Arhiva

Meni za lidersko zdravstvo

Sandra Petrušić | 20. septembar 2023 | 01:00
Meni za lidersko zdravstvo
Euforično i u najavi pobednički, a kako bi drugačije, predsednik je početkom meseca uskliknuo: „Imam najnovije vesti!“ Ovoga puta se odnose na nešto što malo ko razume, a samim tim ne može ni da spori koliko je važno - Vučić je obavestio Pekinški genomski institut da smo izdvojili novac i da krećemo u izgradnju pogona za sekvenciranje genoma. Usput je dodao i da će napraviti fabriku za PCR testove, bez objašnjenja zašto bi to interesovalo institut u Kini, ali uz obećanje da više nikada nećemo imati problema sa testiranjem (pa, valjda, nećemo morati ni da lažemo o broju testiranih), čime je udario temelje i najzvučnijem obećanju - Srbija je ozbiljna u nameri da postane regionalni lider u ovoj oblasti medicine i nauke. Naravno, to obećanje se nadovezivalo i na takođe euforičnu Vučićevu najavu iz marta, kada se javio iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sa vešću da je ugovorio da zajedno sa UAE i Kinom u Srbiji izgradi novu fabriku za sinofarm vakcine, koja će proizvoditi dva do tri miliona doza mesečno i obezbeđivati ne samo Srbiju već i region. Premijerki je naredio da odmah, ne čekajući da se on vrati, nađe parcelu blizu Beograda da bi fabrika bila gotova do 15. oktobra. Od čijih para, po kojim zakonima ili mimo kojih zakona i sa kojim naučnicima, nije bilo bitno. Isto kao što nije bilo bitno ni kada je demonstrirajući svoju „dalekovidost“ kojoj su se naprednjaci mesecima divili, odlučio da mimo zakonske procedure podigne kovid-bolnice, a da pri tome nije uradio ni najosnovnije za funkcionisanje elementarnog a ne liderskog zdravstvenog sistema – zaposlio lekare i medicinsko osoblje, već ih je dovukao iz drugih bolnica koje su zbog toga ostale onesposobljene za rad. Ni on a ni naprednjaci ne mogu da se ugrade u radno mesto lekara i naučnika, ali i te kako mogu u sumnjivo podignute objekte. „Ne možete da kupite fabriku testova a da nemate znanje da tu fabriku vodite, isto kao što ne možete da kupite laboratoriju za sekvenciranje genoma, a da ne umete da čitate tu sekvencu. To može da se prevaziđe, recimo postoji mogućnost da se unajmi firma koja bi u inostranstvu obezbedila čitanje sekvenci, ali to mora da bude organizovano, a ne znam da li je naša država to razradila. Takođe, fabrika za proizvodnju sinofarm vakcine, koja je starog tipa i koja ne može poput fajzera da se proizvede u biotehnološkim laboratorijama, podrazumeva uzgajanje na ćelijama, a za to je potrebno i kvalitativno i kvantitativno iskustvo. Mislim da ta pamet u Srbiji ne postoji i lično se nikada ne bih usudio da investiram novac u tako nešto. To nije nešto što može samo da se kupi, pritisne dugme i da izlaze testovi ili vakcine, već su potrebni i ljudi koji to mogu da nauče za nekih dve do pet godina. Ali onda to nije hitna nabavka, već je potrebna ozbiljna državna priprema. Nije to jarbol i nije fontana, a čak i fontanu kada kupe na Ali Ekspresu, ona preliva. Kupite kocke pa ih preslažete, dakle i to morate i da umete da posložite“, kaže genetičar Oliver Stojković, profesor na Medicinskom fakultetu u Beogradu i šef DNK laboratorije Instituta za sudsku medicinu u Beogradu. Ono što nijedan od NIN-ovih sagovornika ne spori jeste da bi nam i te kako koristio pogon za sekvenciranje jer u ovom trenutku imamo mali broj aparata i radi se samo za potrebe naučnoistraživačkog rada, ali ne i skrininga. Recimo, Velika Britanija je postigla rezultate u praćenju epidemije upravo zato što je sekvencirala između 5 i 10 odsto uzoraka, tako da je otkrila britanski soj i mogla da prati njegovu dinamiku. Pre pet-šest meseci, u vreme kada je četvrti talas nekontrolisano kretao, bilo je pravo vreme za to, ali se postavlja