci bas kao sto zvuci uzivo!? Ispadne da te ne vole bas svi, pa onda te pola njih pljuje, pola voli, pa, onda, krenu svi da te pljuju: U, prodali ste se, pu, pederi! Veliki broj bendova pukne cim stvari krenu nizbrdo, kad postanes svacija meta. Ako bend uspe da prebrodi takvu krizu, bude posle mnogo jaci, spremniji.

ZIVOTNI SAN: Moja keva je i danas super, nikad mi se nije mesala u zivot, u fazonu: Nemoj da sviras, uci fakultet! Videla je da svirkom zaradjujem lovu, sta sad? Studirao sam turizam, dosao do trece godine, intenzivno krenuo s muzikom, i prekinuo studije. Baviti se muzikom je velika navlaka.

"Orgazam" nikad nije imao ogromne tiraze ploca, za tako nesto u Jugoslaviji morao si da pravis seljacku muziku ili rok sa seoskim elementima. Mi smo urbana grupa koja dobro prolazi po gradovima, medju obrazovanijom i kulturnijom publikom, a takvih nikad nije bilo mnogo u Jugoslaviji. Od tih para mogli smo da zivimo sasvim pristojno, ali ne i da kupim stan ili vikendicu. Nijednog trenutka nije mi palo na pamet da napustim bend i muziku, da pocnem da se bavim necim drugim. Zivotni san mi je bio da nijedan dan ne moram da idem u sedam na posao, a da mogu da imam prihode od onog cime volim da se bavim.

VIDI PANKER: Mi iz "Idola", "Sarla akrobate" i "Elektricnog orgazma" bili smo veliki ortaci, radili smo zajedno a svaki bend je ostajao celina za sebe. Naravno, bilo je i perioda kad se nismo voleli, kad je ljubomora trovala nase odnose.

Izgledali smo kao marsovci: sminkali smo se kreonom, farbali kosu u zeleno...Hodas ulicom, ljudi ocima ne mogu da veruju, pada im vilica. Bilo je to sokantno, cak i za Beograd i za Zagreb; ljudi su hteli da nas biju na ulici - vidi panker! Bilo je i ulicnih borbi.

Naravno, mi smo se trudili da odudaramo, budemo drugaciji, autenticni - da ne budemo gomila i ne marsiramo s drugima. Ali ljudi su nas se uglavnom plasili jer nisu znali sta je to sto mi furamo. Bilo je raznih desavanja, svasta smo dozivljavali; u Sarajevu je masa jednom provalila u garderobu, mislili smo da ce nas lincovati, medjutim, iznesu nas na rukama i tako optrce salu tri puta. Svaba je vodio evidenciju, godisnje smo imali po 200 koncerata.

MOC TELEVIZIJE: Slava, naravno, prija, ali moze i da te sjebe. Kad te svi hvale, sklon si da poverujes u svoju nepogresivost, da je sve sto uradis super. I kad te posle neko pljuje, u fazonu si - Ovaj nema pojma, budala!

Kad si rok zvezda normalno je da strcis i privlacis paznju devojaka, ali i raznih gluvatora - opsta navala na tvoju licnost. Mnogo mojih kolega tako se pogubilo, s nekim tipovima. Suvise informacija, suvise stvari se odjednom desava, treba da budes jaka licnost da bi mogao da se izboris sa svim tim cudima.

Svih ovih godina postoji taj momenat prepoznavanja na ulici, licno bih vise voleo da se to ne desava. Neki ljudi misle da je to sto te vide na televiziji razlog da budu tvoji intimni prijatelji. Desavalo se da me startuju na ulici: "Ej, cao!" kao, znamo se. Pokusavam da se setim: "Odakle se znamo?" "Pa, s televizije!" Sad ja mislim da covek radi na televiziji, ali ne: "pa,gledao sam te na televiziji!?" A, kao, dobro. Neki ljudi stvarno imaju cudan odnos prema toj spravi.

LETIM, SANjAM, DISEM (LSD): Moja generacija je eksperimentisala svacim sto im je bilo zanimljivo. Bilo je tu dosta puteva, i jos vise stranputica. Droga je prozdrla neke ljude, neki su uspeli da izadju neosteceni iz te price, neki su samo koketirali s drogom. U svakom slucaju, postojala je zelja za razbijanjem tabua. Mislim da je glupo otvarati to pitanje: ista stvar deluje razlicito na razlicite ljude - nekima ce otvoriti nove vidike a nekima upropastiti zivot. Rizik je, svakako, suvise veliki. Ako se ja pitam za savet, svakom bih rekao: nemojte da probate nikakve droge.

