Pobednik bez saveznika

Ovogodišnji parlamentarni izbori u Hrvatskoj formalno su završili pobedom vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, ali se nova vlada u Zagrebu ne očekuje barem do katoličkog Božića, 25. decembra ove godine. Razlog je naizgled neverovatan. O novom sazivu hrvatskog državnog parlamenta praktično odlučuju dva izborna pobednika, pa je na predsedniku države Stjepanu Mesiću da odluči kome će dati mandat za sastav nove vlade. Na ovo mesto s jednakom upornošću i argumentima pretenduju i šef HDZ-a, dosadašnji premijer Ivo Sanader, čija je stranka osvojila šezdesetak mandata u nacionalnom parlamentu, kao i šef socijaldemokrata Zoran Milanović čija je stranka dobila 57 mandata. Procentualno gledano, dve najjače političke stranke u Hrvatskoj dobile su isti broj glasova – 31,8 odsto. Tako govore brojke iz jedne od najburnijih izbornih noći u Hrvatskoj. Zli jezici inače hladnih glava političkih analitičara tvrde da o novoj vladi i partiji na vlasti odlučuju „trgovina i Hercegovina”, pošto su za vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu glasali rigidni klerikalni krugovi, ruralno i niže obrazovano stanovništvo, Hrvati iz Bosne i Hercegovine i hrvatska emigracija u Evropi, Kanadi i SAD. Socijaldemokrate su na izborima snažno podržali obrazovani, urbani i sredovečni stanovnici Hrvatske, liberalnih, građanskih uverenja, „ostaci ostataka izumrlog srednjeg sloja”, kako ih opisuju domaći sociolozi. Gledano geografskom dioptrijom današnje Republike Hrvatske, za socijaldemokrate su glasali stanovnici Zagreba, Varaždina i ostali većih gradova zapadnog dela Hrvatske, kao i uvek kosmopolitski raspoloženi Istrijani. Dalmacija i Slavonija ostale su uporišta tvrde nacionalne desnice, što je lako protumačiti direktnim pograničnim sukobima i ratom sa domaćim Srbima i bivšom JNA u proteklom ratu. Hrvatska emigracija posebna je priča negativnog političkog predznaka. Sve strane agencije donele su procene da o budućnosti nacije u Hrvatskoj, od četiri i po miliona, de facto odlučuje 400 hiljada emigranata koji uopšte nemaju nameru da se trajno nastane u zemlji u kojoj su se rodili njihovi preci. Kako su Hrvati u svetu, a pogotovo u susednoj Bosni i Hercegovini, listom glasali za Ivu Sanadera i njegovu partiju, oni „hadezeovcima” donose još najmanje pet mandata u parlamentu koji su možda videli samo na razglednicama „iz zavičaja”. Socijaldemokrate Zorana Milanovića odrekle su se izborne zloupotrebe nacionalne dijaspore, a skoro izjednačen izborni rezultat sa HDZ-om Ive Sanadera pokazuje da su građani Hrvatske to i te kako znali da cene. Levica u koju se svrstava Milanovićev SDP smatra da zajedno sa strankama levog centra i građanskih opcija ima veći „koalicioni potencijal” od vladajućih „hadezeovaca”. Svoje glasove i mandate stranci Zorana Milanovića spremni su da daju i u Hrvatskoj narodnoj stranci zagrebačke profesorice sociologije na Filozofskom fakultetu, Vesne Pusić. Reč je o osam mandata u parlamentu koji bi, uz tri mandata Istarskog demokratskog sabora Ivana Jakovčića, koji takođe naginje socijaldemokratama, značajno mogli da poboljšaju izglede Milanovićeve partije za sastav vlade. Tu su i liberali i seljaci, Hrvatska socijalno-liberalna stranka u koaliciji sa Hrvatskom seljačkom strankom i regionalnim Primorsko-goranskim savezom, koja se, zbog osvojenih sedam mandata, smatra presudnim za novu vladu i parlament Hrvatske. Lider seljaka Josip Friščić najavio je da će ući u pregovore sa onima koji osvoje glasove u Hrvatskoj, bez pomoći emigracije. NJegove predizborne izjave govorile su u prilog programima Socijaldemokratske partije Hrvatske Zorana Milanovića i njihovog premijerskog kandidata Qubomira Jurčića. Kako je izborni inžinjering vlasti u predizbornoj noći učinio sve da veštačkim putem uveća broj glasova i potencijalnih mandata Hrvatske demokratske zajednice, ostalo je da se vidi da li će se liberali i zastupnici hrvatskih seljaka prikloniti levici ili desnici. Jedno od posebnih iznenađenja šestih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj predstavlja debakl, „potpuna katastrofa”, Hrvatske stranke