Čehov i Tolstoj od krvi i mesa

U proteklih 20 godina, Miro Gavran (53) je najizvođeniji savremeni hrvatski dramski pisac, njegova dela su prevedena na 35 jezika, njegove knjige su imale više od 150 izdanja. Napisao je 40 drama i komedija koje su doživele više od 250 pozorišnih premijera širom sveta, a videlo ih je više od tri miliona ljudi. Premijerno je igran od Zagreba do Vašingtona, od Prištine do Sao Paola...

Objavio je i devet romana i devet knjiga za decu i mlade. Dobio više od dvadeset književnih i pozorišnih nagrada u Hrvatskoj i inostranstvu. Za roman Kafkin prijatelj dobio je 2012. godine Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Neki od kritičara i teatrologa u Hrvatskoj a i po svetu, napisali su da je tajna njegovog uspeha u tome što nikada ne sledi trenutnu teatarsku modu, ne sledi trendove, nego insistira na čvrstoj i jasnoj fabuli, emocijama, odmerenom humoru, brzim savremenim dijalozima, što glumcima pruža dobar materijal za gradnju složenih karaktera. Verovatno sve to pomalo presuđuje da ga igraju po celom svetu, od Indije i Rusije, do Severne i Južne Amerike, te u većini evropskih zemalja. Jedinstven je i po tome što ima pozorišni festival koji nosi njegovo ime Gavranfest.

U Bitef teatru 4. decembra biće premijerno izvedena drama Mira Gavrana Čehov je Tolstoju rekao zbogom, u režiji Irfana Mensura i produkciji Radnje za proizvodnju pozorišta. Tolstoja igra Predrag Ejdus, a Čehova Ivan Đorđević.

Kada se pogleda vaša radna biografija, broj dela, pre svega dramskih, ali i drugih, nameće se pitanje - ima li uopšte dana kada ne pišete?

Držim se jednostavnog pravila: pišem samo kada imam veliku želju neku priču ispričati, za koju osjećam da mi je važna. Nekad je to u formi romana, nekad u formi drame, nekad u formi komedije. Ne pišem svakog dana. Ponajčešće se dogodi da pišem ljeti i zimi, dok proljeće i jesen koristim za biti na probama nove predstave, za književne nastupe, kazališna gostovanja ili odlaske na svoje premijere u druge zemlje. U prosjeku imam petnaestak premijera godišnje, a odem vidjeti njih četiri ili pet. Inače, kada pišem prvu verziju teksta, volim pisati po desetak sati dnevno. Obično napišem četiri verzije svakog teksta. Između svake verzije napravim pauzu od desetak do dvadesetak dana, kako bih stekao kritičku distancu prema vlastitom tekstu. Volim čuti i primjedbe ljudi koji se ne bave profesionalno književnošću ili teatrom. Pisac mora provjeriti kako njegov tekst doživljavaju čitatelji prije nego ga pusti u život.

Šta ste hteli da kažete kada ste odlučili da napišete dramu Čehov je Tolstoju rekao zbogom?

I Čehova i Tolstoja volim kao pisce. NJih dvojica su pisali različitu literaturu, ali za obojicu mogu reći da su značajni ruski i svjetski pisci. Zanimljivo je da je Tolstoj imao svijest o svojoj veličini, dok Čehov sebe nikada nije doživljavao kao velikog pisca. U dramskom stvaralaštvu je važniji Čehov, u proznom je važniji Tolstoj. Kao ličnost mi je bio draži Čehov, a kao pisci su obojica sjajni, svaki na svoj način. Kada sam odlučio napisati tu dramu, nije mi bio cilj načiniti biografsku dramu: nikada to ne radim kada posežem za stvarnim junacima. A opet, pažljivo sam proučio obje te biografije, a onda si dao slobodu kreirati likove koji nisu doslovno Čehov i Tolstoj iz dokumenata, nego moj Čehov i moj Tolstoj. Kako su u drami junakinje i njihove žene Sofija Tolstoj i glumica Olga Kniper-Čehov, ta drama na jednoj razini govori o muško-ženskim odnosima, što mi je jedna od najdražih tema. A kako se radnja odvija 1890. godine kada Čehov ima trideset godina, a Tolstoj šezdeset i dvije, to je priča i o dvojici umjetnika iste profesije, ali različite generacije. U konačnici to je priča o ljudima od krvi i mesa sa svim manama i vrlinama koje karakteriziraju i današnje ljude bez obzira na to bili značajni u svome poslu ili bili obični i anonimni.

Šta vas je intrigiralo da pišete melodramu o najtajanstvenijoj glumici 20. veka, Greti Garbo?

