Osporava se sve srpsko

Dramatičar, pesnik, novelist, kritičar i prevodilac, šjor Ivo Vojnović (Dubrovnik, 1875 – Beograd, 1929) nije iza sebe ostavio baš neki impresivan opus a pogotovu ne takav da bi se oko njega morale otimati i sukobljavati dve nacionalne književnosti – hrvatska i srpska. Pa, ipak, to se upravo dešava proteklih dana i nedelja u Hrvatskoj, pošto je jedna njegova proza uvrštena u antologiju “Pripovjetke srpskih pisaca iz Hrvatske”.

Autor pomenute antologije je profesor Filološkog fakulteta u Beogradu dr Dušan Ivanić a izdavač Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” u Zagrebu. Objavljena je potkraj prošle godine, izlagana na oktobarskom Sajmu knjiga u Beogradu i doskora bila obavijena velom potpune šutnje/ćutnje. A onda su je se iznenada dohvatali i štampani i elektronski mediji u Hrvatskoj i optužili, ni manje ni više, nego da izaziva smutnju u hrvatsko-srpskim odnosima u toj državi. Nedužni dubrovački gospar Ivo Vojnović – vatreni pristalica jugoslovenskog integralizma, s porodičnim rodoslovom i tematsko-sižejnom transparentnošću dela koji su mu otvorili vrata i hrvatske i srpske književnosti – najednom je potegnut kao razlog te smutnje jer ga danas neki hrvatski novinari i književni stručnjaci hoće, po svaku cenu, da zatvore samo u jedan nacionalni tor. Zato je, za njih, njegovo participiranje u srpskoj književnosti i ovoj antologiji izraz “svojatanja hrvatskog pisca” i pokazatelj “da velikosrpske pretenzije nisu zamrle stvaranjem samostalne Hrvatske”. Rafalno se ređaju i druge besmislene optužbe, sve do prozivke aktuelne vlasti što je ova “publikacija obilno potpomognuta sredstvima hrvatskoga državnog proračuna” i poziva na odgovornost Čedomira Višnjića, urednika antologije i predsednika SKD “Prosvjeta”, inače pomoćnika ministra kulture Republike Hrvatske.

O ovakvoj politizaciji antologije razgovarali smo sa njenim autorom prof. Ivanićem a objavljujemo i prilog prof. dr Predraga Matvejevića, napisan kao odgovor na anketu koju je ovim povodom pokrenula redakcija “Qetopisa Srpskog kulturnog društva Prosvjeta”(anketno pitanje/dilema glasi: “Pripadati ili ne”). Razgovor s priređivačem antologije započeli smo sledećim pitanjem:

Kako komentarišete neuobičajeno oštre reakcije na uvršćivanje Ive Vojnovića u krug srpskih pisaca u Hrvatskoj? Možete li, za ovu priliku, izneti nešto više argumenata u prilog stavu da Vojnovićevo delo pripada istovremeno i hrvatskoj i srpskoj književnosti?

- Neuobičajeno oštre reakcije u Hrvatskoj na uvršćivanje Ive Vojnovića u krug srpskih pisaca u Hrvatskoj nisu neočekivane. Što se hrvatski naučnici ne čude sebi kad u taj krug ne stavljaju ni Desnicu, ni Viteza, ni Vladu Popovića? U jednom dijelu hrvatske javnosti svako isticanje srpskog književnog identiteta u Hrvatskoj nailazilo je na slične reakcije u periodu FNRJ/SFRJ. Uostalom, u hrvatskoj filologiji postoji odavno grana koja osporava i srpski jezik ijekavskog izgovora, i srpske narodne pjesme i srpsko ime. Međutim, bez ikakve želje da osporim i druga gledišta, pošao sam od nekolike činjenice, ne insistirajući na etničkom identitetu Iva Vojnovića, već na njegovoj stvarnoj pripadnosti srpskoj tradiciji. Ako ko hoće da zna, Vojnovićev otac Konstantin je Srbin rođenjem (u srpskoj pravoslavnoj porodici u Herceg Novom), stric Đorđe je bio istaknuti prvak Srpske stranke u Dalmaciji, a majka Marija Đuzepina-Seralji je Dubrovkinja firentinskog porijekla. Ivo je rastao pod snažnim uticajem srpske tradicije, prije svega srpskih narodnih pjesama, i do te tradicije je držao cijeloga života. Katolička vjeroispovijest u to vrijeme nije uopšte bila odlučujući znak nacionalne pripadnosti (primjeri Iva Ćipika, dum Ivana Stojanovića, Marka Cara), već lično osjećanje pripadanja određenoj tradiciji. U Dubrovniku je Vojnović 1914. godine uhapšen kao srpski pjesnik i držan kao takav u zatvoru u internaciji. Zamislio je da napiše Srpsku trilogiju (ekvivalent Dubrovačke trilogije), a završio je samo dva dijela, Smrt majke Jugovića (1907) i Lazarevo vaskrsenje (izdanje Matice srpske u Dubrovniku, 1913, 1914). U svojim dnevničkim bilješkama on Srbiju naziva svojom otaybinom, ili sebe svrstava u “naše”, Srbe i “veleizdajnike Hrvate”. S koje se god strane hoće, etničke ili kulturnoistorijske, Ivo Vojnović treba da se uvrštava i u srpsku književnost, ne sporeći njegovu pripadnost hrvatskoj književnosti ili njenom dubrovačkom kraku. Što je srpska književna istorija stalno ustupala pred kroatocentričnim viđenjima književne i kulturne situacije u Hrvatskoj, to je drugo pitanje.

