Amanet majke Karadžića

1. Padala je teška jesenja kiša pomešana sa snegom.

Dugo sam se zadržao u hotelu Panorama. Ponoć je već bila prošla.

Hodao sam prema Palama, udaljenim nekoliko kilometara, mokar do gole kože.

Zaustavila se crna limuzina i vozač me pozvao da uđem.

Tek u kolima, kad je progovorio, poznao sam Radovana Karadžića.

Ustopirao sam predsednika.

Bilo je to prvi put da sam ga sreo.

Znam da će ova priča mnogima delovati čudno ali – to se desilo. I znam da se više nikada, nikom i nigde ne može desiti.

Ko još predsednike stopira.

2. Četrnaest sati sam putovao vozom do Podgorice. Srpsko- cnogorskom brzom prugom. Evo me na sahrani majke najčuvenijeg srpskog prognanika.

Stiglo je novinara iz svih svetskih agencija, svih beogradskih i podgoričkih novina.

Dok svi slikaju primanje saučešća, da nijedno lice ne promakne, da nijedan državni neprijatelj ne ostane neidentifikovan, ja slikam njih.

“Ona je imala slabo srce i umrla bi prije deset godina da joj nije bilo brige za Radovanom. To joj je produžilo život i učinjelo najpoznatijom srpskom majkom”, komentariše Kiro Radović, jurodiv i još raspoložen za sve bitke.

Da li je Radovan urizikovao da dođe na sahranu?

Hrabrosti mu ne fali.

Svako nepoznato lice je sumnjivo.

3. Čitam posmrtnice u “Danu”. Kakva je situacija u Crnoj Gori najbolje se vidi na osnovu posmrtnica u “Danu”.

U “Danu” Srbi iz Crne Gore obaveštavaju svoje da je njihov neko umro. Čak i ako je neko bio za Mila, porodica mu daje osmrtnicu u “Danu”.

“Srpski korpus”, meni nepoznata organizacija, dala je ovakvu čitulju:

“Radost Vaskrsenja daje onima koji su se upokojili u ove svete dane da njihove duše, bez suda, ulaze u Carstvo nebesko, jer su ispunili Zakon Gospodnji.

Ti si, ponosna majko, Gospodnji zakon ispunila i Srpskom rodu darivala Srpskog Bana, Deli Radovana.

Neka ti je večna slava i hvala.”

A odbor bratstva Joksimovića potpisuje sledeću čitulju:

“Pripadaš onim majkama koje su iznjedrile Jugoviće ili Miloša Obilića, ili Nikca od Rovaca, il' vožda Karađorđa, ili Blaža sa Orje Luke, ili serdara Vukotića, Vujadina sa Gorice ili Novaka sa Romanije.

Rajski mir ti duši tvojoj zor Srpkinjo i ponosna Crnogorko.

Udruženja građana “Vraneš”:

“Rajski mir tvojoj plemenitoj duši, uzorna Srpkinjo, hrabra Crnogorko, divnog roda i poroda, zorna majko zor junaka, a ponosnih ih predaka, pjesma će te opjevati i vječno ćeš ti živjeti.”

Opštinski odbor Srpske radikalne stranke u Nikšiću opredelio se za poeziju:

“Mirno spavaj plemenita majko,

Mjesto te čeka u sredini raja,

rodila si nam brata Radovana,

Podarila srpstvu nebeskoga zmaja.

Tvoja će duša gledat sa nebesa.

I slaviće jednog dana

Kad ujedinjeno srpstvo

Dočeka tvoga sina RADOVANA.”

4. Jovanka Karadžić, majka Radovana, preminula je u nikšićkom selu Rastoci u 83. godini. Jovanka Vukova Karadžić, rođena Jakić, umrla je posle kraće bolesti a sahranjena je na gradskom groblju u Nikšiću.

Jovanka je iza sebe ostavila četiri sina: Radovana, Luku, Ivana i Raca. I dve kćeri, Ivanku i Ranku.

Poslednji put videla je svog sina na Palama, 1997.

5. Putujući vozom četrnaest sati do Podgorice, iščitavao sam knjigu “Zavet majke Radovana Karadžića” Qilje Bulatović, poslednje njene ispovesti.

“Priča Jovanka:

'Čuj, šta bih dala da ga ponovo vidim!

Dala bih sve što imam. Dala bih život svoj, oči, sve na svijetu...Liše ove đece. I ne znam i ne razumijem što su toliko koptisali na njega, kada svako zna da je moj Radovan blag čovjek, nikoga ne umije da mrzi, nikome da učini zla ....

On je zaista takav čovjek kome se može reći: Radovane, radovanje.

E, bogomi je teško ljudske osobine pokazati i njima se pozabaviti. Osobina ljudskosti je velika i vrijedna. To znači da je vrlo teško bit čovjek.