EVOLUCIJA: Godine 1984, posle albuma "Kako bubanj kaze", bend se skoro raspao, svi su nas bili otpisali. Tada je nastala velika promena u koncepciji grupe: dosli su Banana, Svaba, Cavke se vratio u grupu. Ta postava je, cini mi se, najjaca postava "Orgazma". Doslo je do bitne promene u zvuku, zavrsila se novotalasna faza grupe. Rezultat toga je album "Distorzija", mada je album "Lisce prekriva Lisabon", vec bio prelaz ka cvrscem rok zvuku. Priznajem da su ta dva albuma meni najdraza.

Nikad nismo bili bend koji slepo prati trendove. Naravno da pratimo promene u muzici i desavanja, zato sto je muzika ziva stvar, stalno se menja, ali nikad u cilju da podidjemo ukusu, ne znam kakve sve publike. Ta vrsta kalkulisanja nikad nije postojala. Trudio sam se, pre svega, da zadovoljim svoj ukus, sad, ako se vise ljudi prikopca na nju, super.

MIR, BRATE, MIR: U SKC-u se potpisivala neka peticija protiv rata; nasli smo se sa "Brejkersima", "Ekaterinom" i Rambom Amadeusom, i dosli na ideju da napravimo pesmu protiv rata. Sto smo i uradili. Rambo se nije pojavio na zakazanoj probi, tako da su ova tri benda napravili super grupu "Rimtutituki", snimili pesmu "Slusaj vamo" i svirali je na kamionu, po centru Beograda. Ali, bilo je to vreme pocetnog ratnog zanosa u Srbiji: tip je izvadio pistolj i uperio ga u Caneta - "Sta, mir, brate, mir - rat, brate, rat!"

Naravno, nismo gajili iluziju da jedna pesma moze da spreci i zaustavi pazljivo i detaljno planiran rat; hteli smo da kazemo sta mi mislimo o tome i da, na neki nacin, olaksamo svoju savest. Drago mi je sto je ta poruka presla granice Jugoslavije i stigla do nasih prijatelja u novim drzavama, koji, takodje, nisu bili za rat.

Smrt Milana Mladenovica i Cavketa, Canetova operacija, masovni odlazak ljudi u inostranstvo, sve to deluje kao kataklizma. Bilo je tesko posmatrati sumrak rokenrola. Ali, smatram, njemu i jeste mesto u andergraundu, u poluilegali. Rokenrol treba da je protiv svake vlasti i svake drzave, narocito protiv ovakve vlasti i ovakve drzave. Tesko da postoji neka drzava u kojoj ima vise razloga za bunt i za rok pobunu, nego sto je to Jugoslavija.

DA POPRICEKAMO: U Srbgiji nikad nije bilo toliko dobrih bendova, kao sada, ali problem je sto se i veliki bendovi, poput "Brejkersa" i nas, bore za golu egzistenciju. U ovoj drzavi nema para za nas, jer nema koncerata i kulturnih desavanja, a suvise je velika apatija da bi se dogodio preporod. Ali, ovo je period kad se nesto krcka. U svakom slucaju, moracemo da popricekamo do ponovne ekspanzije urbane kulture u Srbiji. Tek kad drzava bude funkcionisala, a da ne ugrozava svoje sugradjane, moci cemo da govorimo o kulturnom procvatu.

Sigurno da nije lako voditi 20 godina rokenrol grupu, ni u razvijenijim zemljama, a kamoli u Srbiji. U Engleskoj bih sa 22 albuma mogao da zivim samo od autorskih tantijema, ovde situacija nagoni da si stalno na ostrici - da si izbrijan, ostar, da kapiras sta se desava oko tebe. I posle dvadeset godina opstajanja osecam se kao da sam na pocetku, moram da se borim za pozicije. Sto se mog rada tice, imam osecaj ispunjenosti, sto se ostalih stvari tice, i ja sam kao i vecina Jugoslovena - zesce hendikepiran.

Ljubisa Stavric



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.