Prof. dr Krešimir Nemec ponavlja poput drugih da je vaša “Antologija” “velikosrpski projekt” i, govoreći da je nesumnjivo da neki pisci ne pripadaju samo jednoj književnosti, navodi slučaj Ive Andrića. To, međutim, ne navodi kad u “Leksikonu hrvatskih pisaca” (Školska knjiga, Zagreb, 2000) piše odrednicu baš o Andriću. Po tom leksikonu, naime, (i ne samo po njemu) srpskih pisaca u Hrvatskoj i nema jer se i kod ostalih (npr. Desnice, Ćipika, Jelića...) dvojna pripadnost uopšte i ne pominje. Kakvom “projektu” pripada takav odnos prema srpskim piscima u Hrvatskoj?

- Skoro će dvadeset godina kako sam reagovao (u Književnoj reči Gojka Tešića) na tadašnje publikacije u Hrvatskoj (Enciklopedija hrvatske kulture): u njima se Srbi pominju samo kao Vlasi ili nacionalno neosviješćeni pravoslavni puk (u vrijeme doseljenja), potpuno zbrisan s vidokruga moderne kulturne istorije na području tadašnje Hrvatske. Vrlo se dobro zna porijeklo toga “projekta” i njegove varijante u istoriji Srba nekadašnje Vojne granice i Dalmacije, pa i Dubrovnika: pokatoličenje ili bar unijaćenje, genocid (NDH), kulturna i jezička kroatizacija/asimilacija (FNRJ), protjerivanje i manjinski status. A onda toj manjini ne priznaju ni pisce koji su potekli u njoj, te se Desnica, Vitez ili Vojin Jelić računaju samo kao hrvatski pisci. Kamoli da se kaže kako su Matavulj, Drago Kekanović ili Jovan Radulović potekli iz srpskog naroda u Hrvatskoj i posvetili svoje djelo svome narodu.

Zamera vam se i “olako izostavljanje nekih pisaca, etničkih Srba” i to se uzima kao primer vaše “nedoslednosti”. Kako to objašnjavate?

- Zamjera mi se olako izostavljanje nekih pisaca, “etničkih Srba”, kao da “etnički Srbin” mora biti dobar pripovjedač. Svaka antologija se sklapa i po ukusu sastavljača i uz određene kompromise. Mnogo je “etničkih Srba” pripovjedača, ali nisu svi za izbor koji je omeđen brojem stranica knjige, nisu svi antologijske vrijednosti.

Ipak, najoštriji prigovor upućen vam je zbog priče Jovana Radulovića “Maksim Gorki s Dinare” za koju se kaže da je “pamflet” kojim se negira “velikosrpska agresija na Hrvatsku... a pobjegle Srbe proglašava ‘izgnanim narodom’“. Daje li sama ta priča bilo kakvog osnova za takvo čitanje i tumačenje?

– Ova pripovijetka je, pored priče Mirka Demića, na određen način kraj jednog dijela istorije srpske priče u Hrvatskoj: motiv izgnanstva, rasapa i propasti. Na rubu te priče je podjednako Zagrepčanin Drago Kekanović, iz pozicije unutarnjeg izgnanstva. Možda će neka nova generacija imati drugu priču, ali ona koja je rasla sa Srbima u Hrvatskoj i doživjela njihov izgon, ne može izbjeći ovaj vidokrug. Pomenuta pripovijetka Jovana Radulovića ima tu dvojnost dokumentarno-fikcionalnog sloja, fakata i umjetničke imaginacije. Rodnu kuću pripovjedača (Jovana Radulovića) u toku okupiranja Krajine (1995) posjećuje hrvatski pisac Ivan Aralica (“Maksim Gorki s Dinare”) i prisustvuje iznošenju knjiga i paljenju kuće. Kad zaključi da ovu posjetu mora zaboraviti (“U priče i u knjige ne mora uvijek ući ono što je neobično”), to je dio deskripcije misli junakovih i utisaka tokom cijele pripovijetke, u koju je ušlo sve što je fokusiralo oko ili misao junakova. Jer Ivan Aralica je samo jedan od književnih junaka, čije je ime identično imenu hrvatskog pisca. Zašto hrvatski kritičari misle da se mislima tog junaka negira “velikosrpska agresija na Hrvatsku”, premda se radi o nasilnoj reintegraciji Krajine i paljenju srpskih kuća po Krajini? Radulović je pustio da njegovi junaci govore “svojim jezikom”. To jeste jezik agresije, samo ona nema srpski nacionalni atribut.