Qudskost je ne biti špijun, ne krasti, a razumjeti drugoga i sebe. Čovječan je onaj ko drži do date riječi. Ko ispunjava obećanja. Najviše mi smeta ovo vrijeme. Što čovjek čovjeka ne poštuje. Što se ne možemo osloniti ni na koga. Ajde recimo, na malo koga. Što riječ nije važna, kao što je ranije bila.

A najmanje poštujem onoga koji pravi zlo drugome, bilo kojim načinom. Bilo špijanjem, lažom i krađom, bilo ne daj bože, ubistvom.

Pred pregovore u Atini, one velike, nazove Radovan mene a ja mu kažem: Ako si svoj narod izdao, nikad te majka očima ne viđela.

On poćuta pa mi odgovori: Fala Bogu. Tako će i biti.

Kao da mu bi drago to što mu rekoh.

6. Kad bih Radovana vodila da posjeti oca u zatvoru, onda bih mu pričala, kao odraslom, da idemo kod tate, da će tata doći brzo kući ako on bude dobar.

Wemu nije trebalo mnogo objašnjavati, ni kao đetetu.ž”

7. Pored više hiljada građana, sahrani Jovanke Karadžić prisustvao je veliki broj novinara iz Srbije i Crne Gore, Republike Srpske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Zatim veliki broj stranih izveštača.

Uniformisanih pripadnika policije nije bilo, dok su policajci u civilu bili uočljivi skoro na svakom koraku: od kapele Sabornog hrama, Sabornog hrama i gradskog parka, “naoružani” fotoaparatima i minijaturnim kamerama.

8. U Sabornom hramu Sv. Vasilija Ostroškog opelom za pokoj duše Jovanke Karadžić načelstvovao je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, dok je sasluživao vladika mileševski Filaret sa sveštenstvom Srpske pravoslavne crkve iz nekoliko eparhija, kako sa područja Srbije i Crne Gore, tako i iz Republike Srpske. Mitropolit Amfilohije u svojoj besedi rekao je da je Jovanka Karadžić bila majka kao što su bile majke Jugovića, majka Rada Tomova, i mnoge druge koje su ostavile značajan pečat na našoj istoriji.

“U svete dane Hristovog Vaskrsenja sahranjujemo jednu časnu majku, časnu Crnogorku čiji život je protekao onako kao što su joj protekli posljednji dani zemaljskog bivstvovanja. Majka Jovanka je jedna izuzetna majka koja je preživjela tri totalitarizma: fašistički, komunistički i ovaj savremeni i u svemu tome sačuvala je zdravu pamet, čist obraz, i duboku vjeru, da dobro uvijek pobjeđuje zlo, a pravda uvijek pobjeđuje nepravdu i da istina konačno trijumfuje nad lažima ovoga svijeta. Na posljednjem susretu rekla mi je da bi bila srećnija majka da Radovanu mrtve oči poljubi, nego da GA ŽIVA VIDI DA SE PREDA i izda Hrista, svoju vjeru, i svoj narod. Tim mlijekom Jovanka je vaspitavala svu svoju djecu.”

Kazao je u svojoj besedi mitropolit Amfilohije.

9. Jovankin srednji sin Luka zahvalio je svima koji su došli da njegovu majku isprate na večni počinak.

“Umrla je sa jednom velikom ranom na srcu, što joj njen najstariji sin Radovan nije mogao doći da održi posljednje slovo.

Žalila je što ga progone bjelosvjetske aveti, kojima ništa uradio nije. Progone ga oni koje žare i pale svijetom i našu djecu bombarduju sa velikih visina, tako da ih ne možemo vidjeti. Žao joj je rasturene zemlje, srpskog bića, prognanog naroda, spaljenih ognjišta, Srpske Krajine, Kosova i Metohije. Najžalije joj je bilo izbjeglica, izgubljenih teritorija, poginulih i nestalih.”

10. Crnogorska državna bezbednost bila je povećala “stanje pripravnosti”, saznaje se iz izvora bliskih policiji. Angažovani su skoro svi službenici koji su bili na raspolaganju i raspoređeni po gradu Nikšiću, na samom groblju, a najveći deo njih bio je na terenu, odnosno po okolnim selima i šumama. Bilo je onih koji su na terenu proveli i 60 sati.

11. Ređali su se lelekači i tužbalice.

Kroz narod se šuškalo.

“Kažu da su pet autobusa zaustavili na granici. Ovi njihovi i ovi naši...”

“Ovo su ti, jadan, jadi kad sin majci ne može na sahranu...”

“Neka gine, samo u ruke da im se ne da nikad...”

12. Sahranjena je žena koja je svom sinu poručivala, naglašavajući da to nije majčinski i hrišćanski, ali jeste istinito: “Ako dođu da ga hapse, ne daj Bože, više bih voljela da oduzme sebi život nego da ga u Hag odvedu.”