pitanje – zašto hitna nabavka i posao mimo zakonske procedure sada kada vlast najavljuje kraj epidemije, a ozbiljni stručnjaci zatišje pre novog (verovatno jesenjeg) talasa. Posebno ako znamo da se radi o ne baš skupim aparatima (ima ih u rasponu od 10.000 do 120.000 evra, u zavisnosti od kapaciteta) i cena im je prilično ujednačena u svetu. A građani, kao što se ustalilo od početka epidemije, ni ovoga puta ne znaju po kojoj ceni je sklopljen dogovor sa kineskom BGI firmom koja je do sada donela Vatreno oko u Srbiju. „Sve što je rađeno od marta prošle godine u vezi sa nabavkama koje se tiču kovida je pogrešno. Nije omogućen uvid u originalne dokumente, već se sve zasniva na izjavama političara kojima možemo da verujemo ili ne. Srbija je prekršila sopstveni Zakon o javnim nabavkama, kako onaj koji je važio do 1. juna prošle godine, tako i onaj koji je na snazi nakon tog datuma. U prvoj polovini 2020. postojala je mogućnost da se najhitnije nabavke sprovode bez ikakvog postupka, ali da se poštuju u meri u kojoj je moguće načela javnih nabavki kao što je načelo transparentnosti i obezbeđivanja konkurencije. I umesto da budu objavljeni oni podaci koji se mogu dati (koliko je plaćeno za respiratore i koliko ih je kupljeno) sve nabavke su sredinom marta, zaključkom Vlade proglašeni za tajnu, a i sam zaključak nije javno dostupan, ali se sa velikom sigurnošću može tvrditi da je donet nezakonito jer ni prethodni ni sadašnji zakon ne predviđaju da se medicinske nabavke proglase za poverljive. Nakon 1. jula podaci o nekim nabavkama su počeli da se objavljuju jer je novi zakon, koji je usklađen sa evropskim direktivama, izuzeo mogućnost da se nabavka, čak i ako je neophodna za spasavanje života, sprovede bez ikakvog postupka. U tim slučajevima se primenjuje tzv. pregovarački postupak bez javnog poziva, koji dovodi do brzog zaključivanja ugovora. Informacije su objavljivane mesec dana nakon ugovora i tako smo saznali iz šturih podataka kako se zakon kršio. Recimo, prilikom opremanja kovid-bolnice u Batajnici Ministarstvo se pozvalo na izuzetak koji se tiče samo vojnih nabavki, a nabavke koje je vršio Pokrajinski sekretarijat za zdravstvo u Vojvodini ukazuju da nije nabavljana samo oprema za spasavanje života, već i ona koja nema nikakve veze sa kovidom“, kaže Nemanje Nenadić iz organizacije Transparentnost Srbija. Sve je to nebitno, po mišljenju Vučića, jer on ima još bolju vest da „država ima para“ i da će sa Kinom napraviti centar za sekvenciranje genoma i bioinformatiku i to „hitnom nabavkom bez javnog poziva“, jer nam „niko drugi tako nešto nije ponudio“. Nije baš uobičajeno da zemlje bez poziva usred epidemije nude sve svoje usluge, ali ni to ne brine predsednika: „Ne znam zašto je hitna procedura, ali veoma nam se žuri, svaki mesec koji ranije možemo da uđemo u to je spas i verovatno se radi preko međudržavnog ugovora, nemam pojma...“. Isto kao što nema pojma ni zašto je hitno tik pre nego što je dunuo u trubu da je epidemija gotova, a nije se setio da kaže ministru finansija krajem prošle godine, kada je bilo na hiljade zaraženih dnevno, da ovaj projekat uvrsti u budžet. A onda je nešto pošlo po zlu, ali je teško poverovati da je u pitanju nagla osvešćenost vlasti da nije baš zakonito tako poslovati. Iako je najavljena javna nabavka za građevinske radove u potkrovlju Instituta za molekularnu biologiju pod imenom „Radovi na rekonstrukciji objekta za potrebe Centra za sekvenciranje genoma i bioinformatiku“, a da prethodno nije procenjena njena vrednost, 24. maja se od nje odustalo. Više nije bila u igri što je „izuzetna hitnost prouzrokovana događajima koje javni naručilac nije mogao da predvidi i u skladu sa strogim uslovima navedenim u Zakonu“ dato kao obrazloženje i što je obaveštenje o pokretanju ovog postupka poslato 11. maja, jer je 13 dana kasnije sve obustavljeno uz šturo obrazloženje: „Naručilac odustaje od sprovođenja ovog postupka.