Hrvati su zasićeni Gotovinom

Denis Latin, koji je 2002. godine proglašen (od strane Internacionalne lige humanista) za najboljeg novinara jugoistočne Evrope, bio je ovih dana u Beogradu u emisiji nacionalne televizije “Ključ”. Tema je bila: u čije ime su činjeni ratni zločini. Latin je autor “Latinice”, jedne od najboljih političkih emisija na prostoru bivše Jugoslavije. Razgovor počinjemo od teme zbog koje je Denis Latin pozvan u Beograd.

– Evropa se danas udružuje i ne smije si dopustiti luksuz ponavljanja povijesti. Proganjanje ratnih zločinaca koji su okrvavili ruke u ratu na prostoru bivše Jugoslavije temelj je za rješenje krize i uspostavu mira u jugoistočnoj Evropi. Takva je politika razumljiva svima osim nacionalistima i primitivcima u spomenutim zemljama, koji ne žele prihvatiti civilizacijski doseg prema kojem svaki zločin mora biti kažnjen. Proces prihvaćanja takvih načela ubrzao se proteklih godina u Hrvatskoj i BiH, no najveća su očekivanja u tom smislu postavljena pred Srbiju jer je njeno vođstvo sa snagama JNA i paravojnim snagama izvršilo agresiju na BiH i Hrvatsku. Osim procesuiranja ratnih zločina, od srpske javnosti se očekuje da prizna pogrešku, kroz individualizaciju krivnje okaje grijehe i doživi katarzu nakon rata kojeg i danas nerijetko opravdava. Srbija, ali i ostale zemlje bivše Jugoslavije moraju proći fazu suočavanja s prošlošću i započeti proces normalizacije i pomirenja.

U Srbiji je aktuelna ta priča o video-snimku ubistva šestorice Muslimana od strane “Škorpiona”. Šta vi, kao iskusan novinar, mislite o toj, navodno, neočekivano otkrivenoj istini, i zbog čega se ona baš sad plasira?

- To nije neočekivana istina. Sve to se zna od onog trenutka kada se zločin u Srebrenici dogodio. Oni koji su zločine počinili i njihovi politički i vojni mentori štitili su narod od istine, a u stvari samo odgađali procesuiranje onog što se dogodilo. Prilike u Srbiji podsjećaju me na atmosferu u Hrvatskoj prije pet godina. Otpori su bili slični, ali je, srećom, golemi dio njih odvaljen i daleko iza nas.

U vašoj emisiji “Latinica”, na HRT-u, Hrvati su u filmu “Oluja nad Krajinom” prvi put videli i zločine svojih sunarodnika nad Srbima. Šta vas je opredelilo da to stavite u prvi plan i koliko ste aplauza i kritika zbog toga doživeli?

- Novinar sam i posao mi je da otkrivam istinu. Tuđmanovo guranje istina pod tepih probudilo je strašan revolt među građanima Hrvatske. Bila je to idealna prilika da Hrvate suočimo sa najgorim stvarima iz rata: zločinima nakon “Oluje” i hrvatskom involviranošću u podjelu Bosne. Reakcija nakon objavljivanja, iz sadašnje perspektive gledano, benignog filma Bože Kneževića, izazvala je snažan otpor dijela javnosti, ali i radikalno promijenila smjer hrvatske politike koja se odlučila “do daske” distancirati od pojedinačnih zločina koji su bacali ružno svjetlo na temeljno obrambeni i oslobodilački rat. O reakcijama na objavljivanje tog filma napravljena je cijela jedna podeblja knjiga, a “Latinica” s tom temom ostala je zabilježena kao jedna od najgledanijih u njenoj dvanaestogodišnjoj povijesti. Za svoju hrabrost kasnije smo dobili brojne nagrade i priznanja, a kao najveću satisfakciju doživjeli smo promjenu HDZ-ove politike koja je danas kao svoju prihvatila politiku suradnje s Haškim sudom i kažnjavanja ratnih zločina.

Hrvatska ima problem Gotovine. Da li su, zaista, po vašem mišljenju, Hrvati ogromnom većinom spremni da ne predaju generala, ma kolika cena bila? Kako to tumačite?

- Hrvati su najvećim dijelom zasićeni problemom Gotovine. Većina nas želi što brži početak pregovora sa Evropskom unijom, ali i najoptimalnije rješavanje slučaja odbjeglog generala koje nas samo opterećuje na putu prema Evropi. Ankete koje pokazuju da bi ljudi radije ostali izolirani nego da se preda general Gotovina, produkt su potrošenih Tuđmanovih vremena. Takvo mišljenje javnosti u intenzivnom je izumiranju.

