Već se radujem ishodu referenduma

Kotorski katolički sveštenik don Branko Sbutega, među rezultatima posjete predsjednika Mesića SCG ne smatra i intenzivnije približavanje Crne Gore Hrvatskoj, i obrnuto. Inače, župnik crkve Sveti Eustahije u Kotoru je i član Hrvatsko-crnogorskog međudržavnog savjeta, osnovanog prošle godine.

Crnogorska vlast je ponudila Hrvatskoj da plati ratnu odštetu za ono što je učinjeno u Konavlima!?

- Izjava gospodina Vujanovića o spremnosti Crne Gore da počne sa skromnim isplatama velikih ratnih šteta nanesenih Dubrovniku je dio jedne političke opcije koja počinje da prihvata punu odgovornost jer želi puni suverenitet. Jedno bez drugog ne ide, ili je nekompletno. Crna Gora se može prepoznati u sebi da bi prihvatila sebe, cjelovito i neopozivo. Mesićeva posjeta je bila prilika da se bar malo samoj sebi približi.

Kakvu budućnost Crne Gore priželjkujete, u zajednici sa Srbijom ili kao nezavisnu državu?

- Bez dileme sam za referendum i bez dileme prepoznajem već sada sa radošću njegov pozitivan ishod. Jer nema dileme da bi sve drugo bilo Crna Gora u Srbiji. To znači sebe bi morala i historijski, i etnički, i kulturno i lingvistički osuditi na zaborav, demenciju i prepoznati se u modelu srpske, a ne vlastite političke laboratorije. Zašto? Zbog kojeg boljitka? Niko joj ne nudi za tu i toliku žrtvu ni jare ni pare. Samo pseudomitske umišljaje, artističku stvarnost, carstvo bez zemlje i neba. Niti poput Korzikanaca i Baska, jer Srbija nije Francuska, ili Španija, pa i da je nestane na način tolike i fizičke i historijske superiornosti. Srbija je samo Srbija, a to je malo i čini se sve manje. Biti u njoj tek poput Šumadije je doista ništa i zašto bi se Crna Gora na to svela!? Pokušalo se. Nije uspjelo!

Podizanje crkve na Rumiji, kako je kazao i mitropolit Amfilohije, predstavlja ispunjenje zavjeta generacija...Vi taj čin nazivate zloupotreba u političke svrhe, zašto?

-Kojeg zavjeta? Kojih i čijih generacija? Ne mogu se iza pseudopoetskih patetičnih slogana sakriti činjenice. Na Rumiji i njenom vrhu stoji jedna pretkršćanska gradina, bez sumnje i kultno i možda grobno mjesto. Iznošenje takozvanog krsta sv. Vladimira (koji, eto, relativno recentno postade i Jovan) nastavak je nečeg što prethodi i Vladimiru Dukljanskom, a i samom kršćanstvu. Prastara hodočasnička tradicija obuhvatila je i katolike i pravoslavce i muslimane. Antropološki jasno, a ekumenski lijepo. Odjednom se pojavljuje “pobožna inicijativa”, u koju se uključuje vojska, opozicione partije, a sve na polzu i napredak konfesionalnih i interkonfesionalnih duhovnih vrijednosti. Nije nego! Bolje bi bilo tom mitropolitu da je nasilno i sakrilegično srušeni zajednički oltar u crkvi u Sutomoru popravio. Ne mogu rušitelji oltara biti graditelji crkava, u kojima se niko osim njega i njemu sličnih ne prepoznaje kao duhovna kategorija, već kao duhovni otpad, kako su u nebrojeno prilika i rječju i djelom i propustom bili na istoj adresi tretirani pripadnici drugih vjeroispovjesti i svjetonazora. Dakle, ipak politika i samo politika. A ako nije politika, onda je neki još lošiji motiv koji ne umijem imenovati. Sveti Vladimir nije bio ni Srbin ni član Srpske crkve i nijedne istočne crkve. Bio je duhovni podanik Rimske crkve, kao i cijela tadašnja Crna Gora, uostalom. Duhovni autoritet pada u falsificiranju povijesti.

Bliži se i desetogodišnjica “Oluje”, a u to vrijeme bili ste u Hrvatskoj. Kako sa ove vremenske distance komentarišete određenje hrvatske države prema tom zločinu?

-“Oluja” nije bila zločin. Bila je oslobodilačka akcija jedne države, suverene i međunarodno priznate u kojoj je dio njenih građana uz obilatu pomoć i podsticaj sa strane bespravno i nasilno zaposio vojno i pravno dio teritorije. Zločini koji su se desili nakon same vojne akcije nad zatečenim civilnim stanovništvom u selima Krajine ne mogu, ne trebaju i ne smiju biti ničim pravdani. Teret odgovornosti za utvrđene zločine spada na počinioce, one koji su poticali ili one koji su eventualno mogli i trebali spriječiti, a to nisu učinili. Mislim da je određenje hrvatskih vlasti prema tome u principu ovakvo, ali energija sa kojom se pravno istražuju i procesuiraju počinioci daleko je od poželjne.

Da li su vaši stavovi, koje ste iznijeli o ovako važnim pitanjima, eksplicitno vaši ili su u biti prožeti stavovima Rimokatoličke crkve?

-Naravno ekplicitno moji, ali impliciraju sve ono što ja kao vjernik i svećenik znam da su principi vjere koju ispovijedam i crkve kojoj pripadam. Kad ne bih o tome vodio računa, valjda bi me Crkva primjernim istrumentima kojima raspolaže opomenula za falsificiranje onoga što ona vjeruje i proklamira kao vrijednosti i načela, a nije.

T. Nikolić