Marginalije o pripadnostima Svakom je jasno što stoji iza stavova onih koji se ne mogu pomiriti s različitim pripadnostima nacionalnoj kulturi ili književnosti: jedan stari, zaostali nacionalizam, u našim prilikama obilježen srbofobijom i antislavenstvom Ne usrećuje nas činjenica da moramo po tko zna koji put ponavljati što smo već čuli, pročitali ili sami napisali o pripadnostima pojedinih naših pisaca. Uvijek se nađe netko tko ne sluša ili ne zna, tko neće da sluša ni da zna. Znamo takve! Ne služe nam na čast. Ponovimo dakle neke poznate stvari, ispričavajući se što to još jednom činimo. Malo koja kultura ili književnost ima toliko dvojnih podrijetla i pripadnosti kao hrvatska. Uvijek sam to shvaćao kao prednost a ne kao nedostatak. Ponosio sam se time: Šenoa, Strossmayer, Demetar, Šulek, P. Stoos, Gavella, Vatroslav Lisinski (alias Ignacij Fuchs). Ivan Zajc, autor nacionalne opere “Nikola Šubić Zrinski”, Čeh je porijeklom, a skladatelj Boris Papandopulo Grk. Nikola Firentinac (Niccolo Fiorentino), sljedbenik Donatellov, rođen je i kršten u Firenci, po kojoj se i zove – dakle nije “našijenac”, to se ne bi smjelo zaboravljati. Hrvatski “Preporod” u Hrvatskom narodnom kazalištu oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni. Kukuljević je preimenovao romanjolskoga slikara Anrea Meldolu u Andriju Medulića. Goran Kovačić je po majci Židov (majka mu se zvala Klein) te naš pjesnik Otpora, po židovskom zakonu, pripada više majčinoj strani. Starčevićeva je majka pravoslavna. Sorkočevićeva obitelj (Sorgo) došla je iz Albanije preko Boke, trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo – sijerak). Juraj Dalmatinac se po venecijanski zvao Zorzi Matto, a po talijanski Giorgio Orsini, to se zaboravlja ili izostavlja. Ruđeru Boškoviću djed bijaše pravoslavac s Popova polja, a mati Talijanka. I Marulićeva je majka Talijanka. I Matošu i Cesarcu majke su stranoga porijekla. Ima još mnogo sličnih primjera, ne mogu ih ovdje sve nabrojiti. I ne želim. Uostalom i u drugim, susjednim književnostima ima sličnih pojava, na primjer u srpskoj: Nušić i Sterija, najznačajniji dramski pisci, cincarskog su porijekla, kao i dio loze Branka Radičevića. Među beogradskim nadrealistima, Vučo i Koča Popović su također iz cincarskih obitelji, a Marko Ristić, premda je dubokoga srpskog korijena, bijaše integralni Jugoslaven – što je možda jedan od razloga omraze spram njega u nekim književnom krugovima. Wegoš je, unatoč svemu, više crnogorski nego srpski pjesnik, bez obzira na to kako vidimo veze i razlike srpsko-crnogorske. Kišu je otac Židov, Daviču su i otac i majka. Vasko Popa je svoje rane pjesme pisao na materinskom rumunjskom jeziku. Branko Miljković se ponosio majkom Hrvaticom. Milorad Pavić je također mješanac, mislim da mu je otac bio Hrvat. Ivo Andrić je rodom Hrvat a krštenjem katolik… Što se pak naših Srba iz Hrvatske tiče, svi znamo otkud potječu Petar Preradović ili Vladan Desnica, kako su se očitovali Ivo Ćipiko ili braća Vojnović, Ivo i Lujo. Mogao bih navesti još mnogo primjera, ali nisam siguran da bi to pomoglo onima koji razmišljaju o “etnički čistim” kategorijama u kulturi. Navest ću još jednom Matoša, da podsjetim one koji slabo poznaju nacionalnu književnost u koju se inače zaklinju, kako je najveći hrvatski kritičar razmišljao o tome: “Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tuđinskog utjecaja. Ono što je u narodu najbolje plod je tuđih kalamova (…) Kakve bi svrhe imala nacionalna kultura da se njom može koristiti samo jedan narod. One vrijednosti koje vrijede tek jednoj rasi inferiorne su vrijednosti. Snaga narodne kultura nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata”. Diyit A.G. Matoš. I još ovo, iz istoga pera, vrlo aktualno u ovom času, barem za one koji misle da su Evropljani ili bi željeli da to budu a ne znaju kako: “Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska” (Sabrana djela, sv. IV, str. 268, izd. Zagreb 1973). Dosta o tome. Svakom je jasno što stoji iza stavova onih koji se ne mogu pomiriti s različitim pripadnostima nacionalnoj kulturi ili književnosti: jedan stari, zaostali nacionalizam, u našim prilikama obilježen srbofobijom i antislavenstvom (ili pak kroatofobijom na drugoj strani), spreman, kao što smo vidjeli, da nas radije proglasi Irancima (ili Sorabima) nego potomcima starih Slavena. Predrag Matvejević