prava, kako se u predizbornoj noći iza prvih rezultata izrazio lider pravaša Anto Đapić. U parlamentu u Zagrebu spali su na jednog, najviše dva zastupnika, zavisno od naknadno pristiglih glasova i statističkih akrobacija. Đapić je javno preuzeo odgovornost za loš rejting hrvatske desnice, najavljujući u jednom trenutku čak i svoje povlačenje iz domaće politike. U usponu je, međutim, stranka Branimira Glavaša, Hrvatska demokratska slavonsko-baranjska stranka koja je osvojila čak četiri mandata. Tako će se ratni zločinac Branimir Glavaš iz zatvora u zagrebačkom kvartu Remetinac do kraja godine preseliti u Hrvatski državni sabor koji ga smatra svojim punovrednim zastupnikom. Baš kao i slavonskog pevača desničarskih budnica Miroslava Škoru koji takođe treba da se bavi ozbiljnom nacionalnom i državnom politikom umesto da reklamira beljsku salamu „piko” i sanjari uz slavonske tamburice o Hrvatskoj kao čistoj zemlji čistih rodoljuba. Nacionalne manjine u Hrvatskoj su na ovim izborima imale mogućnost glasanja na opštim i nacionalnim listama. Tri kandidata Samostalne demokratske srpske stranke, dr Vojislav Stanimirović, dr Milorad Pupovac i Rade Gajica obezbedili su svoja saborska mesta i na ovim izborima, ali je pitanje da li će srpska, kao i ostale manjine u Hrvatskoj pristati da i dalje podržavaju politiku Hrvatske demokratske zajednice i premijera Ive Sanadera. Šef bošnjačke manjine Šemso Tanković se, primera radi, otvoreno izjasnio za programe Socijaldemokratske partije, a njegov primer sledio je i predstavnik italijanske manjine dr Furio Radin. Relativni pobednik parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, Hrvatska demokratska zajednica premijera Ive Sanadera, nalazi se u apsurdnoj situaciji. Vodila je prljavu izbornu kampanju, kao iz prvih godina Tuđmanove vlasti u predvečerje rata u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji. Birači su plašeni „crvenim ubojicama”, „avetima Udbe”, „mrziteljima katoličke civilizacije”. U tome su ogroman deo posla obavili i nacionalni mediji, posebno državna Hrvatska televizija ojačana kadrovima jurišnih odreda iz prvih dana „etničkog čišćenja” novinara u Hrvatskoj devedesetih godina. Uz sve to, ekipe neposrednih posmatrača izbora na terenu opovrgle su izjave javnih medija da su izbori protekli mirno, dostojanstveno, demokratski... Pominjala su se već antologijska glasanja mrtvih stanovnika iz Hercegovine, nepostojećih glasača Vankuvera, Buenos Ajresa ili Kambere, koji su čak više puta u šezdeset minuta glasali za stranku „doktora Ive”. U isto vreme posmatrači nevladinih organizacija prijavili su masovne napade na povratnike iz Srbije koji su u krajevima oko Knina ili Zadra, kao hrvatski građani, sprečeni da glasaju na ovim izborima. Kad se tome pridodaju i zagrebački fudbaleri koji su na dresu „Dinama” nosili oznake „Volim HDZ”, umesto „Volim Zagreb” kako je to zamislio zagrebački gradonačelnik, socijaldemokrata Milan Bandić, teško je zamisliti da su retko odioznu predizbornu kampanju zamenili dostojanstveni izbori. Upravo zato, predsednik Socijaldemokratske partije Hrvatske Zoran Milanović ne odustaje od namere da sa strankama levog centra sastavi novu vladu koja se neće služiti ovako niskim potezima za očuvanje vlasti. U slučaju da predsednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odluči da novu vladu i dalje treba da vodi dosadašnji premijer Ivo Sanader, ostaje gorak zaključak da je reč o izbornim pobednicima koji su iza pobede osamljeniji no ikada. Ekstremnija desnica ih je prezrela zbog, makar deklarativno proevropske politike, a građanski centar i socijaldemokratska levica pokazali su da birači više nisu nacionalno predozirani strahovima od navodne „crvene pomame”. Interesantan pokazatelj načina na koji se Hrvatska demokratska zajednica u izbornoj noći nosila s pritiskom neizvesnosti su tzv. izlazne ankete. Prema njima, sve do poslednjeg časa Socijaldemokratska stranka Zorana Milanovića bila je u ubedljivoj prednosti. HDZ se naljutio i onda se „nešto dogodilo”. A jedna od prvih izjava premijera Ive Sanadera bila je da će „izlazne ankete ubuduće biti zabranjene”...