Srbi, prirodni neprijatelji

Hrvati najviše vole Nemce, a najviše mrze Srbe. Osim Nemaca vole i Austrijance, Italijane i Bosance, a osim Srba mrze i Crnogorce, Ruse i Slovence. Nemci se, kako je pokazala nedavna anketa zagrebačke agencije za ispitivanje tržišta GfK, ovde vole do obožavanja. Više od 90 odsto građana Hrvatske smatra ih najboljim narodom sveta i najboljim prijateljima Hrvata.

Srbi su suprotan pol politički eksplozivne emotivne lestvice. Za svoje susede s druge strane graničnog prelaza u Bajakovu na istoku Slavonije, oni su oličenje rudimentarnih primitivaca koji se dobro snalaze jedino u krvoločnim obračunima sa ostalim narodima. Ne valja ni kad su obrazovani i spremni za razmenu kulturnih i naučnih iskustava. Onda su prikriveni ekspanzionisti koji samo čekaju da obnove nekadašnju Jugoslaviju i od Hrvatske naprave njenu zaostalu provinciju.

Pozitivno mišljenje o Srbima u Hrvatskoj ima svega 21 odsto ljudi, ali su s Hrvatima ipak ravnopravni u jednoj bizarnoj navici. I jedni i drugi vode rat do istrebljenja za prvo mesto na lestvici psovača u evropskim razmerama. Oba naroda za sobom su odavno ostavili Mađare, Bugare, Rumune, Bosance, Turke i ostale narode za koje se stereotipno smatra da psovkama zamenjuju uobičajene dnevne pozdrave.

Ti i takvi Hrvati, ali i ti i takvi Srbi, u Hrvatskoj moraju ne samo zajedno da žive, nego i da dele političku i državnu vlast. To se najbolje pokazalo posle poslednjih lokalnih izbora u zemlji. Statističari i političari bili su neprijatno iznenađeni činjenicom da su Srbi dobili većinu u Kninu, kao i veliku podršku u Vukovaru i ostalim neuralgičnim tačkama poslednjeg hrvatsko-srpskog rata. Kao i uvek u sličnim prilikama, na scenu je stupila velika postizborna magija. Umećem na kome bi stratezima hrvatske političke pozornice pozavideli i drevni alhemičari, ona je uspela da od pobednika napravi gubitnike. Primera radi, vlast u Kninu pripala je veoma mladoj gradonačelnici iz vladajućeg HDZ-a Josipi Rimac koja i ne pomišlja da gradom treba da upravlja zajedno sa njegovim stanovnicima srpske nacionalnosti. Umesto toga, u „slobodnom hrvatskom kraljevskom gradu”, kako piše na tabli koja prethodi ulazu u Knin, na vlast su se učvrstili pripadnici HDZ-a u koaliciji sa ostatkom desnih i ekstremno desnih političkih stranaka hrvatskog predznaka.

Nešto slično dogodilo se i u Vukovaru i Sisku, pa su čelnici srpske zajednice u Hrvatskoj zaključili da su birači HDZ-a okrenuli leđa premijeru vlade u Zagrebu i šefu ove stranke Sanaderu i njegovoj reformskoj politici. Na delu se još jednom pokazao poznati nacionalni paradoks. Biračko telo vladajuće Hrvatske demokratske zajednice sklonije je desnici od njenog vođstva i samog programa stranke. Kad su lideri Samostalne demokratske srpske stranke dr Vojislav Stanimirović i dr Milorad Pupovac opomenuli hrvatsku većinu da bi vlast uskoro mogla da ostane bez njihove podrške, dr Sanader preko noći je postao jedan od najusamljenijih premijera Evrope.

Odbegli general Ante Gotovina nije u Hagu, Hrvatska nije u Evropskoj uniji, predsednik Stjepan Mesić nije u planiranoj poseti Beogradu, premijer Vojislav Koštunica zaćutao je o svom dolasku u Zagreb, a „domaći Srbi” još upozoravaju da više ne žele da budu taoci ovakve situacije. Mogući raspad koalicije HDZ-a i SDSS-a tako je postao najopasnija zamka poratnih odnosa Hrvata i Srba u Hrvatskoj i van nje.

Kreatori javnog mnjenja u zemlji brzo su se prihvatili posla. Prosečnog Hrvata koji, sudeći po anketi agencija za ispitivanje ovdašnjeg javnog mnjenja, Srbe doživljava kao „prirodne neprijatelje”, na novinskim kioscima dočekali su novi šokovi. Hrvati i Srbi nipošto nisu prirodni neprijatelji, tvrde provladini listovi u Zagrebu. Baš naprotiv. Koalicija hrvatskih i srpskih političara nešto je najprirodnije i najbolje što je Hrvatskoj moglo da se dogodi od čuvenog „stoljeća sedmog” njene nacionalne istorije. Strahota ovog otkrića širila se i dalje, pa je Knin, koji su Hrvati, kako je u predizbornom žaru pre pet godina izjavio predsednik Mesić, „na juriš osvojili prije jedanaest stoljeća”, za potrebe opstanka vlade premijera Sanadera nazvan „malim, ružnim gradom gdje je u kolovozu 1990. godine počela pobuna”. Pobunjenici su, jasno, bili Srbi, ali oni nipošto nisu neprijatelji Hrvatske i Hrvata. Sve što su želeli pre petnaest godina žele i danas, a to je integracija u hrvatsko društvo uz puno uvažavanje njihovih nacionalnih, verskih i kulturnih posebnosti. Ili, kako to na užas ovdašnje nacionalne desnice običavaju da kažu premijer Sanader i šef državnog parlamenta Šeks, „Srbi su naše bogatstvo”.

Šta da se radi s tim bogatstvom, pitali su se praktični lokalni političari koji su svoje male ratne patriotske karijere i napravili na mržnji prema onome i onima koji su im najsličniji. Odgovor je stigao ekspresnom poštom, takođe iz vladinog propagandnog štaba u Zagrebu. Srbe ne moramo voleti, ali s njima treba da živimo, poručivali su naslovi kolumni bivših boraca za ljudska prava kod kojih je „ljudsko pravo” dva puta podvučeno žestokom nacionalnom traumom. Više nema nikakve sumnje da će od predratnih 12 odsto Srba u Hrvatskoj, današnjih 4,5 odsto biti presudno za ulazak Hrvatske u EU i NATO, za dobijanje kredita od MMF-a i Svetske banke.

Premijer Sanader u ovom trenutku može da bira između saradnje sa paradnim nacionalnim desničarom, liderom Hrvatske stranke prava Đapićem, i srpskim političarima u Hrvatskoj. Đapićevi stranački aktivisti ostali su zapamćeni po izjavama da su Srbi zapravo ekološki, a ne politički problem Hrvatske, kao i da neki ljudi imaju određene medicinske dijagnoze, a neki drugi „srpska prezimena”. Danas se bolesnicima obeju nacija nudi drukčiji recept. Izađite iz šume, spustite se s kamenjara, skinite opanke i „ne klepećite nanulama” ni po gradskim, ali ni po seoskim ulicama.

Kad se između toga uspostavi ljudska, a ne etnička ravnoteža, „psovke u Hrvata i Srba” više neće biti odraz njihove međusobne verbalne agresije i siromašnog političkog rečnika, nego podsećanje na činjenicu da je „narcizam malih razlika” najskuplja karta za najcrnju budućnost. Kako u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, tako i u Evropskoj uniji.