“ Dakle, nejasno je da li se definitivno odustalo od centra za sekvenciranje ili se možda razmatra druga mogućnost ili druga lokacija, ali se odustalo od jedinog ponuđenog što bi nam bilo od koristi, pa čak i ako se preplati i odradi mimo zakona. Na to smo, uostalom, osuđeni i sa centrom i bez njega. Ali su na Vučićevom meniju i dalje ostale dve prvobitne ponude – fabrika kineskih vakcina i PCR testova. Šta PCR testovi tačno podrazumevaju, i da li režim ima nameru da proizvodi aparate (najbesmisleniji posao, jer niti umemo da ga obavimo niti je isplativ zbog velikih serija koje se proizvode u svetu i koje su samim tim daleko jeftinije) ili da radi kitove (ni za to nemamo stručni kadar) nije definisano, ali u vezi sa Sinofarmovom vakcinom se uglavnom dovoljno zna. Pod uslovom da verujemo Vučiću na reč da „ćemo za godinu dana da proizvodimo tečnost za vakcinu, a ne samo da dobijamo sirovinu u koju ćemo dodavati sastojke“. Ili, jednostavnije - uzgajaćemo najskuplje i davno prevaziđene vakcine, kakve ne proizvodimo već više od 20 godina, koje su se pokazale kao najneefikasnije (svaki deseti koji dolazi na vakcinacioni punkt traži treću dozu neke ozbiljnije vakcine jer mu dve doze sinofarma nisu pružile imunitet) i to u aranžmanu koji ne znamo kakav je i za koji Nenadić kaže: „Nezahvalno je davati prognoze jer smo na terenu neizvesnog i ne znamo da li će nam te vakcine biti potrebne, ali ono što u svakom slučaju nedostaje jesu informacije o samom aranžmanu koji je postignut sa Rusijom, Kinom ili UAE i za to nema nikakvog opravdanja.“ Do sada se pokazalo da pogon sa ruskom vakcinom i nije loša investicija jer ona štiti od virusa i to u postotku većem od 90 odsto, ali šta će nam Sinofarm? U svetu postoji pet velikih proizvođača vakcina, svi ostali su ugušeni. Oni će do kraja godine proizvesti 10 milijardi vakcina i biće u mogućnosti da snabdevaju čitav svet jer će potreba za imunizacijom opasti i biće potrebne samo povremene revakcine. „Ne zna se kakav je aranžman za fabriku i da li s jedne strane ulazimo u dužničko ropstvo a sa druge dobijamo vakcinu koja nije konkurentna na tržištu. SZO ju je odobrila logikom – bolje išta nego ništa, ali ne verujem da ljude mojih godina štiti više od 50 odsto. Možda je ideja da se novac slije preko sumnjivog projekta, kao što se sliva u slučaju Beograda na vodi, pa da u ovom slučaju ode, recimo, za Makiš. U tom slučaju finansijski interes postoji samo za elitu, ali su mu nacionalni, ekonomski i zdravstveni podređeni. Recimo, nama je potrebno istraživanje o imunitetu na kinesku vakcinu i odluka da oni koji ga nemaju prime treću dozu, ali neke druge vakcine, jer je malo verovatno da će neko ko iz dva puta nije odreagovao na nju, odreagovati naknadno. Potrebno je i da se Nacionalni komitet za imunizaciju sastane i reši taj problem, ali će ga oni rešavati na osnovu priliva vakcina – ako budemo imali samo kinesku nju će prepisati. Ne pomaže ni to što će Kina u narednom periodu možda izaći sa boljim proizvodom, jer bismo u tom slučaju morali da se prestrojimo i prilagodimo pogon, a to nije dobro rešenje - standard je da se u takvim slučajevima pravi novi. U tom slučaju bismo ovu fabriku uzaludno pravili“, kaže epidemiolog Zoran Radovanović. Možda uzaludno za zdravlje nacije, ali nema sumnje da bi vlast i u tome našla za sebe sasvim dobar interes. Ako profitira – dobro je, ako ne - uvek može da objavi podatak da je u ugovoru između Kine i UAE, sa strane Emirata uključena firma G42 koja se bavi veštačkom inteligencijom. A onda će situaciju rešiti antivakseri koji se ionako već glasno bune protiv čipova. Sandra Petrušić