Vreme u svakoj osobi podstiče zaborav

Izložba fotografija Duša Srebrenice Midhata Poturovića, sarajevskog autora i fotografa, otvorena u Endžio habu u Beogradu prošle nedelje u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava, na stilizovan način govore o jednom od najstrašnijih zločina tokom rata devedesetih, na prostoru Jugoslavije. Rađene u crno-beloj tehnici, fotografije izazivaju duboke emocije prema samom događaju s tim što je njihov autor „vešto zaobišao klišee kojima se mediji hrane od tog 11. jula, praveći stvari paradoksalnim“, kako je ocenio Ivan Čoko, urednik digitalnog magazina za dokumentarnu i uličnu fotografiju. Naravno, izložba je isprovocirala desničare, koji su protestovali na otvaranju, dok je galeriju u Dobračinoj čuvalo policijsko obezbeđenje... Midhat Poturović rođen je 1985. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Imao je potrebu da dokumentuje i pokaže promene u postkonfliktnom društvu i okruženju. S obzirom na to da je tokom rata bio još dete, fotografije prikazane na izložbi Duša Srebrenice nastale su kasnije: „Nastale su tokom dugogodišnjeg rada na pričama o srebreničkoj tragediji“, napisao je tim povodom Midhat Poturović. „Sve fotografije nastale su u poslijeratnom periodu, jer pripadam generaciji onih koji su tokom rata bili djeca. Svaka fotografija treba da bude afirmativna i komunikativna. Preživjeli smo rat, naslijedili tešku i bolnu prošlost koja nas obavezuje da gradimo bolju budućnost. Naša obaveza je da svakodnevno gradimo i čuvamo mir, otvoreno pričamo o prošlosti kako se stvari ne bi ponavljale u budućnosti. Ne smijemo biti žrtve sopstvene mentalne lijenosti u potrazi za istinom. Generacije mladih moraju da se bore protiv lošeg naslijeđa roditelja, društva i nakaradnog političkog sistema. Veoma je bitno preuzeti odgovornost za sve što se događa oko nas. Vrijeme u svakoj osobi podstiče zaborav, fotografija pobjeđuje taj zaborav. Raditi na pričama o Srebrenici prije i poslije 11. jula za mene je bilo jednako bitno kao i raditi priče o obilježavanju godišnjice genocida koja se obilježava 11. jula u Potočarima. Samo tako je bilo moguće pričati potpunu priču o Srebrenici. Priče koje sam radio govore o životu u Srebrenici, problemima i budućnosti, posljedicama genocida. O odnosu mladih generacija koje odrastaju učeći različite priče o dešavanjima u prošlosti. O tome kakva je uloga umjetnosti u Srebrenici, memorijalizaciji i čuvanju sjećanja na ubijene. O preživjelim Srebreničanima koji sve ove godine traže svoje najbliže i ljudima koji tu žive prije i poslije svakog 11. jula. Sve to je ostavilo veliki trag na mene i moj rad. Duša Srebrenice je puna neprospavanih noći, tišine, jecaja, tuge, bola, patnje, a uz sve to puna nade, hrabrosti, snage, borbe, prkosa i dostojanstva.“