Takođe su Hrvati vrlo skeptični prema EU. Žuri li se vama, lično, u EU?

- Mislim da je početak pregovora sa EU prvorazredni hrvatski interes i da ga treba što prije ostvariti. Lijepo je sudjelovati u izgradnji tog velikog projekta koji danas nema alternative, a još ljepše znati da nas ono odvlači iz balkanske omarine u kojoj smo se lješkali zadnjih stoljeća.

Dug je vek vaše “Latinice”, a znamo da je neki posprdno sve vreme nazivaju “Ćirilica”?

- “Latinica” je na ekranu već dvanaest godina. Do sada je emitirano 366 emisija. Imamo odličnu gledanost, veliki društveni utjecaj, našoj televiziji ostvarujemo značajne prihode od marketinga, a gledani smo na prostoru cijele bivše Jugoslavije. No nije uvijek bilo tako. U vremenima Tuđmanove željezne diktature bili smo prisiljeni napustiti državnu televiziju, potucali smo se po lokalnim televizijama. Bilo je dugih razdoblja u kojima moji suradnici i ja uopće nismo dobijali plaću. U nekim vremenima smo bili zabranjivani. Sve je to sada iza nas. Očito je puno toga krenulo nabolje: od slobode govora do bolje ekonomske situacije. Napuštanje tvrde izolacionističke politike zacijelo je jedan od glavnih razloga koji su doveli do takvog napretka.

I, onda, koja je vaša politička opcija?

- Ja sam politički lijevo-liberalan. No to ne znači da sam novinarski neobjektivan.

A najteže je bilo u vrijeme kada je Tuđman bolovao, te u njegovo ime sve političke i medijske instalacije održavao hrvatski radikalni desničar dr Ivić Pašalić. To su najcrnja vremena u novijoj hrvatskoj povijesti, a označila su i totalni krah slobodnoga novinarstva u Hrvatskoj.

U Srbiji se veoma gleda HRT, često i s nevericom da smo isti i da imamo doslovno iste muke. Šta to vama pokazuje?

- Da smo još uvijek u procesu tranzicije i da, ma koliko se god pravili distancirani, predstavljamo zakon spojenih posuda čije nefunkcioniranje uvijek dovodi do potonuća. Hrvatsko-srpski odnosi i dalje su ključ za stabilnost i mir na jugoistoku Evrope. To svi znaju, ali se pomalo prave blesavi. Samodostatnost nije nikakvo rješenje.

Kako vam izgleda politička scena Srbije, ima li tu ljudi u čiji ste kredibilitet spremni da poverujete? Ili su vam, makar, samo simpatični?

- Bliski su mi političari iz Srbije koji su građansko-liberalno orijentirani. Slažemo se u mnogo čemu. Žao mi je što njihova uloga u političkom životu Srbije nije značajnija. Općenito, žao mi je što je građanska Srbija faktički zbrisana s lica zemlje. Mislim da se u tome krije velika tragedija srpskog naroda.

Prihvatili ste da dođete u Beograd i to “na televiziju Saše Tijanića”. Zbog čega ste to učinili i šta mislite o njemu?

- Nisam simpatizer Tijanićeve nedosljednosti, mada sam do devedesetih rado čitao njegove tekstove i volio njegov stil. Na njegovu sam televiziju došao samo iz jednog razloga: mislim da sa svojim iskustvom mogu pomoći srpskoj javnosti da se suoči sa zločinom. Osjećam to kao svoju dužnost i obavezu. To mi se čini kao vrijednost koja je veća od iskazivanja mog neslaganja s Tijanićevim političkim bekgraundom.

Opet, koje biste političare i ljude uopšte iz Srbije voleli da imate kao goste u “Latinici”?

- One koji su dobri i uspješni u svom poslu, poput Milene Dravić, Qube Tadića, Dragana Nikolića, Đorđa Balaševića, Nataše Kandić, Latinke Perović i još nekih humanista.

Srbi i Hrvati, Hrvati i Srbi... stara je to priča, ponekad i nepodnošljiva. U kojoj meri se ona vas lično dotiče?

- Rođen sam u bivšoj državi, školovan sam u Titovoj Jugoslaviji i služio njegovu vojsku.

Iz tog vremena imam mnoga prijateljstva. Kultovi i imena država se mijenjaju, ali lijepe uspomene zauvijek ostaju.