Tajna Grete Garbo već treću sezonu igra u Teatru Madlenijanum s Tanjom Bošković, koja je napravila odličnu naslovnu ulogu. Na proljeće će biti svečana pedeseta izvedba. Samoj Greti Garbo me privukla činjenica da se ona povukla iz svijeta filma kad joj je bilo tek trideset i pet godina. Moja dramska priča počinje petnaest godina potom i u njoj nudim svoju verziju razloga njezinog povlačenja iz svijeta filma u osamu. Naravno, i u toj priči progovaram o muško-ženskim odnosima, ali i o temi bliskoj današnjim gledateljima, a to je tema samoće i tema bijega od realnosti. Taj bijeg od realnosti i nemogućnost prihvaćanja života onakvoga kakav je, razlog je što je u novije doba gužva u psihijatrijskim ordinacijama i psihijatrijskim ustanovama i u Evropi i u Americi.

Često imate žene za glavne junakinje, a poznato je da glumice često optužuju pisce kako nema ženskih likova u savremenim dramama. Da li ste vi izuzetak i zbog toga što vam je supruga glumica pa ste i za nju pisali?

Uvijek sam volio pisati o ženama. Žene su zanimljivije od muškaraca zato što je i danas, na početku dvadeset i prvog stoljeća, pred ženom, na putu njezinog ostvarenja na poslovnom, emotivnom, društvenom planu, puno više prepreka nego pred muškarcem. A junak pred kojim je više prepreka zanimljiviji je i za dramu i za komediju i za roman. Uz to, uz žene se veže i taj emotivni moment, a ja volim samo ono kazalište i onu literaturu koji pružaju emociju i humor. I prije nego sam oženio svoju suprugu Mladenu, kao jako mladi pisac u svojim ranim dramama Kreontova Antigona i LJubavi DŽordža Vašingtona, žene su mi bili junaci. A, naravno da je činjenica da sam dvadeset i sedam godina u braku s glumicom pridonijela tome da napišem s još više razumjevanja i zadovoljstva veći broj ženskih likova, od kojih sam neke pisao baš za nju. Ali, kada se osvrnete na većinu mojih ženskih likova, primjetit ćete da te junakinje nose istodobno i snagu i emotivnost. Tu dvostrukost koju ja pronalazim u suvremenih žena koje mi imponiraju, jeste ono što mi kao piscu pomaže da žene prikažem kao iznimno slojevita bića.

Koliko se dobro može živeti u Hrvatskoj od pisanja?

Mislim da u manjim zemljama kao što je Hrvatska, pisci teško mogu živjeti od pisanja romana. Kazališni pisci bolje prolaze, ako napišu drame ili komedije koje postanu hitovi i dosegnu veći broj repriza. Da bi pisac mogao živjeti od svoga rada bitno je da ga prevode, tiskaju i igraju u što više zemalja. Ja imam tu sreću da mi je trenutno preko pedeset živih predstava širom svijeta, od kojih su neke prebacile stotinu repriza, neke dvjesto, neke tristo a iziđe mi godišnje i nekoliko knjiga ponovljenih izdanja mojih romana u Hrvatskoj ili prijevoda u drugim zemljama, pa praktički proteklih dvadeset i dvije godine mogu živjeti kao profesionalni pisac životom solidne srednje klase. Nikada nisam robovao materijalnom blještavilu, ne idem na skijanja, ne vozim auto, ne idem na krstarenja, nemam ni jahtu ni čamac, ne izlazim po elitnim restoranima, nemam velikih prohtjeva tako da sam s jednakim žarom pisao i u studentskom domu i u podstanarskom stanu od devetnaest kvadrata sa ženom i malim djetetom, kao i danas kada nisam pod egzistencijalnim pritiskom. Kad čovjek osvjesti da kao pisac nije zaslužan za nadahnuće koje dobije od Boga, onda na drugačiji način gleda na svoj uspjeh i neuspjeh. Istinska je radost drugim ljudima prenijeti svoje priče, misli, osjećaje, poglede na sukus našeg života i međusobnih složenih odnosa kroz koje svi prolazimo. Kada to osvjestimo prestajemo sebi pripisivati zasluge za svoj uspjeh i preplavi nas osjećaj zahvalnosti prema onome tko nas je odabrao da se možemo baviti tako lijepim poslom.

Postoji li neki srpski dramski pisac koga posebno cenite?

Od suvremenih srpskih teatarskih pisaca koje sam gledao ili čitao u proteklih tridesetak godina, meni se najsnažnijima čine LJubomir Simović i njegove drame Hasanaginica, Čudo u Šarganu i Putujuće pozorište Šopalović, te Dušan Kovačević s komedijama Maratonci, Radovan, Balkanski špijun i Profesionalac. NJihovi tekstovi su uspješan spoj lokalnog i univerzalnog, pružaju kvalitetan materijal glumcima, a atraktivni su za publiku, a sve to je razlog zašto su uspješni i u Srbiji, a i u drugim zemljama.